Arapi
Ovaj članak sadrži spisak literature (štampane izvore i/ili veb-sajtove) korišćene za njegovu izradu, ali njegovi izvori nisu najjasniji zato što ima premalo izvora koji su uneti u sam tekst. Molimo vas da poboljšate ovaj članak tako što ćete dodati još izvora u sam tekst (inlajn referenci). |
العرب | |
---|---|
Ukupna populacija | |
oko 450 miliona[1][2][3][4][5] | |
Regioni sa značajnom populacijom | |
predominantno Bliski istok i severna Afrika, manjina: Somalija, Iran, Brazil, SAD | |
Jezici | |
arapski | |
Religija | |
većina: islam oko 95% manjine: druzi 0,5%, judaizam, samarićani, hrišćanstvo 4,5% | |
Srodne etničke grupe | |
Semiti |
Arapi (arap. العرب [ʻArab]) semitski su narod koji je većim delom nastanjen na Bliskom istoku i u severnoj Africi.[6] Arapa ima oko 250 miliona, i postoje tri klasifikacije pripadnosti arapskom narodu: po politici, jeziku i poreklu. Na osnovi ove tri klasifikacije broj Arapa je rastegljiv, jer ako se ide po broju ljudi kojima je arapski prvi jezik - njihov broj je tada 180 miliona. Arapi govore arapskim jezikom i koriste se arapskim pismom.[6]
Narod[uredi | uredi izvor]
Semitski narod nastanjen na Srednjem istoku i severnoj Africi od Maroka do Omana, i od Turske do Sudana i Jemena na jugu. Geografski Arapi se prostiru na nekih 10 miliona kvadratnih kilometara i broje najmanje 200.000.000 pripadnika. Oko 4 miliona Arapa živi takođe u Evropi i oko 2 miliona u Americi. Na Arabijskom poluostrvu, u oblasti Hedžasa, stvorena je u 5. veku arapska država, sa privrednim i verskim centrom u gradu Meki. Srce arapske zemlje je Saudijska Arabija i Jemen, područje poznato kao Hidžaz. Oko 610. godine, rođenjem islama, Hijaz postaje trgovačko središte duž karavanskih puteva. Meka postaje jedan od najznačajnijih gradova.
Etnički, Arapi su uglavnom tamnokosi i smeđih očiju, puti svetle, ali i ona varira od mesta do mesta. Po veri su većinom sunitski muslimani, i tek 10% šiiti (posebno u Jemenu, delu Iraka i obali Persijskog zaliva). Prvenstveno Arapi su, uz Jevreje, jedan od dva naroda kojima je poreklo dao Sem. Kroz svoju istoriju osnovali su celi niz država, to su: Alžir, Bahrein, Egipat, Irak, Jordan, Kuvajt, Liban, Libija, Maroko, Oman, Katar, Saudijska Arabija, Sudan, Sirija, Tunis, Ujedinjeni Arapski Emirati, Jemen, i Palestina koja se još bori za svoj nastanak i priznanje. Socijalno Arape dele na stalno-naseljene (ruralni ' felahin' = seljaci i urbani ' hadar', gradski Arapi ) i nomadski, poznajemo ih kao Beduine. Postoje i više jezično semitizovanih (tačnije arabizovanih) naroda, ali oni nisu Arapi, i etnički su nešto drugo, posebno ima arabizovanih Jevreja u sjevernoj Africi, Jemenu i Iraku. Arabizovani su i neki Kopti (ovi su ipak poreklom pravi Egipćani, hamitski narod čiji su preci utemeljili egipatsku kulturu i državu. Među hamitskim Berberima ima takođe dosta arabizovanih grupa, nomada koji naseljavaju pustinjske predele severne Afrike.
Ime[uredi | uredi izvor]
Ime Arapi i Arabija javlja se još u asirskim tekstovima kao mâtu arbâi, tačna lokacija ovog područja nije poznata, kasnije se javljaju termini Arabi, Arubu, Urbi. –U srodnom hebrejskom jeziku riječ `aravah’ i ‘arav’ označava pustinju, pa bi se moglo prevesti da su Arapi ‘pustinjski narod’. Poluostrvo Arabija prekrivena je nepreglednim pustinjama i pradomovina je ovog ekspanzivnog naroda koji se proširio preko cijele severne Afrike.
Jezik[uredi | uredi izvor]
Arapski jezik pripada semitskoj grani semitsko-hamitske porodice, pismo je arapsko.
