Aja Sofija

Koordinate: 41° 00′ 31″ S; 28° 58′ 48″ I / 41.008548° S; 28.979938° I / 41.008548; 28.979938
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Aja Sofija
Αγία Σοφία  (grčki)
Ayasofya  (turski)
Sancta Sophia  (latinski)
Pogled na Aja Sofiju
Aja Sofija na karti Istanbula
Aja Sofija
Aja Sofija
Lokacija na mapi Istanbula
Osnovne informacije
LokacijaIstanbul (istorijski Konstantinopolj), Turska
Koordinate41° 00′ 31″ S; 28° 58′ 48″ I / 41.008548° S; 28.979938° I / 41.008548; 28.979938
Tip
  • Hrišćanska crkva (537—1054)
  • Vaseljenska patrijaršija (1054—1204)
  • Latinska vaseljenska patrijaršija (1204—1261)
  • Vaseljenska patrijaršija (1261—1453)
  • Džamija (1453—1934)
  • Muzej (1934—2020)
  • Džamija (2020—)
DržavaTurska
PosvećenjeSvetoj Premudrosti, što je upućivanje na drugo lice Trojstva, ili Isusa Hrista[1]
Arhitektonski opis
Arhitekt(i)Isidor Miletski
Antimij Tralski
Početak izgradnje532
Završetak izgradnje537. god.; pre 1487 godina (537)
Specifikacije
Dužina82 m
Širina73 m
Visina55 m
Materijalibijeli kamen, cigla

Sveta Sofija ili Premudrost Božija[2][3][4] (grč. Αγία Σοφία), poznatija kao Aja Sofija (tur. Ayasofya) ili zvanično Velika džamija Aja Sofija (tur. Ayasofya-i Kebir Camii-i Şerifi)[5], kasnoantička je bogomolja i bivša pravoslavna patrijaršijska saborna crkva u Istanbulu u Turskoj, koju su dizajnirali grčki geometri Isidor iz Mileta i Antemije iz Trala.[6] Od vremena završetka gradnje 537. godine, pa sve do 1453. godine, kao najveća hrišćanska crkva Vizantijskog carstva, služila je kao pravoslavna saborna crkva i sjedište Vaseljenskog patrijarha, izuzev u periodu između 1204. i 1261. godine, kada je pretvorena u rimokatoličku crkvu za vrijeme Latinskog carstva, nakon prvog pada Carigrada.[7] Godine 1453. nakon drugog pada Carigrada, kada je Osmansko carstvo osvojilo Vizantiju, Aja Sofija je pretvorena u džamiju. Nakon pada Osmanskog carstva i uspostavljanja Republike Turske, pretvorena je u muzej 1. februara 1935. godine.[8] U julu 2020. godine, turski Državni savjet poništio je odluku Mustafe Kemala Ataturka iz 1934. godine kojom je Aja Sofija postala muzej, kako bi ponovo bila pretvorena u džamiju.[9] Svečano je otvorena kao džamija 24. jula 2020. godine,[10] kada je održana prva molitva, kojoj je prisustvovao i predsjednik Turske — Redžep Tajip Erdogan.[11] Iako se ponekad naziva Svetom Sofijom (zbog mišljenja da joj je dat naziv po Sofiji mučenici), riječ sophia je fonetsko spelovanje na latinskom grčke riječi za mudrost. Njeno puno ime na grčkom je Ναός της Αγίας του Θεού Σοφίας, Naos tēs Hagias tou Theou Sophias, odnosno „hram Svete mudrosti Božije”.[12][13]

Izgrađena od strane istočnorimskog cara — Justinijana I, između 532. i 537. godine, za državnu crkvu Rimskog carstva, bila je najveći unutrašnji prostor na svijetu i među prvima koja je koristila potpuno viseću kupolu; takođe, bila je treća crkva Svete mudrosti na tom mjestu, nakon što su prethodne dvije uništene u nemirima tokom ustanka Nika. Smatra se oličenjem vizantijske arhitekture,[14] za koju se kaže da je „promijenila istoriju arhitekture”.[15] Kao sjedište Vaseljenskog patrijarha, ostala je najveća crkva na svijetu skoro hiljadu godina, sve dok nije izgrađena Seviljska katedrala 1520. godine. Počevši od kasne vizantijske arhitekture, Aja Sofija je postala paradigmatski oblik pravoslavne crkve i njen arhitektonski stil po ugledu na osmanske džamije hiljadu godina kasnije.[16] Za nju se smatra da zauzima „jedinstvenu poziciju u hrišćanskom svijetu“,[16] kao arhitektonska i kulturna ikona vizantijske i pravoslavne civilizacije.[16][17][18]

Kao vjerski i duhovni centar Pravoslavne Crkve skoro hiljadu godina, bila je posvećena Svetoj Premudrosti, Logosu, drugoj osobi Svetog Trojstva,[19] koji se slavi 25. decembra, kao komemoracija rođenja putem ovaploćenja Boga Logosa u Hristu.[19][20][21] U Aja Sofiji je Humbert od Silva Kandide, izaslanik pape Lava IX, zvanično izopštio patrijarha Mihaila Kerularija 1054. godine, što je čin koji se smatra početkom Velikog raskola Istoka i Zapada. Godine 1204. nakon Četvrtog krstaškog rata i pada Carigrada, pretvorena je u katoličku katedralu pod Latinskim carstvom, a nakon obnove Vizantijskog carstva 1261. godine, vraćena je pravoslavnoj crkvi. Mletački dužd — Enriko Dandolo, koji je predvodio Četvrti krstaški rat, sahranjen je u crkvi.[22]

Nakon pada Carigrada pod Osmansko carstvo 1453. godine,[7] osmanski sultan — Mehmed II Osvajač, pretvorio ju je u džamiju i postala je glavna džamija u Istanbulu do izgradnje Sultan Ahmedove džamije 1616. godine.[23][24] Nakon pretvaranja u džamiju, uklonjena su zvona, oltar, ikonostas, amvon i krstionica, a ikonografija, poput mozaičkih prikaza Isusa, Bogorodice, hrišćanskih svetaca i anđela, uklonjena je ili malterisana.[25] Islamski arhitektonski dodaci uključivali su četiri minareta, minber i mihrab. Vizantijska arhitektura Aja Sofije poslužila je kao inspiracija za mnoge druge vjerske objekte, uključujući crkvu Svete Sofije u Solunu, crkvu Bogorodice Stovratne, hram Svetog Save, Prinčevu džamiju, Sulejmanovu džamiju, Rustem-pašinu džamiju i Ali-pašin kompleks. Patrijaršija se preselila u crkvu Svetih apostola, koja je postala gradska saborna crkva.

Arhimandrit Elefterios Nufrakis je 19. januara 1919. godine služio liturgiju u Svetoj Sofiji, prvi put nakon 466. godina.[26][27][28]

Kompleks je ostao džamija do 1931. godine, kada je, nakon raspada Osmanskog carstva, četiri godine bila zatvorena za javnost. Ponovo je otvorena 1935. kao muzej u sekularnoj Republici Turskom,[8] a zgrada je bila najposjećenija turistička atrakcija Turske 2015.[29] i 2019. godine.[30][31] U julu 2020. godine, Državni savjet je poništio odluku iz 1934. o osnivanju muzeja, a Aja Sofija je reklasifikovana u džamiju.[32][33][34] Dekret iz 1934. godine proglašen je nezakonitim i po osmanskom i po turskom zakonu, jer je vakuf Aja Sofije, koji je zadužio sultan Mehmed, odredio to mjesto kao džamiju; Zagovornici odluke su tvrdili da je Aja Sofija bila lično vlasništvo sultana.[35][36][37] Ovo redizajniranje izazvalo je osudu turske opozicije, Uneska, Svjetskog saveta crkava, Međunarodnog udruženja vizantijskih studija i mnogih međunarodnih lidera.[38][39][40][41][42]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Crkva Konstancija II[uredi | uredi izvor]

Prva crkva na tom mjestu bila je poznata kao Magna Ecclesia (Μεγαλη Εκκλησια, Мегале Екклесиа, „Velika crkva“),[43][44] zbog svoje veličine u poređenju sa veličinama savremenih crkava u gradu.[45] Prema Uskršnjoj hronici, crkva je osvještana 15. februara 360. godine, za vrijeme vladavine cara Konstancija II, od strane arijanskog episkopa Evdoksija Antiohijskog.[46][47] Izgrađena je pored prostora gdje se razvijala Velika palata. Prema crkvenom istoričaru iz 5. vijeka, Sokratu Sholastiku iz Konstantinopolja, car Konstancije je naredio 346. godine da se sagradi Velika crkva pored one koja se zvala Irina, koju je, pošto je bila premala, carev otac Konstantin uvećao i uljepšao.[46][48] Istoričari iz 7. i 8. vijeka navode da je crkvu sagradio Konstancijev otac — Konstantin Veliki,[46] dok je Isihije iz Mileta napisao da je Konstantin podigao Aja Sofiju sa drvenim krovom i sa tog mjesta uklonio 427 (uglavnom paganskih) statua.[49] Hroničar iz 12. vijeka, Jovan Zonara, napisao je da je Konstancije popravio crkvu koju je osvještao Jevsevije Nikomidijski, nakon što se srušila.[46] Pošto je Jevsevije bio episkop Konstantinopolja od 339. do 341. godine, a Konstantin je umro 337. godine, Zanora smatra da je prvu crkvu podigao Konstancije.[46]

Obližnja crkva, Aja Irina („Sveti mir“), završena je ranije i služila je kao katedrala sve dok nije završena Velika crkva. Osim Aja Irine, nema podataka o većim crkvama u centru grada prije kasnog 4. vijeka.[47] Rouland Mejnston je istakao da crkva iz 4. vijeka još nije bila poznata kao Aja Sofija, iako njeno ime kao „Velika crkva“ ukazuje na to da je bila veća od drugih carigradskih crkava.[50] Jedine druge veće crkve iz 4. vijeka bile su crkva Svetog Mocija, koja je sagrađena izvan zidina Konstantinovih i možda je bila povezana sa grobljem, kao i crkva Svetih Apostola.[47]

