Agenor

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Agenor
OtacPosejdon
MajkaLibija
PotomstvoFeniks, Evropa

Agenor (grčki: Ἀγήνωρ [Agēnor], Ἀγήνορος [Agēnoros]; prevod na srpski: „herojski, muški")[1] je bio u grčkoj mitologiji i istoriji feničanski kralj Tira u Libanu.[2] Herodot procenjuje da je Agenor živeo nešto pre 2000. p. n. e.[3]

Genealogija[uredi | uredi izvor]

Neki izvori tvrde da je Agenor bio sin Posejdona i Libije. Takođe se pominje i brat blizanac, Bel. Prema drugim izvorima, Agenor je bio sin Bela i najade Anhiroje.

Izvori se takođe ne slažu ni oko Agenorove dece; negde se tvrdi da su njegova deca bila Kadmo, Evropa, Kilik, Feniks i Taso[4][5][6][7]. Neki izvori tvrde da je Feniks bio Agenorov brat (i Belov sin). Agenorova žena se u nekim izvorima zove Telefasa, Argiopa, Kasiopeja, Epimeduza, i Tiro, po kojoj je kasnije i sam grad Tir dobio ime.

U Ilijadi, međutim, jasno je naznačeno da je Evropa Feniksova kćerka.[8] Hesiod, međutim, tvrdi da su Kadmo i Evropa bili Feniksova deca. Prema Ferekidu, Kilik i Finej takođe su bili deca Feniksa[9]. Ferekid mu takođe pripisuje još jednog sina po imenu Dorikle.

Mnogi kasniji izvori navode Kadma i Kilika kao Agenorove sinove, i ne pominju Feniksa. Feniks se vrlo retko pominje, a ako se i pominje, onda je to uvek u svojstvu Kadmovog i Kilikovog brata.

Bez obzira da li se pojavljuje kao Agenorov sin ili brat, njegova uloga u mitologiji je ograničena na činjenicu da je nasledio očevo kraljevstvo i da je dao ime Feničanima. Svi izvori se slažu da je feničanski kralj imao više dece uključujući i dva sina, Kadma i Kilika, kao i kćerku Evropu.

Argivska genealogija u grčkoj mitologiji
InahMelija
ZevsIjaForonej
EpafMemfida
LibijaPosejdon
BelAnhirojaAgenorTelefasa
DanajPijerijaEgiptKadmoKilikEvropaFeniks
MantinejHipermnestraLinkejHarmonijaZevs
Polidor
SpartaLakedemonOkalejaAbantAgavaSarpedonRadamant
Autonoja
EuridikaAkrisijeInoMinoj
ZevsDanajaSemelaZevs
PersejDionis
Legenda boja:

  Muškarac
  Žena
  Božanstvo

Mit[uredi | uredi izvor]

Zevs je video Agenorovu kćer, Evropu kako bere cveće i odmah se zaljubio u nju. Zevs se onda pretvorio u belog bika i oteo Evropu, i odneo ju je na Krit. Onda je otkrio svoj pravi identintet i tako je Evropa postala prva kraljica Krita. U međuvremenu, Agenor je poslao Evropinu braću, Kadma i Kilika, u potragu za njom, naredivši im da se ne vraćaju bez nje. U nekim verzijama ove priče, Agenor je poslao i ostalu Evropinu braću — Fineja i Tasa (i naravno, Feniksa, u verzijama u kojima je Agenor Kadmov otac).

Kako nisu mogli da nađu Evropu, ni jedan od braće nikad se više nije vratio kući[5][10] Kadmo je pitao proročište u Delfima šta da radi, i dobio je savet da ide napred sve dok ne vidi kravu. Trebalo je da sledi kravu i osnuje grad tamo gde bi krava legla. On je tako i uradio i osnovao je grad Tebu u Grčkoj. Kilik je u svojoj potrazi otišao sve do Male Azije, koja je po njemu dobila ime Kilikija.

Agenor i osnivanje grada[uredi | uredi izvor]

Virgilije naziva Kartaginu Agenorovim gradom[11] čime sugeriše da je kraljica Dido Agenorova potomkinja. Nemački filolog Filip Karl Butman tvrdi da je pravo feničansko ime Agenora bilo Chnas ili Khna što bi bilo isto što i Hanan. Na ovim činjenicama, Butman gradi svoju hipotezu da je Agenor isto što i Hanan, to jest, Mojsije u knjigama[2]. Kvint Kurcije Ruf smatrao je Agenora osnivačem Sidona. Prema narodnom verovanju, Agenor je takođe uveo i feničanski alfabet koji je kasnije Kadmo pokazao Grcima koji su ga potom uzeli kao osnovu za svoje pismo.[12]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Liddell, Henry (1996). A Greek-English Lexicon. Robert Scott. Oxford: Oxford University Press. str. 9. ISBN 978-0-19-864226-8. 
  2. ^ a b Schmitz, Leonhard (1867). „Agenor (1)”. Ur.: Smith, William. Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology. 1. Boston: Little, Brown and Company. str. 68. Arhivirano iz originala 12. 10. 2013. g. Pristupljeno 27. 07. 2010. 
  3. ^ Herodot, Istorije, II, 2.145
  4. ^ Scholiast, ad Eurip. Phoen. 5
  5. ^ a b Gaj Julije Higin, Priče 178
  6. ^ Pausanija, Opis Grčke v. 25. §7
  7. ^ Scholiast, u Apolonije s Rodosa ii. 178, iii. 1185.
  8. ^ Homer, Ilijada 14.321-22
  9. ^ Pherecydes, 3F86
  10. ^ Apoliodor, iii. 1. § 1
  11. ^ Viriglije, Enejida i. 338
  12. ^ Raleigh, Walter (1829). The Works of Sir Walter Raleigh. William Oldys (ed.). The University press. str. 224, 274—278. 

Literatura[uredi | uredi izvor]