Jovan Radulović

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Jovan Radulović
Jovan Radulović, 2003. godine
Lični podaci
Datum rođenja(1951-09-29)29. septembar 1951.
Mesto rođenjaPolača, kod Knina, FNR Jugoslavija
Datum smrti7. mart 2018.(2018-03-07) (66 god.)
Mesto smrtiBeograd, Srbija

Potpis

Jovan Radulović (Polača, kod Knina, 29. septembra 1951Beograd, 7. mart 2018) bio je srpski književnik i scenarista iz Dalmacije.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Njegove pripovijetke, romani i drame vezane su uglavnom za život Srba u Dalmaciji i problematične istorijske odnose između Srba i Hrvata na tom prostoru.

Osnovnu školu završio je u Polači, a gimnaziju u Kninu. Započeo je studije književnosti i istorije u Zadru 1970. godine, a 1971. se preselio u Beograd, gde je diplomirao na Filološkom fakultetu na grupi za srpskohrvatski jezik i jugoslovenske književnosti. Bio je profesor u Četrnaestoj beogradskoj gimnaziji (1977–1979), urednik BIGZ-a (1983–2001) i direktor Biblioteke grada Beograda (2001–2009).

Nakon prikazivanja drame Golubnjača (1982/83), bio je na udaru komunističke vlasti SFRJ. Prvi put je odigrana u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu 1982. godine, koja je nakon zabrane premeštena u SKC u Beogradu.

Radulović je pisao i scenarije za TV drame: Vučari Donje i Gornje Polače, Čeličenje Pavla Pletikose, Glava šećera (po pripoveci Milovana Glišića), Nikoljdan 1901. (po drami Sime Matavulja), Stari vruskavac (po pripoveci Svetolika Rankovića), Bora pod okupacijom. Po njegovim delu snimljen je film Braća po materi režisera Zdravka Šotre, koji je snimio i Vučare Donje i Gornje Polače. Pored televizijskih i filmskih scenarija, Radulović je i autor desetak radio drama izvođenih na programima Radio Beograda.

Tokom rada u BIGZ-u uređivao je savremenu prozu i istorijsko-memoarsku literaturu (prvo izdanje Istorije Srba Vladimira Ćorovića, Efemeris Dejana Medakovića, Istorija Srpske pravoslavne crkve Đoka Slijepčevića i dr). U dva navrata biran za člana Predsedništva (Uprave) Udruženja književnika Srbije, a kraće vreme vodio i uređivao tribinu „Francuska sedam“.

Dela su mu prevođena na engleski, ruski, ukrajinski, italijanski, nemački, švedski, mađarski i makedonski jezik.

Nagrade[uredi | uredi izvor]

Predstava Golubnjača proglašena je za najbolju na Festivalu Alpe-Adrija (Nova Gorica, SR Slovenija, 1983). Žiri RTS i „Večernjih novosti“ izabrao je Golubnjaču među dvanaest najboljih drama napisanih na srpskom jeziku od 1944. do 1994. godine.

Dela[uredi | uredi izvor]

Pripovetke[uredi | uredi izvor]

  • Ilinštak (1978)
  • Golubnjača (1980)
  • Dalje od oltara (1988)
  • Izabrane pripovijetke (1995)
  • Zamka za zeca (priče za decu, 1998)
  • U Islamu Grčkom (1999)
  • Idealan plac (2000)
  • Najlepše pripovetke Jovana Radulovića (po izboru Dušana Ivanića, 2001)
  • Stare i nove priče (2002)
  • Nema Veronike i druge priče (2005)
  • Mama vrana, tata vrana i deca vrane (2006)
  • Izgubljeni toponimi (2007)
  • Uroniti u maticu života (2009)
  • Sumnjiva sahrana (2012)

Romani[uredi | uredi izvor]

  • Braća po materi (1986)
  • Prošao život (1997)
  • Od Ognjene do Blage Marije (2008)

Drame[uredi | uredi izvor]

  • Golubnjača (1982)
  • Učitelj Dositej (1990)
  • Televizijski i filmski scenariji (knjiga, 2004)
  • Bora pod okupacijom (2006)
  • Nebo visoko a zemlja tvrda / Oj pekarske duge noći (dve TV drame iz zaostavštine, 2021)[2]

Eseji, dokumentarna proza[uredi | uredi izvor]

  • Po srpskoj Dalmaciji (1995)
  • Zrna iz pleve (2007)
  • Slučaj Golubnjača – za i protiv (zbirka dokumenata, 2008)

Knjiga razgovora[uredi | uredi izvor]

Televizijski i filmski scenariji[3][uredi | uredi izvor]

  • Vučari Donje i Gornje Polače (1978)
  • Čeličenje Pavla Pletikose (1980)
  • Braća po materi (adaptacija autorovog romana, 1988)
  • Glava šećera (adaptacija pripovetke Milovana Glišića, 1991)
  • Svirač (adaptacija pripovetke Svetolika Rankovića, 1998)
  • Nikoljdan 1901. (adaptacija drame Sime Matavulja, 1998)
  • Stari vruskavac (adaptacija pripovetke Svetolika Rankovića, 2000)
  • Polača – Okvil (2004)
  • Bora pod okupacijom (2006)

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Vulićević, M. (26. 1. 2023). „Odlazak Jovana Radulovića”. Politika. Pristupljeno 26. 1. 2023. 
  2. ^ Beograd, RTS izdavaštvo, edicija Posebna izdanja, 2021
  3. ^ Jovan Radulović, Televizijski i filmski scenariji, YU FILM DANAS 17.4 (73), 2004. YU ISSN 0353-3468

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]