Aldo Moro

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Aldo Moro
Lični podaci
Puno imeAldo Romeo Luiđi Moro
Datum rođenja(1916-09-23)23. septembar 1916.
Mesto rođenjaMalje, Kraljevina Italija
Datum smrti9. maj 1978.(1978-05-09) (61 god.)
Mesto smrtiRim, Italija
Uzrok smrtiAtentat od strane Crvenih brigada
Profesijapolitičar
Porodica
SupružnikEleonora Kjavareli (v. 1945 —  njegova smrt 1978)
Deca4
Politička karijera
Politička
stranka
Hrišćanska demokratija (DC)
4. decembar 1963 — 24. jun 1968.
PredsednikAntonio Senji
Đuzepe Saragat
PrethodnikĐovani Leone
NaslednikĐovani Leone

23. novembar 1974 — 29. jul 1976.
PredsednikĐovani Leone
PrethodnikMarijano Rumor
NaslednikĐulio Andreoti

Potpis

Aldo Romeo Luiđi Moro (ital. Aldo Romeo Luigi Moro; Malje, 23. septembar 1916 — blizina Rima, 9. maja 1978) bio je italijanski političar i predsednik Saveta ministara (šef vlade) u dva mandata (1963-1968) i (1974-1976).

Bio je pripadnik levo orijentisanog krila unutar Hrišćanske demokratije i bio je premijer Italije na vrhuncu Hladnog rata, kada je Italija prolazila kroz teške unutrašnje nemire i krize sa mafijom i ekstremističkim grupama, u periodu koji je kasnije nazvan Olovne godine. Sa ukupno 6 godina na čelu italijanske Vlade je jedan od najdugovečnijih premijera nakon Drugog svetskog rata. Dok je bio na vlasti sproveo je značajne socio-ekonomske reforme koje su modernizovale Italiju.[1] Zbog poznanstva sa Enrikom Berlingverom, tada generalnim sekretarom Komunističke partije Italije (PCI), tokom 1970-ih je ušao u takozvani Istorijski kompromis sa Komunističkom partijom, i bio je na pragu formiranja velike vladajuće koalicije.

Na putu do italijanskog parlamenta, gde je trebao da napravi Vladu koju bi po prvi put podržala i Italijanska komunistička partija, kidnapovan je 16. marta 1978. od strane Crvenih brigada, komunističke terorističke organizacije u Italiji, koja ga je nakon 55 dana zatočeništva 9. maja 1978. i ubila.[2] Sudeći po zaključcima do kojih su došli istraživači terorizma na Apeninskom poluostrvu, britanski Gardijan, kao i italijanski novinar Mino Pekoreli, poznati autor prve medijske istrage ovog napada u Evropi, koji je i sam ubijen godinu dana nakon Mora, u atentat Alda Mora su, pored političkih i kriminalnih elemenata iz Italije, potencijalno upletene i Američke i Sovjetske tajne službe.[3][4] Direktni učesnici u Morovom ubistvu, Prospero Galinari (1951-2013) i Mario Moreti (1946-) su osuđeni na doživotnu zatvorsku kaznu, ali su tokom kraja devedesetih uslovno pušteni.

Danas se Moro smatra jednim od osnivača savremenog levog centra u Italiji, kao i jednim od najpopularnijih i najboljih italijanskih lidera.[5]

Politička karijera[uredi | uredi izvor]

Kao član Hrišćanske demokratije bio je izabran 1946. godine u Konstituantu (Ustavotvornu skupštinu), a od 1948. godine poslanik je u Predstavničkom domu parlamenta Republike Italije. Bio je profesor kaznenog postupka na unbiverzitetu u Bariju, a zatim (do smrti) na rimskom univerzitetu. Smatra se najozbiljnijim posleratnim italijanskim političarom.

Bio je predsednik parlamentarne grupe Hrišćanske demokratije, ministar pravde (1955–1957), ministar prosvete (1957–1959), sekretar Demohrišćanske stranke (1959–1964), predsednik koalicionih vlada levog centra - demohrišćani, socijaldemokrati, republikanci, socijalisti - (1963–1968), ministar spoljnih poslova (1969–1972 i 1973–1974), te ponovo predsednik vlade (1974–1976). Predsednik Hrišćanske demokratije postao je 1976. godine. Zagovarao je saradnju demohrišćana sa socijalistima i komunistima.

Kao predsednik Demohrišćanske stranke otet je 16. marta 1978. godine od strane pripadnika Crvenih brigada, koja mu je organizovala suđenje i u ime narodnog suda osudila ga na smrt.[6] Ubijen je, a njegovo telo pronađeno je u prtljažniku automobila u Rimu. Bio je jedan od protagonista modernijih političkih saveza u Italiji, a na međunarodnom planu pristalica dobrosusedskih odnosa s tadašnjom SFR Jugoslavijom.

