Vostok (jezero)

Koordinate: 77° 00′ 00″ J; 105° 00′ 00″ I / 77.000000° J; 105.00000° I / -77.000000; 105.00000
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
(preusmereno sa Језеро Восток)
Vostok
Jezero Vostok
Koordinate77° 00′ 00″ J; 105° 00′ 00″ I / 77.000000° J; 105.00000° I / -77.000000; 105.00000
Tipsubglacijalno
Maks. dužina250[1] km
Maks. širina40–50[1] km
Površina15.690 km2
Maks. dubina670 m
Zapremina5.400[2] km3
Vostok na karti Antarctica
Vostok
Vostok
Vodena površina na Vikimedijinoj ostavi

Jezero Vostok (rus. Восток — „istok”) je najveće od dosad identifikovanih 150 jezera ispod ledene kape Antarktika. Nalazi se na dubini od 3.700 do 4.100 m ispod površine leda, ispod ruske polarne istraživačke stanice Vostok. Jezero Vostok je slatkovodno. Temperatura vode u njemu je -3 °C. Ruski i britanski naučnici otkrili su ovo jezero 1994. Njegovo postojanje je dokazano 1996. kombinovanim metodama radarskih merenja iz aviona, radarskih snimaka iz svemira i analizom seizmičkih talasa.[3][4] The continued research by Russian and British scientists[4][5] Zbog svog položaja duboko u ledu ovo jezero se smatra najčistijim i nedirnutim jezerom. Voda u njemu je stara nekoliko miliona godina. I pored prosečne temperature vode od -3 °C voda u njemu nije zaleđena, jer je pod pritiskom od 30—40 megapaskala ispod leda.[6].

Istraživačka stanica Vostok izgrađena je 1957.[7] Namena joj je da proučava istoriju klime. Godine 1983, tu je izmerena temperatura od -89,2 °C, što je najniža ikad izmerena temperatura na Zemlji. Ruski, francuski i američki naučnici su 1990. ovde počeli bušenje uzoraka leda. Posle se pokazalo da je rupa koju su načinili upravo iznad jezera Vostok. Bušenje je nastavljeno do 1999, kada se stalo na oko 150 m iznad jezera. Ta odluka je donesena da se ne bi kontaminiralo jezero (pri bušenju je korišćeno gorivo i freon). Analiza jezgra bušotine je pokazala da poslednjih 60 m bušenja ne čini polarni led, već zaleđena morska voda. Starost leda se procenjuje na 420.000 godina, a jezero je pod ledom već 500.000 do 1.000.000 godina.[8][9][10] Naučnici su stigli do jezera 6. februara 2012. godine.

Jezero se nalazi na glečeru koji klizi malom brzinom i nanosi sediment u njega. Dno jezera nije ravno. Razlika u nivou između njegovih krajeva je 400 m. Koncentracija kiseonika u jezeru je oko 50 puta veća nego u uobičajenoj slatkoj jezerskoj vodi, što zbog visokog pritiska, što zbog prisustva pukotina kojim je kiseonik prodro u led. Fosili mikroba stari 200.000 godina ukazuju da u jezeru postoje (ili su postojali) uslovi za život. Godine 2005. istraživači su otkrili da se voda u jezeru pomera za 1–2 cm za vreme plime i oseke, što je uzrokovano položajem Sunca i Meseca. Ova mala pomeranja vode obezbeđuju minimalnu cirkulaciju vode koja je neophodan uslov za opstanak mikroorganizama.

Ruski naučnici su 5. februara 2012. godine objavili kompletiranje najdužeg uzorka leda u istoriji (3.768 m).[11] Tom prilikom probijen je ledeni omotač oko jezera i došlo se do njegove površine. Uzorci vode iz jezera trebalo je da budu prikupljeni krajem 2012. kada je otpočinjalo novo leto na Antarktiku.[12][13] Ruski tim je takođe planirao da pošalje robota da prikupi uzorke vode i sedimenta sa dna jezera, jer postoji mogućnost da se otkriju novi oblici života u vodi jezera, ekosistem koji je bio odsečen od ostatka sveta milionima godina, uslovima sličnim onima koji možda vladaju na Jupiterovom mesecu Evropa.[14]

