Banjska (Zvečan)

Koordinate: 42° 58′ 24″ S; 20° 46′ 51″ I / 42.9733° S; 20.7808° I / 42.9733; 20.7808
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Banjska
Administrativni podaci
DržavaSrbija
Autonomna pokrajinaKosovo i Metohija
Upravni okrugKosovskomitrovački
OpštinaZvečan
Stanovništvo
 — 2011.Rast350
Geografske karakteristike
Koordinate42° 58′ 24″ S; 20° 46′ 51″ I / 42.9733° S; 20.7808° I / 42.9733; 20.7808
Vremenska zonaUTC+1 (CET), leti UTC+2 (CEST)
Aps. visina650 m
Banjska na karti Srbije
Banjska
Banjska
Banjska na karti Srbije
Ostali podaci
Poštanski broj38216
Pozivni broj+381 (028)
Registarska oznakaKM

Banjska (alb. Banjskë) je naselje u opštini Zvečan na Kosovu i Metohiji. Banjska je sada više zemljoradničko naselje nego zanatlijsko i trgovačko. Ono je s kućama oko prirodnih toplih izvora kod manastira Banjske. Naselje je u sklopu brda Zabela, Rustova, Šančeva, Vučinjaka, Orlovca, Čunjkova, Sokolovice i Lojze, a između Banjske i sela Banjskog Suvog Dola je Smrdanski Krš. Manastir, posvećen sv. arhiđakonu Stefanu, podignut je na padini Šančeva, a niže njega izviru četiri topla izvora.

Tip naselja[uredi | uredi izvor]

Po manastiru i po naselju vide se ostaci burne prošlosti ove stare i gotovo zapustele palanke: od monumentalnog manastira održali su se samo goli zidovi, sa izobličenim šupljinama u kojima su bili prozori i vrata, s kubetom i svodom na kojima ima nekoliko znatno oštećenih fresaka, c nespretno iskrpljenom ogradom („gradom“) od lamena i opeka oko manastira i njegova dvorišta, sa zapustelim i naherenim kućama odseljenih muslimana i napuštenom džamijom, s dve grubo popločane ulice, pored kojih ima pokoja opravljena zanatska radnja i kućice današnjeg stanovništva. Postoji težnja, da se stare zgrade oprave za stanovanje banjskih posetilaca, da se popravi staro i podigne novo kupatilo, podigne restoran, oprave prilazni putevi, itd.

Rajska banja[uredi | uredi izvor]

Zbog posedovanja termo mineralnih izvora tople vode u Banjska je prepoznata kao zdravstveni i turistički potencijal od strane Vlade Republike Srbije, koja je finansirala sredstva u projekat obnove banje u Banjskoj pod marketinškim imenom „Rajska banja“.

Pojedini izvori navode da su se izvorišta lekovite vode u Banjskoj koristili od rimskog vremena i kroz ceo srednji vek pa do kraja 20. veka u svrhe lečenja i prevencije, upotrebljavala su dva zastarela i znatno oštećena kupatila.[1]

Organizovano korišćenje termomineralnih voda u balneoterapeutske svrhe započeto je posle Drugog svetskog rata. Do 1999. godine banja je bila u posedu RMHK „Trepča” i u njoj je godišnje boravilo do 5.000 gostiju. Banja je vremenom zapuštena, a od 2006. godine, u vlasništvu je Srpske pravoslavne crkve, odnosno Raško – prizrenske eparhije.[1]

Na prostoru nekadašnjeg banjskog kompleksa tokom 2016. godine, zahvaljujući podršci Kancelarije za Kosovo i Metohiju, koja je prepoznala značaj ovog strateški važnog projekta, započeta je obnova banje Banjska.„Rajska banja“ u Banjskoj je prepoznata kao stub razvoja turizma ovog kraja.[1]

Danas se na prostoru nekadašnjeg banjskog kompleksa nalazi novi zdravstveno-turistički kompleks „Rajska banja“ koji sadrži objekat „Spa&Wellness”centra sa kompleksom bazena i pratećim sadržajima i hotel sa vizitorskim centrom, restoranom i smeštajnim kapacitetima.

