Džordž I

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Džordž I
Džordž I
Lični podaci
Datum rođenja(1660-05-28)28. maj 1660.
Mesto rođenjaOsnabrik ili Hanover, Sveto rimsko carstvo
Datum smrti11. jun 1727.(1727-06-11) (67 god.)
Mesto smrtiOsnabrik, Sveto rimsko carstvo
Porodica
SupružnikSofija Doroteja od Cele
PotomstvoDžordž II, Sofija Doroteja Hanoverska, Melusina von der Schulenburg, Countess of Walsingham
RoditeljiErnst Avgust
Sofija Hanoverska
DinastijaHanover
Kralj Velike Britanije i Irske
Period1. avgust 1714 — 11. jun 1727.
PrethodnikAna od Velike Britanije
NaslednikDžordž II
Knez-izbornik Hanovera
Period23. januar 1698 — 11. jun 1727.
PrethodnikErnst Avgust
NaslednikDžordž II

Džordž I (engl. George I; 16601727) je bio kralj Velike Britanije i Irske od 1714. do 1727. i knez-izbornik Hanovera od 1698. do 1727. Prvi je britanski vladar iz dinastije Hanover.

Njegov otac je Ernst Avgust, knez-izbornik Hanovera, a majka mu je Sofija Češka preko koje je unuk engleskog kralja Džejmsa I. Nasledio je kraljicu Anu od Velike Britanije.

Bio je jako vezan za svoje nemačko poreklo tako da nikada nije naučio engleski i pravio je česte i duge boravke u Hanoveru zbog čega je bio nepopularan u Engleskoj.

Jako se interesovao za spoljnu politiku i zahvaljujući njemu je potpisan treći Trostruki savez sa Holandijom i Francuskom.

Nasledio ga je sin Džordž II.

Porijeklo i djetinjstvo[uredi | uredi izvor]

George je rođen 28. maja 1660. godine u Osnabriku, kao najstariji sin Ernesta Augusta, hanoverskog kneza izbornika, i Sofije Palatinske, kćerke češkog kralja palatinskog grofa Fridriha V i Elizabete Stjuart, koja je bila kćerka englesko-irskog i škotskog Džejmsa I Stjuarta.

Prvih nekoliko godina svoga života bio je jedini nasljednik posjeda svoga oca i posjeda svojih stričeva. Godine 1661. dobio je brata, Fridriha Augusta, sa kojim je zajedno odgajan. Njihova majka je bila odsutna skoro godinu dana, od 1664. do 1665. godine, tokom svog boravka u Italiji. Nakon povratka kući Sofija je se više zainteresovala za vaspitanje i obrazovanje svojih sinova, te rodila još četiri sina i kćer. U svojim pismima Sofija je Georgea opisivala kao odgovorno i savjesno dijete koje pruža dobar primjer mlađoj braći.

Do 1675. godine Georgov najstariji stric je umro ne ostavivši iza sebe djece, ali ostali njegovi stričevi su se oženili, čime je Georgova pozicija eventualnog nasljednika njihovih posjeda bila ugrožena. George je sa ocem išao u lov i jahanje. Ernest August je želio da njegov petnaestgodišnji sin uči i vježba u pravim bitkama, pa ga je vodio na bojišta tokom rata između Francuske i Holandije.

Godine 1679. još jedan Georgov stric umro je bez potomstva, pa je njegove posjede naslijedio Georgeov otac. Georgeov preživjeli stric, Georg Vilhelm od Celea, oženio je svoju ljubavnicu kako bi ozakonio Sofiju Doroteju, kćerku koju je imao sa njom, ali vjerovatnost da sa njom ima još djece bila je mala. Kako su njemačke teritorije priznavale Salijski zakonik, koji je samo muškarcima omogućivao nasljeđivanje posjeda, bilo je sve vjerovatnije da će George i njegova braća naslijediti teritorije njihovog oca i strica. Godine 1682. dogovoreno je da će se kao princip nasljeđivanja usvojiti Primogenitura, što je značilo da će svu teritoriju naslijediti George, a njegova braća neće dobiti ništa.

Brak[uredi | uredi izvor]

Godine 1682. Georg je oženio svoju rođaku, Sofiju Doroteju, tako osiguravši da sav prihod, koji Salijski zakonik nije pokrivao i koji bi išao Sofiji Doroteji kao očevoj nasljednici, ostane u porodici. Brak je bio čisto politički i služio je kao mogućnost da se ujedine Hanover i Cele. Georgova majka je u početku bila protiv ovoga braka jer nije podnosila Sofijinu Dorotejinu majku, koja nije bila kraljevske krvi, a brinulo ju je i to što Sofija Dorotea nije bila rođena unutar bračne zajednice, što bi, uz njen ženski spol, moglo biti iskorišteno kao razlog da joj se oduzme pravo na novčane prihode koje joj je ostavio otac.

