Adolf Ajhman

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Adolf Ajhman
Adolf Ajhman na suđenju 1961.
Lični podaci
Datum rođenja(1906-03-19)19. mart 1906.
Mesto rođenjaZolingen, Nemačko carstvo
Datum smrti1. jun 1962.(1962-06-01) (56 god.)
Mesto smrtiRamla, Izrael

Adolf Oto Ajhman (nem. Adolf Otto Eichmann; Zolingen, 19. mart 1906Ramla, 1. jun 1962) bio je oficir visokog ranga u nacističkoj Nemačkoj i služio je kao oberšturmbanfirer u SS. Bio je rukovodilac referata IV B/4, u Glavnom uredu bezbednosti u čijoj nadležnosti je bilo proganjanje i uništavanje Jevreja.

Bio je zadužen za koordinaciju plana istrebljenja miliona ljudi tokom Holokausta, posebno Jevreja, koje je nazvano „Konačno rešenje“ (Endlösung). Organizovao je pronalaženje i odvođenje ljudi u razne koncentracione logore. Stoga, često je nazivan i „Glavnim egzekutorom“ nacističke Nemačke. Posle pada Rajha Amerikanci su ga uhapsili ali je greškom pušten. Uspeo je da pobegne u Južnu Ameriku (Argentinu), gde je živeo sve do 1960. godine kada ga je locirala izraelska tajna služba, Mosad. Pripadnici Mosada su ga kidnapovali i odveli u Izrael, gde mu je i suđeno, a kao bivši SS potpukovnik i ratni zločinac osuđen je na smrt vešanjem. Smrtna kazna je izvršena u izraelskom zatvoru u Ramli 1. juna 1962.

Detinjstvo i mladost[uredi | uredi izvor]

Rođen u nemačkom gradu Zolingenu, Adolf Ajhman bio je sin srednje uspešnog biznismena i industrijalca. Posle smrti njegove majke, 1914, njegova porodica se preselila u Linc u Austriji. Tokom Prvog svetskog rata, Ajhmanov otac je služio u austrougarskoj armiji. Godine 1920, Ajhmanova porodica se preselila nazad u Nemačku.

Nacistička partija i SS[uredi | uredi izvor]

Ajhmanov prvi kontakt sa Nacističkom partijom bio je kad se pridružio pokretu Vanderfogel, koji se opisuje kao seljačko arijevsko bratstvo bazirano na antisemitskim idejama. Postoje dokazi da su neke Vanderfogel grupe činili i Jevreji, te je sigurno da antisemitizam nije postojao u svim delovima pokreta. Godine 1932, Ajhman se vratio u Austriju i službeno pristupio austrijskoj Nacističkoj partiji.

Na savet starog porodičnog prijatelja, Ernsta Kaltenbrunera, Ajhman se pridružio austrijskom ogranku SS-a kao SS-Anverter 1. aprila 1932. Prihvaćen je kao punopravni član SS-a novembra iste godine, postavši SS-Man, i dobio je SS broj 45326.