Prvo jezgro sveže zamrznutog ledenog jezera je dobijeno 10. januara 2013. na dubini 3.406 m (11.175 ft).[15][16] Međutim, čim je probijen led, voda iz jezera koje se nalazi ispod bušotine je šiknula kroz bušotinu, mešavši je sa freonom i kerozinom koji su korišteni za održavanje bušotine od smrzavanja.[17][18][19][20] Nova bušotina je napravljena i navodno netaknuti uzorak vode je dobijen u januaru 2015. godine.[18] Ruski tim planira da spusti sondu u jezero da bi sakupio uzorke vode i sedimente sa dna.[21][22][23]

Otkriće[uredi | uredi izvor]

Lokacija jezera Vostok na Istočnom Antarktiku

Ruski naučnik Petar Kropotkin je prvi predložio ideju o slatkovodnom jezeru ispod antarktičke ledene ploče na kraju 19. veka.[24] On je teoretisao da bi ogroman pritisak kumulativne mase hiljada vertikalnih metara leda mogao da smanji tačku topljenja na najnižim delovima ledene ploče do tačke gde bi led postao tekuća voda. Kropotkinovu teoriju dalje je razvio ruski glaciolog I. A. Zotikov, koji je napisao svoj doktorat. na ovu temu 1967.[3]

Ruski geograf Andrej Kapica je koristio seizmičko ozvučavanje u regionu Stanice Vostok tokom Sovjetske antarktičke ekspedicije 1959. i 1964. godine da bi izmerio debljinu leda.[3] Kapica je prvi sugerisao postojanje subglacijalnog jezera u tom regionu,[4] i naknadna istraživanja su potvrdila tu hipotezu.[25]