Za crkvu je poznato da je imala drveni krov, zavjese, stubove i ulaz koji je bio okrenut ka zapadu.[47] Vjerovatno je imala pripratu i opisano je da je bila u obliku građevina rimskog cirkusa.[51] Vjerovatno je imala plan u obliku slova „U“ poput bazilika San Marselina i Pjetra i San Anjes fjori le mura u Rimu.[47] Istoričari smatraju da je možda bila i konvencionalnija bazilika sa tri, četiri ili pet brodova, koja je možda ličila na prvobitni hram Vaskrsenja Hristovog u Jerusalimu ili crkvu Rođenja Hristovog u Vitlejemu.[47] Prije izgradnje crkve, na tom mjestu je vjerovatno bio atrijum, kao i u kasnijim crkvama na tom mjestu.[52]

Prema arheolozima Kenu Darku i Janu Kostencu, još jedan ostatak crkve iz 4. vijeka možda postoji u zidu od naizmjenično obrubljenih cigli i kamena, neposredno zapadno od Justinijanove crkve.[53] Gornji dio zida je građen od opeke utisnute žigovima od opeke iz 5. vijeka, dok je donji dio građen od opeke tipične za 4. vijek.[53] Taj zid je vjerovatno bio dio propileja na zapadnom frontu i Konstantinove i Teodosijeve velike crkve.[53]

Nakon crkve, izgrađene su krstionica i skevofilakion.[47] Hipogej, možda sa martirijumom iznad njega, otkriven je prije 1946. godine, a ostaci zida od cigle sa tragovima mermerne obloge identifikovani su 2004. godine.[53] Hipogej je bila grobnica koja je možda bila dio crkve iz 4. vijeka ili je možda bila iz Vizantiona, drevnog grčkog grada koji je obnovio Konstantin i dao mu naziv Konstantinopolj.[53] Paladije smatra da je skevofilakion imao kružni tlocrt, a pošto su neke bazilike u obliku slova „U“ u Rimu bile pogrebne crkve sa pričvršćenim kružnim mauzolejom (kao što su Konstantinov muzolej i Jelenin mauzolej), moguće je da su prvobitno u njoj vršene sahrane, iako se do 405. godine njena upotreba promijenila.[53] Kasnija istraživanja su otkrila da je žena po imenu Ana poklonila zemlju na kojoj je crkva sagrađena u zamjenu za pravo da tamo bude sahranjena.[53]

Iskopavanja na zapadnoj strani mjesta gdje se nalazila prva crkva ispod zida propileja, otkrili su da je prva crkva podignuta na putu širokom oko 8 metara.[53] Prema ranim izvještajima, prva Aja Sofija je podignuta na mjestu drevnog paganskog hrama,[54][55][56] iako nema artefakata koji bi to potvrdili.[57]

Carigradski patrijarh — Jovan Zlatousti, došao je u sukob sa caricom Elijom Evdoksijom, suprugom cara Arkadija i poslat je u izgnanstvo 20. juna 404. godine.[58] Tokom kasnijih nemira, prva crkva je gotovo cijela spaljena.[46] Paladije je istakao da je skevofilakion iz 4. vijeka preživio požar.[59] Prema Darku i Kostencu, požar je možda zahvatio samo glavnu crkvu, ostavljajući okolne pomoćne zgrade netaknute.[59]

Crkva Teodosija II[uredi | uredi izvor]

Teodosijeva kapitela za stub, jedan od rijetkih ostataka crkve Teodosija II.

Izgradnju druge crkve na tom mjestu naredio je Teodosije II, koji ju je svečano otvorio 10. oktobra 415. godine.[60] U spisku spomenika iz petog vijeka — Notitia Urbis Constantinopolitanae, Aja Sofija je imenovana kao Magna Ecclesia, „Velika crkva“, dok je bivša katedrala — Aja Irina, nazvana Ecclesia Antiqua, „Stara crkva“. U vrijeme Sokrata iz Carigrada, oko 440. godine, obje crkve su bile ograđene jednim zidom i služilo ih je isto svještenstvo.[48] Bilo je predviđeno da kompleks obuhvata veliku površinu, uključujući i buduću lokaciju Samsonove bolnice.[59] Pošto je požar iz 404. uništio samo glavnu crkvu iz 4. vijeka, Teodosijeva crkva iz 5. vijeka mogla je da bude izgrađena okružena kompleksom izgrađenim prvenstveno tokom četvrtog vijeka.[59]

Za vrijeme vladavine Teodosija II, careva starija sestra, Elija Avgusta Pulherija, došla je u sukob sa patrijarhom Nestorijem.[61][62] Patrijarh joj je zabranio pristup svjetilištu „Velike crkve“, vjerovatno 15. aprila 428. godine.[62] Prema anonimnom Pismu Kozmi, djevičanska carica, pokretač kulta Djevice Marije, koja je redovno učestvovala u evharistiji u svjetilištu Nestorijevih prethodnika, polagala je pravo ulaska zbog svog ekvivalentnog položaja Bogorodici, „rodivši Boga“.[62][63] Njihove teološke razlike bile su dio kontroverze oko titule Bogorodice koja je rezultirala Saborom u Efesu i podsticanjem monofizitstva i nestorijanstva, doktrine, koja poput Nestorija odbacuje upotrebu titule.[61] Pulherija je, zajedno sa papom Celestinom I i Aleksandrijskim patrijarhom Kirilom, zbacila Nestorija sa mjesta patrijarha na vaseljenskom saboru, gdje je osuđen i prognan.[61][63]

Friz sa agnecom.

Na prostoru zapadnog ulaza u Justinijanovu Aja Sofiju, otkriveni su zapadni ostaci Teodosijeve crkve, kao i neki fragmenti Konstantinove crkve.[59] Njemački arheolog — Alfons Marija Šnajder, počeo je da sprovodi arheološka iskopavanja sredinom 1930-ih, objavljujući svoj konačni izvještaj 1941. godine.[59] Iskopavanja u oblasti koja je nekada bila atrijum Justinijanove crkve iz 6. vijeka, otkrila su monumentalni zapadni ulaz i atrijum, zajedno sa stubovima i skulpturalnim fragmentima iz crkava iz 4. i 5. vijeka.[59] Od daljeg kopanja se odustalo iz straha da će se narušiti konstruktivni integritet Justinijanove građevine, ali djelovi rovova za iskopavanje su ostali nepokriveni, što je otkrilo temelje Teodosijeve crkve.[59]

Crkvu je sagradio arhitekta Rufin.[64][65] Glavni ulaz crkve, koji je možda imao pozlaćena vrata, bio je okrenut ka zapadu, a postojao je i dodatni ulaz na istok.[66] Postojala je centralna propovjedaonica i vjerovatno gornja galerija, koja je vjerovatno korišćena kao matroneum (ženski dio crkve).[66] Spoljašnjost je bila ukrašena složenim rezbarijama bogatih motiva iz Teodosijevog doba, čiji su fragmenti sačuvani, dok je pod neposredno unutar portika bio ukrašen polihromiranim mozaicima.[59] Sačuvani rezbareni završetak zabata sa sredine zapadne fasade bio je ukrašen krstastim krugom.[59] Ostali su i fragmenti friza, tehnike vajarskog reljefa, sa 12 jagnjadi koji predstavljaju 12 apostola; za razliku od Justinijanove crkve iz 6. vijeka, Teodosijeva Aja Sofija je imala i živopisne podne mozaike i spoljnu dekorativnu skulpturu.[59]

Na zapadnom kraju, sačuvani kameni fragmenti građevine ukazuju da je postojao svod, barem na zapadnom kraju.[59] Teodosijeva Crkva je imala monumentalnu propilejsku salu sa portikom koji može da objasni postojanje svoda, za koji su prvobitni pronalazači 1930-ih mislili da je dio zapadnog ulaza u samu crkvu.[59] Propilej je izlazio na atrijum koji se nalazio ispred same crkve. Ispred propileja nalazilo se strmo monumentalno stepenište koje je pratilo obrise tla dok se spuštalo na zapad u pravcu Strategiona, bazilike i luka Zlatnog roga.[59] Ovakav raspored bi ličio na stepenice ispred atrijuma Konstantinove stare bazilike Svetog Petra u Rimu.[59] U blizini stepeništa je bila cistijerna, koja je vjerovatno služila za snabdijevanje česme u atrijumu ili za umivanje vjernika prije ulaska.[59]

Sofiteli i vijenci.

Skevofilakion iz 4. vijeka zamijenjen je u 5. vijeku današnjom građevinom, rotondom izgrađenom od trakastog zida u donja dva nivoa i od obične cigle u trećem.[59] Prvobitno je rotonda, koja je vjerovatno korišćena kao riznica liturgijskih predmeta, imala unutrašnju galeriju na drugom spratu i dva nivoa niša za skladištenje, kojima se pristupalo preko spoljnjeg spiralnog stepeništa.[59] Još jedan niz prozora sa mermernim okvirima na trećem nivou ostao je zazidan.[59] Galerija je bila oslonjena na monumentalne konzole sa izrezbarenim akantusovim dizajnom, sličnim onima koje su korišćene na Lavovom stubu iz kasnog 5. vijeka.[59] Veliki nadvratnik na zapadnom ulazu u skevofilakion, koji je zazidan u doba Osmanskog carstva, otkriven je unutar rotonde kada je arheološki očišćena do temelja 1979. godine, a za to vrijeme je ponovo postavljena i cigla.[59] Skevofilakion je ponovo obnovljen 2014. godine od strane organizacije Vakıflar.[59]

Požar je izbio tokom Ustanka Nika, koji je počeo u blizini na Carigradskom hipodromu, a druga Sveta Sofija je izgorela do temelja 13–14. januara 532. godine. Dvorski istoričar — Prokopije, napisao je:

„I pokazujući da oni [izgrednici] nisu samo protiv cara uzeli oružje, nego ništa manje nego protiv samog Boga, nečastivi bjednici kakvi su bili, imali su muke da zapale Crkvu hrišćansku, koju ljudi Vizantije nazivaju „Sofija“, epitet koji su najprikladnije izmislili za Boga, kojim nazivaju Njegov hram; i Bog im je dopustio da ostvare ovo bezbožništvo, predviđajući u kakav je predmet ljepote ova svetinja bila predodređena da se preobrazi. Tako je cijela crkva u to vrpredodređena kao ugljenisana masa ruševina.“

— Prokopije, De aedificiis, [67][68]

Crkva Justinijana I[uredi | uredi izvor]

Zgrada crvenkaste boje na čijem je vrhu velika kupola i okružena manjim kupolama i četiri kule.
Prvobitno crkva, a kasnije džamija, Aja Sofija iz 6. vijeka (532–537) vizantijskog cara Justinijana Velikog bila je najveća crkva na svijetu skoro hiljadu godina, do završetka Seviljske katedrale 1507.

