Alber Londr

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Alber Londr
Alber Londr
Lični podaci
Datum rođenja(1884-11-01)1. novembar 1884.
Mesto rođenjaViši, Francuska
Datum smrti16. maj 1932.(1932-05-16) (47 god.)
Mesto smrtiIndijski okean

Alber Londr (franc. Albert Londres; Viši, 1. novembar 1884Indijski okean, 16. maj 1932) bio je francuski pisac i novinar. Objavio više zanimljivih reportaža. Bio je jedan od začetnika istraživačkog novinarstva.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Alber Londr je rođen u Višiju 1884. godine. Nakon završene srednje škole otišao je u Lion da radi kao knjigovođa, a zatim se preselio u Pariz 1903. godine. Povremeno je pisao članke za novine iz svog kraja, a prvu poeziju je objavio 1904. godine. Iste godine počeo je da radi kao dopisnik u Parizu za lionske novine Le Salut Public.[1] Takođe, 1904. godine je rođena i njegova ćerka Floris, ali je njegova partnerka Marsej Lafore umrla sledeće godine. Godine 1906. postao je dopisnik iz parlamenta za novine Le Matin. Njegov posao bio je da sluša ogovaranja u hodnicima francuskog parlamenta i objavljuje ih u anonimnim kolumnama. Kada je izbio Prvi svetski rat 1914. godine, Londr, nesposoban za vojnu službu zbog lošeg zdravlja i slabe konstitucije, postao je vojni dopisnik novina u Ministarstvu rata. Nakon toga, postavši ratni izveštač, poslat je u Rems tokom njegovog bombardovanja. Londrov prvi veliki članak govorio je o požaru u katedrali 19. septembra 1914. godine; izveštaj je objavljen dva dana kasnije.

Londr je imao jaku želju da ide na Orijent, ali su urednici novina Matin odbili. Tako je on napustio ove, i prešao da radi za Le Petit Journal i to kao novinar za inostrane poslove. Godine 1915. otišao je u jugoistočnu Evropu da izveštava o borbama u Srbiji, Grčkoj, Turskoj i Albaniji. Po povratku je pokrio i kraj rata u Francuskoj. Godine 1919. je izbačen iz lista Le Petit Journal po naređenju francuskog premijera Klemansoa. Nastavivši svoj poziv, Londr je pisao da su “Italijani jako nezadovoljni uslovima koje su postavili Klemanso, Lojd Džordž i Vilson”. Otad je ilustrovao list Excelsior koji ga je tražio. Godine 1920, Londr je uspeo da uđe u SSSR i opiše mladi boljševički režim, opisao Vladimira Iljiča Lenjina i Lava Trockog i patnje ruskog naroda.

Godine 1922. je otišao u Aziju. Izveštavao je o Japanu i o “ludilu Kine”. Takođe je uspeo da intervjuiše Nehrua, Gandija i Tagorea. Od 1922. njegove članke počeo je kao knjige da objavljuje Anri Bero, književni urednik časopisa Le Petit Parisien. Londr je počeo da istražuje priče za Le Petit Parisien. Godine 1923. Londr je otišao u kaznenu koloniju Kajene u Francuskoj Gvajani. Opisujući strahote, njegovi izveštaji izazvali su velike reakcije u javnosti.

Dela[uredi | uredi izvor]

Poezija[uredi | uredi izvor]

  • Suivant les heures, 1904
  • L'Âme qui vibre, 1908
  • Le poème effréné uključujući Lointaine i La marche à l'étoile", 1911

Izveštaji i istrage[uredi | uredi izvor]

  • Au bagne (1923)
  • Dante n'avait rien vu (1924)
  • Chez les fous (1925)
  • La Chine en folie (1925)
  • Le Chemin de Buenos Aires (1927)
  • Marseille, porte du sud (1927)
  • Figures de nomades (1928)
  • L'Homme qui s'évada (1928)
  • Terre d'ébène (1929)
  • Le Juif errant est arrivé (1930)
  • Pêcheurs de perles (1931)
  • Les Comitadjis ou le terrorisme dans les Balkans (1932)
  • Histoires des grands chemins (1932)
  • Mourir pour Shanghai (1984)
  • Si je t'oublie, Constantinople (1985)
  • En Bulgarie (1989)
  • D'Annunzio, conquérant de Fiume (1990)
  • Dans la Russie des soviets (1996)
  • Les forçats de la route / Tour de France, tour de souffrance (1996)
  • Contre le bourrage de crâne (1997)
  • Visions orientales (2002)

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Albert Londres, reporter «au long cours»”. francetvinfo.fr. Pristupljeno 16. 1. 2020. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Walter Redfern, Writing on the move : Albert Londres and investigative journalism, – Oxford ; Bern ; Berlin ; Brussels ; Frankfurt am Main ; New York ; Wien : Lang, 2004

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]