Akrecija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Okeansko-kontinentalna konvergencija: neophodni uslovi za akreciju na tektonskim pločama

Akrecija je proces dodavanja novog materijala tektonskoj ploči ili nekoj drugoj stenskoj masi. Ovaj materijal može biti sedimentnog porekla, zatim to mogu biti vulkanski lukovi, podvodne planine ili druge vrste materijala magmatskog porekla.

Opis[uredi | uredi izvor]

Postoje dve vrste geološke akrecije. Prva vrsta akrecije dešava se na tektonskim pločama, i obuhvata proces dodavanja materijala jednoj tektonskoj ploči. Kada se dve tektonske ploče sudaraju, jedna od ploča može se podvući po drugu, u procesu koji se naziva subdukcija. Ploča koja se subdukuje (donja ploča) pluta na astenosferi i kreće se u suprotnom smeru u odnosu na tektonsku ploču sa kojom se sudara. Sedimenti koji se nalaze na subdukujućoj ploči, često mogu biti otkinuti, nakon čega oni formiraju masu materijala koja se naziva akreciona prizma, koja se u procesu subdukcije spaja sa tektonskom pločom ispod koje se vrši subdukcija. I vulkanski lukovi ili podvodni grebeni se takođe mogu sudariti sa kontinentom, ali pošto su oni izgrađeni od relativno lakog materijala (tj. materijala male gustine), ne mogu biti subdukovani, već se navlače na kontinent, i na taj način spajaju sa njim.

Druga vrsta akrecije je sedimentacija u zoni obale, čime se ona povećava. Najznačajnija akrecija je depozicija aluvijuma, koji može sadržati i neke značajne metale, i to na obalama reka ili u rečnim deltama.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  1. Robert, Ballard D. Exploring Our Living Planet. Washington D.C.: The National Geographic Society, 1983.
  2. Sattler, Helen Roney. Our Patchwork Planet. New York: Lee & Shepard, 1995.
  3. Watson, John. This Dynamic Planet. US Geological Survey. 2004 [1]