Ćilim

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Pirotski ćilim

Ćilim je vrsta tepiha rađena na tkačkom razboju najčešće od vune. Ćilim se najviše radi na području Bliskog istoka i Balkana. Reč potiče od turske reči "kilim" što u prevodu znači prostirač ili pokrivač. Iako je osnovna namena ćilima pokrivanje podova zbog svoje lepote se mogu naći na zidovima kao tapiserije ili zidnjak. Takođe zbog mekoće mogu lako zameniti i klasične prekrivače naročito u zimskim mesecima.

Karakteristike[uredi | uredi izvor]

Podni ćilimi se najčešće rade na razboju pomoću dve tehnike tkanja: postupkom provlačenja vunenih niti odozgo i odozdo i umetanjem petljice kojom se ostavlja čupav izgled na površini. Ćilimi se najčešće prave od kvalitetne vune mada se mogu koristiti i konoplja, svila ili lan.

Vrste[uredi | uredi izvor]

Klasičan Persijski ćilim

Postoje veliki broj vrsta i podvrsta ćilima i uglavnom se razlikuju po geografskim lokalitetima na kojima se prave ćilimi sa određenim osobenostima.

Persijski ćilim[uredi | uredi izvor]

Najpoznatija vrsta ćilima je persijski ćilim. Najdragoceniji primerci persijskih ćilima nastali su od XV do XVII veka u Persiji, Siriji, Turkmenistanu i drugim provincijama Male Azije. Kasnije radionice se vezuju za mnoge lokalitete kao što su Širaz, Širvan ili Tabriz.[1] Persijski ćilim/tepih je izuzetno cenjen na zapadu i na aukcijama dostiže ogromne cene. Na jednoj aukciji 2011. godine jedan "persijanac" je dostigao cenu od 7,2 miliona evra, i on se smatra najskupljim tepihom/ćilimom na svetu.[2] U Sjenici je 1905. osnovana ćilimarska škola, prvobitno sa persijskim šarama. U Beogradu je gđa Vana Janić 1938. osnovala radionicu persijskih tepiha.[3]

Balkanski ćilim[uredi | uredi izvor]

Za zlatno doba ćilimarstva na Balkanu uzima se period od sredine 19. do sredine 20. veka. Smatra se da se tokom tog razdoblja ćilimarstvom bavilo više od 3/4 ženske populacije na Balkanu. U to vreme izdvojili su se ćilimarski centri čiji proizvodi su postali poznati zbog svojih osobenosti po nazivu: bosanski, pirotski, lički, sjeničko-pešterski, staparski i ćiprovački (bugarski) ćilim. Zanimljivo da pirotski ćilim nema naličje, nego dva identična lica. Od sredine 20. veka zbog migracije selo-grad, idustralizacije i urbanizacije dolazi do velike stagnacije u izradi ćilima. A, na početku 21. veka u balkanskom zemljama čine se veliki napori na očuvanju starih zanata između ostalog i ćilimarstva.

Ostale vrste[uredi | uredi izvor]

Među ostalim vrstama najznačajniji je turski ćilim a u regionu i bosanski ćilim. Pored ovih postoje i: Ukrajinski ćilim, Poljski narodni ćilim, Čiprovski ćilim u Bugarskoj i drugi.

Galerija[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]