Na dan 23. februara 532. godine, samo nekoliko nedelja nakon uništenja druge crkve, car Justinijan I je započeo izgradnju treće i potpuno drugačije crkve, veće i veličanstvenije od svojih prethodnika.[69] Justinijan je imenovao dvojicu arhitekata, matematičara Antemija iz Trala i geometra i inženjera Isidora iz Mileta, da projektuju crkvu.[70][71]

Gradnja je počela 532. godine za vrijeme kratke vladavine Foke kao pretorijanskog prefekta.[72] Iako je Foka uhapšen 529. godine kao osumnjičeni za paganstvo, on je zamijenio Jovana Kapadokijskog nakon što je zbog nemira u Niki uništena Teodosijeva crkva.[72] Prema Jovanu Lidijcu, Foka je finansirao početnu izgradnje crkve sa 4.000 rimskih funti zlata, ali je razriješen dužnosti u oktobru 532. godine.[72][72][73] Jovan Lidijac je napisao da je Foka sredstva stekao moralnim putem, ali je Evagrije Sholastik kasnije napisao da je novac dobijen nepoštenim putem.[72][74]

Crkva Justinijana I danas.

Prema Antoniju Kaldelisu, obojica arhitekata koje je imenovao Prokopije bili su povezani sa školom paganskog filozofa Amonija Aleksandrijskog.[72] Moguće je da su i oni i Jovan Lidijac smatrali Aja Sofiju velikom crkvom za vrhovno neoplatonističko božanstvo koje se manifestovalo kroz svjetlost i sunce. Jovan Lidijac je opisao crkvu kao „temenos Velikog Boga“ (grčki: τὸ τοῦ μεγάλου θεοῦ Τέμενος, romanizovano: τὸ τοῦ μεγάλου θεοῦ Τέμενος⅘).[72][73]

Prvobitno je spoljašnjost crkve bila prekrivena mermernim furnirom, na šta ukazuju preostali komadi mermera i preživjeli prilozi za izgubljene panele na zapadnoj strani crkve.[75] Bijela mermerna obloga većeg dijela crkve, zajedno sa pozlatom nekih djelova, dala bi Aja Sofiji svjetlucavi izgled sasvim drugačiji od cigle i gipsa u modernom periodu i značajno bi povećao njenu vidljivost sa mora.[75] Unutrašnje površine crkve bile su obložene polihromnim mermerom, zeleno-bijelim sa ljubičastim porfirom i zlatnim mozaicima. Spoljašnjost je bila obložena štukaturom koja je zatamnjena u žuto i crveno tokom restauracije iz 19. vijeka koju su izvršili arhitekti braća Fosati.[76]

Izgradnja crkve prikazana u kodeksu Manasijevih hronika iz 14. vijeka.

Konstrukciju je opisao Prokopije u svom djelu „O zgradama“.[67] Stubovi i drugi mermerni elementi uvezeni su iz cijelog Mediterana, iako se nekada smatralo da su stubovi bili plijen iz gradova kao što su Rim i Efes.[77] Iako su napravljeni posebno za Aja Sofiju, razlikuju se po veličini.[78] Tokom izgradnje bilo je zaposleno više od deset hiljada ljudi. Nova crkva je u isto vrijeme prepoznata kao glavno arhitektonsko djelo. Izvan crkve nalazio se složeni niz spomenika oko bronzanog Justinijanovog stuba, na čijem je vrhu bila konjička statua cara koja je dominirala Avgustajonom, otvorenim trgom ispred crkve koji ga je povezivao sa kompleksom Velike palate kroz kapiju Čalke. Na ivici Avgustajona, nalazili su se Milion i Regija, prvi dio glavne saobraćajnice Carigrada — Mese. Takođe, okrenute ka Avgustajonu, bile su ogromne Konstantinove terme, javna kupatila Zevkipus i Justinijanova građanska bazilika ispod koje se nalazila ogromna cistijerna poznata kao Cistijerna Bazilika.[79] Na suprotnoj strani Aja Sofije bila je bivša katedrala Aja Irina.

Pozivajući se na uništenje Teodosijeve Aja Sofije i upoređujući novu crkvu sa starom, Prokopije je pohvalio Justinijanovu građevinu, a u svom djelu De aedificiis napisao je:

... Car Justinijan je nedugo zatim sagradio crkvu tako fino oblikovanu, da ako se neko raspitivao od hrišćana prije paljenja da li bi želio da crkva bude uništena i da jedna ovakva zauzme njeno mjesto, pokazujući im neku vrstu model zgrade koju sada vidimo, čini mi se da bi se molili da svoju crkvu odmah sruše, kako bi zgrada bila pretvorena u sadašnji oblik.

— Prokopije, De aedificiis, I.1.22[67]

Nakon što je vidio gotovu građevinu, car je navodno rekao: „Salomone, nadmašio sam te“.[80]

Justinijan i Patrijarh Mina otvorili su novu crkvu sa velikom pompom 27. decembra 537. godine, 5 godina i 10 mjeseci nakon početka izgradnje.[81][82][83] Aja Sofija je bila sjedište Carigradske patrijaršije i glavno mjesto za vizantijske carske ceremonije, poput krunisanja. Kriminalcima je nudila utočište od progona, iako je bilo neslaganja oko toga da li je Justinijan namjeravao da ubice imaju pravo na azil.[84]

Hagia Sophia in Istanbul by Oldypak lp
Aja Sofija u Istanbulu.

Zemljotresi u avgustu 553. i 14. decembra 557. izazvali su pukotine u glavnoj kupoli i istočnoj polukupoli. Prema Hronici Jovana Malala, tokom naknadnog zemljotresa 7. maja 558. godine, istočna polukupola se srušila, uništivši ambon, oltar i ciborijum.[85] Do urušavanja je došlo uglavnom zbog prevelikog opterećenja greda kupole, koja je bila previše ravna.[81] To je izazvalo deformaciju stubova koji su držali kupolu.[81] Justinijan je naredio hitnu restauraciju, a posao je povjerio Isidoru mlađem, nećaku Isidora iz Mileta, koji je koristio lakše materijale. Cijeli svod je morao da bude srušen i ponovo izgrađen 20 vizantijskih stopa (6,25 metara) više nego ranije, što je crkvi dalo sadašnju unutrašnju visinu od 55,6 metara [86] Isidor je promijenio tip kupole, podigavši rebrastu kupolu sa privjescima, čiji je prečnik bio između 32,7 i 33,5 m.[81] Po Justinijanovom naređenju, osam korintskih stubova je rastavljeno iz Baalbeka u Libanu i poslato u Carigrad oko 560. godine.[87] Rekonstrukcija, koja je crkvi dala njen današnji oblik iz 6. vijeka, završena je 562. godine. Pjesnik, Pavle Silentirij sastavio je ekfrazu ili dugačku vizuelnu pjesmu, za ponovno osvještenje crkve, kojom je predsejedavao patrijarh Evtihije 23. decembra 562. Pjesma Pavla Silentrijanta je konvencionalno poznata pod latinskim naslovom Descriptio Sanctae Sophiae, a on je takođe bio i autor druge ekfraze o ambonu crkve — Descripto Ambonis.[88][89]

Kapiteli korpe i starinski i mermerni stubovi od zelene boje. Na kapitelima korpe crkve uklesani su monogrami imena Justinijan (grčki: Ιουστινιανός, romanizovano: Ioustinianós) i Tedora (Θεοδώρα, Theodṓra) kao i njihove carske titule „βασιλεύς, romanizovano: basileús“ i „αὐγούστα, augoústa.

Prema istoriji patrijarha Nićifora I i hroničara Teofana Ispovjednika, po naređenju cara Iraklija, pretopljeni su različiti bogoslužbeni sasudi crkve nakon osvajanja Aleksandrije i rimskog Egipta od strane Sasanidskog carstva tokom Vizantijsko-sasanidskog rata 602–628.[90] Teofan navodi da su se od njih pravili zlatni i srebrni novčići, a Avarima se plaćao danak.[90] Avari su napali vangradske oblasti Carigrada 623. godine, što je dovelo do toga da Vizantinci prenesu relikviju „odjeće“ Marije, majke Isusove, u Aja Sofiju iz njenog uobičajenog svjetilišta u crkvi Presvete Bogorodice u Vlaherni, odmah izvan Teodosijskih bedema.[91] Na dan 14. maja 626. godine, Palatini, elitna jedinica vojnika, protestovali su u Aja Sofiji protiv planiranog povećanja cijena hljeba, nakon obustave obroka zbog gubitka snabdijevanja žitom iz Egipta.[92] Persijanci pod Šahrbarazom i Avari zajedno su počeli opsadu Carigrada 626. godine; prema Uskršnjoj hronici, 2. avgusta 626. godine, među onima koji su bezuspješno pregovarali sa kaganom Avara, bio je i Teodor Sinkel, đakon i prezviter Aja Sofije.[93] Besjeda, koja se u postojećim rukopisima pripisuje Teodoru Sinkelu i koja je vjerovatno izrečena na godišnjicu događaja, opisuje prenos Bogorodičine odežde i njen svječani ponovni povratak u Vlahernu od strane patrijarha Sergija I nakon što je prijetnja prošla.[93][94] Još jedan izvještaj očevidaca o avarsko-persijskoj opsadi napisao je Georgije Pisida, đakon Aja Sofije i administrativni službenik Patrijaršije iz Antiohije u Pisidi.[93] I Georgije i Teodor, koji su vjerovatno bili članovi Sergijevog književnog kruga, poraz Avara pripisuju intervenciji Bogorodice, vjerovanju koje je ojačalo u narednim vjekovima.[93]

Polihromirani mermer oplate na zidu galerije.