Kada su britanski naučnici obavili avionska radarska snimanja leda na Antarktiku početkom 1970-ih, oni su detektovali neobična radarska očitavanja na toj lokaciji koja su ukazivala na prisustvo tečnog slatkovodnog jezera ispod leda.[26] Godine 1991, Džef Ridli, specijalista za daljinsku detekciju pri Malardovoj laboratoriji za svemirske nauke na Londonskom univerzitetskom koledžu, usmerio je ERS-1 satelit tako da se okrene njegova visokofrekventna antena ka centru antarktičke ledene kape. Podaci sa ERS-1 su potvrdili nalaze britanskih istraživanja iz 1973. godine,[27] mada ovi novi podaci nisu bili objavljeni u Žurnalu glaciologije do 1993. godine. Svemirski radar je otkrio da je ovo subglacijalno telo slatke vode jedno od najvećih jezera na svetu i jedno od 140 podzemnih jezera na Antarktiku. Ruski i britanski naučnici odredili su obale jezera 1996. godine, integrišući razne podatke, uključujući vazdušne radarske snimke leda i svemirsku radarsku altimetriju. Potvrđeno je da jezero sadrži velike količine tekuće vode ispod više od 3 km debele ledene kape. Jezero ima bar 22 šupljine sa tečnom vodom, pri čemu svaka u proseku duga 10 km (6 mi).[28]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b „Antarctica's Lake Vostok Controversy”. Antarctic and Southern Ocean Coalition. 2010. Pristupljeno 10. 2. 2011. 
  2. ^ „Subglacial Lake Facts”. Ldeo.columbia.edu. Arhivirano iz originala 2. 1. 2012. g. Pristupljeno 7. 2. 2012. 
  3. ^ a b v „Appeal to the Duma on Lake Vostok, Antarctica” (PDF). Antarctic and Southern Ocean Coalition. 14. 4. 2008. Pristupljeno 10. 2. 2011. 
  4. ^ a b v Skončalsя pervootkrыvatelь ozera Vostok v Antarktide [Discoverer of the Lake Vostok in the Antarctica died] (na jeziku: ruski). Lenta.ru. 3. 3. 2011. 
  5. ^ „Umer učenый Andreй Kapica, sdelavšiй v Antarktide odno iz krupneйših otkrыtiй XX veka” [The author of one of the greatest discoveries, Andrey Kapitsa, died] (na jeziku: ruski). NEWSru.com. 3. 8. 2011. Pristupljeno 25. 8. 2012. 
  6. ^ „Water phase diagram”. www.lsbu.ac.uk. Pristupljeno 14. 9. 2011. 
  7. ^ Dotan, Yossi (2007). Watercraft on World Coins: Europe, 1800-2005. The Alpha Press. str. 220. ISBN 978-1-898595-49-6. „The 900-ton Vostok was built in 1818 at the Okhta Shipyard of Stoke and Kolodnin in St. Petersburg. 
  8. ^ Moskvitch, K (27. 1. 2011). „Lake Vostok drilling in Antarctic 'running out of time'. BBC News. Pristupljeno 28. 1. 2011. 
  9. ^ Kazan, Casey (5. 12. 2007). „Secrets of Antarctica's 15-Million Year-Old Lake -A Galaxy Classic”. The Daily Galaxy. Arhivirano iz originala 16. 3. 2008. g. Pristupljeno 20. 8. 2012. 
  10. ^ Studinger, M (2008). „Subglacial Lake Vostok”. Columbia University. Pristupljeno 1. 2. 2011. 
  11. ^ Kaufman, Marc (6. 2. 2012). „Russians drill into previously untouched Lake Vostok below Antarctic glacier”. The Washington Post. Pristupljeno 6. 2. 2012. 
  12. ^ „Rusija stigla do jezera na Antarktiku“, gazeta.ru (jezik: ruski), Pristupljeno 10. 2. 2012.
  13. ^ „ “Probušeno” jezero staro 20 miliona godina“, RT (jezik: engleski), Pristupljeno 10. 2. 2012.
  14. ^ „Nakon dve decenije bušenja Ruski naučnici stigli do jezera“, Dejli mejl (jezik: engleski), Pristupljeno 10. 2. 2012.
  15. ^ Khan, Amir (15. 1. 2013). „Buried Lake Reached: Lake Vostok Water Retrieved After 14 Million Years”. International Science Times. Arhivirano iz originala 19. 1. 2013. g. Pristupljeno 22. 1. 2013. 
  16. ^ „Russian scientists discover unidentified bacteria in sub-glacial Lake Vostok”. Russia Today. 7. 3. 2013. Pristupljeno 7. 3. 2013. 
  17. ^ Fox, Douglas (februar 2013). „Hidden Antarctic Lake Spills Its Secrets”. Discover Magazine. Pristupljeno 22. 1. 2013. 
  18. ^ a b „Lake Vostok breakthrough: Russian scientists drill ‘clean’ hole into Antarctic subglacial basin”. Russia Today (RT). Russia. 25. 1. 2015. Arhivirano iz originala 25. 01. 2015. g. Pristupljeno 25. 1. 2015. 
  19. ^ Lagnado, Alice (2. 1. 2014). „What’s really inside Lake Vostok”. Voice of Russia. Pristupljeno 16. 1. 2014. 
  20. ^ Marshall, Michael (8. 7. 2013). „Lake Vostok may boast a thriving ecosystem”. New Scientist. Pristupljeno 10. 7. 2013. 
  21. ^ „'Lost World' reached: 20 million yr old Antarctic lake 'drilled'. RT. 6. 2. 2012. Pristupljeno 20. 8. 2012. 
  22. ^ Cooper, Rob (9. 2. 2012). „Triumph!”. Mail Online. Pristupljeno 20. 8. 2012. 
  23. ^ „The Geysers of Enceladus - Will Saturn's Moon Reveal a "Second Genesis"?”. The Daily Galaxy. 31. 7. 2014. Arhivirano iz originala 17. 11. 2015. g. Pristupljeno 27. 10. 2015. 
  24. ^ "Research on the Ice age", Notices of the Imperial Russian Geographical Society, 1876.
  25. ^ „Andrey Kapitsa dies in Moscow”. Russian Geographical Society. 3. 8. 2011. Pristupljeno 4. 8. 2011. „In cooperation with other scientists, Andrey Kapitsa made one of the most remarkable geographical discoveries of the 20th century – a vast lake beneath the Antarctic ice, near the polar research station Vostok. 
  26. ^ Oswald, GKA; Robin, G. de Q. (1973). „Lakes beneath the Antarctic Ice Sheet”. Nature. 245 (5423): 251—4. Bibcode:1973Natur.245..251O. doi:10.1038/245251a0. 
  27. ^ Morton, O (april 2000). „Ice Station Vostok”. Wired. Pristupljeno 31. 1. 2011. 
  28. ^ Fütterer, Dieter; Kleinschmidt, Georg (2006). Antarctica: contributions to global Earth sciences: proceedings of the IX International Symposium of Antarctic Earth Sciences Potsdam, 2003. Birkhäuser. str. 138. ISBN 978-3-540-30673-3. Pristupljeno 15. 5. 2011. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]