Anelize Mihel

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Anelize Mihel
Anelize Mihel
Datum rođenja(1952-09-21)21. septembar 1952.
Mesto rođenjaLajblfingZapadna Nemačka
Datum smrti1. jul 1976.(1976-07-01) (23 god.)
Mesto smrtiKlingenberg am Majn, Zapadna Nemačka

Anelize Mihel (nem. Anneliese Michel; Lajblfing, 21. septembar 1952Klingenberg am Majn, 1. jul 1976) bila je nemačka devojka koja je umrla u 23. godini od posledica višemesečnog egzorcizma koji su sprovodila dvojica rimokatoličkih sveštenika po nalogu vircburškog biskupa.

Dva filma, Egzorcizam Emili Rouz i Rekvijem, predstavljaju slobodna tumačenja priče o Anelize Mihel. U nekim biskupijama Katoličke crkve, prvi film je iskorišćen u svrhu crkvene propagande. Naime, na mnogim katedralama su bili izlepljeni plakati sa preporukom da katolici ovaj film moraju da pogledaju, pa je jedan duhoviti kritičar imajući ovo u vidu naslovio svoju kritiku za ovaj film Egzorcizam Emili Rouz, ili uterivanje vere u posetioce bioskopa.

Zanimljivo je da je Katolička crkva, koja je odobrila egzorcizam Anelize Mihel kasnije promenila svoje stanovište i proglasila ovaj događaj slučajem mentalne bolesti. Danas, mnogi ljudi veruju da je bila posednuta demonima, a njen grob je danas mesto hodočašća.

Činjenice[uredi | uredi izvor]

Buduća nastavnica iz stroge religiozne familije, kod koje su doktori dijagnostikovali epilepsiju, umrla je 1976. godine od posledica egzorcizma. Egzorcizam su sproveli sveštenici Arnold Renc i Franc Alt po nalogu biskupa Jozefa Štangla. Pri kraju egzorcizma, koji je trajao više od deset meseci, Aneliza Mihel počinje da odbija hranu. Kada je umrla imala je samo 31 kilogram. U aprilu 1976, sud je zbog „ubistva iz nemara nepružanjem pomoći“, roditelje i dvojicu sveštenika osudio na šest meseci zatvora uslovno. Optuženi su da nisu zatražili medicinsku pomoć ni savet lekara.

Dana 25. februara 1978. izvršena je ekshumacija. Zvanični razlog je bila želja roditelja da Anelizu pokopaju u boljem kovčegu. Verovatniji razlog je bila izjava jedne časne sestre kojoj se Anelizi navodno „ukazala“ i rekla da telo još nije počeo da se raspada čime je Crkva htela da dokaže stvarnu posednutost đavolom. Međutim, u zvaničnom izveštaju nakon ekshumacije navedeno je da je došlo do prirodnog raspadanja tela. Optuženim roditeljima i sveštenicima nije bilo dopušteno da prisustvuju ekshumaciji.

Tumačenja[uredi | uredi izvor]

Danas je teško objektivno protumačiti taj događaj. Veliki broj izjava osoba, koje su posredno ili neposredno igrale neku ulogu, je pod religioznim uticajem, tako da se stvarno objašnjenje i pristup tom događaju čini nemogućim. Takođe, ni same činjenice nisu nesporne. Delimično su čak i eksplicitna svedočenja su protivrečna. Mišljenja su veoma različita i kod samog pitanja, da li je Anelize pripadala tradicionalnom ili savremenom verovanju. U suštini postoje dva objašnjenja — prvo čisto psihološko tumačenje i drugo koje se oslanja na stvarnu mogućnost demonske posednutosti.

Devica Marija[uredi | uredi izvor]

U periodu kad je izvođen egzorcizam, a kad je nastavila uzimanje lekova, Anelize je sanjala Devicu Mariju koja joj je ponudila dve opcije: da ostane živa ali da niko ne sazna šta joj se, u stvari, dešavalo ili da nastavi svoje mučeništvo kako bi svi saznali da je Carstvo duhova i Sila tame stvarno. Anelize je odabrala drugu mogućnost.

Novinar Elbson Karmela sa Katoličkog univerziteta, u svom članku kaže:[1]

Anelize se opredelila za dobrovoljno mučeništvo, tvrdeći da će njen primer posednutosti da posluži kao upozorenje čovečanstvu da Đavo odista postoji i da svi koji rade za svoje spasenje moraju da imaju ovo u vidu. Ona je navela da mnogi ljudi kažu da je Bog mrtav, izgubili su veru, i da ona, svojim primerom, pokazuje da su Đavolja dela, bez obzira na veru i narod, opšteprisutna.

Mišljenja doktora[uredi | uredi izvor]

Pet do šest napada, koje su doktori između 1968. i 1972. ustanovili kod Anelize, imali su tipične znakove epilepsije. Anelize je sve do kratko pred svoju smrt uzimala lekove, koji je trebalo da spreče epileptične napade. U dva EEG pregleda je ustanovljeno oštećenje mozga u predelu leve slepoočnice. Prilikom obdukcije to oštećenje nije moglo ponovo da bude dokazano.