Car Lav Isavrijanac je 726. godine izdao niz ukaza protiv poštovanja slika, naređujući vojsci da uništi sve ikone, čime je započeo period vizantijskog ikonoborstva. U to vrijeme iz Aja Sofije su uklonjene sve vjerske slike i statue. Poslije kratke pauze tokom vladavine carice Irine (797–802), ikonoborci su se vratili. Car Teofilo je imao je dvokrilna bronzana vrata sa svojim monogramima postavljenim na južnom ulazu u crkvu.[95]

Crkva je pretrpjela oštećenja, prvo u velikom požaru 859. godine, a zatim u zemljotresu 8. januara 869. koji je izazvao urušavanje jedne od polukupola.[96] Car Vasilije I naredio je popravku timpana, lukova i svodova.[97]

U svojoj knjizi De caerimoniis aulae Byzantinae („Knjiga ceremonija“), car Konstantin VII, napisao je detaljan izvještaj o ceremonijama koje su u Aja Sofiji održavali car i patrijarh.[98]

940-ih ili 950-ih, vjerovatno oko 954. ili 955. godine, poslije Rusko-vizantijskog rata 941. i smrti velikog kijevskog kneza, Igora I, njegova udovica, Olga Kijevska – regent svoj maloljetnog sina, Svjatoslava I, – posjetila je cara Konstantina VII i bila je primljena kao Ruska kraljica u Carigradu.[99][100][101] Vjerovatno je krštena u krstionici Aja Sofije, uzevši ime vladajuće avguste, Jelene Lekapine, prilikom čega je dobila titulu zōstē patrikía i stilove arhontise i hegemonije Rusa.[99][100] Njeno krštenje je bio važan korak ka pokrštavanju Kijevske Rusije, iako se u carevom tretmanu njene posjete, u spisu De caerimoniis ne pominje krštenje.[99][100] Olga se smatra sveticom i ravnoapostolnom u pravoslavnoj crkvi.[102][103] Prema izvoru iz ranog 14. vijeka, druga crkva u Kijevu — Sveta Sofija, osnovana je u „Godini svijeta“, 6460. godine po Vizantijskom kalendaru, odnosno 952 godine po Julijanskom kalendaru.[104] Naziv ove buduće kijevske katedrale je vjerovatno uspomena na Olgino krštenje u Aja Sofiji.[104]

Poslije velikog zemljotresa 25. oktobra 989. godine, koji je srušio zapadni luk kupole, car Vasilije II je zatražio od jermenskog arhitekte Trdata, tvorca katedrale u Ani, da rukovodi popravkom.[105] Ponovo je podigao i ojačao srušeni luk kupole, a zapadnu stranu kupole obnovio je sa 15 rebara kupole.[106] Obim štete zahtijevao je šest godina popravke i rekonstrukcije; crkva je ponovo otvorena 13. maja 994. Na kraju rekonstrukcije, crkveni ukrasi su obnovljeni, uključujući i četiri ogromne slike heruvima, novi prikaz Hrista na kupoli, pogrebno platno Hristovo prikazano petkom, a na apsidi novi prikaz Bogorodice koja drži Isusa, između apostola Petra i Pavla.[107] Na velikim bočnim svodovima naslikani su proroci i crkveni učitelji.[107]

Detalj zelenog stuba.

Prema grčkom istoričaru iz 13. vijeka — Nikiti Honijatu, car Jovan II Komnin je ponovo uveo rimski trijumf, nakon pobjede nad Danišmendima u opsadi Kastamona 1133. godine.[108] Pošto je pješke prošao ulicama noseći krst sa srebrnom kvadrigom na kojoj je bila ikona Bogorodice, car je učestvovao u ceremoniji u crkvi prije ulaska u carsku palatu.[109] Godine 1168, još jedan trijumf održao je car Manojlo I Komnin, ponovo sa pozlaćenom srebrnom kvadrigom sa ikonom Bogorodice sa sada srušene Istočne kapije (ili kapije Svete Barbare) u Propontidinom bedemu, nakon čega je prisustvovao bogosluženju u Aja Sofiji, a zatim otišao u carsku palatu.[110]

Godine 1181. ćerka cara Manojla I — Marija Komnina je sa svojim mužem — Rajnerom od Monferata pobjegla u Aja Sofiju, zbog sukoba sa caricom Marijom Antiohijskom, regentom svog sina, cara Aleksija II Komnina.[111] Marija Komnina i Renije su zauzeli crkvu uz podršku patrijarha, odbijajući zahtjeve carske administracije za miran odlazak.[111] Nikita Honijat je napisao da su oni „svetu avliju pretvorili u vojni logor“, garnizonirali ulaze u kompleks mještanima i najamnicima, i uprkos oštrom protivljenju patrijarha, od „molitvene kuće su napravili razbojničku jazbinu ili dobro utvrđeno i strmoglavo uporište, neosvojivo za juriš“, dok su „sve naseljene objekte u blizini Aja Sofije i uz Avgustajon srušili Marijini ljudi“.[111] Uslijedila je bitka u Avgustajonu i oko Miliona, tokom koje su se branioci borili iz „galerije Katehumenije (takođe zvane Makron) okrenute prema Avgustajonu, odakle su se na kraju povukli i zauzeli položaje u egzonarteksu same Aja Sofije.[111] Honijat je napisao da se „u tom trenutku patrijarh brinuo da neprijateljske trupe ne uđu u hram, da nesvetim nogama ne gaze sveti pod i da rukama oskvrnjenim i još toplom krvlju kaplje ne opljačkaju svesvete darove“.[111] Poslije uspješnog naleta Renijea i njegovih vitezova, Marija je zatražila primirje, carski napad je prestao, a o amnestiji su pregovarali mega duks — Andronik Kontostefan i mega hatarej — Jovan Duka.[111] Grčki istoričar, Nikita Honijat, uporedio je očuvanje crkve sa naporima koje je uložio car Tit u 1. vijeku da izbjegne uništenje Drugog hrama tokom opsade Jerusalima u Prvom rimsko-jevrejskom ratu.[111] Honijat je napisao i da je 1182. godine viđen bijeli jastreb koji je nosio džesove, kako leti sa istoka u Aja Sofiju, leteći tri puta od „zgrade Thōmaitēs“ (bazilike podignute na jugoistočnoj strani Avgustajona) do Palate Katizma u Velikom dvoru, gdje su proglašavani novi carevi.[112] To je trebalo da nagovijesti kraj vladavine Andronika I Komnina (1183–1185).[112]

Panorama svoda i unutrašnjosti kupole.

Honijat je napisao da su 1203. godine, tokom Četvrtog krstaškog rata, carevi Isak II Anđel i Aleksije IV Anđel uzeli iz Aja Sofije sve zlatne ukrase i srebrne uljanice kako bi isplatili krstaše koji su zbacili Aleksija III Anđela i pomogli Isaku da se vrati na prijesto.[113] Nakon pljačke Konstantinopolja 1204. godine, Honijat je istakao da su krstaši opljačkali i oskrnavili crkvu, iako on nije lično bio svjedok događaja. Prema njegovom izvještaju, sastavljenom na dvoru krnjeg Nikejskog carstva, Aja Sofija je lišena preostalih metalnih ukrasa, njen oltar je razbijen u komade, a „žena natovarena grijesima“ pjevala je i igrala na sintrononu.[114][115][116] Napisao je i da su mazge i magarci uvedeni u svjetilište crkve da odnesu pozlaćenu posrebrenu oplatu beme, amvona, vrata i drugih stvari, a da se jedna od njih okliznula na mermerni pod, prilikom čega je izvađen mermer, što je dodatno uništilo mjesto.[114] Arapski istoričar, Alij ibn el Atir, čije je saznanje u vezi pljačke Konstantinopolja vjerovatno zavisilo od hrišćanskih izvora, napisao je da su krstaši masakrirali neke svještenike koji su im se predali.[117] Veliki dio unutrašnjosti je oštećen i nije popravljen sve do povratka pod pravoslavnu kontrolu 1261. godine.[57] Pljačkanje Aja Sofije, kao i Carigrada uopšte, ostala je bolna tačka u odnosima između katolika i pravoslavaca.[118]

Za vrijeme vladavine Latinskog carstva (1204–1261), crkva je postala latinokatolička katedrala. Balduin I je krunisan za cara 16. maja 1204. u Aja Sofiji, na ceremoniji koja je pažljivo pratila vizantijske običaje. Enriko Dandolo, venecijanski dužd koji je komandovao pljačkom i invazijom grada od strane latinskih krstaša 1204. godine, sahranjen je u crkvi, vjerovatno u gornjoj istočnoj galeriji. U 19. vijeku, italijanski tim za restauraciju postavio je u blizini vjerovatne lokacije oznaku kenotafa, za koju se često pogrešno smatra da je srednjovjekovni artefakt, a koja je i danas vidljiva. Prvobitnu grobnicu su Osmanlije uništile prilikom pretvaranja crkve u džamiju.[119]

„Heksapterigon“ (šestokrilni anđeo) na sjeveroistočnom pendentivu (gore lijevo), čije su lice otkrila i pronašla braća Fosati, otkriven 2009.

Nakon što je Nikejsko carstvo, na čelu sa carem Mihajlom VIII Paleologom zauzelo Konstantinopolj 1261. godine, crkva je bila u trošnom stanju. Godine 1317. car Andronik II Paleolog naredio je da se u istočnom i sjevernom dijelu crkve podignu četiri nova kontrafora, finansirajući ih nasljedstvom njegove pokojne žene — Irine Monferatske.[25] Nove pukotine na kupoli su se pojavile nakon zemljotresa u oktobru 1344. godine, a nekoliko djelova crkve se srušilo 19. maja 1346. Arhitekti — Astras i Peralta, započeli su popravke 1354. godine.[96][120]

Isidor Kijevski je 12. decembra 1452. godine u Aja Sofiji proglasio dugo očekivanu crkvenu uniju između zapadne katoličke i istočne pravoslavne crkve, kako je odlučeno na saboru u Firenci i dekretom papske bule o uniji sa Grcima, iako to nije dugo trajalo.[121] Unija je bila nepopularna među Vizantincima, koji su protjerali carigradskog patrijarha Grigorija III zbog njegovog prounijatskog stava.[122] Novi patrijarh je postavljen tek nakon osmanskog osvajanja. Prema grčkom istoričaru Duki, Aja Sofija je bila okaljana tim katoličkim udruženjima, a antiunijatski pravoslavni vjernici su izbjegavali crkvu, smatrajući je demonskim utočištem i „helenskim“ hramom rimskog paganstva.[123] Duka je takođe istakao da su se Vizantinci, nakon što je proglašena bula o uniji, nezadovoljno razišli po obližnjim mjestima gdje su nazdravljali ikoni Odigitrije, koja se, prema kasnovizantijskoj tradiciji, zalagala da ih spase u nekadašnjim opsadama Carigrada od strane Avara i Omejadskog kalifata.[124]

