Japanska teška krstarica Kinugasa

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Japanska teška krstarica Kinugasa
Teška krstarica Kinugasa
Opšti podaci
KarijeraJapanska ratna zastava
Kobilica postavljena24. oktobar 1924.
Porinut24. oktobar 1926.
Završetak gradnje30. septembar 1927.[1]
SudbinaPotopljena 13. novembra 1942.
Glavne karakteristike
Deplasman8.300 tona standardni deplasman
10.176 tona puni deplasman
Dužina185.15 metara
Širina16.50 metara
Gaz4.50 metara
Pogon12 kotla Kanpon, snage 102.000 KS
Brzina33,3 kn (61,7 km/h)
Posada657 oficira i mornara
NaoružanjeTopovi: 6 × 200 mm, 4 × 120 mm
Mitrljezi: 2 × 7,7 mm
Torpeda: 8 × 610 mm
Avioni: 2

Krstarica Furutaka je drugi od dva broda serije japanskih teških krstarica klase Aoba. Ona je dobila ime po planini Kinugasa koja se prostire kroz prefekture Jokosuka i Kanagava u Japanu.

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Kinugasa i brod blizanac Aoba su planirani kao treći i četvrti brodovi serije teških krstarica klase Furutaka. Međutim, uočeni problemi kod klase Furutaka. dovode do modifikacije, uključujući postavljanje dvocevnih kula glavne artiljerije i katapulta za hidroavione. Ove promene povećevaju pritisak na ionako već loš trup, prouzrokujući probleme sa stabilnošću broda. I pored toga, Kinugasa je imala značajnu ulogu u operacijama tokom prvog dela Pacifičkog rata.

Služba[uredi | uredi izvor]

Raniji period[uredi | uredi izvor]

Kinugasa je građena u Kavasakijevom brodogradilištu u gradu Kobe i završena je 30. septembra 1927. godine, Ona je u početku korišćena kao zastavni brod pete eskadre, i celu svoju karijeru je bila zajedno sa krstaricom Aoba. Ona postaje 1928. godine, prvi japanski ratni brod opremljen katapultom za hidroavione.

Kinugasa patrolira duž Kineske obale od 1928. do 1929. godine, a u pojedinim slučajevima i tokom 1930-ih. Odlazi u rezervu 1937. godine, i tada je znatno modernizovana u državnom brodogradilištu u Sasebu, ali nije vraćena u operativnu upotrebu sve do 1940. godine.

Rana faza rata na Pacifiku[uredi | uredi izvor]

Krajem 1941. godine, Kinugasa se nalazila u sastavu 6. divizije krstarica, kao zastavni brod kontraadmirala Aritomo Gotoa, u prvoj floti, zajedno sa krstaricama Aoba, Kako i Furutaka. U vreme napada na Perl Harbor, ona je angažovana u podršci invazije na ostrvo Gvam.

Nakon neuspeha prvog pokušaja osvajanja ostrva Vejk. 6. divizija krstarica je priključena invazionim snagama za drugi napad na ostrvo, i nakon pada Vejk-a, 6. divizija krstarice se vraća u isturenu bazu na atolu Truk - Karolinska ostrva.

Od 18. januara 1942. godine, 6. divizija krstarica je bila dodeljena kao pomoć japanskim desantnim snagama, koje je trebalo da se iskrcaju kod Rabaula na Novoj Britaniji i Kavienga na Novoj Irskoj, i patroliraju nedaleko od Maršalskih ostrva u bezuspešnom lovu na američku flotu. Tokom marta i aprila 1942. godnie, 6. divizija krstarica pruža pomoć 18. diviziji krstarica na zadatku podrške iskrcavanju japanskih snaga na Solomonova ostrva i Novu Gvineju, uključujući ostrvo Šortlend, Buka, Kiata, ostrvo Manus, Admiralska ostrva i Tulagi, iz isturene baze u Rabaulu.

Bitka u Koralnom moru[uredi | uredi izvor]

U bici u Koralnom moru, 6. divizija krstarica napušta Šortlend i sastaje se na moru sa lakim nosačem aviona Šoho. U 11:00 sati 7. maja 1942. godine, severno od ostrva Tulagi, Šoho je napadnut i potopljen od 93 obrušavajućih bombardera Dontlis i torpednih bombardera Devastator sa američkih nosača aviona Jorktaun i Leksington.