Otmica[uredi | uredi izvor]

Aldo Moro u zarobljeništvu
Lokacija gde je pronađeno Morovo telo.

U rano jutro 16. marta 1978, prvak italijanske Demohrišćanske stranke i bivši premijer Aldo Moro, iz svoje je kuće krenuo u Parlament kako bi formirao novu vladu, prvi put temeljenu na istorijskom sporazumu demohrišćana i sve jačih komunista. Nije daleko stigao: u vojnički preciznoj akciji, pet Morovih telesnih čuvara ubijeno je za manje od minuta, a sam Moro je otet i odveden u nepoznatom pravcu.

Već sutradan, ostavljena je poruka Crvenih brigada, ekstremne levičarske organizacije, u kojoj je objašnjeno kako ta teroristička organizacija preuzima odgovornost za otmicu. Kao dokaz da je oteti političar živ, poslana je fotografija na kojoj je bio Moro, a iza njega je jasno mogao da se vidi zastor sa zastavom Crvenih brigada. Italija je bila na nogama. Godine 1990. u jednom milanskom stanu, koji je bio baza Crvenih brigada u vreme otmice, slučajno je nađeno sklonište s više od 400 fotokopija pisama za koja je utvrđeno da su pisana Morovom rukom u vreme zatočeništva. Taj je nalaz promenio pogled na ceo događaj.

Crvene su brigade nakon otmice u više navrata slale svoje zahteve vladi, ucenjujući je Morovim životom. Međutim, vladajući demohrišćani uporno su odbijali pregovore. Danas se sumnja da je bila posredi urota, u koju su bili upleteni ne samo najviši italijanski politički funkcioneri, već čak i neke strane organizacije, poput CIA-e, te italijanska tajna antikomunistička organizacija Gladio, kojima nikako nije odgovarala Morova politika dijaloga s komunistima.[7] Tako su Crvene brigade, koje su u nagodbi videle opasnost otupljivanja oštrice radničkog pokreta, zapravo nesvesno poslužile kao instrument svojih protivnika. Bilo kako bilo, zvanična je Italija zanemarivala sve ozbiljnije pretnje terorista da će Moro, ako se ne pristupi pregovorima, biti likvidiran. Na Morove poruke iz zatočeništva, u kojima preklinje svoje kolege i prijatelje demohrišćane za spas, vlada je odgovorila angažujući psihopatologa Franka Ferakutija, koji je izjavio da Moro pati od stokholmskog sindroma, prihvatanja nazora otmičara. Treba znati da ni jedan demohrišćanin nikad nije javno izrazio sumnju u ovu spornu tvrdnju. Namera je bila očita: diskreditovati Mora u očima javnosti.

Ujutro 9. maja sramotna vladina politika urodila je tragičnim plodom: Aldo Moro je nađen mrtav u kolima, u rimskoj ulici Kaitani, koja je, simbolično, na pola puta između štaba demohrišćana i komunista.[8] Ubica Prospero Galinari, terorist, izvršilac koji je s jedanaest metaka ustrelio Mora, kasnije je uhapšen i osuđen. Nekoliko dana pre smrti Aldo Moro uputio je bivšim prijateljima koji su ga napustili sledeću poruku:

Ako ništa ne preduzmete, ova će stranica u istoriji Italije biti ispisana krvavim slovima. Moja krv, poprskaće vas, stranku i narod.

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „[Pillole di storia italiana] Le riforme del primo centrosinistra: Moro tessitore d'Italia”. 29. 11. 2008. 
  2. ^ Il rapimento Moro Arhivirano 10 jun 2020 na sajtu Wayback Machine, Rai Scuola
  3. ^ Philip Willan (9. maj 2003). „Moro's ghost haunts political life”. theguardian.com. The Guardian. Pristupljeno 6. maj 2021. „Od drugog paragrafa 
  4. ^ „Vdova ubitogo premьer-ministra Italii uverena, čto za ego smertью stoit KGB”. NEWSru.com. 2003-11-11. Pristupljeno 6. maj 2021. 
  5. ^ Luca Rolandi (15. mart 2018). „La lezione di Aldo Moro, quarant’anni dopo”. vocetempo.it. La Voce e il Tempo. Pristupljeno 6. maj 2021. 
  6. ^ 100 Years of Terror, documentary by History Channel
  7. ^ Moro's ghost haunts political life, Philip Willan in The Guardian, May 9, 2003
  8. ^ Fasanella, Giovanni; Roca, Giuseppe (2003). The Mysterious Intermediary. Igor Markevitch and the Moro affair. Einaudi. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Fasanella, Giovanni; Roca, Giuseppe (2003). The Mysterious Intermediary. Igor Markevitch and the Moro affair. Einaudi. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]