Nijedan od doktora nije bio upućen u postojanje bilo kakve religiozne komponente. Jedino se doktoru u Ašafenburgu (nem. Aschaffenburg) Anelize poverila da vidi demonske grimase. Taj doktor je na sudskom saslušanju 1977. godine izjavio da „iza rečenog (to što mu je Aneliza u poverenju rekla) nije lično doživljeni sadržaj mogao da bude ustanovljen“. Svi fenomeni i događaji, koji su se navodno pojavili tokom egzorcizma, nisu bili predmet ni jednog medicinskog istraživanja.

Mišljenja sudskih stručnjaka[uredi | uredi izvor]

Prvi stručnjak koga je sud zadužio da prouči pitanje je došao do zaključka da je Aneliza bolovala od epilepsije. Zbog medikamentnog lečenja, bolest je tražila drugi način kako da se ispolji i prešla u paranoidnu psihozu. To je potvrđeno i audio-snimcima koji su nastali tokom egzorcizma. Činjenica je da epileptičari često imaju preterano bolesne religiozne stavove kao i depresije i paranoidne faze.

Od aprila 1976. pogoršanje zdravstvenog stanja može da se objasni autosugestivnim ponašanjem koje nastaje pri gubitku samokontrole. Do njene smrti je na kraju došlo zbog odbijanja uzimanja hrane. Na zahtev odbrane, sud je pozvao jednog stručnjaka koji je došao do sličnog zaključka. Samo što se drugo ispitivanje odlučno protivi dijagnozi oštećenja mozga. Osim toga pretpostavlja se i jedna šizofrenična komponenta bolesti. Svi stručnjaci su bili istog mišljenja, da sveštenici koji su izveli egzorcizam, pokazuju neke psihološke defekte (kada je reč o tematici i pristupu egzorcizmu i posednutosti). Međutim, ne u tolikoj meri da bi bili proglašeni psihički bolesnim (neuračunljivim) i zbog toga bili blaže kažnjeni.

Uve Volf[uredi | uredi izvor]

Mišljenje Uvea Volfa, evangelističkog teologa, podudara se sa mišljenjem stručnjaka. Međutim, njega je više interesovalo pitanje: Zašto je Aneliza Mihel tako teško obolela?, nego samo naučno-psihološko objašnjenje. Kao odgovor na to pitanje ponudio je teoriju njenog strogog rimokatoličkog vaspitanja koji bio u znaku autoritarnog oca, prevelikih moralnih očekivanja i straha. Za razliku od većine svojih vršnjaka ona nije uspela da se oslobodi i da odraste.

Jedina mogućnost da se oslobodi iz „malog sveta“ njenog rodnog mesta bila je da igra ulogu posednute. Kao posednuta, mogla je da psuje i proklinje sve što je rimokatoličko, kulturu svojih roditelja i cele okoline a da se ne plaši da za to bude kažnjena. Prema mišljenju Uvea Volfa, ekstremne tradicionalne izjave tokom egzorcizma, izazvali su sveštenici Alt i Renc (Renc je navodno pripadao pokretu Marsela Lefevra). U isto vreme, Volf je zastupao i jedno drugo objašnjenje koje je bilo u suprotnosti sa prvim.

Prema tom objašnjenju, upravo njeno duboko korenje u katolicizmu je Anelizu dovelo do nepoverenja prema doktorima i njihovim mogućnostima da joj pomognu. Prema njenom mišljenju, nijedan doktor nije bio u stanju da joj pomogne. Sa druge strane posmatrano kroz prizmu njene vere, kroz svoje muke kao predstavnica svih mučenika je bila u stanju da ljudima skrati put kroz vatru čišćenja ili čak da ih spasi od samog pakla. Katolička crkva joj je zabranjivala samoubistvo — koje bi, kao smrtni greh, upravo tu njenu ulogu mučenice uništilo. Prema tome, kao jedino spasenje, ostala joj je smrt na osnovu već postojećih muka. Zbog toga je od Uskrsa 1976. godine počela da gladuje.

Stav Vatikana[uredi | uredi izvor]

Katolička crkva (ili tačnije biskup Jozef Štangl) u njeno je ime odobrila egzorcizam i dozvolila ocu Ernestu Altu da sa ocem Arnoldom Rencom izvrši isti, ali je nakon nekog vremena promenila svoje stanovište i proglasila Anelizu Mihel mentalno bolesnom.

Ernest Alt je 1996. primljen u privatnu audijenciju kod tadašnjeg pape Jovana Pavla II. Slučaj ovog egzorcizma je detaljno ispitivala profesorka Felisitas Gudman u njenoj knjizi Egzorcizam Anelize Mihel.