Godine 1683. George i Fridrih August učestvovali su u Velikom turskom ratu u bici kod Beča. Za vrijeme njihovog odsustva Georgova supruga rodila je sina, Georga Augusta. Sljedeće godine Fridrih August je obavješten o prihvaćanju primogeniture koja mu je oduzimala pravo na nasljeđivanje dijela očevog teritorija. Ovo je dovelo do razmirica između oca i sinova, te između braće. Razdor u porodici trajao je sve do Fridrikove Augustove pogibije u bici 1690. godine. Kako je država Hanover sve više rasla, a uz nju i učešće hanoverske vojske u bitkama na strani cara Svetog rimskog carstva, Ernest August je 1692. godine proglašen jednim od kneževa izbornika - prinčeva koji su imali pravo da biraju cara Svetog rimskog carstva. George je sada bio jedini nasljednik očeve kneževine i stričevog vojvodstva.

Sofija Dorotea je 1687. godine Georgu rodila još jedno dijete, kćerku nazvanu po njoj, ali to joj je bila posljednja trudnoća. Par se sve više udaljavao, a Geore je sve više vremena provodio sa ljubavnicom Melusine von der Schulenburg, sa kojom je imao dvije kćerke. Za to vrijeme Sofija Dorotea je imala aferu sa švedskim plemićem, grofom Philipom Christophom von Königsmarckom. Osjetivši skandal na pomolu, hanoverski dvor, uključujući Georgeovu majku i braću, vršio je pritisak na Georgea i Sofiju Doroteu da prekinu svoje afere, ali bez uspjeha. Izvori koji potiču iz država koje su bile Hanoverove suparnice kažu da je grof ubijen po narudžbi Georgea i bačen u rijeku Leine. Izvori iz Hanovera, uključujući tu i Sofiju Doroteu, ne spominju kako je završila njena afera sa grofom.

George se razveo od Sofije Doroteje 1694. godine, ne na osnovu toga što su oboje imali vanbračne afere, već zato što je Sofija Dorotea napustila svoga muža. Uz očevu pomoć, Georg je zatvorio Sofiju Doroteu u zamak u Ahldenu u njenoj domovini. Bile su joj zabranjene posjete djeci i ocu, a bilo joj je zabranjeno i preudati se, a bez nadzora je smjela hodati samo u dvorištu zamka. Bila je, međutim, opskrbljivana novcem i slugama, te joj je bilo dozvoljeno napuštati dvorište zamka uz pratnju.

Unutrašnja politika u Engleskoj[uredi | uredi izvor]

Džordž I se oslanjao na vigovce, jer je pomoću njih došao na presto. Kako su jakobiti neprestano radili za staru dinastiju Stjuart (prvo za sina Džejmsa II, Džejmsa Frensisa Edvarda Stjuarta, a potom za njegova unuka Čarlsa Edvarda Stjuarta), vigovci duže držahu vladu u svojim rukama (s malim prekidom od 1689−1760), i sve više učvršćivahu prava parlamentova. Za vreme Džordževe vladavine kada je ostvaren glavni događaj unutrašnjega života engleskoga: sastavljanje parlamentarnog ministarstva. Premda i ministri behu po zakonu odgovorni parlamentu, ipak oni nisu zavisili od njega; jer kralj nije morao uzeti ministre iz parlamentske većine, pa ni od članova parlamentovih. Tada uđe u običaj da se ministarstvo sastavlja od viđenijih članova one stranke koja je imala većinu u parlamentu. Pri kraju vlade Džordža I na čelu je engleskoga ministarstva stajao Robert Volpol, koji je svagda imao većinu u parlamentu, do koje, istina, nije dolazio časnim putem.

Za vreme njegove vladavine je već utvrđena parlamentarna vladavina. Tada, kao ni danas, nije tu bilo pisanoga ustava, nego samo običajem utvrđenih propisa. Smatralo se da je vlada podeljena između tri vlasti: naslednoga kralja, Doma lordova (gornjeg doma), i Doma komuna (donjeg doma), sastavljene od izabranih poslanika. Smatralo se da parlamenat nema druge uloge do samo da odobrava zakone i budžet; kralj je birao sebi ministre i imao izvršnu vlast. On je bio (a i ostao je) neodgovoran; kad kralj učini što nezakonito, onda se uzima kao da je to učinio stoga, što je rđavo savetovan, i pred parlamentom su odgovorni ministri, a ne on. U stvari je on uzimao za prvoga ministra vođa stranke koja u skupštini ima većinu, stavljao mu u dužnost da sam izbere sebi drugove i ostavljao ga da upravlja sve dotle, dok bude imao svoju većinu. Na taj je način sva vlast bila u rukama narodne skupštine, a kralj i lordovi bili su upravo samo kao neki ukrasi.

Kolonijalna politika[uredi | uredi izvor]

Indija[uredi | uredi izvor]

Indija je u 18. veku bila naseljenija od Evrope, ali je nije naseljavao jedan narod i od pre mnogo stoleća stanovništvom njenim vladali su samo strani osvajači. Poslednja vladavina, koja je zasnovana u XVI stoleću, bila je vladavina jednoga tatarskoga vladaoca, Velikoga Mogula, nastanjenoga u Delhima, koji u 17. veku ujedinio sve indijske zemlje u jednu državu. U XVIII stoleću ova je država već srušena, i u Indiji ne bejaše više druge vlasti osem negdašnjih oblasnih upravnika, koji bejahu postali nezavisni gospodari, i starešina pojedinih vojničkih četa, koji među sobom ratovahu s najmljenim vojnicima.