Godine 1933, nacisti su došli na vlast u Nemačkoj, i Ajhman se ponovo vratio u tu zemlju. Unapređen je u šarfirera u administraciji logora Dahau. Dobrovoljno se javio u Sigurnosnu službu i radio kao referent za razradu masonske kartoteke. U junu 1935. godine premješten je kao referent za jevrejska pitanja, te u saradnji sa njemačkom tajnom policijom Gestapo radi na planiranju protjerivanja Jevreja iz Njemačke. Nakon pripajanja Austrije 1938. godine, kao zapovjednik SD raspoređen je u Beč, gdje zajedno sa svojim zamjenikom Alojzom Brunerom osnovao Centralni ured za iseljavanje Jevreja. Ured ima za cilj nasilno iseljavanje jevrejskog stanovništva iz Austrije. Po tom modelu osniva ured u Pragu sa istim ciljevima i zadacima. Početkom 1940. godine preuzeo je Centralni ured u Berlinu od Rajnharda Hajdriha i postao šef Referata IV D 4 centralne sigurnosne službe RSHA. 9. oktobra 1942. godine Bruner je izvestio Ajhmana sa oduševljenjem: Beč je očišćen od Jevreja! Za vrijeme boravka u Beču protjerano je 180.000 Jevreja. U julu 1941. godine Ajhman je preuzeo novu dužnost, pa je zadužen za cjelokupno iseljavanje i protjerivanje Jevreja iz Njemačke i okupiranih područja, kao i njihov transport u koncentracione logore. Pod njegovom upravom je koordinacija svih transporta obično željeznicom, organizacija i stvaranje geta, te oduzimanja jevrejske imovine i upravljanja istom. Time je odgovoran za smrt preko 6 miliona Jevreja, koji su pogubljeni ili u getoima ili u koncentracionim logorima. 1941. godine sastao se sa Muhamedom Aminom el Huseinijem,[1] jednim od začetnika antisemitizma u arapskim zemljama, te sa njim planira istrebljenje Jevreja na prostorima Arabije i Bliskog istoka. 1942. godine na Vanzejskoj konferenciji koordinirao je i vodio protokol o konačnom rešenju jevrejskog pitanja.[2] Nakon posjete koncentracionom logoru Aušvic, sarađivao je sa mađarskim fašistima na zajedničkim transportima Jevreja prema Aušvicu. Okupacijom Mađarske od strane njemačke oružane sile Ajhman je osnovao Ajhman-komando, specijalnu jedinicu SS pod vodstvom Ajhmana, koja je zadužena zajedno sa lokalnom upravom za deportaciju desetine hiljada Jevreja iz Mađarske.[3] Jedinica se sastojala od 150 osoba. Poseta u Aušvicu omogućila mu je logističko organizovanje industrijskog ubijanja i radi na poboljšanju i usklađivanju transporta željeznicom. U zapisnicima sa suđenja potvrđena je gotovo bolesna perfekcija i težnja da nijedan transport ljudi zbog nikakvog razloga ne izostane. Postoje podaci po kojima je osobno Ajhman davao prvenstvo transportima Jevreja prema logorima u odnosu na logističku potporu njemačkoj oružanoj sili na frontu.

Beg iz Nemačke[uredi | uredi izvor]

Kopija isprave Crvenog krsta, sa kojom je Ajhman 1950. godine otputovao u Argentinu.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata Ajhman je 1945. godine pobegao iz američkog logora vojnih zarobljenika Oberdahšteten i sa lažnim dokumentima pod imenom Oto Heninger živeo u malom selu Aletnzalckoh, gde je radio kao šumski radnik. U isto vreme lovac na naciste, Simon Vizental, pokušava da pronađe Ajhmana i organizuje pretres u kući Ajhmanovih roditelja u Lincu i pokušava se susresti sa Ajhmanovom suprugom.[traži se izvor] U avgustu 1947. godine mogao je biti uhapšen po nalogu Simona Vizentala, koji je naredio pretres stana u Fišerdorfu, dijelu Altaussee na kućnom broju 8. Umjesto pretresa tog stana, austrijski su se žandari zadržali na kućnom broju 38, gdje su tražili nekog drugog nacističkog oficira. Nakon toga, žandari su ipak došli na broj 8, gdje im je vrata otvorila Ajhmanova supruga Veronika Liebl-Ajhman, koja je tvrdila da je od marta 1945. godine razvedena od Ajhmana i da ga od tada nije više vidjela.[4] Zbog propasti firme u kojoj je radio, smješta se u iznajmljenom dijelu prostora firme, te živi od povremenih poslova sve do 1950. godine. Tada uz pomoć austrijskog biskupa Alojza Hudala iz Vatikana i njemačke organizacije za izbjeglištvo Stille Hilfe preko Italije se iseljava već organizovanim pacovskim kanalima u Argentinu. Pod imenom Rikardo Klement dobija izbjeglički pasoš Crvenog krsta i nakon izvjesnog vremena sastaje sa svojom porodicom. Relativno skromno živi u Argentini u mjestu Calle Chacabuco. 1957. godine tužilac u Aušvic procesu Fric Bauer dobija pismo od svog prijatelja i bivšeg logoraša Lotar Hermana iz Buenos Ajresa, u kom piše da je njegova kćerka Sylvia upoznala najstarijeg sina Adolfa Ajhmana, koji je zbog svojih antisemitističkih izjava lako pao u sumnju. Fric Bauer obavještava izraelsku vladu, koja u saradnji sa izraelskom tajnom službom Mosad organizova praćenje i istragu o Ajhmanu. Izjavom agenta Mosada, nakon posjete u stanu, da jedan tako visoko rangirani nacistički SS oficir živi u skromnim uslovima, istraga se gotovo prekida sve do marta 1960. godine kada Lotar Herman u saradnji sa njemačko-Jevrejskom zajednicom u Buenos Ajresu sastavlja pismo izraelskim vlastima u kojem tvrdi: "...kako izgleda Izrael nema interesa za hapšenjem Ajhmana...". Do tada Ajhman je zaposlen u firmi Dajmler Benc u mjestu González Catán, predgrađu Buenos Ajresa.