Sledećeg dana, 8. maja 1942. godine, 46 Dontlis, 21 Devastator i 15 Vajdlket sa nosača Jorktaun i Leksington oštećuju japanski nosač aviona Šokaku sa nekoliko pogodaka i prisiljavaju ga na povlačenje. Krstarice Kinugasa i Furutaka, koje su ostale netaknute u bicu, prate Šokaku ka atolu Truk.

Kinugasa se vraća u Kure juna 1942. godine radi remonta, a vraća se nazad na atol Truk 4. jula 1942. godine. U velikoj reorganizaciji u japanskoj mornarici, Kinugasa je priključena novoformiranoj osmoj floti pod komandom viceadmirala Mikave i angažovana je u patroliranju oko Solomonovih ostrva, Nove Britanije i Nove Irske.

Bitka kod ostrva Savo[uredi | uredi izvor]

U bici kod ostrva Savo 9. avgusta 1942. godine, 6. divizija krstarica, teška krstarica Čokai, lake krstarice Tenrju i Jubari i razarač Junagi, započinju protiv savezničkih snaga noćnu artiljerijsko-torpednu akciju. Oko 23:00 sati, sa krstarica Čokai, Furutaka i Kako uzleću izviđački hidroavioni. Leteći u krug, hidroavioni bacaju svetleće rakete i osvetljavaju savezničke brodove, na koje svi japanski brodovi odmah otvaraju vatru. Australijska krstarica Kanbera i američke krstarice Astorija, Kuinsi i Vincenes su potopljene, dok su krstarica Čikago i razarači Ralf Talbot i Peterson oštećeni. Na japanskoj strani, Čokai je pogođena tri puta, Kinugasa dva, Aoba jednom.

Teško natovareni američki transportni brodovi kod Gvadalkanala bili su nezaštićeni, međutim admiral Mikava nije obavešten da je admiral Flečer povukao svoje nosače aviona, i plašeći se jutarnjeg avio napada, naređuje povlačenje. Kapetan Sava sa krstarice Kinugasa lansira torpeda preko desnog boka broda sa udaljenosti od 13 nautičkih milja, ali sva promašuju.

Bitka kod rta Esperans[uredi | uredi izvor]

U bici kod rta Esperans, 11. oktobra 1942. godine, 6. divizija krstarica (Aoba, Furutaka i Kinugasa) i razarači Fubuki i Hacujuki, napustili su bazu Šortlend kako bi pružili zaštitu konvoju sa pojačanjem, i ujedno granatirali aerodrom „Hendersenovo polje“ na Gvadalkanalu. Flota je uočena od dva izviđačka aviona Vot OS2U Kingfišer, dok je plovila kroz „Procep“ brzinom od gotovo 30 kn (56 km/h).

Opremljene radarima, američke krstarice San Fransisko, Bois, Solt Lejk Siti, Helena i pet razarača su se kretali oko kraja Gvadalkanala, zatvarajući prilaz ostrvu Savo.

U 22:35 sati, radar sa krstarice Helena uočava japansku flotu, i amerikancu uspešno presecaju put Japancima, „T ukrštanjem“.[2] Obe flote otvaraju vatru, međutim admiral Goto, misleći da je bio pod „prijateljskom vatrom“, naređuje obrt za 180 stepeni i naj način izlaže svaki svoj brod američkoj vatri. Aoba je teško oštećena, a admiral Goto je smrtno ranjen na njenom komandnom mostu. Furutaka je pogođena torpedom, usled čega se poplavljuje prednje mašinsko odeljenje. Od posledica pogotka torpeda i artiljerijske vatre sa krstarice Solt Lejk Siti i razarača Danken, Furutaka tone.

Kinugasa je gađala istovremeno krstarice Bois i Solt Lejk Siti, i jedna salva njenih granata od 203 mm pogađa krstaricu Bois između prve i druge kupole. Kinugasa je pogođena sa četiri granate u ovoj bici. Sledećeg jutra, nju napadaju pet američkih aviona, ali prolazi bez oštećenja i vraća se u bazu na ostrvu Šortlend.

