Afrika

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Afrika
Površina30.370.000 km²
Stanovništvo1.225.080.510
Države55 + 7 delova država

Afrika je drugi kontinent na svetu po broju stanovnika, kao i po površini.[1] Sa 30.244.050 km² (uključujući i ostrva koja joj pripadaju) čini 20,3% ukupne površine zemlje. Na afričkom kontinentu živi više od milijardu i 200 miliona stanovnika, što čini oko jedne sedmine ukupne ljudske populacije. Afrika je tropski kontinent zato što najvećim delom svoje teritorije zahvata tropski pojas i prostire se na približno podjednakom rastojanju od ekvatora ka severu i jugu (to nam potvrđuju najisturenije tačke — najsevernija i najjužnija). Zajedno sa Evropom i Azijom zovemo je Stari svet.

Stari Rimljani su koristili ime terra Africa — „zemlja Afra“ (plural, od „Afer“) — za severni deo kontinenta, koji odgovara današnjem Tunisu, gde se nalazila rimska provincija Afrika.

Geografija[uredi | uredi izvor]

Afrika je kontinent u kome se nalazi 56 država. Prostire se na 30.244.050 km², uključujući i ostrva.

Od Evrope je odvojena Sredozemnim morem, a od Azije Crvenim morem. Afrika se na severoistoku spaja sa Azijom na Sinajskom poluostrvu, kroz koji je prokopan Suecki kanal). U geopolitičkoj predstavi kontinenata Sinaj (deo Egipta), koji se nalazi istočno od Sueckog kanala, se smatra delom Afrike. Od najsevernije tačke (u Maroku) do najjužnije tačke (u Južnoafričkoj Republici) Afrika je dugačka 8000 km. Sa istoka na zapad, Afrika je dugačka 7400 km. Dužina obale Afrike je 26.000 km.

Države[uredi | uredi izvor]