U naselju ima tri česme hladne vode, od kojih jedna izvire kod manastira a na dve je voda dovedena pomoću vodovodskih cevi. Jedna od česma bila je u manastirskom dvorištu, sada pustom, pa je spuštena u naselje.

Glavna topla i sumporovita voda izvire niže manastira i otiče nameštenim kanalima do kupatila u naselju. Muslimani su preko tople zemlje preko kanala sejali i rasađivali rasad povrća. Tako su dobijali povrće pre vremena, koje se inače ranije, pa i sada, mnogo negovalo u dolinskim naseljima Banjske prodavalo u banji, Mitrovici, Novom Pazaru a odskora i u industrijskom naselju Velikom Zvečanu. Između Vučinjaka i Pričešća u potesu Banjske je „majdan“ belog mramora, čiji se kamen upotrebio za zidanje manastira.

Zanimanje stanovništva, zemlje i šume[uredi | uredi izvor]

Stanovništvo se bavi povrtarstvom i stočarstvom. Bašte s povrćem i njive su na ravni na desnoj strani Banjske Reke i na mestima koja se nazivaju Alin Do i Preslo; šume i ispaše su u Zabranu, Rušovu Potoku, Katinom Potoku, Simindolu, Zelenku, Belinom Dubu i u Selištu.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Ime naselja[uredi | uredi izvor]

Dok je Banjska bila u turskoj vlasti ona se tada, za razliku od naselja istog imena kod Vučitrna, nazvala Turska Banjska, tako se nazvala po muhamedanskom stanovništvu u njoj.

Istorijat naselja[uredi | uredi izvor]

O prošlosti naše Banjske pisao je St. Novaković krajem prošloga veka. Ja ću, piše Petar Ž. Petrović, u ovom radu izneti sažeti pregled Novakovićeve monografije o Banjskoj i dopuniti podacima koje Novaković nije upotrebio, kao i onim koji su nastali posle objavljivanja Novakovićeva spisa.

Postanak naselja[uredi | uredi izvor]

Naselje Banjska je jedno među najstarijim u našim oblastima. Na mestu današnje Banjske postojalo je još starije naselje, s crkvom u ruševinama, pre podizanja današnjeg manastira. Po Gračaničkoj povelji Banjska je postojala i kao naselje u vremenu kralja Uroša I (1243—1276): „I vide kra(le)vstvo mi jere beše Banska upisana v o(t)činje mi hrisovule“. Kralj Milutin je na mestu ruševina stare crkve na izvorima toplih voda u Banjskoj podigao od 1313. do 1317. godine svoju zadužbinu, koju je posvetio arhiđakonu Stefanu. Uz podizanje manastira podizalo se i naselje neposredno do manastira, koje se spominje kao selo sa ljudima koji su bili zaposleni na manastirskoj zemlji. Među njima bilo je i majstora, pa je nesumnjivo naselje postalo zanatlijsko i trgovačko. Kako je izgledalo to naselje i kako se razvijalo nema podataka sve do kraja prve četvrti 16. veka. 1530. godine posetio je Banjsku B. Kuripešić, koji, u svom putopisu ništa ne kazuje o naselju, a to znači, da je, posle dolaska Turaka, zapustelo i da je bilo pusto i prilikom Kuripešićeve posete. Krajem 15. veka prošao je kroz Banjsku Vlatko Kosača na putu iz Carigrada za Dubrovnik. U svojoj putopisnoj beleški Kosača saopštava, da su usred Banjske dva topla kupatila. Turski putopisac E. Čelebija posetio je Banjsku 1661. godine. On je naziva turskim Ilidža i srpskim Banjska. Po njemu Mustafa-paša Kuršindžu-zade, po naredbi sultana Osmana P, sazidao je 1619. (po svoj prilici obnovio) na ulazu u tesnac kvadratnu tvrđavu od kamena). Ona je na niskoj steni, lepa je, ali je „izložena“ (istaknuta). U njoj stanuje turski komandant s pedeset vojnika i s trubačima, ima dovoljno municije, topova i magacina. Tu je i mala džamija, drugih zgrada nema. Dole u gradu (naselju) ima oko 300 sirotinjskih kuća, pokrivene crepom, Mustafa-pašina džamija, han i mnogo vinograda… Ovo je mala ilidža (banja) s pet-šest basena, koji leči razne bolesti. Sa raznih strana ovde dolaze ljudi, kupaju se i piju vodu pet–šest dana, pa kad ozdrave, vraćaju se kućama.