Pomorska bitka za Gvadalkanal[uredi | uredi izvor]

Dana, 14. oktobra 1942. godine, Kinugasa postaje zastavni brod 6. divizije krstarica. Sledećeg dana, ona i krstarica Čokai bombarduju aerodrom „Hendersenovo polje“ na Gvadalkanalu, i tom prilikom su ispalile ukupno 752 granate iz topova 203 mm.

U periodima 24.-26. oktobar i 1.-5. novembar, Kinugasa i Čokai pružaju zaštitu za konvoje sa snabdevanjima i trupama za japansku odbranu na Gvadalkanalu, Dana, 14. novembra 1942. godine, tokom Pomorske bitke za Gvadalkanal. Kinugasa je napadnuta od torpednih-bombardera Graman TBM Avenndžer sa nosača aviona Enterprajs i sa aerodroma na Gvadalkanalu.

U 09:36 sati, jedna bomba pada na Kinugasu, među mitraljeze od 13 mm, postavljenih na prednji deo komandnog mosta, izazivajući požar u oblasti prednjeg skladišta goriva. Kapetan Sava i izvršni oficir ginu od eksplozije, a Kinugasa počinje polako da se naginje na levi bok. Bliski promašaji su dodatno povećali požar i prodor vode. U drugom napadu od 17 obrušavajućih bombardera Dontlis, Kinugasa je pogođena sa još nekoliko bombe, koje uništavaju njene mašine i kormilo, a povećavaju prodor morske vode. U 11:22 sati, Kinugasa se prevrće i tone jugozapadno od ostrva Rendova, povlačeći sa sobom i 511 članova njene posade.

Krstarica Kinugasa je obrisana sa spiska japanske ratne mornarice 15. decembra 1942. godine.

Lista Kapetana[uredi | uredi izvor]

  • Kapetan Šigehiko Tamura - 30. septembar 192710. mart 1928.
  • Kapetan Kanekoto Ivamura - 10. mart 1928 — 10. decembar 1928.
  • Kapetan Kijoši Kitagava - 10. decembar 1928 — 1. novembar 1929.
  • Kapetan Tomisaburo Otagaki - 1. novembar 1929 — 1. decembar 1930.
  • Kapetan Keizo Somekava - 1. decembar 1930 — 1. mart 1931.
  • Kapetan Šodži Šibuja - 1. mart 1931 — 14. novembar 1931.
  • Kapetan Jošio Osaki - 14. novembar 1931 — 1. decembar 1932.
  • Kapetan Kunđi Tange - 1. decembar 1932 — 15. novembar 1933.
  • Kapetan Ikuta Sakamoto - 15. novembar 1933 — 15. novembar 1934.
  • Kapetan Moriđi Takeda - 15. novembar 1934 — 15. novembar 1935.
  • Kapetan Koiširo Hatakejama - 15. novembar 1935 — 1. april 1937.
  • Kapetan Điro Macunaga - 1. april 1937 — 1. decembar 1937.
  • Kapetan Micuharu Macujama - 1. decembar 1937 — 3. jun 1938.
  • Kapetan Sueto Hirose - 3. jun 1938 — 15. jun 1938.
  • Kapetan Cutomu Sato - 15. jun 1938 — 15. novembar 1939.
  • Kapetan Sukejuki Nanba - 15. novembar 1939 — 25. septembar 1940.
  • Kapetan Takahiko Kijota - 25. septembar 1940 — 20. avgust 1941.
  • Kapetan Masao Sava - 20. avgust 1941 — 14. novembar 1942.†

Literatura[uredi | uredi izvor]

Beleške[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Lacroix, Japanese Cruisers. pp. 794.
  2. ^ Boris Prikril, Pakao Pacifika. pp. 200. To je klasično pravilo pomorske bitke i veliki je uspeh jednog admirala, kad uspe da sa svojom kolonom upravno preseče pravac kojim se kreće neprijateljski flotni sastav. Time mu zapreči put i dolazi u prednost, da može upotrebiti istovremeno sve teške topove svojih brodova, a protivnik može u najboljem slučaju upotrebiti polovinu.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]