Vjerski običaji[uredi | uredi izvor]
Početkom 7. veka živeo je veliki prorok Muhamed, propovednik nove vere — islama. Islam na arapskom jeziku znači pokornost prema volji Božjoj. Prema Muhamedovom učenju, postoji samo jedan Bog — Alah. Prema tome, sveukupno društvo predstavlja celinu kojom upravlja svemogući Bog, prenoseći vernicima poruke preko proroka. Muhamed je stekao veliki broj pristalica u svetom gradu Meki, što ga je učinlo nepoželjnim za sledbenika vladajućeg kulta Kabe, pre svega za staro plemstvo. On je 622. godine napustio Meku i otišao u Medinu, odakle je počeo obračun sa protivnicima. Taj njegov izlazak muslimani nazivaju hidžra (preseljenje, raskid sa starim) i od tog perioda počinje njihovo računanje vremena. Poslije Muhamedove smrti vođa islama postao je kalifa (predstavnik, vikar), koji je delovao kao imam (onaj ko vodi dnevne molitve u džamiji). Arapi su većinom islamske veroispovijesti, što uveliko diktira način njihovog života i njihove običaje. Međutim, velike manjine Arapa su hrišćani i druzi, poput Libana i Sirije, gde zahvaljujući verskoj izmešanosti postoji daleko veća varijacija u tradiciji i običajima.
Muslimanski arapi su narod koji živi po Kuranu, to jest po njegovom učenju. Kuran je često zakon neke države kojima su regulisani svi aspekti njihovog života. Među arapima preovladava patrijarhalni sistem. Poligamija je dozvoljena, a Arapin, zavisno od mogućnosti, može imati do četiri žene. Data reč kod ljudi vrednija je od bilo kakvog ugovora i ona bi se morala poštovati.
Arapi, kao ni Jevreji, ne jedu svinjetinu, ovčetina je zato česta. U Libiji je poznato nacionalno jelo kus-kus, priprema se sa ovčetinom i ribom i raznim povrćem. Umesto masti Arapi koriste maslinovo ulje, a kolači se često prave od meda.
Svaki Arapin-musliman trebalo bi barem jednom u životu da ode na hadžiluk u Meku.
Arapi u Evropi[uredi | uredi izvor]
Arapi su u Evropi početkom 8. veka napali vizigotsku Španiju (pokorili su je 711. godine), a potom Franačku državu. Nadiranje islama u Evropu zaustavio je Karlo Martel u bici kod Poatjea 732. godine. Ova pobeda učvrstila je moć i prevlast Karlove porodice. Arapima u Evropi se može zahvaliti na znanju o veštačkom navodnjavanju tla, koje se zbog bezobzirnog krčenja šuma počelo isušivati. Ovo se treba uzeti uslovno, jer je znanje o navodnjavanju postojalo još u doba Rima. Mnogi vijadukti su i danas u funkciji kao delovi vodovoda u pojedinim gradovima. U starom Egiptu polja su se takođe veštački navodnjavala. Po svoj prilici su ovu veštinu Arapi stekli širenjem na nekadašnje prostore Rimskog carstva. Iz Španije ovo se znanje proširilo na sever, preko Alpa sve do Islanda. Španska riječ 'noria', označava stepen navodnjavanja, i nastala je od arapskog nd'ura. Pamuk, koji danas vodi glavnu reč u tekstilnoj industriji, takođe su u Evropu doneli Arapi, iz njihovog jezika potekao je francuski izraz 'coton' i engleski 'cotton'.
Арапске заједнице[uredi | uredi izvor]
- Арапи (из Арабије)… 32.231.000
- Хасанија Арапи… 4.714.000
- Левантски Арапи…53.032.000
- Либијски Арапи 3.785.000
- Арапи Магреба…74.142.000
- Схува Арапи… 1.986.000
- Судански Арапи… 22.135.000
- Јеменски Арапи… 10.999.000
- Бедуини Арабије… 14.187.000
- Сахарски Бедуини… 7.473.000
Референце[uredi | uredi izvor]
- ^ Nydell 2005, стр. xxiii, 14
- ^ Kamel 2017, стр. 25
- ^ Kail C. Ellis (12. 1. 2018). Secular Nationalism and Citizenship in Muslim Countries: Arab Christians in the Levant. Springer. стр. 159. ISBN 978-3-319-71204-8.
- ^ Margaret K. Nydell (26. 7. 2018). Understanding Arabs: A Guide for Modern Times. John Murray Press. стр. 11. ISBN 978-1-4736-9091-2.
