Almoravidi

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Mapa pokazuje teritorije Almoravidskog carstva
Mapa Pirinejskog poluostrva u doba dolaska Almoravida

Almoravidi ili Murabiti (na arapskom: المرابطون — al-Murabitun, jednina: مرابط — Murabit) su berberska i mavarsko-španska dinastija poreklom iz Sahare.[1][2] U 11. veku su vladali širim područjem severozapadne Afrike i Pirinejskim poluostrvom.[3][4][5][6][7] Pod tom dinastijom carstvo Mavara je zauzimalo današnji Maroko, Zapadnu Saharu, Mauritaniju, Gibraltar, Tlemsen u Alžiru, veliki deo Senegala, Malija, Španije i Portugalije. Njihovo carstvo se raspalo pod invazijom Almohada.[8]

Almoravidi su bili presudni u sprečavanju pada Al-Andalusa (muslimanska vlast u Iberiji)[9] pod iberijska hrišćanska kraljevstva, kada su odlučno porazili koaliciju kastiljanske i aragonske vojske u bici kod Sagrajasa 1086. To im je omogućilo da kontrolišu carstvo koje se protezalo 3.000 km (1.900 mi) od severa ka jugu. Njihovi vladari nikada nisu polagali pravo na titulu kalifa i umesto toga su preuzeli titulu Amir el-Muslimin („Princ muslimana“) dok su formalno priznali prevlast abasidskih kalifa u Bagdadu.[10] Međutim, vladavina dinastije bila je relativno kratkog veka. Almoravidi su pali — na vrhuncu svoje moći — kada nisu uspeli da zaustave pobunu predvođenu Masmudama koju je pokrenuo Ibn Tumart. Kao rezultat toga, njihov poslednji kralj Ishak ibn Ali je ubijen u Marakešu u aprilu 1147. od strane Almohadskog kalifata, koji ih je zamenio kao vladajuću dinastiju u Magrebu i Al-Andalusu.

Počeci[uredi | uredi izvor]

Lamtuna je bilo jedno od najmoćnijih plemena Sahare između reke Dra i reke Senegal. Potiču iz južnog Maroka. Kasnije su se proširili do reke Niger, gde su osnovali grad Audagost. Islamizirani su u 7. veku, ali nisu bili jako privrženi islamu, pa većina nije sledila tradicije šerijata.[11]

Uticaj ortodoksnog islama i početak militarizacije[uredi | uredi izvor]

Oko 1040. jedan od poglavica plemena Jaja ibn Ibrahim išao je na hodočašće u Meku. Na putu kući zaustavio se u Tunisu u jednoj džamiji. Verski učitelji u toj džamiji su ga ubedili da je njegovo pleme jako slabo u veri, da slabo pozna veru. Teolozi iz Tunisa su ga savetovali da nešto učini. Dali su mu kao ispomoć jednoga misionara Abdulaha ibn Jasina, zastupnika jedne od sunitskih škola islama. Misionar je ranije već pokušavao da pleme Lamtuna verski pouči, ali nije imao uspeha.

Ovaj put uz pomoć jednoga od vođa plemena Jaja ibn Ibrahima imao je podršku, koja mu je ranije nedostajala. Iz Sahare je počeo širiti svoje učenje i uticaj na celo pleme, koje je dotad bilo slabo privrženo islamu. Ibn Jasin je uveo pokajničko bičevanje kao proces očišćenja. Uspostavio je disciplinu i kazne za svaki prekršaj zakona. I vođe bi bile kažnjavane. Pod takvim vođstvom Almoravidi su dovedeni u red. Prvi vojni vođa Jaja ibn Ibrahim je uspostavio dobru vojnu organizaciju. Glavna sila je bila pešadija naoružana sa dugim kopljima u prvim redovima i sa kraćima u stražnjim redovima. Pešadija se kretala u bojnom poretku falange, a podržavali su ih na krilima konjanici ili jahači kamila.