Regioni Afrike:
Politička karta Afrike
Fizička karta Afrike
Satelitski snimak Afrike
Ime regiona i
teritorije, sa zastavom
Površina
(km²)
Populacija
(1. jul 2002. približno.)
Gustina stanovništva
(po km²)
Glavni grad
Istočna Afrika:
 Britanska teritorija Indijskog okeana 60 ~3.500 58,3 Dijego Garsija
 Burundi 27.830 6.373.002 229,0 Gitega
 Komori 2.170 614.382 283,1 Moroni
 Džibuti 23.000 472.810 20,6 Džibuti
 Eritreja 121.320 4.465.651 36,8 Asmara
 Kenija 582.650 31.138.735 53,4 Najrobi
 Madagaskar 587.040 16.473.477 28,1 Antananarivo
 Malavi 118.480 10.701.824 90,3 Lilongve
 Mauricijus 2.040 1.200.206 588,3 Port Luj
 Majot (Francuska) 374 170.879 456,9 Mamudzu
 Mozambik 801.590 19.607.519 24,5 Maputo
 Reinion (Francuska) 2.512 743.981 296,2 Sen-Deni
 Ruanda 26.338 7.398.074 280,9 Kigali
 Sejšeli 455 80.098 176,0 Viktorija
 Somalija 637.657 7.753.310 12,2 Mogadiš
 Tanzanija 945.087 37.187.939 39,3 Dodoma
 Uganda 236.040 24.699.073 104,6 Kampala
 Zambija 752.614 9.959.037 13,2 Lusaka
 Zimbabve 390.580 11.376.676 29,1 Harare
Centralna Afrika:
 Angola 1.246.700 10.593.171 8,5 Luanda
 Kamerun 475.440 16.184.748 34,0 Jaunde
 Centralnoafrička Republika 622.984 3.642.739 5,8 Bangui
 Čad 1.284.000 8.997.237 7,0 Ndžamena
 Kongo 342.000 2.958.448 8,7 Brazavil
 DR Kongo 2.345.410 55.225.478 23,5 Kinšasa
 Ekvatorijalna Gvineja 28.051 498.144 17,8 Malabo
 Gabon 267.667 1.233.353 4.6 Librvil
 Sao Tome i Prinsipe 1.001 170.372 170,2 Sao Tome
Severna Afrika:
 Alžir 2.381.740 32.277.942 13,6 Alžir
 Egipat 1.001.450 70.712.345 70,6 Kairo
 Libija 1.759.540 5.368.585 3,1 Tripoli
 Maroko 446.550 31.167.783 69,8 Rabat
 Sudan 1.886.068 37.289.406 14,8 ? JS Kartum
 Eritreja 121.320 4.465.651 36,8 Asmara
 Etiopija 1.127.127 67.673.031 60,0 Adis Abeba
 Južni Sudan 619.745 12,9 Džuba
 Tunis 163.610 9.815.644 60,0 Tunis
 Zapadna Sahara (Maroko) 266.000 256.177 1,0 El Ajun
Teritorije južne Evrope u Severnoj Africi:
 Kanarska ostrva (Španija) 7.492 1.694.477 226,2 Las Palmas de Gran Kanarija
 Seuta (Španija) 20 71.505 3.575,2
 Madeira (Portugalija) 797 245.000 307,4 Funčal
 Melilja (Španija) 12 66.411 5.534,2
Južna Afrika:
 Bocvana 600.370 1.591.232 2,7 Gaborone
 Lesoto 30.355 2.207.954 72,7 Maseru
 Namibija 825.418 1.820.916 2,2 Vindhuk
 Južna Afrika 1.219.912 43.647.658 35,8 Blumfontejn, Kejptaun, Pretorija
 Esvatini 17.363 1.123.605 64,7 Mbabane
Zapadna Afrika:
 Benin 112.620 6.787.625 60,3 Porto Novo
 Burkina Faso 274.200 12.603.185 46,0 Uagadugu
 Zelenortska Ostrva 4.033 408.760 101,4 Praja
 Obala Slonovače 322.460 16.804.784 52,1 Abidžan, Jamusukro
 Gambija 11.300 1.455.842 128,8 Bandžul
 Gana 239.460 20.244.154 84,5 Akra
 Gvineja 245.857 7.775.065 31,6 Konakri
 Gvineja Bisao 36.120 1.345.479 37,3 Bisau
 Liberija 111.370 3.288.198 29,5 Monrovija
 Mali 1.240.000 11.340.480 9,1 Bamako
 Mauritanija 1.030.700 2.828.858 2,7 Nuakšot
 Niger 1.267.000 10.639.744 8,4 Nijamej
 Nigerija 923.768 129.934.911 140,7 Abudža
 Sveta Jelena (UK) 410 7.317 17,8 Džejmstaun
 Senegal 196.190 10.589.571 54,0 Dakar
 Sijera Leone 71.740 5.614.743 78,3 Fritaun
 Togo 56.785 5.285.501 93,1 Lome
Ukupno 30.305.053 842.326.984 27,8

Istorija[uredi | uredi izvor]

Karta Afrike iz 1890. godine

Smatra se da je Afrika, kolevka čovečanstva, koju su već pre oko 3,5 miliona godina naseljavali preci današnjeg čoveka.[2][3][4]Pre oko 1,8 miliona godina napustio ju je Homo erectus koji se proširio Evropom i Azijom. Do sada najstariji sačuvani primerak to jest posmrtni ostaci modernog čoveka su otkriveni na području Etiopije, a procenjuje se da oni potiču iz 200.000 godina pre nove ere.[5][6][7] Krajem ledenog doba oko 10.500 godine p. n. e. Sahara je postala plodna ravnica u koju su se doseljavali tadašnji ljudi, ali njenim isušivanjem oko 5.000 godina p. n. e.[8] stanovništvo je bilo prisiljeno da se preseli na jug i na sever, na obale Sredozomnog mora.[9][10] Nakon isušivanja Sahare jedino plodno područje s ugodnom klimom postaje Nil (reka) koja se uspešno probija kroz Saharsku pustinju do mora. Uz njene obale nastaje prva velika civilizacija Afrike, Egipatska civilizacija, oko 5 000 godina pre nove ere.[11] Ova civilizacija koja će se uz razne političke prekide i invazije uspešno održati praktično sve do zadnjih dekada stare ere.[12][13] Ona će ostaviti za sobom piramide kao najstarije preživele ljudske spomenike, koji 4000 godina nakon izgradnje još uvek stoje i pokazuju građevinsku domišljatost tog naroda, naroda koji je isto tako izumeo pismo (oko 3300. p. n. e.) i medicinu.[14]

Između 1000 i 300 godine pre nove ere svoje kolonije u severnoj Africi grade stari Grci i Feničani, ali njena budućnost će biti određena tek rimskim osvajanjima tokom kojih su aneksirane sve tamošnje severno afričke države i civilizacije.

