Aleutska ostrva

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Aleutska ostrva iz svemira

Aleutska ostrva (engl. Aleutian Islands, rus. Алеутские острова), lanac malih ostrva,[1] ili skraćeno Aleuti (engl. Aleutians, rus. Алеуты), su arhipelag sa oko 150 ostrva u Beringovom moru, koja su vulkanskog porekla. Nalaze se na severozapadnoj obali Severne Amerike između Aljaske i Kamčatke. Pripadaju SAD. Površina Aleutskih ostrva je oko 17.766 km² i na njima živi oko 15.000 stanovnika. Razvijen je lov i ribolov. Tu se nalazi velika vazduhoplovna i vojna pomorska baza. Najviša tačka je vulkan Šišaldin (2.857 m).

Istorija[uredi | uredi izvor]

Aleutska ostrva otkrio je Vitus Bering 1741. godine. Do 1867. pripadala su Rusiji koja ih je zajedno sa Aljaskom prodala SAD. [1]Sa delom kopna čine oblast (engl. The Aleutian Islands and Range) u državi Aljaska sa 6.011 stanovnika (1960). U Drugom svetskom ratu ostrva su neko vreme bila pod okupacijom Japanaca. [2]

Geologija[uredi | uredi izvor]

Kretanje između Kula i Severnoameričke ploče duž ivice Beringovog šelfa (u Beringovom moru, severno od Aleutskog luka) završilo se u ranom eocenu. Aleutski basen, odnosno dno okeana severno od Aleutskog luka, predstavlja ostatak Kula ploče, koja je tu ostala zarobljena kada su se vulkanski procesi i subdukcija premestili na jug, na svoju sadašnju lokaciju, pre oko 56 miliona godina.[3] Aleutski ostrvski luk formiran je u ranom eocenu (pre 55–50 miliona godina) sa početkom subdukcije Pacifičke pod Severnoameričku ploču. Luk je izgrađen od odvojenih blokova koji su se okretali u smeru kazaljke na satu. Osnova ostrva sastoji se od tri stratigrafske jedinice: eocenskog sloja sastavljenog od vulkanskih stena, oligocen-miocenskog sloja od morskih sedimentnih stena i plioceno-kvartarnog sloja od sedimentnih i magmatskih stena.[4]

Geografija[uredi | uredi izvor]

Aleutska ostrva su lanac ostrva u severnom Pacifiku koji se od poluostrva Aljaska pruža u blago povijenom luku pema Kamčatki (između 51 i 55 stepeni sgš i 172 igd i 163 zgd), u dužini od oko 783 mi (1.260 km). Ima 14 velikih i 55 malih ostrva ukupne površine 16.546 km². Podeljena su na 4 glavne grupe: Foks (engl. Fox Islands) sa glavnim gradom Dač Harborom (engl. Dutch Harbor) na ostrvu Analaska (engl. Unalaska Island), Andreanovljeva ostrva (engl. Andreanof Islands) sa ostrvom Ejdek (engl. Adak Island), Ostrva Ret (engl. Rat Islands) sa Kiskom i Emčitkom (engl. Amchitka Island) i Ostrva Nir (engl. Near Islands) sa ostrvima Etu (engl. Attu Island) i Egatu (engl. Agattu Island).[2]

Ostrva su brdovita, sa oko 30 aktivnih vulkana, praktično bez drveća, pokrivena tundrom. Klima je veoma vlažna, sa gotovo stalnim maglama, niskim oblacima i padavinama. Prosečna temperatura zimi iznosi -1,1, a leti 10 °C. Struje, stenovite obale, nepostojanje prirodnih luka i česte oluje otežavaju prilaz s mora.[2]

Klima[uredi | uredi izvor]

Klima Aleutskih ostrva je subpolarna, sa okeanskim uticajem. Prosečne temperature su -1 C° u januaru i 9 C° u julu.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Mišić, Milan, ur. (2005). Enciklopedija Britanika. A-B. Beograd: Narodna knjiga : Politika. str. 33. ISBN 86-331-2075-5. 
  2. ^ a b v Gažević, Nikola (1970). Vojna enciklopedija (knjiga 1). Beograd: Vojnoizdavački zavod. str. 95. 
  3. ^ Klemperer, S. L.; Miller, E. L.; Grantz, A.; Scholl, D. W. (2002). „Crustal structure of the Bering and Chukchi shelves: Deep seismic reflection profiles across the North American continent between Alaska and Russia”. Special Papers, Geological Society of America. 360: 1—24. ISBN 9780813723600. Pristupljeno 30. 7. 2018. 
  4. ^ Holbrook, W. S.; Lizarralde, D.; McGeary, S.; Bangs, N.; Diebold, J. (1999). „Structure and composition of the Aleutian island arc and implications for continental crustal growth” (PDF). Geology. 27 (1): 31—34. Bibcode:1999Geo....27...31H. doi:10.1130/0091-7613(1999)027<0031:SACOTA>2.3.CO;2. Arhivirano (PDF) iz originala 12. 4. 2019. g. Pristupljeno 30. 7. 2018. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

  1. http://www.mcbi.org/shining_sea/place_npacific_aleutian.htm Arhivirano na sajtu Wayback Machine (12. februar 2012)