Učesnici i svedoci[uredi | uredi izvor]

Dok je Anelize još bila živa, svi koji su sa njom bili u kontaktu su bili ubeđeni da je bila posednuta demonima. Sveštenik Alt je još uvek u to ubeđen, kao i njena majka i Tea Hajn (koja je „otkrila“ Anelizu). Takođe su i sveštenik Renc, i Anelisin otac prema svim podacima sve do smrti bili ubeđeni u njenu posednutost demonima.

Od posebnog značaja u ovom slučaju je bilo mišljenje sveštenika Adolfa Rodevika (pisca dva standardna štiva za teološki predmet demonologiju), koji je svojim mišljenjem posebno doprineo sprovođenju egzorcizma i svoju teoriju čak i pred sudom branio. Sveštenik Rodevik raspolaže velikim iskustvom na ovom području, jer je i on sam sprovodio egzorcizam i bio savetnik Nemačke biskupske konferencije na području teološke demonologije. Jedino se za Anelizinu sestru Rozvitu zna da se posle priključila psihološkom tumačenju i objašnjenju tog slučaja.

Felisitas D. Gudman[uredi | uredi izvor]

Profesorka doktorka Felisitas Gudman (inače nemačkog porekla), profesorka antropologije na Denison Univerzitetu u Ohaju, pokušala je da događaje objasni na osnovu svojih ličnih kulturno-antropoloških istraživanja. Prema njoj, u svakoj religiji postoji fenomen „religioznog izvanrednog stanja“, koji može da se ispolji kako pozitivno tako i negativno. To izvanredno stanje je principijelno u svakom čoveku, sa time što su različiti ljudi različito obdareni to stanje da dostignu. Ako se to stanje pozitivno ispolji onda ono deluje na moždani centar strasti.

U drugom slučaju to stanje zahvata „kazneni“ centar mozga. Poseban znak „religioznog izvanrednog stanja“ je govor u jednoj posebnoj i ponavljajućoj vokalizaciji (govor u posebnom ritmu i melodiji). Taj način govora profesorka Gudman je navodno otkrila na audio-snimcima koji su nastali u toku egzorcizma. Prema njenom mišljenju, sve religije poznaju lekove za takve slučajeve negativnog izvanrednog stanja. U Rimokatoličkoj Crkvi za to postoji, tokom vekova isproban, Veliki egzorcizam. On služi pogođenim da to stanje preusmeri iz „kaznenog“ u centar strasti. Tačno to se desilo i kod Anelize.

Nakon mnogih vizija i prikazivanja Majke Božije, raznih drugih svetaca i anđela kao i samoga Isusa Hrista, svi demoni su iz nje izašli 31. oktobra 1975. Smrtnu ulogu su imali lekovi. Od samog početka neurohemijski lekovi su sprečili egzorcizam. Na kraju krajeva su se demoni, kratko nakon istrebljenja, ponovo vratili. Od tog trenutka su lekovi počeli da deluju kontraproduktivno. Imenom poznati demoni sve su manje dolazili do reči da bi 29. februara 1976. godine potpuno zanemeli.

Takođe od Velikog Petka 1976. godine su i pozitivni glasovi prestali da se čuju. Nakon što joj je gutanje postalo nemoguće, Anelisa više nije mogla da uzima lek Tegretal. Prema tezi gospođe Gudman, Anelizini simptomi se podudaraju sa simptomima koji nastaju nakon prekida uzimanja Tegretala. Na kraju je Aneliza umrla, zato što je Tegretal prouzrokovao izumiranje crvenih krvnih zrnaca, znači činjenično gušenje.

Ekshumacija[uredi | uredi izvor]

Pre suđenja, roditelji su zatražili dozvolu od vlasti da ekshumiraju ćerkine ostatke. To su učinili kao rezultat poruke koju su dobili od karmelitanske časne sestre iz distrikta Algeu u Južnoj Bavarskoj. Časna sestra je rekla roditeljima da je imala viziju koja joj je otkrila da je telo njihove ćerke još uvek netaknuto i navela natprirodni karakter tog slučaja.

Zvanični razlog koji su roditelji izneli u zahtevu vlastima je bio da su je na brzinu zakopali u nepropisnom i jeftinom kovčegu. Skoro dve godine nakon pokopa, 25. februara 1978, njeni ostaci su premešteni u novi kovčeg oivičen kalajem. Zvanični izveštaj (sa datumom neosporenim od vlasti) kaže da je telo pokazalo znakove stalnog propadanja. Optuženi egzorcisti — Anelizini roditelji i dva sveštenika — bili su obeshrabreni da pogledaju Anelizine ostatke. Otac Arnold Renc je kasnije tvrdio da je bio sprečen da uđe u mrtvačnicu.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Gudman, Felisitas D. (1987). „Anneliese Michel und ihre Dämonen — Fall Klingenberg in wiss. Sicht”. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Uve Volf: To lomi biskupov krst — Poslednje isterivanje đavola u Nemačkoj 1975/76. (nemački: Das bricht dem Bischof das Kreuz — die letzte Teufelsaustreibung in Deutschland)

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]