Prema priči Nestora Iskandera o zauzimanju Caragrada, Aja Sofija je bila žarište alarmantnog predznaka protumačenog kao da je Sveti Duh napustio Carigrad 21. maja 1453. godine, u poslednjim danima opsade Konstantinopolja.[125] Iskander je napisao: „Nebo se obasjalo, obasjavši grad; mnogo naroda se okupilo i vidjelo na Crkvi Premudrosti, na vrhu prozora, kako izlazi veliki plamen vatre. On je dugo opkoljavao cijeli vrat crkve. Plamen se sakupio u jedno, njegov plamen se promijenio i nastala je neopisiva svjetlost. Odmah se uznio na nebo... Sama svjetlost je otišla na nebo, vrata raja su se otvorila, svjetlost je primljena; i ponovo su zatvorena."[125] Ova pojava je možda bila od vatre Svetog Elma izazvanog dimom baruta i neobičnim vremenom.[125] Iskander je napisao da je pad grada pod „muhamedanstvo“ proreknut u znaku koji je vidio Konstantin Veliki – orao koji se bori sa zmijom, koji je takođe označavao da će „na kraju hrišćanstvo nadvladati muhamedanstvo, dobiti sedam brda i u njemu će biti ustoličeno“.[125]

Konačan pad Carigrada je dugo bio predviđen u apokaliptičnoj literaturi.[126] Često se shvatalo da se u Knjizi Otkrovenja o dijelu o uništenju grada utemeljenog na sedam brda, misli na Konstantinopolj, a Pseudo-Metodijeva Apokalipsa je predvidjela „Išmaelsko“ osvajanje Rimskog carstva.[126] U tom tekstu, muslimanske vojske stižu do Foruma Bovisa prije nego što su božanskom intervencijom vraćene nazad. U kasnijim apokaliptičkim tekstovima, vrhunac se dešava kod Teodosijevog stuba bliže Aja Sofiji, dok se u drugima javlja kod Konstantinovog stuba, koji je još bliže.[126] Aja Sofija se pominje u hagiografiji neizvjesnog datuma koja detaljno opisuje život izmišljenog svetog Andreja Jurodivog.[127] Smatra se da je tekst napisao Nikifor, svještenik Aja Sofije i on sadrži opis poslednjeg vremena u vidu dijaloga, u kome sagovornik, pošto mu svetitelj kaže da će Carigrad biti potopljen u poplavu i da će je „vode kako šiknu neodoljivo potopiti i pokriti i predati strašnom i ogromnom moru ponora“, odgovori „neki ljudi kažu da Velika crkva Božija neće biti potopljena sa gradom već će biti uzdignuta u vazduh nevidljivom silom“.[127] Svetitelj mu odgovora: „kada cijeli grad potone u more, kako da ostane Velika Crkva? Kome će ona trebati? Mislite li da Bog obitava u hramovima napravljenim rukama?“[127] Međutim, prorekao je da će Konstantinov stub da izdrži.[127]

Crtež kolosalne bronzane carske statue sa vrha Justinijanovog stuba (15. vijek).

Još iz vremena Prokopija, za vrijeme Justinijanove vladavine, konjička carska statua na Justinijanovom stubu u Avgustajonu pored Aja Sofije, koja je desnom rukom pokazivala ka Aziji, smatrala se da predstavlja cara koji zadržava prijetnju Rimljanima od Sasanidskog carstva u rimsko-persijskim ratovima, dok je kugla ili globus krstaš sa lijeve strane statue bio izraz globalne moći rimskog cara.[128] Kasnije, u vizantijsko-arapskim ratovima, prijetnja koju je kip sputavao postao je Omajadski kalifat, a kasnije se smatralo da je statua branila napredovanje Osmanlija.[128] Identitet cara se često miješao sa identitetom drugih poznatih svetih careva poput Teodosija Velikog i Iraklija.[128] Kugla se često pominjala kao jabuka od strane stranaca u gradu, a u grčkom folkloru je tumačena kao simbol mitološke domovine Turaka u Centralnoj Aziji, „Usamljeno drvo jabuke“.[128] Kugla je pala na zemlju 1316. i zamijenjena je 1325, ali dok je još uvijek bila na svom mjestu oko 1412. godine, do trenutka kada je Johan Šiltberger vidio statuu 1427. godine, „jabuka carstva“ je pala na zemlja.[128] Pokušaj da se kugla ponovo podigne 1435. nije uspio, a to je pojačalo proročanstva o padu grada.[128] Za Turke, „crvena jabuka“ je postala simbol samog Konstantinopolja, a zatim i vojne prevlasti islamskog kalifata nad hrišćanskim carstvom.[128] U izvještaju Nikola Barbarova o padu grada 1453. godine, Justinijanov spomenik je tumačen poslednjih dana opsade kao predstavljanje osnivača grada Konstantina Velikog, što ukazuje na citat „ovo je put kojim će doći moj osvajač“.[125]

Laonik Halkokondil je napisao da je Aja Sofija bila utočište za stanovnike tokom zauzimanja grada.[129] Uprkos lošem glasu i praznom stanju Aja Sofije posle decembra 1452, Duka piše da su se Vizantinci, nakon što su probijeni Teodosijevi zidovi, tamo sklonili dok su Turci napredovali kroz grad: „Sve žene i muškarci, monasi i monahinje su trčali ka Velikoj Crkvi. Oni, i muškarci i žene, držali su na rukama svoje bebe. Kakav spektakl! Ta ulica je bila krcata, puna ljudskih bića."[129] On njihovu promjenu u odnosu prema crkvi pripisuje proročanstvu.[129]

Šta je bio razlog koji je sve natjerao da bježe u Veliku Crkvu? Dugi niz godina su slušali neke lažne gatare, koje su izjavile da je grad predodređen za predaju Turcima, koji će ući u velikom broju i masakrirati Rimljane sve do stuba Konstantina Velikog. Nakon toga bi anđeo silazio, držeći svoj mač. Predao bi carstvo, zajedno sa mačem, nekom beznačajnom, siromašnom i skromnom čovjeku koji bi slučajno stajao pored Stuba. Rekao bi mu: „uzmi ovaj mač i osveti narod Gospodnji“. Tada bi Turci bili vraćeni, bili bi masakrirani od strane Rimljana koji su ih jurili i bivali bi izbačeni iz grada i sa svih mjesta na zapadu i istoku i bili bi otjerani sve do granica Persije, na mjesto zvano Usamljeno drvo…. To je bio povod bjekstva u Veliku Crkvu. Za jedan sat ta čuvena i ogromna crkva bila je ispunjena muškarcima i ženama. Nebrojena gomila je bila svuda: gore, dolje, u dvorištima i na svakom mogućem mjestu. Zatvorili su kapije i stajali tamo, nadajući se spasu.

— Duka, [130]

U skladu sa tradicionalnim običajem tog vremena, sultan Mehmed II je dozvolio svojoj vojsci i svojoj pratnji tri puna dana neobuzdanog haranja i pljačkanja grada ubrzo nakon što je zauzet. U tom periodu uništene su mnoge pravoslavne crkve;[131] sama Aja Sofija je opljačkana jer su osvajači vjerovali da sadrži najveće blago grada.[132] Ubrzo nakon što je odbrana bedema Konstantinopolja pala i pobjednička osmanska vojska ušla u grad, pljačkaši su se probili do Aja Sofije i razbili njena vrata prije nego što su upali unutra.[133] Sultan Mehmed je trebalo da preuzme preostali gradski sadržaj za sebe poslije tri dana,[134][135] ali, do kraja prvog dana, on je izjavio da pljačka treba da prestane jer je osjećao veliku tugu kada je obilazio opljačkani i porobljeni grad.[134][136][137]

Za vrijeme opsade Konstantinopolja, zarobljeni građani grada učestvovali su u liturgiji i Časnoj molitvi u Aja Sofiji, a crkva je bila utočište za mnoge od onih koji nisu mogli da doprinesu odbrani grada, uključujući žene, djecu, starce, bolesne i ranjene.[137][138][139] Pošto su bili zarobljeni u crkvi, mnogi vjernici i druge izbjeglice unutra postalu su ratni plijen koji dijele osvajači. Zgrada je oskrnavljena i opljačkana, a oni koji su potražili sklonište u crkvi bili su porobljeni.[132] Većina starih i nemoćnih, povrijeđenih i bolesnih je ubijena, dok su ostali, uglavnom tinejdžeri i mladi dječaci, okovani i prodati u ropstvo.[133][137]

Arhitektura[uredi | uredi izvor]

Dio originalne zgrade Aja Sofije.

Crkva Aja Sofija (Sveta Sofija, Crkva Svete Mudrosti) je pravo remek-djelo Vizantijske arhitekture. Aja Sofiju je podigao vizantijski imperator Justinijan od 532. do 537. godine. To je djelo u to vreme dvojice najpoznatijih arhitekata – Antemijusa i Isidorusa. Prije nje na tom mjestu bile su dvije manje crkve, koje su progutali požari.

Skoro kvadratne osnove, podijeljena je stubovima na tri broda na kojima su široke galerije. Prostor pod kupolom koji ostavlja utisak ogromnog „suncobrana“ sa radijalnih 40 lukova i 40 prozora pri dnu kroz koje prolazi svjetlost i svod čini „vazdušastim i lakšim“. Glavna tekovina Vizantijske arhitekture je sistem prelaženja iz kvadratne osnove na kojoj počiva zgrada u kružnu osnovu na kojoj počiva kupola kojom se zgrada kruniše. To se izvodilo na dva načina:
  1. rjeđe pomoću "trompi" - iz kvadratne osnove prelazi se u osmougaonu, pa posle u kružnu (Crkva Svetog Luke u Dafni)
  2. češće i savršenije pomoću "pandantifa" (sferni trouglovi) koji omogućavaju prelaz iz kvadratne u kružnu osnovu kupole (Sveta Sofija i dr.)

Stubovi su joj od najvrednijeg mermera iz Mramornog mora, Nikeje, Južne Afrike. Četiri ogromna stuba nose Kupolu prečnika 32 metra na visini od 55 metara. Unutrašnjost crkve je ogromna, 70 x 75 metara.

  • Na izgradnji Crkve Aja Sofije je radilo preko 10.000 radnika pet godina (532—537).