Vojni uspesi[uredi | uredi izvor]

Od 1053. Almoravidi su počeli da se šire svoj religiozni put na berberska područja i na pustinju i na Afrikance u područjima južno od Sahare. Preveli su na islam državu Takrur (nalazi se u današnjem Senegalu). Nakon pobede nad berberskim plemenom Sanhadža vrlo brzo su preuzeli kontrolu nad svim trgovačkim putevima u pustinji. Sidžilmasu na severu su zauzeli 1054, a Audagost na jugu 1055. Jaja ibn Ibrahim je ubijen u borbi 1056.

Abdulah ibn Jasin je imao ogromnu moć i uticaj kao vrhovni verski učitelj. Imenovao je Abu Bakra ibn Omara brata ubijenog vođe za novoga vođu. Pod njegovim vođstvom Almoravidi su širili svoju teritoriju i van pustinje. Pokorili su plemena planina Atlas. U središnjem Maroku su se sukobili sa jednim plemenom Barguta, koje je sledilo jeretička učenja. Bargute su pružile žestok otor. Ibn Jasin je poginuo u borbama protiv njih. Abu Bakr ibn Omar je uspeo da na kraju pokori jeretičko pleme, a udovicu ubijenog vođe pokorenog plemena je uzeo sebi za ženu.

Abu Bakr ibn Omar je 1061. podelio vlast sa svojim rođakom Jusuf ibn Tašfinom, koga je imenovao zamenikom. Za sebe je ostavio zadatak da nadgleda i krši pobune protiv Almoravida u pustinji. Kada je izvršio zadatak u pustinji i vratio se da potpuno preuzme vlast našao se u situaciji da je njegov rođak postao previše moćan i da ne može da potpuno vrati vlast u svoje ruke. Vratio se u Saharu, gde je 1087. ubijen otrovnom strelom.

Jusuf ibn Tašfin je pokorio Maroko, Zapadnu Saharu i Mauritaniju. Osnovao je 1062. grad Marakeš. Kraljevinu Tlemsen u Alžiru osvojio je 1080. i osnovao je grad istoga imena. Istočno je proširio vlast do Orana.

Gana[uredi | uredi izvor]

Almoravidi su 1075. objavili rat carstvu Gani. Prema arapskim predanjima u tome ratu Gana je finansijski stradala, da je prestala biti komercijalna i vojna sila do 1100. Raspala se u niz plemenskih grupa. Neke grupe su asimilovali Almoravidi, a druge grupe su osnovale carstvo Mali. Po drugim interpretacijama uticaj Almoravida je postepeno rastao, ali nije bilo vojnog preuzimanja. Almoravidi su ojačali uticaj ženidbama sa plemstvom u Gani.

Iberijsko poluostrvo[uredi | uredi izvor]

Muslimanske vođe Al-Andaluza pozvali su 1086. Almoravide da ih odbrane od Alfonsa VI od Kastilje i Leona. Almoravidi su hrišćanskoj vojsci naneli težak poraz. Posle toga usled problema U Africi Almoravidi su jedno vreme bili pasivni na Iberijskom poluostrvu.

Vratili su se 1090. sa ciljem da ono ovladaju Al-Andaluzom umesto muslimanskih vođa. Stanovništvo Al-Andaluza je većinom bilo protiv dotadašnjih rastrošnih vladara zbog prevelikih poreza. S druge strane i muslimanske verske vođe, a i drugi najveći muslimanski autoriteti u Persiji i Egiptu su bili protiv vođa Al-Andaluza. Smatrali su da ih nije briga za veru pa su izdali fatvu (versku odluku) da vođa Almoravida Jusuf ibn Tašfin ima moralno i versko pravo da svrgne vladare Al-Andaluza, koji su često tražili pomoć od hrišćana i koji su usvojili hrišćanske običaje.

Do 1094. Almoravidi su zavladali Al-Andaluzom. Almoravidi od hrišćana nisu osvojili mnogo teritorije, sem Valensije. Međutim ujedinili su muslimane na Iberijskom poluostrvu i zaustavili hrišćansku rekonkistu.

Zapovednik muslimana[uredi | uredi izvor]

Nakon prijateljskog dopisivanja sa kalifom u Bagdadu, koga je priznao kao Zapovednika pravovernih, Jusuf ibn Tašfin je 1097. imao titulu Zapovednik muslimana. Umro je 1106, navodno u stotoj godini. Almoravidi su tada bili na vrhuncu moći. Mavarsko carstvo je tada uključivalo i Baleare.

