Jagelonska era

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Poljska i Litvanija u savezu 1387.

Jagelonska era, ili istorija Poljske (1385—1569), predstavlja razdoblje poljske istorije u kome je uspostavljena unija Poljske i Litvanije (vidi: Poljsko-litvanska unija) pod dinastijom Jagelovića. Dinastiju je osnovao veliki knez Litvanije Vladislav II Jagelović. Unija je bila korisna i za Poljake i za Litvance, a tako stvorena država predstavljala je jednu od najmoćnijih sila Evrope tokom tri veka.

Poljsko-litvanska unija[uredi | uredi izvor]

Velika kneževina Litvanija predstavljala je zadnju pagansku državu u Evropi. U Poljskoj se okončala era dinastije Pjastovića. Litvanija je krajem XIV veka predstavljala ogromnu političku celinu, koja je dominirala velikim delovima današnje Ukrajine i Belorusije. Poljska i Litvanija su imale zajedničkog neprijatelja, a to su bili Tevtonski vitezovi. To je bio direktan razlog formiranja unije iz Krevna 1385. Po tom sporazumu poljska kraljica Jadviga Poljska udaje se za velikog kneza Litvanije Vladislava II Jagelovića, koji time postaje i kralj Poljske. Stvara se unija Poljske i Litvanije (vidi: Poljsko-litvanska unija). Vladislav II Jagelović se tom prilikom pokrstio u ime svog naroda. Biskupija u Vilnu uspostavlja se 1387. sa ciljem pokatoličenja Litvanaca. Jedan deo Litvanije je bio pravoslavan. S vojne tačke gledišta Poljska dobija zaštitu od Mongola i Tatara, dok Litvanija dobija poljsku pomoć u borbi protiv Tevtonskih vitezova.

Poljska i Litvanija zadržavaju zajedničku državnost preko 400 godina, a tokom prva tri veka unije dve nacije predstavljali su jednu od vodećih sila Evrope.

Prva korist od unije pokazuje se u Poljsko-litvansko-tevtonskom ratu. Zajedničkim snagama Poljska i Litvanija su 1410. pobedili Tevtonske vitezove u bici kod Grinvalda. Dotad su Tevtonski vitezovi širili svoje teritorije, a od tada počinje njihov lagani pad. nova poljsko-litvanska dinastija Jagelovića nastavila je da širi teritorije sledećih dekada. Do kraja XV veka Jagelovići su pored Poljske i Litvanije vladali i u Bohemiji i Mađarskoj. Time su uspostavili vlast u Centralnoj i gotovo čitavoj Istočnoj Evropi. Otomanska imperija je pobedom kod Mohača 1526. došla u posed najvećeg dela Mađarske, a Jagelovići prestaju vladati Mađarskom i Češkom. Turci su od toga vremena postali preteća opasnost u srcu Evrope.

Zlatno doba XVI veka[uredi | uredi izvor]

Poljsko-litvanska unija kao evropska sila[uredi | uredi izvor]

Bitka kod Grinvalda 1410, rad Jana Matejka

Jagelovići nikad posle toga nisu povratili hegemoniju u centralnoj Evropi. Ali u Poljskoj je XVI vek obeležen kao zlatno doba. Tevtonski vitezovi su se sveli na vazale. Iako su postaojale turske pretnje, a Rusija se uzdizala kao velika sila, Poljsko-litvanska unija je odbranila svoj status jedne od najvećih i najistaknutijih država Evrope. Ratovima i diplomatijom branile su se granice i unutrašnji mir, koji je omogućavao stabilan razvoj Unije. Mir iz 1533. sa Turcima smanjio je, ali nije uklonio opasnost invazije.

Poljsko-litvanska unija je najviše prosperirala od izvoza poljoprivrednih proizvoda. Zbog rasta stanovništva zapadne Evrope porasla je tražnja za hranom. Poljska i Litvanija postale su glavni evropski snabdevač žitom. Žito se najviše transportovalo preko luke Gdanjsk. Trgovina žitom pogodovala je zemljoposedničkom plemstvu, koje je od toga mnogo zarađivalo. Osim toga očuvala se seoska ekonomija i društvo, u doba kada u Zapadnoj Evropi počinju kretanja prema urbanizaciji i kapitalizmu.