Hapšenje i proces[uredi | uredi izvor]

Adolf Ajhman u zatvoru 1961.

Dana 11. maja 1960. godine Ajhman je otet i prebačen avionom u Izrael. Podaci o operaciji hapšenja i prebacivanja Ajhmana u Izrael do sada nisu službeno objavljeni i potvrđeni, te postoji nekoliko verzija, koje su opisane u knjigama engleskih i izraelskih autora. Zbog nemogućnosti izručenja i nepostojanja konvencije o izručenju između Brazila i Izraela, postoji verzija da je tajno otet u akciji Mossad-a pod tajnim imenom Operacija Garibaldi, te pod imenom Atila, među kojima je bio agent Mossada Peter Zvi Malkin. Po drugoj verziji prebačen je uz pomoć generalnog direktora Daimler Benza u Argentini Vilijam Mosetija, kao i mnogih dobrovoljaca, u Urugvaj u mjesto Punta del Este, odakle je letom izraelske kompanije El ala prebačen za Izrael. David Ben-Gurion obznanio je 27. maja 1960. godine hapšenje Ajhmana pred izraelskim parlamentom, dok se istovremeno u njemačkim diplomatskim krugovima pokušavala naći mogućnost Ajhmanovog izručenja Njemačkoj. Smatra se da nije, osim zvanične informacije, uopšte pokušano da se Ajhman izruči. Pravdano je to time da ne postoje diplomatski odnosi na liniji Izrael-Njemačka, te tvrdnjom da Ajhman nije njemački državljanin, zbog iseljenja u Austriju i sl.

U dokumentima objavljenim 2006. godine od strane američke obavještajne organizacije CIA-e, dokazano je da je mjesto boravka bilo poznato njemačkoj obavještajnoj službi, pa tako i vladi Njemačke, dvije godine prije hapšenja Ajhmana[5]. Informacija nije iskorištena niti proslijeđena Izraelu vjerovatno iz razloga zaštite visokih vladinih predstavnika, kao npr. Hansa Globkea, jednog od autora mnogobrojnih zakona u nacističkoj Njemačkoj i kasnijem saradniku u vladi njemačkog predsjednika vlade Konrada Adenauera. Takođe je 1954. godine Dokumentacioni centar Simona Vizentala već 1954. godine imao informacije o boravku Ajhmana u Argentini, ali ni Svetski jevrejski kongres niti Mosad nisu pokazali interes za hapšenje Ajhmana.

U intervjuu njemačkog dnevnika Junge velt sa novinarkom Gabi Veber pojavljuje se nova verzija o hapšenju Ajhmana. Ona tvrdi da u otmicu nije bio umiješan Mossad nego vojna obavještajna služba LAKAN, koja je u Argentini ispitivala mogućnosti transfera nuklearne tehnologije iz Argentine u Izrael, te izradu izraelske atomske bombe. Ajhmanova umiješanost u poslove i u razmjenu tehnologije, te njegovi intervjui sa Vilemom Sasenom, doveli su do odluke i saradnje argentinskih i brazilskih vlasti na deportaciji Ajhmana.[6]

Pitanje državljanstva[uredi | uredi izvor]