Galerija[uredi | uredi izvor]

  • Jedan od zidnih mozaika u Svetoj Sofiji
    Jedan od zidnih mozaika u Svetoj Sofiji
  • Jedan od zidnih mozaika u Svetoj Sofiji
    Jedan od zidnih mozaika u Svetoj Sofiji
  • Mesto krunisanja vizantijskih careva
    Mesto krunisanja vizantijskih careva
  • Pogled na Kupolu Hrama Sv. Sofije
    Pogled na Kupolu Hrama Sv. Sofije
  • Presek Hrama Sv. Sofije, rekonstrukcija, 1908.
    Presek Hrama Sv. Sofije, rekonstrukcija, 1908.
  • Zapadna galerija Crkve
    Zapadna galerija Crkve
  • Vrata na Hramu Sv. Sofija, Vizantski Carigrad
    Vrata na Hramu Sv. Sofija, Vizantski Carigrad
  • Vizantijski detalj, iznad stubova
    Vizantijski detalj, iznad stubova
  • Stubovi unutar Hrama
    Stubovi unutar Hrama
  • Carska kapija, Hram
    Carska kapija, Hram
  • Mozaik
    Mozaik
  • Sv. Sofija, Arhangel, sa licem
    Sv. Sofija, Arhangel, sa licem
  • Mozaik na jugozapadnom delu, sa monogramom Μητηρ Θεου ("Majka Božja")
    Mozaik na jugozapadnom delu, sa monogramom Μητηρ Θεου ("Majka Božja")
  • Mozaik u Aja Sofiji,1020.
    Mozaik u Aja Sofiji,1020.
  • Isus Hristos, mozaik
    Isus Hristos, mozaik
  • Carska kapija u Hramu, rezervisana za ulaz Careva
    Carska kapija u Hramu, rezervisana za ulaz Careva
  • Oltar, Aja Sofija, Vizantski Carigrad
    Oltar, Aja Sofija, Vizantski Carigrad
  • Mozaik- Bogorodica i dete
    Mozaik- Bogorodica i dete