U 7. i 8. veku dolazi do arapskog osvajanja Afrike čime se severni deo kontinenta našao pod arapsko-islamskim uticajem. Pre početka nove ere u Nubiji se razvilo kraljevstvo Kuš, te Kraljevstvo Aksum u današnjoj Etiopiji. U zapadnoj se Africi 700. godine razvija kraljevstvo Gana koje traje do 1200. U 8. veku arapski trgovci stvaraju trgovački put preko Sahare s bogatim trgovačkim gradovima. Razmenjuju oruđe i oružje, bakar i konje za zlato, kožu i robove. Oko 1100. javlja se kraljevstvo Benin u zapadnoj Africi koje traje sve do 1897. Oko 1200. se javlja kraljevstvo Mali (traje do 1500), a 1350. kraljevstvo Songaj (koje traje do 1600). Na jugu Afrike 1270. do 1450. traje kraljevstvo Šona. Grad Timbuktu u 14. veku postaje središte trgovačkih puteva koji vode preko Sahare.

Kolonijalna podela Afrike 1914. godine

Ostala većina stanovnika Afrike južno od Sahare bila je izolovana od događaja u severnoj Africi. Bartolomeu Dias oplovljava Rt dobre nade. Evropsku ekspanziju u Africi započeli su Portugalci u 15. veku čime započinje ekonomsko iskorištavanje Afrike. Oni su zauzeli obale kraljevstva Konga i obalu istočne Afrike, te stvorili svoje kolonije u Angoli i Mozambiku. Od 17. veka Britanci su započeli osvajanje obale današnje Gane, a Francuzi su zauzeli ušće rijeke Senegal. God 1652. Svoju koloniju u Južnoj Africi, Kejptaun, stvorili su Holanđani. Već u 16. veku počinje izvoz crnog roblja u Ameriku. U 18. je veku više od 7 miliona Afrikanaca poslano u Ameriku kao roblje, što tamo dovodi do situacije da većinu u mnogim karipskim državama čine osobe koje potiču iz Afrike. Tokom 18. i 19. veka trajala su istraživanja unutrašnjosti Afrike. Britanski istraživači postepeno su otkrivali sve veća i veća područja crne Afrike. Kolonijalno osvajanje Afrike u pravom smislu ostvareno je u 19. veku. Najveće kolonijalne sila postale su Velika Britanija i Francuska, a osim njih kolonizatori su bili i Nemačka, Belgija, Italija, Portugal, Španija. Podela Afrike na kolonije službeno je prihvaćena na Berlinskom kongresu 1885.

Prvi svetski rat koji traje između 1914. i 1918. godine je pored ostalog bio i rat za kolonije pošto je jedan od zahteva članica centralnog saveza bio preraspodela kolonija, pošto su se te novostvorene države kasno pojavile na političkoj sceni da bi sudelovale u podelama 19. vijeka. Poraz Nemačke u ratu je ujedno označio podelu malenog broja njenih kolonija među pobednicima, ali to za tamošnje afričko stanovnoštvo prolazi bez ikakvog značaja. Drugi svetski rat koji se s izuzetkom severnoafričkih arapskih država/kolonija vodio izvan ovog kontinenta ipak dovodi do velikih promena. S jedne strane kod mobilizovanih afrikanaca kao i tamošnje novostvorene političke elite dolazi do nacionalnih buđenja, a s druge strane evropske kolonijalne velesile Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo su praktično bankrotirale, tako da na početak afričkih zahtjeva i pobuna nisu uspele da odgovore. Rezultat toga postaje dekolonizacija Afrike, to jest tamošnje kolonije postaju nezavisne iako s njihovom ekonomijom u stvarnosti i dalje upravljaju bivši kolonijalni gospodari. Tokom šezdesetih godina 20. veka te ranije kolonijalne velesile su „darovale“ svim svojim bivšim kolonijama nezavisnost tako da početkom sedamdesetih jedini kolonijalni gospodari ostaju Portugal (Angola i Mozambik) i Španija (Zapadna Afrika), koje daju nezavisnost u trenutku kada ih padaju fašistički režimi. Njihovim povlačenjem jedini kolonijalni gospodari u Africi postaju sami afrikanci, to jest Južna Afrika koja daje nezavisnost Namibiji 1990. godine i Eritreja koja se izborila za samostalnost od Etiopije 1991. godine. Trenutačno posljednja afrička kolonija je Zapadna Afrika koju nakon španskog napuštanja osvaja, a ubrzo potom i masovno naseljava Maroko.