Nakon hapšenja Ajhmana, austrijskoj politici nije odgovaralo, tvrdnja o austrijskom državljanstvu Ajhmana, te je na zahtjev tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Austrije, Jozefa Afriča, nađen način pravnog oduzimanja austrijskog državljanstva Adolfu Ajhmanu. Kako je Ajhman rođen u Njemačkoj, ali se kao dijete sa roditeljima preselio u Austriju 1914. godine, te je po austrijskom Zakonu o državljanstvu iz 1918. godine, bilo dovoljno stalno mjesto boravka za dobijanje državljanstva. Samim tim je Ajhmanov otac dobio austrijsko državljanstvo, dok ga je Adolf dobio po automatizmu. Službenik austrijske kriminalističke policije Leo Majer (kasnije: Leo Frank), pronašao je rješenje u zakonskoj odredbi o oduzimanju državljanstva Austrijancima, koji su bili pripadnici u stranim vojnim jedinicama, a zbog Ajhmanovog članstva u Austrijskoj legiji, ministar Afrič, odobrio je retroaktivnu primjenu ove odredbe, te je time de facto, Ajhmanu oduzeto austrijsko državljanstvo.[4]

Proces[uredi | uredi izvor]

Čitanjem i predavanjem optužnice Ajhmanu, 1. februara 1961. godine, istovremeno je pripremljen protokol odbrane na preko 3.000 strana sa 1.300 dokumenata (kasnije oko 1.600), te je sastavljena lista od tridesetdevet svedoka. Pod službenim brojem 40/61 11. aprila 1961. godine počinje proces protiv Adolfa Ajhmana na Okružnom sudu u Jerusalimu. Devetomjesečnom pripremom i istragom sastavljena je optužnica u 15 tačaka pod predsedavajućim sudijama Moše Landau, Benjamin Halevi i Jicak Raveh. Glavni tužilac je bio Gideon Hausner, a njegov zamjenik Gabrijel Bah. Osnovica za optužnicu je sastavljena na osnovu preko 1.500 dokumenata i saslušanja 100 svjedoka, od kojih su 90 bili bivši logoraši koncentracionih logora.[7]. Njegov advokat je bio Nijemac Robert Servatijus, što je inače praksa preuzeta nakon Nirnberškog procesa, a što je omogućeno donošenjem posebnog zakona po kome jedan strani advokat može zastupati optuženog na izraelskom sudu, jer se nije mogao naći nijedan izraelski advokat koji bi zastupao Ajhmana. Odbrana je pozvala slijedeće svjedoke: Erih fon dem Bah-Zelevski, Rihard Baer, Kurt Beher, Teodor Horst Grel, Vilhelm Hetl, Valter Hupenkoten, Hans Jitner, Herbert Kapler, Herman Krumey, Maks Merten, Franc Novak, Franc Alfred Sih, Alfred Slavik, Eberhard fon Taden, Edmund Fezenmajer i Oto Vinkelman.

Optužnica[uredi | uredi izvor]

Petnaest tačaka optužnice mogu se podijeliti u četiri grupe:

  • I kategorija - Zločini protiv Jevrejskog naroda.
    • 1. Uzrokovanje smrti miliona Jevreja kroz logore za uništavanje, djelovanjem sigurnosne policije, osnivanjem radnih logora, osnivanjem koncentracionih logora i masovnom deportacijom Jevreja.
    • 2. Stvaranje životnih uslova pod kojima su milioni Jevreja trebalo da budu fizički uništeni.
    • 3. Uzrokovanje teških tjelesnih i duševnih šteta milionima Jevreja u Evropi.
    • 4. Priprema mjera za sterilizaciju Jevreja, čime bi se onemogućilo rađanje.
  • II kategorija - Zločini protiv čovječnosti
    • 5. Uzrokovanje ubistava, uništavanja, porobljavanja i deportacije Jevrejskog stanovništva.
    • 6. Proganjanje Jevreja iz nacionalnih, rasnih, vjerskih i političkih razloga.
    • 7. Provođenje pljačkanja Jevrejske imovine kroz nehumane mjere, uključivši krađu, prisilu, teror i mučenje.
    • 9. Deportacija 500.000 pripadnika poljskog naroda iz mjesta stanovanja sa ciljem naseljavanja tih teritorija Nijemcima.
    • 10. Deportacija 14.000 Slovenaca sa ciljem naseljavanja tih područja Nijemcima.
    • 11. Deportacija desetine hiljada Sinti, Roma i njihovo transportovanje u logore za uništavanje.
    • 12. Deportacija otprilike stotinu djece iz češkog sela Lidice u Poljsku sa ciljem njihovog uništavanja.
  • III kategorija - Ratni zločini
    • 8. Zlostavljanje, deportacija i ubistvo Jevreja.
  • IV kategorija - Članstvo u zločinačkim organizacijama.
    • 13. Članstvo u SS.
    • 14. Članstvo u Sigurnosnoj službi SS.
    • 15. Članstvo u tajnoj policiji Gestapo.