Dubrovački pesnik Jaketa Palmotić spominje Banjsku u svom stihovanom putopisu 1667. godine sa nazivom Banja. Po Kuripešićevim i Čelebijinim podacima doznaje se, da se naselje obnovilo oko sredine 16. veka i da je ono u prvoj četvrti 17. veka bilo poveliko naselje, mogućno tada najveće u svojoj prošlosti od postanka pa do danas. Na jednoj austrijskoj vojnoj karti iz 1689. označena je Banjska kao mesto pored puta, po svoj prilici c hanom. Te godine su Austrijanci zauzeli Banjsku posle zauzimanja Skoplja. Ali posle poraza Austrijanaca na Kačaniku u zimu 1690. godine. Banjsku su opet zauzeli Turci i držali je sve do jeseni 1912, kada je konačno oslobođena od Turaka. Nekoliko fragmenarnih podataka u tom međuvremenu ne daju dovoljno jasnu sliku naselja, ali se po njima vidi, da je naselje preživljavalo teške krize u burnim istorijskim događajima toga vremena. Marin M. Kaboga pošao je iz Novoga Pazara 5. avgusta 1706. godine preko Rogozne i istog dana stigao u Banjsku, u kojoj je bilo puno mineralnih banja i stara tvrđava, koja je „naopako sagrađena“. (nestručno).

Posle stotinu godina posetio je u proleće 1807. Banjsku H. Pukvilj i o njoj kazuje, da je ona malo selo, koje ima 40 do 50 kuća, da se na njoj vide posledice skorašnjeg rata (Srba s Turcima 1806). On je video manastir i džamiju i nekoliko zgrada koje su bile paljene.

S. Trojanović zabeležio je narodno kazivanje, da su Banjsku naselili muslimani, po svoj prilici doseljeni iz spaljenog Karanovca (Kraljeva) 1806. godine. Na Vukovoj karti Srbije označena je Banjska kao mesto s putnim daljinarom, a na karti koja je priložena u delo L. Rankea o srpskom ustanku Banjska je označena kao palanka. Ona je za četvrt veka napredovala i postala uglavnom gradsko naselje. U jednoj svešteničkoj ispravi zapisana je 1832. godine kao „šeher Bancko“. O tome da je Banjska tada bila napredno gradsko naselje svedoči i ova narodna izreka: „Varoš Banjska a Pazar palanka“. Godine 1832. kod Banjske je vodio krvave borbe bosanski kapetan Husejin Gradaščević s redovnom turskom vojskom.

Na svom putu za Carigrad prošao je 1836. J. Hadži–Besarović kroz Banjsku i o njoj zabeležio, da je „kasaba“, koja je spaljena 1832. Godine 1839. Banjsku je posetio Ami Bue i o njoj kazuje, da ima oko četrdeset kuća, većim delom na južnoj strani rečice. Manastir je postao turski gradić, u kome ima porušena munara i sahat-kula. Oko zgrade kod manastira je debeo zid sa stražarnicama, oblika kvadrata. Niže manastira je topla voda sa bednim kupatilima bez krova. Ima samo jedno kupatilo u koje se naizmenično kupaju muškarci i ženskinje. Po Gedeonu Jurišiću Banjska je 1850. godine, bila selo s velikom crkvom, uz koju su muslimani sazidali munaru, koja služi za džamiju.