Nazadovanje[uredi | uredi izvor]

Jusufov sin Ali ibn Jusuf je 1109. osvojio Sintru i Santarem. Ponovo je izvršio invaziju 1119. i 1121. Međutim odnos snaga se preokrenuo. Uz pomoć Francuza Aragon je uspeo da povrati Saragosu. Alfonso VII od Kastilje i Leona je 1138. pobedio Ali ibn Jusufa. Alfonso I od Portugalije ga je pobedio 1139, a Portugalci su 1147. zauzeli i Lisabon.

Almoravidi su imali neprijatelje u Almohadima. Ali ibn Jusuf se samo molio i klanjao dok mu se carstvo raspadalo od napada hrišćana i Almohada. Kada je Ali ibn Jusuf umro 1142. njegov sin je gubio teritorije pred napadima Almohada. Sin je poginuo 1146. nakon poraza kod Orana.

Dva sledeća naslednika su bili zapovednici samo po imenu. Almohadi su zauzeli Marakeš 1147. i to je označilo pad dinastije. Almoravidi su još vladali na delovima teritorija, kao na Balearima ili Tunisu.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ G. Stewart, Is the Caliph a Pope?, in: The Muslim World, Volume 21, Issue 2, pages 185–196, April 1931: "The Almoravid dynasty, among the Berbers of North Africa, founded a considerable empire, Morocco being the result of their conquests"
  2. ^ SADIQI, FATIMA, The place of Berber in Morocco, International Journal of the Sociology of Language, 123.1 (2009): 7-22 : "The Almoravids were the first relatively recent Berber dynasty that ruled Morocco. The leaders of this dynasty came from the Moroccan deep south."
  3. ^ Arnaud, Jean (2013-05-21). Introduction à la Mauritanie (na jeziku: francuski). Institut de recherches et d'études sur le monde arabe et musulman. ISBN 978-2-271-08123-0. 
  4. ^ Nantet, Bernard (2013-05-30). Le Sahara: Histoire, guerres et conquêtes (na jeziku: francuski). Tallandier. ISBN 979-10-210-0172-5. 
  5. ^ Gaudio, Attilio (1978). Le Dossier de la Mauritanie (na jeziku: francuski). Nouvelles Editions Latines. ISBN 978-2-7233-0035-3. 
  6. ^ Daddah, Mokhtar Ould (2003-10-01). La Mauritanie contre vents et marées (na jeziku: francuski). KARTHALA Editions. ISBN 978-2-8111-3765-6. 
  7. ^ Garcin, Jean-Claude; Balivet, Michel; Bianquis, Thierry (1995-01-01). États, sociétés et cultures du monde musulman médiéval : Xe-XVe siècle (1) (na jeziku: francuski). Presses universitaires de France (réédition numérique FeniXX). ISBN 978-2-13-067300-2. 
  8. ^ Extract from Encyclopedia Universalis on Almoravids.
  9. ^ Gómez-Rivas, Camilo (2014-11-20). Law and the Islamization of Morocco under the Almoravids: The Fatwās of Ibn Rushd al-Jadd to the Far Maghrib (na jeziku: engleski). BRILL. ISBN 978-90-04-27984-1. 
  10. ^ Kennedy, Hugh (2016-10-11). Caliphate: The History of an Idea (na jeziku: engleski). Basic Books. ISBN 978-0-465-09438-7. 
  11. ^ Turchin, Peter; Adams, Jonathan M.; Hall, Thomas D. (decembar 2006). „East-West Orientation of Historical Empires”. Journal of World-systems Research. 12: 222—223. ISSN 1076-156X. Pristupljeno 1. 8. 2020. .

