Jevanđelje po Varnavi

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Varnavino jevanđelje je delo koje nagoveštava da je život Isusa Hrista, opisao njegov učenik Varnava. Skoro svi muhamedanski apologeti smatraju ga jedinim pravim jevanđeljem, dok nemuhamedanci uglavnom odbacuju istinitost Varnavinog jevanđelja i smatraju ga falsifikatom koji datira najranije iz srednjeg veka.

Najstariji poznati primerci[uredi | uredi izvor]

Dugo vreme u javnosti je bio poznat samo jedan primerak, na italijanskom jeziku, koji se danas nalazi u Beču, u nacionalnoj biblioteci Austrije. Pored tog jednog italijanskog rukopisa poznata su još dva španska rukopisa iz 18. veka, od kojih se jedan smatrao izgubljenim, ali je pronađen u Sidneju, Australija, gde se danas nalazi. Osim italijanse i dve španske verzije nikada nije nađen neki grčki, latinski ili jevrejski primerak, a takođe nema nijednog istorijskog dokaza da je takvo jevanđelje postojalo i pre 16. veka.

Početkom 20. veka hrišćani su bili sukobljeni u islamskom svetu sa pričama o Varnavinom jevanđelju, od kojeg su bili poznati javnošću pojedini delovi izdvojeni iz konteksta. Zbog toga su dvoje saradnika Anglikanske crkve, Lonsdale i Laura Ragg, bili odlučili da naprave jednu kompletnu ediciju celog jevanđelja na engleskom jeziku. Godine 1907. izašla je prva dvojezična edicija na engleskom i italijanskom, a godine 1908. ista edicija je već bila prevedena na arapski; posle toga Varnavino jevanđelje služi u islamu kao veoma važno sredstvo u agitaciji protiv hrišćanstva.

Islam i jevanđelje po Varnavi[uredi | uredi izvor]

Pisac jevanđelja za sebe tvrdi da je jedini savremeni svedok života Isusa Hrista i traži pravo da kaže istinu o hrišćanstvu. Istovremeno ne priznaje glavne temelje hrišćanske vere, koje i islam odbacuje: jevanđelje po Varnavi kao prvo odriče da je Hristos sin Božiji. Isto ne priznaje Hristovo raspeće, smrt na krstu i vaskrsenje. Ovo se jevanđelje uzima kao izvorno hrišćansko i za glavno svedočanstvo protiv, kako Muhamedanci tvrde, pokvarenog i falsifikovanog Pavlovog hrišćanstva, dok istovremeno potvrđuje izveštaje Kurana.

Da pravo hrišćansko otkrivenje ne stoji suprotno islamu, nego da sa ovim harmonira, jeste muhamedanska dogmatika, koja se sa muhamedanskog gledišta dokazuje Varnavinom jevanđelju.

Jevrejski, hrišćanski i muhamedanski elementi[uredi | uredi izvor]

Varnavino jevanđelje, koje sadržava jevrejske, hrišćanske i muhamedanske elemente, govori o životu Isusa Hrista, o Hristovom rođenju pa sve do Hristove smrti, dalje o Hristovim čudesima, njegovom učenju, tajnoj večeri, izdaji, suđenju i raspeću, sa kojim se daje jednako muhamedansko tumačenje: ne Isus, nego Juda Iskariotski je umro na krstu. Ova teorija razmene kazuje da je Juda bio uhvaćen umesto Hrista i namesto njega ubijen na krstu, što dan danas jeste najčešći stav muhamedanske teologije kada je reč o Hristovom raspeću.

Jedini izveštaj o Hristovom raspeću u samom Kuranu, u suri 4,157-158, govori u tamnom prikazivanju o tom dešavanju, i tu bi se moglo tumačiti da nije Hristos već neko drugi bio raspet na krst. Sa dodatkom da je taj zamenik bio Juda Iskariotski, Varnavino jevanđelje de facto potvrđuje Kuran.

Dokazi protiv autentičnosti[uredi | uredi izvor]

Skoro za svakog nemuhamedanca, koji Varnavino jevanđelje ne bi branio iz nekakve stranačnosti prema islamu, postoje teški razlozi koji govore protiv autentičnosti istog jevanđelja, pošto sve ukazuje da je Varnavino jevanđelje napisano između 14. i 16. veka. Mnogo je teže naći odgovor na pitanje namere zašto je napisano Varnavino jevanđelje.

