Akita (pas)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Akita

Alternativna imena
Akita Inu, Japanska Akita
Zemlja porekla
 Japan
 SAD
Klasifikacija i standardi
FCI: Grupa 5 špic tip i primitivni tip pasa Sekcija 5 #255 (japanski) #344 (američki) japanski standard
američki standard
AKC: Radni psi standard
ANKS: Grupa 6 (korisni psi) japanski standard Arhivirano na sajtu Wayback Machine (5. septembar 2019)
američki standard Arhivirano na sajtu Wayback Machine (5. septembar 2019)
KKS: Grupa 3 (radni psi) standard
KC(UK): Korisni psi japanski standard
američki standard
NZKC: Korisni psi japanski standard
američki standard
UKS: Severne sorte japanski standard]
američki standard

Akita je vrsta psa koja potiče iz istoimene japanske provincije na ostrvu Honšu.[1] Postoje dve različite sorte Akite: japanska vrsta, najčešće nazivana Akita Inu (inu znači pas na japanskom) ili Japanska Akita i druga, američka vrsta, koja se zove Akita ili Američka Akita. Razlika između ove dve vrste je što američka može imati sve boje, dok su kod japanske akite priznate samo odabrane četiri boje i to crvena, žućkasto smeđa, tigrasta i bela, pri čemu sve boje moraju imati beličastu dlaku na obrazima, stranama njuške, vratu, grudima, telu i repu.[2]

Osnovno[uredi | uredi izvor]

  • Mužjak
    • Visina od 66 do 71 cm.
    • Težina od 45 do 60 kg
  • Ženka
    • Visina od 61 do 66 cm.
    • Težina od 32 do 45 kg
Američka akita

Istorija[uredi | uredi izvor]

Posle dolazi do restauracije carske vlasti u kojima su dosta učestvovali i samuraji, te akita postaje poznata kao pas kojeg samo japanski plemići mogu da poseduju.[3]

Kroz istoriju se menjao izgled akite zbog ukrštanja sa različitim rasama, od tosa inu do mastifa i nemačkih ovčara. Kao rezultat toga, veličina akite se povećala. Veliko iskušenje akita je imala tokom Drugog svetskog rata, jer su akite bile ubijane zbog mesa i krzna. Policija je donela naredbu da se svi psi, sem nemačkog ovčara koji se koristio u vojne svrhe, konfiskuju radi hrane i pravljenja vojne odeće. Neki ljubitelji ove rase pokušali su zaobići ovu naredbu tako što su ukrštali akite sa nemačkim ovčarima. Kao rezultat toga, kasnije su nastale američke akite. Posle Drugog svetskog rata, ostalo je samo 30 primeraka akite![4]

U međuvremenu, usled migracija i prisustva vojnih snaga u Japanu, rasa se proširila i na druge kontinente. U Americi je razvijena posebna podvrstu - američka akita. Prvi klub odgajivača ove rase formiran je 1956. godine, a 1972. godine američki kinološki savez prihvatio je američku akitu kao rasu. U to vreme između SAD i Japana nije postojao sporazum o međusobnom priznavanju pedigrea tako da mešanje krvnih linija nije bilo moguće, što je dovelo do pojave značajnih razlika i izdvajanja rase. Dok su američki odgajivači nastavili tradiciju iz 1956. godine, japanski odgajivači radili su na vraćanju rase u prvobitnu čistu rasu ukrštanjem sa Matagi akitama.[5]

Akita je jako cenjena u Japanu i predstavlja jedan od nacionalnih simbola Japana[6]. Osim Japana, akita je veoma cenjena i u Evropi i SAD. U Francusku je stigao 1981. godine.[6]

Karakteristike psa[uredi | uredi izvor]

Narav[uredi | uredi izvor]

Akita se smatra opasnim psom koji može napasti čoveka. Najčešće je nepoverljiv prema strancima prema kojima može biti agresivan, pa je neophodna socijalizacija. Takođe, mužjaci akite često su ćudljivi i nestalni i neprijateljski nastrojeni u susretu sa drugim mužjacima bilo koje rase. Ženke su uglavnom mirnije prirode, plemenitije i lakše ih je kontrolisati. Zbog svoje privrženosti, akita će biti najsrećnija u kući ili stanu pored svog vlasnika. Ukoliko provodi previše vremena sam, može postati destruktivan.

Japanska akita

Glava[uredi | uredi izvor]

Lobanja je proporcionalna u odnosu na čelo, koje je široko a frontalna ulubina je jasna, bez nabora. Nozdrve su debele i crne. Nedostatak na gubici prihvatljiv je samo kod primeraka bele boje. Njuška je umereno duga i jaka, osnova je široka. Prednji deo glave je prav.

Oči su relativno sitne, gotovo trouglaste s obzirom da je spoljni očni ugao neznatno povučen nagore, umeren razmak između očiju, zagasitosmeđe boje. Uši su relativno male, trouglaste, malo okruglaste na krajevima, umereno razmaknute, uspravne i ukošene ka napred. Vrat je debeo i mišićav, bez podgušnjaka, srazmeran u odnosu na glavu.

Telo[uredi | uredi izvor]

Leđa su prava i čvrsta, a grudi su visoke. Rebra su umereno svinuta, a akita ima dobro razvijenu grudnu kost. Stomak je lepo uzdignut. Plećke su umereno kose i razvijene, a laktovi su u skladu sa trupom.

Rep je visoko usađen, debeo i drži se uvijen visoko na leđima. Noge su široke, oble, izbočene i zbijene, a kretanje je elastično i snažno.

Zaštitna dlaka je tvrda i prava, a poddlaka je nežna i gusta. Vratni greben i bokovi prekriveni su malo dužom dlakom, dok je dlaka repa od dlake na ostalom delu tela.

Nega i zdravlje[uredi | uredi izvor]

Zbog karaktera i zdravlja, akita zahteva stalnu mentalnu i fizičku aktivnost. Zato je otvoren prostor bitan, sama šetnja sa povocem nije dovoljna, već džogiranje. Dobro podnose izuzetno hladne uslove života, dok preterano toplo vreme loše utiče na njih. Četkanje se preporučuje jednom nedeljno, a u periodu linjanja i češće.

Ovaj japanski pas je uspeo da prevaziđe veliki broj bolesti koje je u 19. veku gotovo konstantno imao. Danas predstavlja jednu zdravu rasu koja ipak može oboleti od nekih bolesti. Veći zdravstveni problemi koje može dobiti akita su koronarna arterijska bolest i progresivna atrofija mrežnjače.

Životni vek akite je od 11 do 15 godina. Ženka akite ošteni 3-12 štenaca, a prosek je 7-8.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Mišić, Milan, ur. (2005). Enciklopedija Britanika. A-B. Beograd: Narodna knjiga : Politika. str. 24. ISBN 86-331-2075-5. 
  2. ^ Razlike između američke i japanske akite http://www.superljubimac.rs/rasa/psi-rase-akita
  3. ^ Kinološko udruženje Novog Zelanda, „Akita“, Pristupljeno 4. 5. 2013.
  4. ^ Istorija akite https://mojljubimac.info/rase-pasa/akita/
  5. ^ Poreklo akite http://www.superljubimac.rs/rasa/psi-rase-akita
  6. ^ a b kirena.inu.free.fr, „Istorija“, Pristupljeno 4. 5. 2013.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]