Odbrana[uredi | uredi izvor]

Njemački advokat Robert Servatius vodio je odbranu Ajhmana pod tezom da on nije bio direktno uključen u holokaust, nego da je izvršavao naređenja, što mu je kao vojniku bila obaveza, te samim tim ne postoji osnova za presudu. Naređenja je samo dalje provodio i bio je „točkić u sistemu“. Izrael je finansirao odbranu sa neznatnih 20.000 $, dok je porodica Ajhman dodatno platila 15.000 njemačkih maraka. Dio novca koji je Vilem Sasen dobio za tantijeme od prodaje intervjua sa Ajhmanom od američkog časopisa Tajm iskorišten je za odbranu Ajhmana, ali je američka obavještajna agencija CIA prije objavljivanja, sve dijelove razgovora koji su se ticali njemačkog pravnika Globkea izbrisala i cenzurisala.[5] Još jedan problem odbrane je bio u tome da gotovo nije postojala mogućnost saslušanja svjedoka odbrane, koji bi po izraelskim zakonima mogli biti uhapšeni zbog sličnih optužbi kao i Ajhman. Izjasnio se kao nedužan i ulaganjem žalbe u prvoj instanci poveo je raspravu o pravu izraelskog suda i legitimnosti procesa prema njemu. Suđenje je Ajhman proveo u kabini od neprobojnog stakla i u trajanju suđenja nije pokazao kajanje niti osjećaje krivnje. Priznao je da je ubistvo 6 miliona Jevreja jedan od najvećih zločina u istoriji čovječanstva, ali je naglasio da je samo izvršavao naređenja drugih, ali i da je dobio naređenje da sam ubije, izvršio bi i to naređenje bez razmišljanja. Njegovu ravnodušnost prema holokaustu može se ogledati u dijalogu saslušanja sa izraelskim policijskim oficirom Avner Lessom:

Les: " Vi ste službeno znali za gasne komore i ubijanja u njima? "
Ajhman: " Da to znao sam, to je sasvim jasno."
Ajhman: "(...) bio sam sve te godine zadovoljan da sa tim nemam ništa. Ja sa uništavanjem nisam imao ništa. "
Les: " Zar deportacija nije bila povezana sa uništavanjem? "
Ajhman: "Gospodine Avner, rekao sam vam već, nisam bio zadužen da znam ko je, a ko ne bio u radnom procesu za šta obavezan. Ja sam imao naređenje deportovati. (...)."
Les: " I to znači, da niste bili protiv zločina?"
Ajhman: " Ja sam slušao naređenja. Svejedno kakve. Ja sam slušao naređenja i izvršavao ih. Iz moje kože ne mogu napolje. "

U razgovorima Ajhmana sa Vilemom Sasenom, pripadnikom SS jedinice iz Holandije, vođenih 50-ih godina u Argentini, koji su objavljivani u časopisima u SAD i u Njemačkoj, Sasen navodi rečenicu u kojoj Ajhman kaže:

„Da smo ubili 10,5 miliona Jevreja, bio bih zadovoljan i mogao bi reći, u redu, uništili smo neprijatelja... Ja nisam bio obični izvršilac naređenja, kao takav bio bi budala, radio sam na tome iz idealizma.." .