- ^ Caplan, Neil (4. 9. 2019). The Israel-Palestine Conflict: Contested Histories. John Wiley & Sons. стр. 23. ISBN 978-1-119-52387-1.
- ^ а б Мишић, Милан, ур. (2005). Енциклопедија Британика. А-Б. Београд: Народна књига : Политика. стр. 63. ISBN 86-331-2075-5.
Литература[uredi | uredi izvor]
- Abu-Amero, Khaled K; Hellani, Ali; González, Ana M; Larruga, Jose M; Cabrera, Vicente M; Underhill, Peter A (2009). „Saudi Arabian Y-Chromosome diversity and its relationship with nearby regions”. BMC Genet. 10: 59. PMC 2759955 . PMID 19772609. doi:10.1186/1471-2156-10-59.
- Alshamali, Farida; Pereira, Luísa; Budowle, Bruce; Poloni, Estella S.; Currat, Mathias (2009). „Local Population Structure in Arabian Peninsula Revealed by Y-STR diversity”. Human Heredity. 68 (1): 45—54. PMID 19339785. doi:10.1159/000210448 .
- Ankerl, Guy (2000). Coexisting Contemporary Civilizations: Arabo-Muslim, Bharati, Chinese, and Western. Geneva: INU PRESS. ISBN 978-2-88155-004-1.
- Bacharach, Jere L. (1996). „Marwanid Umayyad Building Activities: Speculations on Patronage”. Ур.: Necipoğlu, Gülru. Muqarnas: An Annual on the Visual Cultures of the Islamic World. 13. Brill. ISBN 978-90-04-25933-1. ISSN 0732-2992.
- Bin-Muqbil, Musaed (2006). „Phonetic and Phonological Aspects of Arabic Emphatics and Gutturals”. University of Wisconsin–Madison.
- Bryce, Trevor (2014). Ancient Syria: A Three Thousand Year History. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-100292-2.
- Burns, Ross (2007) [2005]. Damascus: A History. Routledge. ISBN 978-1-134-48849-0.
- Cobb, Paul M. (2001). White Banners: Contention in 'Abbasid Syria, 750–880. State University of New York Press. ISBN 978-0-7914-4880-9.
- Retso, Jan (2002). Arabs in Antiquity: Their History from the Assyrians to the Umayyads. Routledge. ISBN 9780700716791.
- Cragg, Kenneth (1991). The Arab Christian: A History in the Middle East. Westminster John Knox Press. ISBN 978-0-664-22182-9.
- Cribb, Robert; Kahin, Audrey (2004). Historical Dictionary of Indonesia. Historical dictionaries of Asia, Oceania, and the Middle East. Lanham, Maryland: Scarecrow Press. ISBN 978-0-8108-4935-8.
- Deng, Francis Mading (1995). War of Visions: Conflict of Identities in the Sudan. Brookings Institution Press.
- Grabar, Oleg; Holod, Reneta; Knustad, James; Trousdale, William (1978). City in the Desert. Qasr al-Hayr East. Harvard Middle Eastern Monographs. 23–24. Harvard University Press. ISBN 978-0-674-13195-8.
- Hawting, Gerald R. (1991). „Marwan II”. Ур.: Bosworth, Clifford Edmund; van Donzel, Emeri J.; Lewis, Bernard; Pellat, Charles. The Encyclopaedia of Islam (New Edition/EI-2). 6. Brill. ISBN 978-90-04-08112-3.
- Hillenbrand, Robert (1999). „'Anjar and Early Islamic Urbanism”. Ур.: Brogiolo, Gian Pietro; Perkins, Bryan Ward. The Idea and Ideal of the Town Between Late Antiquity and the Early Middle Ages. The Transformation of the Roman World. 4. Brill. ISBN 978-90-04-10901-8. ISSN 1386-4165.
- Le Strange, Guy (1890). Palestine under the Moslems, a description of Syria and the Holy Land from A.D. 650 to 1500. Translated from the works of the medieval Arab geographers. Houghton, Mifflin and Co. OCLC 5965873.
- Kamel, Lorenzo (2017). The Frailty of Authority: Borders, Non-State Actors and Power Vacuums in a Changing Middle East. Edizioni Nuova Cultura. ISBN 978-88-6812-828-9.
- Nydell, Margaret K. (2005). Understanding Arabs: A Guide for Modern Times. Intercultural Press. ISBN 978-1-4237-8588-0.