Francuska i engleska vlada bejahu osnovale u Indiji svaka po jednu povlašćenu trgovačku kompaniju. Ove dve kompanije (francuska i engleska) bejahu podjednako uređene; svaka imađaše na obali po nekoliko gradova, zaštićenih tvrđavama i snabdevenih magacinima; one tu izdržavahu trgovinsko, činovničko osoblje, nešto vojske i po jednoga upravnika (guvernera). Kompanije na taj način bejahu kao male države. U HVŠ stoleću, zarad odbrane svojih pritežanja, moradoše uzeti učešća u ratovima, koje među sobom vođahu mali gospodari te zemlje. U brzo se uvide, da jedne mala vojska, uređena i disciplinovana po evropskom načinu, može tući veliku uređenu vojsku i da se od indijskih vojnika može stvoriti izvrsna evropska vojska. Tada biše uređene sipajske (Sipaj (cipaye, engleski sepoy, persijski sipahi) u Indiji znači vojnika, ratnika, koji je u službi evropljana a naročito Engleza.) čete, sastavljene iz urođeničkih najamnika, pod evropskim oficirima i naoružane po evropski. To je bio pronalazak direktora francuske kompanije, Dipleksa, a engleska ga kompanija usvoji i njim se koristi.

Sukobi sa Francuskom[uredi | uredi izvor]

Ratovi XVIII veka pokvarili su ravnotežu i dali su Engleskoj pomorsku i kolonijalnu nadmoćnost. Utrehtskim mirom (1713) Francuska, koja je svojim porazima na kopnu bila potpuno upropašćena i postala nesposobna da izdržava ratnu mornaricu, ustupila je Akadiju, Njufaundlend i Hadsonov zaliv. Ali su joj ostale najbolji deo njenih kolonija.

Ni u jednoj ni u drugoj zemlji državnici ne pojimahu pravu važnost, koju bi moglo imati jedne kolonijalno carstvo. Naseobine su se u ovo doba gledale samo kao pritežanja ili baštine sa kojih se može ubirati kafa, indigo, šećerna trska itd., i najviše su se cenili Antili. Prostrane oblasti u Severnoj Americi izgledahu kao da su beskorisna pritežanja, a vlada nije ni marila da vidi svoje podanike, kako se sele u naseobine; ona je više volela da ih čuva u zemlji. Niko tada nije verovao, da bi bilo korisnije za Francusku, da ima i onamo preko okeana milione Francuza. Jedan ministar Luja XV, d'Aržanson, govorio je, da bi on, kad bi bio kralj Francuske, sve naseobine dao za jednu glavicu od čiode, a Volter nalažaše da je smešno, što Francuzi i Englezi ratuju „za nekoliko jutara snežne zemlje”, kako je on nazvao zemlje na Ohiju.

Porodično stablo[uredi | uredi izvor]

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
16. Ernest I, Duke of Brunswick-Lüneburg
 
 
 
 
 
 
 
8. William, Duke of Brunswick-Lüneburg
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
17. Sofija od Meklenburg-Šverina
 
 
 
 
 
 
 
4. George, Duke of Brunswick-Lüneburg
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
18. Kristijan III Danski
 
 
 
 
 
 
 
9. Dorothea of Denmark
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
19. Doroteja od Sakse-Lauenburga
 
 
 
 
 
 
 
2. Ernst Avgust, izbornik od Braunšvajg-Lineburga
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
20. Georg I od Hesen-Darmštata
 
 
 
 
 
 
 
10. Ludvig V od Hesen-Darmštata
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
21. Magdalene of Lippe
 
 
 
 
 
 
 
5. Anne Eleonore of Hesse-Darmstadt
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
22. Johan Georg, izbornik Brandenburga
 
 
 
 
 
 
 
11. Magdalene of Brandenburg
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
23. Elisabeth of Anhalt-Zerbst
 
 
 
 
 
 
 
1. Džordž I
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
24. Ludvig VI Palatinski
 
 
 
 
 
 
 
12. Fridrih IV Palatinski
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
25. Elisabeth of Hesse
 
 
 
 
 
 
 
6. Fridrih V Palatinski
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
26. Vilem I Oranski Ćutljivi
 
 
 
 
 
 
 
13. Louise Juliana of Orange-Nassau
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
27. Šarlota Burbonska
 
 
 
 
 
 
 
3. Sofija Hanoverska
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
28. Henri Stjuart
 
 
 
 
 
 
 
14. Džejms I Stjuart
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
29. Meri Stjuart
 
 
 
 
 
 
 
7. Elizabeta Stjuart
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
30. Frederik II Danski
 
 
 
 
 
 
 
15. Ana od Danske
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
31. Sofija Meklenburška
 
 
 
 
 
 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]


kralj Velike Britanije i Irske
1714—1727