Nemuhamedanci polaze od toga da je jedan bivši hrišćanin, koji je prešao u islam, bio pisac pomenutog jevanđelja, jer je pisac morao da bude upoznat i sa hrišćanstvom i sa islamom. Možda iz osvete prema hrišćanstvu zbog progonstva španske inkvizacije u 16/17. veku, te se Španija smatra za poreklo Varnavinog jevanđelja.

Muhamedanski pokušaji da povežu Varnavino jevanđelje sa ranijim pomenima jednog jevanđelja po Varnavi nisu uspeli. Gledalo se isto da se nađu dokazi u apokrifnom Varnavinom pismu, ovo međutim sadržava 21 glavu, dok Varnavino jevanđelje ima svega 222 glave.

Muhamedanci dalje pokazuju na Varnavine akte, ovo je međutim jedno pseudo-epigrafsko delo iz 5. veka i na grčkom jeziku.

Decretum Gelasianum de libris recipiendis et non recipiendis iz 4./5. veka govori o jednom jevanđelju po Varnavi, ali od ovoga se nije ništa sačuvalo, te je čista spekulacija da li sadašnje jevanđelje ima nešto zajedno sa onim iz 4./5. veka.

U spisku 60 kanonskih knjiga iz 7. do 8. veka imenuje se takođe jedno Varnavino jevanđelje, ali o ovom dalje nije ništa poznato. Šta više od toga, svi ranohrišćanski dokumenti isto kao i drevna crkvena istorija ne daju nikakav uput zajednosti sa sadašnjim poznatim jevanđelju po Varnavi.

Uglavnom islamska ideologija[uredi | uredi izvor]

Sadašnje Varnavino jevanđelje drži islamsku interpretaciju, koje - mada osim Muhameda nigde ne pominje islam - jako podseća na Kuran i muhamedansko predanje. Pošto je islam nastao u 7. veku, jevanđelje pseudo-Varnave dakle i ne može da potiče iz ranohrišćanskog vremena. Pisac nije mogao da živi u Palestini, jer se mnogi izveštaji ne slažu sa istorijom i geografijom Palestine. Uz sve ovo ne postoji nijedan izvor pre 18. veka koji bi govorio o sadržini Varnavinog jevanđelja. Ali i preko ovoga može iz više razloga da se pretpostavi da je Varnavino jevanđelje napisano između 14. i 16. veka.

Razlozi protiv datiranja u 1. vek n. e.[uredi | uredi izvor]

  • Varnavino jevanđelje kao prvo drži do toga da su „lažljivi“ fariseji pokvarili Stari zavet, nezavisno što su fariseji nastali tek između 135 do 104. p. n. e. i što je Stari zavet dobio svoju konačnu današnju formu najkasnije u 5. ili 4. veku p. n. e. (izuzev knjige Makajeva).
  • Adam, Avram, Ismail, Mojsije, David i drugi proroci, kao i sam „Isus sin Marije“, pominju se kao poslanici Božiji: ovo odgovara islamu, ali nikako hrišćanstvu koje pravi jake razlike između Hrista, Adama ili Avrama, i koje ne imenuje sve njih kao Božije poslanike. Takođe i pomena Ismaila umesto Isaka, oca Jakova, pokazuje na muhamedanski uticaj. Ismail je po Muhamedancima praotac Arapa. Adam čak recitira jednu muhamedansku molitvu koju naravno u početku ranog hrišćanstva nije mogao niko da poznaje. Predkazanje o rođenju Hristovom daje se Ismailu, ne Isaku, i Ismail je taj, ne Isak, koji je trebalo da bude od oca Avrama žrtvovan na gori Moriji. Ovo je muhamedansko tumačenje, ne hrišćansko ni jevrejsko.
  • Marija i Josif dobijaju zapovest Božiju da malog Isusa ne hrane vinom, jakim pićem i nečistim mesom, znaci svinjskog mesa; zabrana ne samo svinjskog mesa već i vina kao alkohola uopšte jeste islamska zapovest, ne hrišćanska, Jevreji znaju jedino za zabranu svinjskog mesa.
  • Isus bio je poslan samo Jevrejima, to odgovara muhamedanskoj teologiji koja smatra da je svaki prorok poslan samo k svome narodu. Jedino Muhamed je poslan celom čovečanstvu, Muhamed je dakle jedini prorok svih ljudi.
  • Kako Hristos po Varnavinom jevanđelju u starosti od 30 godina dobija Božije otkrivenje, on se u toku svoje molitve u popodne obasjaja sjajnim svetlom i okružen je anđelima, dok mu arhanđel Gavrilo daje knjigu koja ulazi u Isusovo srce. Muhamedansko je tumačenje da anđeo Gavrilo govori i Božije otkrivenje daje i Muhamedu kao knjigu koja ulazi u njega.