- Speake, Graham (1996). „Palmyra (Homs, Syria)”. Ур.: Berney, Kathryn Ann; Ring, Trudy; Watson, Noelle. International Dictionary of Historic Places. 4 (Middle East and Africe). Fitzroy Dearborn Publishers. ISBN 978-1-884964-03-9.
- Touma, Habib Hassan (1996). The Music of the Arabs. Portland, Oregon: Amadeus P. ISBN 0-931340-88-8.
- Lipinski, Edward. Semitic Languages: Outlines of a Comparative Grammar, 2nd ed., Orientalia Lovanensia Analecta: Leuven 2001
- Kees Versteegh, The Arabic Language, Edinburgh University Press (1997)
- The Catholic Encyclopedia, Robert Appleton Company, 1907, Online Edition, K. Night 2003: article Arabia
- History of Arabic language(1894), Jelsoft Enterprises Ltd.
- The Arabic language, National Institute for Technology and Liberal Education web page (2006)
- Ankerl, Guy (2000) [2000]. Global communication without universal civilization. INU societal research. Vol.1: Coexisting contemporary civilizations : Arabo-Muslim, Bharati, Chinese, and Western. Geneva: INU Press. ISBN 978-2-88155-004-1.
- Hooker, Richard. "Pre-Islamic Arabic Culture." WSU Web Site. 6 June 1999. Washington State University.
- Owen, Roger. "State Power and Politics in the Making of the Modern Middle East 3rd Ed" Page 57. ISBN 0-415-29714-1.
- Levinson, David (1998). Ethnic groups worldwide: a ready reference handbook. Greenwood Publishing Group. ISBN 978-1-57356-019-1.
- Price-Jones, David. The Closed Circle: an Interpretation of the Arabs. Pbk. ed., with a new preface by the author. Chicago: I. R. Dee, 2002. xiv, 464 p. ISBN 1-56663-440-7.
- Ankerl, Guy. Coexisting Contemporary Civilizations: Arabo-Muslim, Bharati, Chinese, and Western. INU PRESS, Geneva. 2000. ISBN 2-88155-004-5..
- Pala, M; Olivieri, A; Achilli, A; Accetturo, M; Metspalu, E; Reidla, M; Tamm, E; Karmin, M; Reisberg, T; Hooshiar Kashani, B; Perego, UA; Carossa, V; Gandini, F; Pereira, JB; Soares, P; Angerhofer, N; Rychkov, S; Al-Zahery, N; Carelli, V; Sanati, MH; Houshmand, M; Hatina, J; Macaulay, V; Pereira, L; Woodward, SR; Davies, W; Gamble, C; Baird, D; Semino, O; Villems, R; Torroni, A; Richards, MB (4. 5. 2012). „Mitochondrial DNA Signals of Late Glacial Recolonization of Europe from Near Eastern Refugia”. The American Journal of Human Genetics. 90 (5): 915—924. PMC 3376494 . PMID 22560092. doi:10.1016/j.ajhg.2012.04.003.
- Cruciani, La Fratta R; Trombetta, B; Santolamazza, P; Sellitto, D; Colomb, EB; Dugoujon, JM; Crivellaro, F; Benincasa, T; Pascone, R; Moral, P; Watson, E; Melegh, B; Barbujani, G; Fuselli, S; Vona, G; Zagradisnik, B; Assum, G; Brdicka, R; Kozlov, AI; Efremov, GD; Coppa, A; Novelletto, A; Scozzari, R (jun 2007). „Tracing past human male movements in northern/eastern Africa and western Eurasia: new clues from Y-chromosomal haplogroups E-M78 and J-M12”. Mol Biol Evol. 24 (6): 1300—11. PMID 17351267. doi:10.1093/molbev/msm049 .
- Arredi, B; Poloni, E; Paracchini, S; Zerjal, T; Fathallah, D; Makrelouf, M; Pascali, V; Novelletto, A; Tylersmith, C (2004). „A Predominantly Neolithic Origin for Y-Chromosomal DNA Variation in North Africa”. The American Journal of Human Genetics. 75 (2): 338—45. PMC 1216069 . PMID 15202071. doi:10.1086/423147.
- Immel, U.-D.; Erhuma, M.; Mustafa, T.; Kleiber, M.; Klintschar, M. (2006). „Population genetic analysis in a Libyan population using the PowerPlex 16 system”. International Congress Series. 1288: 421—3. doi:10.1016/j.ics.2005.08.036.