Godine 1852. prošao je kroz Banjsku fratar I. Jukić i o njoj kazuje: „Ovo je varošica od pet kuća; ima toplicu (banju) i malu tvrđavu iz (od) samostana i crkve kalu đerske pretvorenu“. Od prolaza Ami Bue–a i Jukića prošlo je trinaest godina. U tom međuvremenu Banjska je skoro zapustela. Posle Jukićeve posete Banjskoj njeno se stanje popravilo.

A. Giljferding, koji je Banjsku posetio 1857. i 1858. godine, kazuje: „blizu grada, u dolini, po malenoj strmnini pružilo se jedno mestance Banjska, sa 50 kuća, među kojima ima samo 9 hrišćanskih. Debeli gradski zidovi, sa zupčastim otvorima za strelce, stoje u celini, i Turci ih, veli se, opravljali… u gradu žive Turci u neograđenim kućama“. Grad se noću zatvara jakim gvozdenim vratima. Iznad vrata bila je kamena ploča s natpisom koji je istrven. U gradu su tri drvena kućerka, pokriveni slamom, u kojima stanuju muslimani koji su se doselili iz Bosne. U dolini Banjske ima nekoliko toplih izvora, a na jednom je nedavno sagrađeno kupatilo od drveta.

Godine 1863. posetile su Banjsku engleske putnice Makenzijeva i Irbijeva i one su o njoj zabeležile: „dok su u okolnim selima stanovnici sve sami hrišćani, u Banjskoj su opet stanovnici sve sami slovenski muslimani“. Kupatilo je malo. Tvrđava ima samo jednu kulu i jednu stražarnicu na zidu, nekoliko kuća bez stanovnika i jednu mošeju. Među crkvenim ruševinama vire prednje šape dva lava od kamena. U Banjskoj ima i jedan han.

Godine 1869. posetio je Banjsku Martin Đurđević. Po njemu je ona selo, u kome ima topla voda, porušena džamija s minarom. T. Stanković bio je u Banjskoj 1891. On kazuje, da u njoj nema nijedne hrišćanske kuće, a muslimanskih kuća ima 60. U grad (manastirsko dvorište) ulazilo se na dva ulaza: jedan je na severnoj strani, a drugi na zapadnoj. Zid na severnoj strani je oštećen. U gradu je bilo tri muhamedanske kuće. Po naselju je razneto tesano i uglačano kamenje. Od porušenog kamenja sazidano je banjsko kupatilo. Krajem prošlog i u početku ovoga veka stanovništvo Banjske bilo je muslimansko, a po jednom drugom putopisnom podatku tada je preko reke postojao drveni most („ćuprija“), koji je vezivao varošicu sa glavnim putom Novi PazarMitrovica.

Ostali podaci o Banjskoj[uredi | uredi izvor]

Po saopštenjima meštana neposredno pre oslobođenja Banjske 1912. godine u njoj je bilo 4 hana, 2 pekarnice, 1 mešovita trgovačka radnja, 2 mesarnice, 1 džamija u naselju, nekoliko hrišćanskih kuća, a u ograđenom manastirskom dvorištu bilo je 9 muslimanskih kuća, koje su se pred oslobođenje porušile, jer su bile sklone padu, a stanovništvo ih je napustilo i raselilo se.

Hrišćansko groblje je na levoj strani reke, zapadno od napuštenog današnjeg muslimanskog groblja. Starije, sada napušteno, muhamedansko groblje je neposredno do mosta na levoj strani reke. Tu ima nekoliko nadgrobnih „nišana“ od kamena.