Politika[uredi | uredi izvor]

Karta evropskih kolonija pred Prvi svetski rat
  Nezavisne zemlje

Afrika se sastoji od 56 država od kojih su većina republike u kojima vlast ima predsednik.

Od sticanja nezavisnosti, razvoj afričkih država je sputavan nestabilnošću, korupcijom, nasiljem i diktaturama. Velikim delom evropske metropole su neokolonijalnom politikom podsticale nestabilnost u svojim bivšim kolonijama. Donedavno, samo nekoliko država u Africi je razvilo demokratske vlade, u kojima nije na vlasti diktatura.

U mnogim zemljama su se pojavila stara plemenska neprijateljstva, koja su bila smirena u doba kolonijalnih vlasti. U mnogim državama se vojska pojavila kao jedini faktor koji može održati red i praktično imati vlast.

U periodu između 1960. i 1980. u Africi je bilo više od 70 državnih udara i 13 atentata na predsednike.

Hladni rat, sukob između SAD i Sovjetskog Saveza je takođe imao ulogu u nestabilnosti. Kada su države postajale nezavisne obe zaraćene strane su očekivale pristupanje jednom od blokova. Najveći broj država se u to vreme pridruživao Pokretu nesvrstanih. I pored toga, mnoge države severne Afrike su primale sovjetsku vojnu pomoć, dok su centralne i južne afričke države bile potpomognute Sjedinjenim Državama ili Francuskom.

Padovi vlada i korupcija su kao rezultat dali rašireno siromaštvo, glad, dok su u značajnoj meri distributivni sistemi nesposobni da stanovništvu obezbede dovoljne količine vode i hrane za opstanak. U Africi je došlo i do velikog širenja brojnih zaraznih bolesti poput HIV virusa, uzročnika side.

Pod pritiskom međunarodnih finansijskih institucija, poput MMFa, mnoge afričke vlade su pokrenule ekonomije koja počinje da daje pozitivne rezultate.

Političke asocijacije kakva je Afrička unija, daju nadu za veću kooperativnost i mir među zemljama.

Ekonomija[uredi | uredi izvor]

Mapa Afričke ekonomske zajednice

I ako je veoma bogata prirodnim resursima, Afrika je ostala svetska najsiromašniji i najnerazvijeniji kontinent. Razlozi za to su višestruki, od smrtonosnih zaraza (poput side i malarije), visokog stepena korupcije vlada, neuspešnog centralnog planiranja, visokog stepena nepismenosti, nedostatka kapitala, čestih sukoba.[15] Prema statistici Ujedinjenih nacija iz 2003. godine, najsiromašnije 25 države su iz Afrike.[16] Sever Afrike je u daleko boljoj poziciji od podsaharske Afrike. Izuzetak je i Južnoafrička republika, ali i Svazilend, Lesoto, Bocvana i Namibija uglavnom zbog rudarstva. Sejšeli, Gabon i Ekvatorijalna Gvineja su bogatije zbog bogatih nalazišta nafte.

Siromaštvo, nepismenost, neuhranjenost i nedostatak vode kao i sanitetskih uslova života, kao i slabo zdravlje pogađa veliki deo stanovništva na afričkom kontinentu. U avgustu 2008, Svetska banka[17] je izmenila globalnu granicu siromaštva od 1,25 dolara (ranije je bila 1,00). Čak 80,5% stanovništva podsaharske Afrike živi na manje od 2,5 dolara dnevno 2005. godine.[18]

Privreda većine afričkih zemalja dominira poljoprivreda. Industrija je ograničena na Južnoafričku republiku. Izvoz mnogih zemalja zavisi o jednom jedinom artiklu - bakar, zlato, kafa. Mnoge afričke vlade traže prekomorske ulagače kako bi unapredile svoju privredu i razvile širu industrijsku osnovu.