Muhamed veći od Isusa[uredi | uredi izvor]

  • Hristos naziva Muhameda većeg od njega, kome on, Hristos, nije dostojan da odreši remena na obući Muhamedovu. Ovde Hristos preuzima ulogu Jovana Krstitelja u Novom zavetu.
  • Hristos pominje dolazak Muhameda i već poznaje njegovo ime. Hristos se moli da Bog pošalje Muhameda da spasi svet. Niko posle Hristovog vaznesenja nije znao da će šest veka kasnije naići Muhamed sa polaganjem prava da je on poslat od Boga i da propoveda pravu istinu.
  • Raspeće Jude Iskariotskog umesto Hrista ne odgovara jevanđeljima: ovde se unosi jedno muhamedansko tumačenje, po kome je zapravo Juda bio raspet i umro a ne Hristos, koje se u Kuranu može izneti iz sure 4, 157-158.

Varnavino jevanđelje drži do toga da je apostol Pavle otpao od prvih hrišćanskih dogma. Tako se pseudo-Varnava žali da je od Pavla bio nagovoren da prihvati Hristovo cinstvo Božije. Apostol Pavle ispada kao iskvaritelj prvobitnog hrišćanstva, gledište koje se od islamskih apologeta stalno iz novoga ponavlja.

Suprotnosti prema Kuranu[uredi | uredi izvor]

Treba navesti i da Varnavino jevanđelje sadržava i poneke poruke koje stoje suprotno jevanđeljima i Kuranu.

Varnavino jevanđelje ipak ne mimoide da pomeni Isusa kao chrissto, italijanski za Hristos, pošto je to jevanđelje pisano samo na italijanskim i španskim jeziku. Pisac kao da nije znao da je chrissto samo italijanski za grčki Hristos, jevrejski Mesija (Mašiah), pomazanik.

Istinitost Varnavinog jevanđelja[uredi | uredi izvor]

Varnavino jevanđelje pominje da je prvobitno jevanđelje bilo pokvareno i falsifikovano. Kako je pravi apostol Varnava zaista živeo za vreme Hrista, u njegovo vreme Novi zavet još nije bio završen. Time bi Varnavino jevanđelje predskazalo samu svoju sudbinu. Uz to, autor pravi geografske i istorijske greške kada opisuje Palestinu, tako da je vidljivo da on u stvari nikada nije bio u Palestini, niti je tamo živeo:

  • U Varnavinom jevanđelju Nazaret je mesto na Galilejskom jezeru. Nazaret se stvarno nalazi na jednom brdašcu u unutrašnjosti Galileje.
  • Hristos po Varnavinom jevanđelju ide sa jezera Galilejskoga prema Kapernaumu, koji se navodno nalazi negde na nekoj gori, dok Kapernaum beše direktno na Galilejskom jezeru.
  • Varnavino jevanđelje govori kako je Isus lađom putovao do Jerusalima. Jerusalim se nalazi na gori u unutrašnjosti Judeje i dakle, lađom ili brodom je nedostupan.
  • Niniva, grad na reci Tigru u Mesopotamiji (Iraku) po Varnavinom jevanđelju nalazi se na obali Sredozemnog mora.
  • Vreme Hristovog rođenja, po Varnavinom jevanđelju, u odnosu na vreme kada se dešava Pontije Pilata, Ane ili Kajafe, ne odgovaraju istorijskim činjenicima.
  • Varnavino jevanđelje govori o 600.000 rimskih vojnika u Palestini. Toliko vojnika je u prvom veku po Hristu, bilo u celom Rimskom carstvu, nikako samo u Palestini. Ovo podseća na opasnost zapadnih sila, koje prete pravednom istoku, u tom slučaju hrišćanske alijanse protiv islamskih država severne Afrike i Osmanlija.
  • Varnavino jevanđelje govori o 17.000 farisejaca u Mojsijevo vreme, a fariseji su nastali u drugom veku p. n. e.
  • Varnavino jevanđelje opisuje u Palestini evropsko leto kada sve nosi voće. U Palestini zimi pada kiša, žetva počinje najkasnije u proleće, leti je zemlja suva.