Vlada Poljsko-litvanske unije[uredi | uredi izvor]

Dok se u zapadnoj Evropi koncentrisala moć u rukama evropskih kraljeva, Poljska i Litvanija su razvile decentraliziran sistem zemljoposedničke arisokratije, koja je nadzirala kraljevsku vlast. Poljsko plemstvo (šljahta) imalo je velike privilegije pri posedovanju zemlje i kontroli seljaka. Ne samo da su bili gospodari života i smrti seljaka, nego seljaci nisu smeli da napuste selo bez dozvole zemljoposednika. Šlahta je činila 7 do 10% stanovništva, što je predstavljalo jako brojno plemstvo po evropskim standardima. Plemstvo je bilo jako solidarno kao grupa, uprkos međusobnim razlikama. Vremenom su uspeli da nateraju kralja na čitav niz koncesija. Plemićka skupština ili Sejm dobio je odlučujuću kontrolu nad mnogim oblastima života, uključujući zakonodavnu funkciju.

Sejm je 1505. doneo zakon po kome se ne može doneti nijedan novi zakon bez potvrde plemstva. Kralj je bio prinuđen da to prihvati. Odluke u Sejmu donosile su se jednoglasnim konsenzusom. Plemstvo je posedovalo i ključno pravo da izabire kralja, iako su Jagelovići bili uvek birani, kao da su nasledna dinastija. U stvari Jagelovići su morali plemstvu davati sve više privilegija, da bi njihovi sinovi bili birani za kralja. Te privilegije su bitno smanjile kraljevsku moć. Kralj Sigismund II Jagelović je bio zadnji Jagelović. Delikatni sistem vladanja je dugo bio održavan, a njegov raspad doprineo je gubitku nezavisnosti u XVIII veku.

Pri kraju 15. veka Jagelovići su vladali ogromnim teritorijama od Baltika do Jadrana i Crnog mora

Doba reformacije[uredi | uredi izvor]

Liberalni aspekt Jagelonske Poljske ogledao se u velikoj verskoj toleranciji. Tolerancija se održavala čak u doba prevrata, ratova i tokom razdoblja reformacije. Period reformacije u Poljskoj počinje između 1523. i 1526. Pojavljuju se kalvinističke, luteranske i husitske grupe, koje je katolička crkva u početku žestoko progonila. Sejm je 1552. poništio građansko izvršenje crkvenih presuda za jeres. Tokom sledećih 130 godina Poljska je ostala katolička zemlja, ali nije kažnjavala druge vere, a predstavljala je i utočište mnogima iz drugih delova Evrope.

Osnovni razlog takvom ponašanju ležao je u značajnoj etničkoj i religioznoj mešavini, koja je postaojala u Poljsko-litvanskoj uniji. Posle 1550—ih Poljska dobija najveću koncentraciju Jevreja na svetu. Bilo ih je 1582. oko 150.000. Pod Jagelovićima Jevreji su imali mnogo manje ograničenja nego u ostalim zemljama Evrope, a u Poljskoj su mnogi postali veliki trgovci ili upravnici plemićkih imanja.

Poljska renesansa[uredi | uredi izvor]

U 16. veku desio se procvat poljske kulture. Poljsko-litvanska unija je dobila veliku umetničku inspiraciju od Italije, sa kojom su Jagelovići gajili prisne odnose. Stilovi i ukusi karakteristični za kasnu renesansu uvoze se iz italijanskih državica. Ti uticaji su preživeli u čuvenoj arhitekturi Krakova, koji je bio u to doba prestolnica, sve do 1611, kada Varšava postaje glavni grad. Univerzitet u Krakovu je postao međunarodno poznat, a njegov učenik Nikola Kopernik je 1543. napravio revoluciju u astronomiji.

Istočna područja kraljevstva[uredi | uredi izvor]

Stanovništvo Poljsko-litvanske unije nije bilo većinski poljsko ili katoličko. U Litvaniji je bilo jako malo Poljaka. Ono malo Poljaka pripadalo je zemljoposedničkom plemstvu (šlahti). Plemstvo Litvanije, koje nije bilo poljsko, prihvatalo je poljski jezik i kulturu. Kao rezultat svega toga u istočnim delovima carstva poljsko ili polonizirano plemstvo vladalo je seljaštvom, koje je uglavnom bilo pravoslavno. Pošto je seljaštvo bilo uglavnom pravoslavno, a među njima gotovo nije bilo seljaka Poljaka, protiv poljskog ili poloniziranog plemstva pojavljuju se ogorčenja. Dolazi do litvanskih, bjeloruskih i ukrajinskih nacionalističkih pokreta.

Pretnja Poljsko-litvanskoj uniji pojavila se u obliku sve jače Rusije, koja se počinje takmičiti za uticaj na slovenskim teritorijama na granici sa Rusijom. Druga velika opasnost je bio kraj dinastije Jagelovića. Sigismund II Avgust (1548—1572) nije imao muških naslednika. Jagelovići su bili dotad veza koja je držala Poljsku i Litvaniju na okupu u personalnoj uniji. Veze se ojačavaju Lublinskom unijom 1569, po kojoj se stvara Državna zajednica Poljske i Litvanije.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]