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Ibn Khaldun, Abderahman (1377). تاريخ ابن خلدون: ديوان المبتدأ و الخبر في تاريخ العرب و البربر و من عاصرهم من ذوي الشأن الأكبر [The history of Ibn Khaldun: Record of the Beginnings and Events in the History of the Arabs and Berbers and their Powerful Contemporaries]. 6. دار الفكر. 
  • Ibn Abi Zar al-Fassi, Ali Abu al-Hassan (1326). روض القرطاس في أخبار ملوك المغرب و تاريخ مدينة فاس [The Garden of Pages in the Chronicles of the Kings of Morocco and the History of the City of Fes]. Uppsala University. 
  • al-Bakri (1068). كتاب المسالك و الممالك [Book of the Roads and the Kingdoms]. دار الكتاب الإسلامي, القاهرة. 
  • Ibn Idhari al-Murakushi, Ahmad (1312). البيان المغرب في أخبار الأندلس والمغرب [Book of the Amazing Story in the Chronicles of the Kings of al-Andalus and Morocco]. جامعة الملك سعود. 
  • Brett, M. and E. Fentress (1996), The Berbers. Oxford: Blackwell.
  • Hrbek, I. and J. Devisse (1988), "The Almoravids", in M. Elfasi, ed., General History of Africa, Africa from the Seventh to the Eleventh Century, UNESCO. 1992 edition, Ch. 13, pp. 336–66.
  • Insoll, T (2003). The Archaeology of Islam in Sub-Saharan Africa. Cambridge: Cambridge University Press. 
  • Levtzion, N. and J. F. P. Hopkins, eds (1981), Corpus of Early Arabic Sources for West African History, Cambridge, UK: Cambridge University Press. 2000 edition.
  • Moraes Farias, P. F. de (1967), "The Almoravids: Some Questions Concerning the Character of the Movement", Bulletin de l’IFAN, series B, 29:3-4, pp. 794–878.
  •  Ovaj članak uključuje tekst iz publikacije koja je sada u javnom vlasništvuChisholm, Hugh, ur. (1911). „Almoravides”. Encyclopædia Britannica (na jeziku: engleski). 1 (11 izd.). Cambridge University Press. str. 717—718. 
  • Abun-Nasr, Jamil (1987). A history of the Maghrib in the Islamic period. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 0521337674. 
  • Bennison, Amira K. (2016). The Almoravid and Almohad Empires. Edinburgh University Press. ISBN 9780748646821. 
  • Bloom, Jonathan M.; Blair, Sheila, ur. (2009). The Grove Encyclopedia of Islamic Art and Architecture: Delhi to Mosque. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-530991-1. Arhivirano iz originala 2015-11-30. g. Pristupljeno 2015-09-07. 
  • Deverdun, Gaston (1959). Marrakech: Des origines à 1912. Rabat: Éditions Techniques Nord-Africaines. 
  • Kennedy, Hugh (1996). Muslim Spain and Portugal: A Political History of al-Andalus. Routledge. ISBN 9781317870418. 
  • Lewicki, T. (1992) [1988]. „The Role of the Sahara and Saharians in relationships between north and south”. Ur.: Elfasi, M. General History of Africa, Africa from the Seventh to the Eleventh Century. UNESCO. str. 276—313. 
  • Lintz, Yannick; Déléry, Claire; Tuil Leonetti, Bulle, ur. (2014). Maroc médiéval: Un empire de l'Afrique à l'Espagne (na jeziku: francuski). Paris: Louvre éditions. ISBN 9782350314907. 
  • Messier, Ronald A. (2010). The Almoravids and the Meanings of Jihad. Praeger/ABC-CLIO. str. 118. ISBN 978-0-313-38590-2. 
  • Mones, H. (1992) [1988]. „The conquest of North Africa and Berber resistance”. Ur.: Elfasi, M. General History of Africa, Africa from the Seventh to the Eleventh Century. UNESCO. str. 224—46. 
  • Naylor, Phillip C. (2009). North Africa: A History from Antiquity to the Present. University of Texas Press. ISBN 978-0-292-71922-4. 
  • Park, Thomas K.; Boum, Aomar (2006). „Marrakech”. Historical Dictionary of Morocco (2nd izd.). Scarecrow Press. ISBN 978-0-8108-6511-2. Arhivirano iz originala 2020-08-01. g. Pristupljeno 2020-08-25. 
  • Salmon, Xavier (2018). Maroc Almoravide et Almohade: Architecture et décors au temps des conquérants, 1055-1269. Paris: LienArt. 
  • Wilbaux, Quentin (2001). La médina de Marrakech: Formation des espaces urbains d'une ancienne capitale du Maroc. Paris: L'Harmattan. ISBN 2747523888. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]