Podaci o broju stanovnika po periodima[uredi | uredi izvor]

Po podacima o brojnom stanju stanovništva od početka 19. veka pa do sredine 20, koje su zabeležili njeni posetioci, ona je imala: po Pukvilju 1807. godine 40 do 50 kuća, po Besareviću varošica je bila spaljena 1832. godine, a stanovništvo se raselilo; Ami Boue zabeležio je 1839. godine 40 kuća u njoj, a po I. Jukiću 1852. godine imala je samo 5 kuća. Tek posle 1852. varošica je počela da napreduje, pa je 1857. godine imala 50 kuća, među kojima je bilo i hrišćanskih; po M. S. Milojeviću Banjska je imala 1870. stotinu muslimanskih kuća i preko 30 hrišćanskih. Godine 1876. do 1878. trajali su ratovi između Srbije i Turske. Tada je broj stanovnika u Banjskoj opao. Treće godine po završenom ratu (1891) Banjska je, po T. Stankoviću, imala 60 kuća, a po M. Veselinoviću u početku ovoga veka oko 100 kuća sa trgovačkim radnjama. Njeno stanovništvo nosilo se po gradskom načinu života toga vremena, svi su bili muslimani, najviše doseljenih iz Karanovca 33 1912. stanovništvo je bilo privremeno napustilo Banjsku, pa se povratilo. Po državnoj statistici od 1914. Banjska je imala 100 kuća sa 409 stanovnika. U ratovima 19141918. varošica nije pretrpela promene i gubitke u stanovništvu. Tek posle 1918. njeno muslimansko stanovništvo počelo se odseljavati i to manji deo u Mitrovicu a veći u Tursku - u oktobru 1923. je javljeno da su Turci iz Banjske prodali svu svoju imovinu radi seobe.[2] Godine 1948. u njoj je bilo 8 stalno naseljenih rodova s 9 kuća i 81 stanovnikom.

Poreklo stanovništva po rodovima[uredi | uredi izvor]

  • Salijević (1 kuća), je pomuhamedanjeni stari rod.
  • Apostolović (1 kuća), slava Sv. Nikola, otac iz kosovskog Svinjareva došao u banjsku Bresnicu, pa ovamo prešao 1913. godine.
  • Bojovići (2 kuće), su od Karadžića u Gornjoj Korilji.
  • Miljković (1 kuća), slava Sv. Đorđe Alempije, je od Trambovića u Lovcu.
  • Milićević (1 kuća), slava Lazareva subota, je doseljen iz sela Istoka kod Peći, 1919. godine.
  • Radojković (1 kuća), slava Sv. Petka, je Bjelopavlić iz kolašinskih Padina.
  • Tomović (1 kuća), slava Sv. Nikola, je Kuč, doseljen iz kolašinskog sela Veljeg Brijega.
  • Stanković (1 kuća), slava Sv. Nikola, iz Prizrena u Mitrovicu pa ovamo 1947. godine.[3]

Demografija[uredi | uredi izvor]

Prema procenama iz 2009. godine koje su korišćene za popis na Kosovu 2011. godine, ovo naselje je imalo 350 stanovnika, većinom Srba.[4][5]

Populacija (ist.): Banjska (Zvečan)
Godina19481953196119711981199120112021
Stanovništvo81129253308355331350305
Evolucija stanovništva

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  • Petar Ž. Petrović Raška – izdanje 2010. godine.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v „Rajska banja – Banjska | Zvecan Turizam” (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2023-01-05. 
  2. ^ "Politika", 29. okt. 1923, str. 3
  3. ^ Petrović, Petar Ž. (2010). Raška:antropogeografska istraživanja. Knj. 2. Novi Sad: Novi Pazar:Muzej "Ras".  COBISS.SR 176130060
  4. ^ „Composition ethnique 2009”. Pristupljeno 10. 4. 2018. 
  5. ^ Na osnovu predstavljenih podataka (ažuriranje 2009) koji su stvarni i koji su vrlo približni sa podacima koji su proizišli iz popisa stanovništva 2011. kao i sa podacima iz ostalih izvora, ASK je upotrebila podatke iz ažuriranja 2009. godine kao zvanične podatke o proceni stanovništva opština: Leposavić,Zubin Potok, Zvečan i severni deo Mitrovice.