Stopa godišnjeg rasta BDP iznosi 0,74%. BDP po glavi stanovnika je vrlo nizak. Od dvadeset najsiromašnijih zemalja sveta sa BDP manjim od 300 dolara, osamnaest ih se nalazi u Africi. Najsiromašnije države su: Burundi, Kongo i Liberija sa BDP od oko 100 dolara. Najbogatije države su Mauricijus, zatim Južnoafrička republika, Bocvana, Sejšeli, Namibija, Tunis itd. Afrika proizvodi oko 28% svetske proizvodnje kakaoa, 25% kafe, 56% ulja palme, 11% pamuka i 6% prirodnog kaučuka. Afrika je takođe bogata šumama - 23% kontinenta je pokriveno šumama što je oko 12% svetskih zaliha drvne mase.

Demografija[uredi | uredi izvor]

Približno 80% Afrikanaca živi južno od pustinje Sahara. Domorodačko stanovništvo podsaharskih zemalja je uglavnom crnačko. Postoje brojne varijacije fizičkih odlika među crnačkim stanovništvom, a najuopštenija podela je na tip Masaji koji su poznati po visokoj građi i na tip Pigmeji koji su među najnižim tipovima na Zemlji.

Bantu jezici su dominantni u zapadnoj, centralnoj i južnoj Africi. U pustinji Kalahari u južnoj Africi, živi narod poznat pod imenom Bušmani.

Na severu Afrike živi brojno stanovništvo koje ne pripada crnačkoj populaciji. Narodi severne Afrike u najvećem broju govore afro-azijskim jezicima. U ove narode spadaju i drevni Egipćani, Berberi, Nubijci koji su proširili civilizaciju iz severne Afrike po antičkom svetu. U 600. godini, Arapi muslimani su sa istoka prešli u Afriku i osvojili čitav region. Berberi su ostali u manjini u Maroku i Alžiru, dok jedan broj Berbera živi i u Tunisu i Libiji. Tuarezi i drugi nomadski narodi su većinsko stanovništvo u saharskim državama.

Narodi poput Etiopljana i Somalijaca se najčešće smatraju crncima, ali istorijski gledano oni su mešanog porekla, i vezani su i za severnoafričku i za podsaharsku kulturu.

Neki delovi istočne Afrike, a naročito ostrvo Zanzibar su prihvatili Arapske i muslimanske doseljenike i trgovce u srednjem veku. Od početka šesnaestog veka Evropljani kao što su Portugalci i Holanđani formirali su trgovačke stanice i utvrđenja duž zapadne i južne obale Afrike. Velik broj Holanđana, Francuza i Nemaca su naselili današnju Južnu Afriku. Njihovi potomci, Afrikaneri, su najveća belačka populacija u Južnoj Africi.

Približno 20% Afrikanaca su pripadnici urođeničkih afričkih religija. Mali broj Afrikanaca poštuje Jevrejsku tradiciju, dok su u najvećem broju hrišćani i muslimani.

Jezici[uredi | uredi izvor]

Karta Afrike sa jezičkim grupama

Postoje četiri grupe jezika koje pripadaju Africi.

Engleski, francuski i portugalski jezik su zvanični jezici u nekim državama.

Kultura[uredi | uredi izvor]

Mnoge severne države od Egipta do Maroka se smatraju delom arapske kulture. Južno od Sahare postoji velik broj kulturnih područja, od kojih su neki veoma mali. Veliki deo tih kultura se može smatrati delom Bantu kulture.

Spisak afričkih pisaca
Afrička umetnost
Afrički film

Religija[uredi | uredi izvor]

U Africi postoji mnogo rasprostranjenih religija. Islam 45% i hrišćanstvo 40% su najraširenije religije u velikom broju država dok druge države imaju lokalne religije koje su tradicija pojedinih plemena.

Saobraćaj[uredi | uredi izvor]

Slika železničke stanice u Adis Abebi iz 1906. godine

Saobraćaj je u Africi vrlo slabo razvijen, što je posledica različitih prirodnih i društvenih činilaca. Najvažnije prepreke razvoja su: slaba razuđenost obale, strmi planinski rubovi nad njima, vodopadi na rekama, pustinje, prašume, močvare i velike udaljenosti. Zato je Afrika u pretkolonijalnom razdoblju saobraćajno bila vrlo zaostala, a takvo stanje je do danas tek delimično popravljeno. Tradicionalan način saobraćaja kao onaj na kamili još uvek se često koristi u slabije pristupačnim delovima Afrike, a u sredozemnoj Africi teret često prenose magarci i mazge. Pretkolonijalna Afrika južno od Sahare nije poznavala kola na točkovima sve do 19. veka kada su Buri prodirali u unutrašnjost stepa volovskim zapregama. Kolonijalno razdoblje unosi bitne promene – ubrzo je obala bila uključena u okeansku plovidbu, ali problem je bio povezati unutrašnja proizvodna područja sa obalom. I danas je taj problem prisutan.