Slične izjave i razmišljanja, mada ne u ovako otvorenom tonu, mogu se naći u njegovom testamentu i dnevniku ("Götzen") „Idoli“ koje je napisao za vrijeme suđenja u zatvoru u Ramli:

"... Ja ću vam prikazati život tog vremena kako je bilo, kako sam ga ja preživeo i video. Neću pokušati ništa ulepšati. Ne pišem ni za čiju čast i slavu; kakve su to samo lažne i lažljive reči. Ono u što sam juče morao verovati i obožavati, danas leži u prahu poraženosti. Opisaću vam genocid nad Jevrejima, onako kako se desio i daću vam moja razmišljanja od juče i od danas. Ne samo da sam polja smrti vlastitim očima gledao, polja kao klaonice na kojima život nestaje, vidio sam još strašnije stvari. Vidio sam kako sa malo reči, kroz kratke reči i naređenja pojedinca, kome je državno vođstvo dalo vlast, stvaraju se mesta za uništavanje života. Vidio sam i neugodu toka mašinerije smrti. Točkić koji pokreće točkić, kao satni mehanizam. I video sam one koji paze na satni mehanizam, održavaju ga, poboljšavaju ga. Vidio sam i one koji mehanizam ponovo zapinju i posmatraju kazaljku koja sekunde pokazuje, koja žuri i žuri kao život prema smrti. Vidio sam najveći i najnasilniji ples smrti svih vremena. To sam video.[8] "

Ajhman je u svim tačkama optužnice proglašen krivim.

Presuda[uredi | uredi izvor]

Snimak sa suđenja i donošenja presude Adolfu Ajhmanu 1961.

Suđenje je završeno 15. decembra 1961. godine presudom: smrt vješanjem. Žalbom Ajhmana i njegovog advokata presuda je potvrđena 29. maja 1962. godine i izvršena 1. juna 1962. godine. Ajhman je ostao jedina osoba kojoj je jedan izraelski sud donio i izvršio smrtnu presudu. Kremiran je i njegov je pepeo raspršen u Sredozemno more, da ne bi mogao biti sahranjen ni u jednoj drugoj državi.

Legitimnost procesa[uredi | uredi izvor]

Već na početku suđenja Ajhman je izjavio da izraelski sud nema legitimnost koja njemu, kao optuženom, može osigurati nepristrasno suđenje. Kritičari procesa, ali i revizionisti nacizma, smatraju ovo suđenje pristrasnim, jer izraelsko pravo zastupa samo poglede i zahtjeve jevrejskog naroda. Sud se pozivao na međunarodni pravni princip, tzv. univerzalnu jurisdikciju, po kojoj povrede ovih odredbi omogućavaju suđenje i van područja na kojem je krivično djelo počinjeno. Osnovica za donošenje optužnice je u Izraelu 1960. godine donesena zakonska odredba pod nazivom "Zakon o kažnjavanju nacista i nacističkih saradnika, koja je zasnovana na Londonskom statutu iz 1945. godine, osnovnom pravu za suđenja nacista u Njemačkoj kao i za Nirnberške procese.

Suđenje u medijima[uredi | uredi izvor]

Proces protiv Ajhmana praćen je u 38 zemalja, a posebno u Njemačkoj i Izraelu. Suđenje se moglo pratiti uživo, pomoću sakrivenih kamera, kojima je zabilježen cijeli tok suđenja. Dnevne izvještaje izrađivala je američka filmska kompanija Capital Cities Broadcasting Corporation. Postoji nekoliko dokumentarnih filmova u kojima je prikazan tok procesa.

U knjizi Ajhman u Jerusalimu, američka književnica nemačko-jevrejskog porijekla Hana Arent govori o Ajhmanu, kao i većini nacionalsocijalista, kao sasvim normalnim ljudima, koji su težeći karijeri izvršavali za pisaćim stolom i najveće zločine, bez griže savesti. Sam podnaslov knjige, Banalnost zla, u revizionističkim krugovima zloupotrebljava se kao teza da je svaki čovek u određenim okolnostima sklon zločinu. Te je teze Arent pobijala i smatrala nepravilnim tumačenjem svoga dela.

Reference[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]