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Curta, Florin; Holt, Andrew (2016). Great Events in Religion: An Encyclopedia of Pivotal Events in Religious History [3 volumes]. ABC-CLIO. str. 299. ISBN 978-1-61069-566-4. „Hagia Sophia was consecrated on December 27, 537, five years after construction had begun. The church was dedicated to the Wisdom of God, referring to the Logos (the second entity of the Trinity) or, alternatively, Christ as the Logos incarnate.” 
  2. ^ Hamm, Jean S. (2010). Term Paper Resource Guide to Medieval History. ABC-CLIO. str. 39. ISBN 978-0-313-35967-5. „Hagia Sophia, or the Church of Holy Wisdom, is one of the world's most spectacular churches, representing not only great beauty, but also masterful engineering.” 
  3. ^ „Erdoganova odluka o Aji Sofiji je gest neoosmanizma”. rtrs.rs. 
  4. ^ „Mitropolit Amfilohije: Pokušaj novog pretvaranja Svete Sofije carigradske u džamiju je bezumlje”. mitropolija.com. 
  5. ^ Eyice, Semavi (1991). „Ayasofia”. Islam Ansiklopedisi (na jeziku: turski). 4. Istanbul: Turkish Diyanet Foundation. str. 206—210. 
  6. ^ Kleiner & Mamiya 2008, str. 329
  7. ^ a b Müller-Wiener 1977, str. 112
  8. ^ a b Magdalino, Paul. „Istanbul: Buildings, Hagia Sophia”. Oxford Art Online. Pristupljeno 28. 4. 2022. 
  9. ^ „Aja Sofija ponovo postaje džamija: Poništena istorijska odluka”. b92.net. 10. 7. 2020. Pristupljeno 11. 7. 2020. 
  10. ^ „Danas svečano otvaranje džamije Aja Sofija (VIDEO)”. trt.net.tr. 
  11. ^ „Aja Sofija od danas ponovo džamija, prvoj molitvi prisustvovao i Erdogan”. rts.rs. 24. 7. 2020. 
  12. ^ McKenzie & Graham 1998, str. 149 harvnb greška: više ciljeva (2×): CITEREFMcKenzieGraham1998 (help)
  13. ^ Binns 2002, str. 57 harvnb greška: više ciljeva (3×): CITEREFBinns2002 (help)
  14. ^ Fazio, Moffett & Wodehouse 2009
  15. ^ Simons, Marlise (22. 8. 1993). „Center of Ottoman Power”. New York Times. Pristupljeno 4. 6. 2009. 
  16. ^ a b v Heinle & Schlaich 1996
  17. ^ Cameron 2009
  18. ^ Meyendorff 1982
  19. ^ a b Janin 1953, str. 471
  20. ^ Binns, John (2002). An Introduction to the Christian Orthodox Churches. Cambridge University Press. str. 57. ISBN 978-0-521-66738-8. 
  21. ^ McKenzie & Graham 1998 harvnb greška: više ciljeva (2×): CITEREFMcKenzieGraham1998 (help)
  22. ^ „Enrico Dandolo doge of Venice”. Britannica. Pristupljeno 28. 4. 2022. 
  23. ^ „Hagia Sophia: Facts, History & Architecture”. livescience.com. Owen Jarus-Live Science Contributor 01. mart 2013. Pristupljeno 28. 4. 2022. 
  24. ^ "„Hagia Sophia”. ArchNet. Arhivirano iz originala 5. 1. 2009. g. Pristupljeno 28. 4. 2022. 
  25. ^ a b Müller-Wiener 1977, str. 91
  26. ^ Jeftić, Marko. POSLEDNjA LITURGIJA U SVETOJ SOFIJI. 
  27. ^ Jeftić, Marko (2020). Svetigora, POSLEDNjA LITURGIJA U SVETOJ SOFIJI, broj 285, za avgust. Cetinje: Svetigora. str. 46—48. 
  28. ^ Jeftić, Marko (2020). Pravoslavlje, POSLEDNjA LITURGIJA U SVETOJ SOFIJI, broj 1285. od 1. oktobra. Beograd: SPC. str. 34—36. 
  29. ^ „Hagia Sophia still Istanbul's top tourist attraction”. hurriyet. Pristupljeno 28. 4. 2022. 
  30. ^ „Hagia Sophia: Turkey turns iconic Istanbul museum into mosque”. BBC News. 10. 7. 2020. Pristupljeno 28. 4. 2022. „President Erdogan stressed that the country had exercised its sovereign right in converting it back to a mosque. He told a press conference the first Muslim prayers would be held inside the building on 24 July.” 
  31. ^ „Hagia Sophia still top tourist attraction”. hurriyet. Pristupljeno 28. 4. 2022. 
  32. ^ „Presidential Decree on the opening of Hagia Sophia to worship promulgated on the Official Gazette”. Presidency of the Republic of Turkey: Directorate of Communications. 10. 7. 2020. Pristupljeno 28. 4. 2022. 
  33. ^ Gall, Carlotta (10. 7. 2020). „Erdogan Signs Decree Allowing Hagia Sophia to Be Used as a Mosque Again”. The New York Times. Pristupljeno 28. 4. 2022. 
  34. ^ Dal, Aylin; Karadag, Kemal (10. 7. 2020). „Turkey: Court strikes down Hagia Sophia museum decree”. Anadolu Agency. Arhivirano iz originala 10. 07. 2020. g. Pristupljeno 28. 4. 2022. 
  35. ^ „Turkey's Erdogan says Hagia Sophia becomes mosque after court ruling”. CNBC. 10. 7. 2020. Pristupljeno 28. 4. 2022. 
  36. ^ „Turning Hagia Sophia into museum violated will of its endower, Mehmed the Conquerer, Turkish court says”. Daily Sabah. 2020-07-11. Pristupljeno 28. 4. 2022. 
  37. ^ „Turkey's president formally makes Hagia Sophia a mosque”. AP NEWS. 10. 7. 2020. Pristupljeno 28. 4. 2022. 
  38. ^ „UNESCO statement on Hagia Sophia, Istanbul”. UNESCO (na jeziku: engleski). 10. 7. 2020. Pristupljeno 30. 4. 2022. 
  39. ^ „Church body wants Hagia Sophia decision reversed”. BBC News. 11. 7. 2020. Pristupljeno 28. 4. 2022. 
  40. ^ „Pope 'pained' by Hagia Sophia mosque decision”. BBC News. 12. 7. 2020. Pristupljeno 28. 4. 2022. 
  41. ^ „World reacts to Turkey reconverting Hagia Sophia into a mosque”. Al Jazeera. 10. 7. 2020. Pristupljeno 28. 4. 2022. 
  42. ^ „Byzantine News, Issue 33, July 2020”. us17.campaign-archive.com. Pristupljeno 28. 4. 2022. 
  43. ^ Müller-Wiener 1977, str. 84
  44. ^ E. Foni, Alessandro; Papagiannakis, George; Magnentat-Thalmann, Nadia. „Virtual Hagia Sophia: Restitution, Visualization and Virtual Life Simulation” (PDF). Arhivirano iz originala (PDF) 9. 7. 2007. g. Pristupljeno 28. 4. 2022. 
  45. ^ Janin 1953, str. 471
  46. ^ a b v g d đ Janin 1953, str. 472
  47. ^ a b v g d đ e Dark & Kostenec 2019, str. 11-12
  48. ^ a b Mainstone 1997, str. 131 harvnb greška: više ciljeva (3×): CITEREFMainstone1997 (help)
  49. ^ Berger, Albrecht (2013). Accounts of Medieval Constantinople: The Patria. 24. Harvard University Press. ISBN 9780674724815. Pristupljeno 28. 4. 2022. 
  50. ^ Mainstone 1997, str. 132 harvnb greška: više ciljeva (3×): CITEREFMainstone1997 (help)
  51. ^ Mainstone 1997, str. 137 harvnb greška: više ciljeva (3×): CITEREFMainstone1997 (help)
  52. ^ „Constantine's Church”. hagiasophia.com. Pristupljeno 28. 4. 2022. 
  53. ^ a b v g d đ e ž Dark & Kostenec 2019, str. 12-15
  54. ^ „Hagia Sophia”. Hagia Sophia | History, Facts, & Significance. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 28. 4. 2022. „The original church on the site of the Hagia Sophia is said to have been ordered to be built by Constantine I in 325 on the foundations of a pagan temple.” 
  55. ^ Djukic, Ljudmila (9. 9. 2019). „Hagia Sophia (Constantinople)”. The Byzantine Empire: A Historical Encyclopedia. 2. ABC-CLIO. str. 195. ISBN 978-1-4408-5147-6. Pristupljeno 28. 4. 2022. 
  56. ^ Sharon La Boda (1994). International Dictionary of Historic Places: Southern Europe. Taylor & Francis. str. 343. ISBN 978-1-884964-02-2. Pristupljeno 28. 4. 2022. 
  57. ^ a b Ellington, Lucien (2005). Eastern Europe: An Introduction to the People, Lands, and Culture, Volume 1. str. 853. ISBN 978-1-57607-800-6. Pristupljeno 30. 4. 2022. 
  58. ^ Barry, Jennifer (2016). „Diagnosing Heresy: Ps.-Martyrius's Funerary Speech for John Chrysostom”. Journal of Early Christian Studies. 24 (3): 395—418. S2CID 171226395. doi:10.1353/earl.2016.0033. Pristupljeno 28. 4. 2022. 
  59. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m n nj o p r s t Dark & Kostenec 2019, str. 15-20
  60. ^ Crawford, Peter (2019). Roman Emperor Zeno: The Perils of Power Politics in Fifth-Century Constantinople. Newburyport: Pen & Sword Books. str. 14. ISBN 978-1-4738-5927-2. OCLC 1206400173. 
  61. ^ a b v Gregory, Timothy E. (2005) [1991], Kazhdan, Alexander P., ur., „Nestorios”, The Oxford Dictionary of Byzantium (na jeziku: engleski) (online izd.), Oxford University Press, ISBN 978-0-19-504652-6, doi:10.1093/acref/9780195046526.001.0001, Pristupljeno 29. 4. 2022 
  62. ^ a b v Gregory, Timothy E.; Culter, Anthony (2005) [1991], Kazhdan, Alexander P., ur., „Pulcheria”, The Oxford Dictionary of Byzantium (na jeziku: engleski) (online izd.), Oxford University Press, ISBN 978-0-19-504652-6, doi:10.1093/acref/9780195046526.001.0001, Pristupljeno 29. 4. 2022 
  63. ^ a b Krawiec, Rebecca (2008), „Pulcheria”, Ur.: Smith, Bonnie G., The Oxford Encyclopedia of Women in World History (online izd.), Oxford University Press, ISBN 978-0-19-514890-9, doi:10.1093/acref/9780195148909.001.0001, Pristupljeno 29. 4. 2022 
  64. ^ Δετοράκης, Θεοχάρης Ε (2004). Αγια Σοφια: ο ναος της Αγιας του Θεου Σοφιας (na jeziku: grčki). Εκδόσεις Έφεσος. str. 20. ISBN 978-960-8326-14-9. Pristupljeno 29. 4. 2022. 
  65. ^ II, Earlier second church ordered by Theodosius; Rufinus, built by architect; Justinian, current Church was ordered by Emperor; Tralles, designed by Greek scientists Isidore of Miletus and Anthemius of. „Exterior, Walls and Architectural Elements”. Pristupljeno 29. 4. 2022. 
  66. ^ a b Mainstone 1997, str. 135 harvnb greška: više ciljeva (3×): CITEREFMainstone1997 (help)
  67. ^ a b v „Book I (beginning)”. The Buildings of Procopius. Loeb Classical Library. 1940. Pristupljeno 30. 4. 2022. 
  68. ^ Downey, G. „The Composition of Procopius, De Aedificiis”. The Johns Hopkins University Press. Pristupljeno 29. 4. 2022. 
  69. ^ Kaldellis, Anthony (2013). „The Making of Hagia Sophia and the Last Pagans of New Rome”. Journal of Late Antiquity. 6 (2): 347—366. ISSN 1942-1273. S2CID 162336421. doi:10.1353/jla.2013.0019. Pristupljeno 30. 4. 2022. 
  70. ^ Mango, Cyril A. (1986). The Art of the Byzantine Empire 312-1453: Sources and documents. Internet Archive. Toronto, London: University of Toronto Press/Medieval Academy of America. ISBN 978-0-8020-6627-5. Pristupljeno 30. 4. 2022. 
  71. ^ Heath, Thomas Little (1911). „Anthemius”. Encyclopædia Britannica (na jeziku: engleski). 02 (11 izd.). str. 93. 
  72. ^ a b v g d đ e Kaldellis, Anthony (2013). „The Making of Hagia Sophia and the Last Pagans of New Rome”. Journal of Late Antiquity. 6 (2): 347—366. ISSN 1942-1273. S2CID 162336421. doi:10.1353/jla.2013.0019. Pristupljeno 30. 4. 2022. 
  73. ^ a b Lydus, John. De Magistratibus reipublicae Romanae. str. III.76. 
  74. ^ Scholasticus, Evagrius. Historia Ecclesiastica. str. IV.30. 
  75. ^ a b Dark & Kostenec 2019, str. 46
  76. ^ Teteriatnikov, Natalia (1998). Mosaics of Hagia Sophia, Istanbul: The Fossati restoration and the work of the Byzantine Institute. Dumbarton Oaks. Washington, DC: Dumbarton Oaks, Trustees for Harvard University. str. 17. Pristupljeno 30. 4. 2022. 
  77. ^ Krautheimer, Richard (1986). Early Christian and Byzantine Architecture (4. izd.). New Haven and London: Yale University Press/Pelican History of Art. str. 205. ISBN 978-0-300-05296-1. 
  78. ^ Mango, Cyril (1985). Byzantine Architecture (1. izd.). New York: Electa/Rizzoli. str. 65. ISBN 978-0-8478-0615-7. Pristupljeno 30. 4. 2022. 
  79. ^ Kaća, & Marko. „Ultimativni vodič kroz Istanbul – top 16 stvari koje treba videti”. zajedno oko sveta. Pristupljeno 30. 4. 2022. 
  80. ^ Herrin, Judith (2007). The Surprising Life of a Medieval Empire. Penguin. str. 86—87. ISBN 978-0-7139-9997-6. 
  81. ^ a b v g Müller-Wiener 1977, str. 86
  82. ^ "The Chronicle of John Malalas," Bk 18.86 Translated by E. Jeffreys, M. Jeffreys, and R. Scott. Australian Association of Byzantine Studies, 1986 vol 4.
  83. ^ "The Chronicle of Theophones Confessor: Byzantine and Near Eastern History AD 284–813." Translated with commentary by Cyril Mango and Roger Scott. AM 6030 p. 316, with this note: Theophanes' precise date should be accepted.
  84. ^ Macrides, R. J. (1988). „Killing, Asylum, and the Law in Byzantium”. ISSN 0038-7134. JSTOR 2852633. S2CID 159951797. doi:10.2307/2852633. 