Varnavino jevanđelje - jedna Božanstvena komedija?[uredi | uredi izvor]

Prvi izdavači italijansko-engleske edicije Varnavinog jevanđelja Lonsdale i Laura Ragg pokazali su i na upadljive paralele između Varnavinog jevanđelja i delima jednog od najvećih italijanskih pesnika, Dantea (1265-1321), kao npr. La divina commedia (Božanstvena komedija), a posebno u Danteovom opisu neba, pakla i raja. Tako je u Varnavinom jevanđelju isti broj devet odnosno zajedno sa rajom deset nebesa i podela pakla na sedam centrova kao sa Danteovom poimanju deset nebesa.

Pisano najranije u 14. veku[uredi | uredi izvor]

Lonsdale i Laura Ragg su pisanje Varnavinog jevanđelja smatrali između 1300. do 1350, dakle u prvoj polovini 14. veka. Kasniji istraživači su proširili vremensku periodu pisanja čak u 16. vek. Za 14. vek govori npr. da je papa Bonifacije VIII 1300. godine odredio svetu godinu svakih 100 godina. Pre 1300. sveta godina se slavila u Rimskoj crkvi svakih 50 godina. Ali već 1343. sledeći papa Klementije VI. vraća pedesetogodišnjicu i rimokatoličku svetu godinu određuje za 1350. Varnavino jevanđelje ali navodi jednu svetu godinu svakih 100 godina. Međutim, takva sveta godina kakva je bila poznata rimokatolicima i kao što opisuje Varnavino jevanđelje trebalo je da se praznuje između 1300. do 1343. svakih 100 godina. Već 1389. papa Urban VI je proslavljenje svete godine smanjio na svakih 33 godina, a papa Pavle II 1470 na 25 godina, po kojim se ciklusu ta sveta godina i danas praznuje u Rimokatoličkoj crkvi.

Vulgata u Varnavinom jevanđelju i druge neobičnosti[uredi | uredi izvor]

  • Varnavino jevanđelje citira nekoliko stihova po latinskom prevodu Sv. Pisma - vulgate, koja je napisana tek krajem 4. veka i postala zvanično rimokatoličko Sveto pismo.
  • Varnavino jevanđelje piše kako je Hristos zajedno sa učenicima postio držao onih 40 dana, ovde se misli na post pred Vaskrs. Vaskrsni post je uveden konačno u 4. veku i treba da podseća na muke i smrt Hrista Isusa, što pre Hristove smrti naravno nije bilo moguće.
  • Varnavino jevanđelje pominje zlatnik u 60 minuti. Takav novac upotrebljavao se, i to samo kratkovremeno, jedino u Španiji srednjeg veka; argument koji govori da je poreklo Varnavinog jevanđelja u Španiji.
  • Po Varnavinom jevanđelju vino se drži u drvenim buretama, na Bliskom istoku vino se držalo u kožne mehove.
  • Varnavino jevanđelje takođe piše da je Marija rodila Hrista bez ikakvih bolova; učenje koje je u Rimokatolička crkva uvela u srednjem veku.
  • Zajedno sa Kuranom i Varnavino jevanđelje pominje važnost davanje siromašnima, post, hodočašće, pa molitva pet puta na dan što drži navodno i sam Hristos.
  • Po Varnavinom jevanđelju kao zabranjeno voće drveta poznanja dobra i zla u raju pominje se jabuka; u Starom zavetu nedefinirano, isto se prvi put pominje u srednjem veku.

Na ove kao i na i druge stvari osnovano je nemuhamedansko odbijanje sadašnjeg Varnavinog jevanđelja kao dokumentom rane crkvene istorije. Suprotno ovome i dan danas pokušavaju muhamedanski teolozi da potvrde istinitost Varnavinog jevanđelja kao jedino pravo jevanđelje, dok ostala četiri jevandjelja smatraju samo falsifikatom Novoga zaveta.