Afrika ima oko 8.000 km unutrašnjih plovnih puteva koji su zbog nedostatka međusobne povezanosti i povezanosti s morem privredno manje važni. Mreža reka Nila, Konga i Nigera pruža ograničene mogućnosti pristupa prostorima unutrašnjosti kontinenta jer brojni vodopadi i slapovi sprečavaju plovidbu duž većeg dela rečnog toka. Afričke železnice sagrađene su prvenstveno radi iskorištavanja prirodnih resursa i većina ih povezuje unutrašnjost sa većim priobalnim gradovim, ostavljajući velike delove kontinenta nedirnutima – pet zemalja bez pristupa moru uopšte nema železnice (Mali, Gvineja Bisao, Sijera Leone, Liberija i Gvineja). Afrika ima manje železničkih pruga od ijednog drugog kontinetta. Najrazvijeniju mrežu železnica ima JAR, na koju otpada 24% svih afričkih šina. Potpuno samostalnu železničku mrežu ima Egipat (7% afričkih pruga) i atlaske zemlje (13% afričkih pruga). Nakon Prvog svetskog rata Afrika dobija i prve automobilske puteve. Mnogi putevi su izgrađeni 1970-ih ali ekonomske poteškoće otežavaju njihovo održavanje i proširivanje mreže. Velike udaljenosti, nedostatak drugih saobraćajnih veza i potreba za brzom povezanošću sa svetom dovode do naglog razvitka vazdušnog saobraćaja.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Mišić, Milan, ur. (2005). Enciklopedija Britanika. A-B. Beograd: Narodna knjiga : Politika. str. 86. ISBN 86-331-2075-5. 
  2. ^ Genetic study roots humans in Africa, BBC News, SCI/TECH
  3. ^ Migration of Early Humans From Africa Aided By Wet Weather, sciencedaily.com
  4. ^ Kimbel, Rak & Johanson 1994.
  5. ^ van Sertima, Ivan, ur. (1995). Egypt: Child of Africa/S V12 (Ppr). Transaction Publishers. str. 324—325. ISBN 978-1-56000-792-0. 
  6. ^ Mokhtar, G. (1990). UNESCO General History of Africa, Vol. II, Abridgedition: Ancient Africa. University of California Press. ISBN 978-0-85255-092-2. 
  7. ^ Eyma, A. K.; C. J. Bennett (2003). Delts-Man in Yebu: Occasional Volume of the Egyptologists' Electronic Forum No. 1. Universal Publishers. str. 210. ISBN 978-1-58112-564-1. 
  8. ^ "Sahara's Abrupt Desertification Started by Changes in Earth's Orbit, Accelerated by Atmospheric and Vegetation Feedbacks" Arhivirano na sajtu Wayback Machine (7. mart 2014), Science Daily
  9. ^ Keenan 2013, str. 1–41.
  10. ^ Mercier, Norbert (2012). „OSL dating of quaternary deposits associated with the parietal art of the Tassili-n-Ajjer plateau (Central Sahara)”. Quaternary Geochronology. 10: 367—373. doi:10.1016/j.quageo.2011.11.010. 
  11. ^ Were Egyptians the first scribes?, BBC News | Sci/Tech
  12. ^ Hassan 2002, str. 17.
  13. ^ McGrail 2004, str. 48.
  14. ^ Shavit & Shavit 2001, str. 77.
  15. ^ Richard Sandbrook, The Politics of Africa's Economic Stagnation, Cambridge University Press, Cambridge, 1985 passim
  16. ^ [1], United Nations
  17. ^ „World Bank Updates Poverty Estimates for the Developing World”. World Bank. 26. 8. 2008. Arhivirano iz originala 19. 5. 2010. g. Pristupljeno 18. 5. 2010. 
  18. ^ „The developing world is poorer than we thought, but no less successful in the fight against poverty”. World Bank. Arhivirano iz originala 23. 3. 2009. g. Pristupljeno 11. 4. 2013. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Opšte informacije
Istorija
Novinski mediji