  85. ^ Janin, Raymond (1950). Constantinople Byzantine (na jeziku: francuski) (1. izd.). Paris: Institut Français d'Études Byzantines. str. 41. Pristupljeno 30. 4. 2022. 
  86. ^ „Haghia Sophia”. Istanbul /: Emporis. Pristupljeno 30. 4. 2022. 
  87. ^ „Baalbek keeps its secrets”. stoneworld. Pristupljeno 30. 4. 2022. 
  88. ^ Silentiarius, Paulus (2011). Descriptio Sanctae Sophiae. Descriptio Ambonis. Berlin: De Gruyter. ISBN 978-3-11-023907-2. doi:10.1515/9783110239072. Pristupljeno 30. 4. 2022. 
  89. ^ Bell, Peter Neville, ur. (2009). Three political voices from the age of Justinian: Agapetus, 'Advice to the Emperor'; Dialogue on political science; Paul the Silentiary: 'Description of Hagia Sophia'. Liverpool: Liverpool University Press. ISBN 978-1-84631-209-0. OCLC 318874086. Pristupljeno 30. 4. 2022. 
  90. ^ a b Hurbanič, Martin (2019), Hurbanič, Martin, ur., „The Last War of Antiquity”, The Avar Siege of Constantinople in 626: History and Legend, New Approaches to Byzantine History and Culture, Cham: Springer International Publishing, str. 81—102, ISBN 978-3-030-16684-7, S2CID 200105105, doi:10.1007/978-3-030-16684-7_4, Pristupljeno 30. 4. 2022 
  91. ^ Hurbanič, Martin (2019), Hurbanič, Martin, ur., „The Spiritual Arsenal of the Siege”, The Avar Siege of Constantinople in 626: History and Legend, New Approaches to Byzantine History and Culture, Cham: Springer International Publishing, str. 315—338, ISBN 978-3-030-16684-7, S2CID 201011125, doi:10.1007/978-3-030-16684-7_14, Pristupljeno 30. 4. 2022 
  92. ^ Hurbanič, Martin (2019), Hurbanič, Martin, ur., „The Avars at the Gates”, The Avar Siege of Constantinople in 626: History and Legend, New Approaches to Byzantine History and Culture, Cham: Springer International Publishing, str. 181—201, ISBN 978-3-030-16684-7, S2CID 199934427, doi:10.1007/978-3-030-16684-7_8, Pristupljeno 30. 4. 2022 
  93. ^ a b v g Hurbanič, Martin (2019), Hurbanič, Martin, ur., „The Memory of the Siege”, The Avar Siege of Constantinople in 626: History and Legend, New Approaches to Byzantine History and Culture, Cham: Springer International Publishing, str. 7—54, ISBN 978-3-030-16684-7, S2CID 199944450, doi:10.1007/978-3-030-16684-7_2, Pristupljeno 30. 4. 2022 
  94. ^ Hurbanič, Martin (2019), Hurbanič, Martin, ur., „From History to Legend”, The Avar Siege of Constantinople in 626: History and Legend, New Approaches to Byzantine History and Culture, Cham: Springer International Publishing, str. 247—268, ISBN 978-3-030-16684-7, S2CID 200995315, doi:10.1007/978-3-030-16684-7_11, Pristupljeno 30. 4. 2022 
  95. ^ Dikigoropoulos, Andreas (1964). „The Constantinopolitan Solidi of Theophilus”. Dumbarton Oaks Papers. 18: 353—361. ISSN 0070-7546. JSTOR 1291219. doi:10.2307/1291219. 
  96. ^ a b Sakar, Sonay; Yuksel, Fethi Ahmet; Hoskan, Nihan; Avci, Emine; Avci, Kerim; Erguven, Kubra (20. 3. 2014), „The gpr measurements on hagia sophia's surfaces facing the naos”, Symposium on the Application of Geophysics to Engineering and Environmental Problems 2014, Symposium on the Application of Geophysics to Engineering and Environmental Problems Proceedings, Society of Exploration Geophysicists and Environment and Engineering Geophysical Society, str. 558, doi:10.4133/sageep.27-200, Pristupljeno 30. 4. 2022 
  97. ^ Teteriatnikov, Natalia (2004—2005). „Hagia Sophia, Constantinople: Religious images and their functional context after iconoclasm”. Zograf (30): 9—19. doi:10.2298/zog0530009t. 
  98. ^ Bury, John Bagnell (1907). „The Ceremonial Book of Constantine Porphyrogennetos”. The English Historical Review. 22: 209—227;426—448. doi:10.1093/ehr/xxii.lxxxvi.209. Pristupljeno 30. 4. 2022. 
  99. ^ a b v Poppe, Andrzej (1992). „Once Again concerning the Baptism of Olga, Archontissa of Rus'”. Dumbarton Oaks Papers. 46: 271—277. ISSN 0070-7546. JSTOR 1291660. doi:10.2307/1291660. 
  100. ^ a b v Kazhdan, Alexander P. (2005) [1991], Kazhdan, Alexander P., ur., „Ol'ga”, The Oxford Dictionary of Byzantium (online izd.), Oxford University Press, ISBN 978-0-19-504652-6, doi:10.1093/acref/9780195046526.001.0001, Pristupljeno 30. 4. 2022 
  101. ^ Pritsak, Omeljan (1985). „When and Where was Ol'ga Baptized?”. Harvard Ukrainian Studies. 9 (1/2): 5—24. ISSN 0363-5570. JSTOR 41036130. 
  102. ^ Flier, Michael S. (2010), Bjork, Robert E., ur., „Olga, St”, The Oxford Dictionary of the Middle Ages (online izd.), Oxford University Press, ISBN 978-0-19-866262-4, doi:10.1093/acref/9780198662624.001.0001, Pristupljeno 30. 4. 2022 
  103. ^ Farmer, David (2011), „Olga”, The Oxford Dictionary of Saints (5th izd.), Oxford University Press, ISBN 978-0-19-959660-7, doi:10.1093/acref/9780199596607.001.0001, Pristupljeno 30. 4. 2022 
  104. ^ a b Fennell, John L. (2013) [1995]. A History of the Russian Church to 1488. Routledge. str. 29. ISBN 978-1-317-89720-0. Pristupljeno 30. 4. 2022. 
  105. ^ Maranci, Christina (septembar 2003). „The Architect Trdat: Building Practices and Cross-Cultural Exchange in Byzantium and Armenia”. Journal of the Society of Architectural Historians. 62 (3): 294—305. JSTOR 3592516. doi:10.2307/3592516. 
  106. ^ Müller-Wiener 1977, str. 87
  107. ^ a b Mamboury 1953, str. 287
  108. ^ Magdalino 2016, str. 53–70
  109. ^ Choniates, Niketas (1984). O City of Byzantium: Annals of Niketas Choniatēs. Prevod: Magoulias, Harry J. Wayne State University Press. str. 12. ISBN 978-0-8143-1764-8. Pristupljeno 30. 4. 2022. 
  110. ^ Choniates, Niketas (1984). O City of Byzantium: Annals of Niketas Choniatēs. Prevod: Magoulias, Harry J. Wayne State University Press. str. 89—90 & 382, notes 434—435. ISBN 978-0-8143-1764-8. Pristupljeno 30. 4. 2022. 
  111. ^ a b v g d đ e Choniates, Niketas (1984). O City of Byzantium: Annals of Niketas Choniatēs. Prevod: Magoulias, Harry J. Wayne State University Press. str. 129—136. ISBN 978-0-8143-1764-8. Pristupljeno 30. 4. 2022. 
  112. ^ a b Choniates, Niketas (1984). O City of Byzantium: Annals of Niketas Choniatēs (na jeziku: engleski). Prevod: Magoulias, Harry J. Wayne State University Press. str. xx—xxi, 141. ISBN 978-0-8143-1764-8. Pristupljeno 30. 4. 2022. 
  113. ^ O City of Byzantium: Annals of Niketas Choniatēs. Prevod: Magoulias, Harry J. Wayne State University Press. 1984. str. 315. ISBN 978-0-8143-1764-8. Pristupljeno 30. 4. 2022. 
  114. ^ a b O City of Byzantium: Annals of Niketas Choniatēs. Prevod: Magoulias, Harry J. Wayne State University Press. 1984. str. 306. ISBN 978-0-8143-1764-8. Pristupljeno 30. 4. 2022. 
  115. ^ Roudometof, Victor (15. 10. 2013). Globalization and Orthodox Christianity: The Transformations of a Religious Tradition. Routledge. str. 47. ISBN 978-1-135-01469-8. Pristupljeno 30. 4. 2022. 
  116. ^ Falk, Avner (8. 5. 2018). Franks and Saracens: Reality and Fantasy in the Crusades. Routledge. str. 164. ISBN 978-0-429-89969-0. Pristupljeno 30. 4. 2022. 
  117. ^ Hamblin, William J. (2008). „Arab perspectives on the Fourth Crusade”. Ur.: Madden, Thomas F. The Fourth Crusade: Event, Aftermath, and Perceptions: Papers from the Sixth Conference of the Society for the Study of the Crusades and the Latin East, Istanbul, Turkey, 25-29 August 2004. Society for the Study of the Crusades and the Latin East. Aldershot: Ashgate Publishing, Ltd. str. 175. ISBN 978-0-7546-6319-5. Pristupljeno 30. 4. 2022. 
  118. ^ Siecienski, A. Edward (3. 6. 2019). Orthodox Christianity: A Very Short Introduction. Oxford University Press. str. 24. ISBN 978-0-19-088329-4. Pristupljeno 30. 4. 2022. 
  119. ^ Gallo, Rudolfo (1927). „La tomba di Enrico Dandolo in Santa Sofia a Constantinople”. Rivista Mensile della Citta di Venezia. 6: 270—83. 
  120. ^ GUILLAND, R. (1953). „Études Sur L'histoire Administrative De L'empire Byzantin. Le Stratopédarque Et Le Grand Stratopédarque”. Byzantinische Zeitschrift (na jeziku: francuski). 46 (1). ISSN 0007-7704. S2CID 191369605. doi:10.1515/byzs.1953.46.1.63. Pristupljeno 30. 4. 2022. 
  121. ^ „Laetentur Caeli* Bulla Unionis Graecorum”. vatican.va. Pristupljeno 30. 4. 2022. 
  122. ^ Nicol, Donald M. (1993). The Last Centuries of Byzantium, 1261–1453 (2. izd.). Cambridge: Cambridge University Press. str. 371f. ISBN 0-521-43384-3. 
  123. ^ Philippides, Marios; Hanak, Walter K. (2001). The Siege and the Fall of Constantinople in 1453: Historiography, Topography, and Military Studies. Farnham: Ashgate Publishing, Ltd. str. 228. ISBN 978-1-4094-1064-5. Pristupljeno 30. 4. 2022. 
  124. ^ Hurbanič, Martin (2019), Hurbanič, Martin, ur., „Conclusion”, The Avar Siege of Constantinople in 626: History and Legend, New Approaches to Byzantine History and Culture, Cham: Springer International Publishing, str. 339—349, ISBN 978-3-030-16684-7, doi:10.1007/978-3-030-16684-7_15, Pristupljeno 30. 4. 2022 
  125. ^ a b v g d Philippides, Marios; Hanak, Walter K. (2011). The Siege and the Fall of Constantinople in 1453: Historiography, Topography, and Military Studies. Farnham: Ashgate Publishing, Ltd. str. 221—223. ISBN 978-1-4094-1064-5. Pristupljeno 30. 4. 2022. 
  126. ^ a b v Kraft, András (2012). „Constantinople in Byzantine Apocalyptic Thought” (PDF). Annual of Medieval Studies at CEU. 18: 25—36. Pristupljeno 30. 4. 2022. 
  127. ^ a b v g Rydén, Lennart (1974). „The Andreas Salos Apocalypse. Greek Text, Translation, and Commentary”. Dumbarton Oaks Papers. 28: 197—261. ISSN 0070-7546. JSTOR 1291359. doi:10.2307/1291359. 
  128. ^ a b v g d đ e Philippides, Marios; Hanak, Walter K. (2011). The Siege and the Fall of Constantinople in 1453: Historiography, Topography, and Military Studies. Farnham: Ashgate Publishing, Ltd. str. 214—217. ISBN 978-1-4094-1064-5. Pristupljeno 30. 4. 2022. 
  129. ^ a b v Philippides, Marios; Hanak, Walter K. (2011). The Siege and the Fall of Constantinople in 1453: Historiography, Topography, and Military Studies. Farnham: Ashgate Publishing, Ltd. str. 229—230. ISBN 978-1-4094-1064-5. Pristupljeno 30. 4. 2022. 
  130. ^ Doukas, Michael (1975). Decline and Fall of Byzantium to the Ottoman Turks. Wayne State University Press. str. XXXIX.18. Pristupljeno 30. 4. 2022. 
  131. ^ „Fall of Constantinople”. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 30. 4. 2022. 
  132. ^ a b Nicol. The End of the Byzantine Empire. str. 90. 
  133. ^ a b Runciman, Steven (1965). The Fall of Constantinople 1453. Cambridge University Press. str. 147. ISBN 978-0-521-39832-9. Pristupljeno 30. 4. 2022. 
  134. ^ a b Runciman, Steven (1965). The Fall of Constantinople 1453. Cambridge University Press. str. 145—148. ISBN 978-0-521-39832-9. Pristupljeno 30. 4. 2022. 
  135. ^ Nicol 1979, str. 88
  136. ^ Inalcik, Halil (1969). „The Policy of Mehmed II toward the Greek Population of Istanbul and the Byzantine Buildings of the City”. Dumbarton Oaks Papers. 23/24: 229—249. ISSN 0070-7546. JSTOR 1291293. doi:10.2307/1291293. 
  137. ^ a b v Calian, Florin George (25. 3. 2021). „The Hagia Sophia and Turkey's Neo-Ottomanism”. The Armenian Weekly. Pristupljeno 30. 4. 2022. 
  138. ^ Runciman. The Fall of Constantinople. str. 133—134. 
  139. ^ Nicol, Donald M. (1972). The Last Centuries of Byzantium 1261–1453. Cambridge: Cambridge University Press. str. 389. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Aja Sofija na Vikimedijinoj ostavi.
Spoljašnja slika
360° Panoramski pogled (virtuelna šetnja)
Vikizvornik ima tekst 1905 New International Encyclopedia članka o Hagia Sophia.
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Аја_Софија&oldid=27549663”