Belona

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Belona, Rembrant

Belona (lat. Bellona), starorimsko božanstvo, boginja rata, često pandan bogu Marsu. Poistovećivana je sa boginjom Nerio, a kasnije sa grčkom boginjom rata Enio i sa kapadokijskom boginjom Ma. Poštovali su je Sabinjani.

Ovoj boginji je posvećen hram u Rimu još 495. godine p. n. e., nalazio se na kraju Marsovog polja, u kome se sastajao Senat. Pored hrama je stajao lat. columna bellica, odakle je sveštenik oglašavao početak rata.

Belona je smatrana i suprugom Marsa.

Najčešće je prikazana sa kopljem, bičem ili buktinjom u ruci, strašnog lica, ličila je na Furije.

Etimologija[uredi | uredi izvor]

Ime boginje rata Belona potiče od ranije Duelona,[1] koja je sama derivat starolatinskog duelum („rat, ratovanje“), koji se takođe pretvorio u belum u klasičnom latinskom.[2]

Etimologija reči duelum ostaje nejasna. Lingvista Žorž-Žan Pino predložio je izvođenje od *duenelo- („prilično dobar, prilično hrabar“), rekonstruisanog deminutiva reči duenos, potvrđenog na istoimenom natpisu kao rani stari latinski prethodnik reči bonus („dobar“). Prema lingvisti Mihijelu de Vanu, upotreba *duenelo- „u kontekstu rata (bela akta, bela gesta) može se shvatiti kao eufemizam, koji na kraju daje značenje 'akcija hrabrosti, rat' za imenicu belum.[2]

Kult, verovanja i hramovi[uredi | uredi izvor]

Belona je prvobitno bila drevna sabinska boginja rata poistovećena sa Nerio, suprugom boga rata Marsa, a kasnije sa grčkom boginjom rata Enio. Njen hram u Rimu je 296. godine pre nove ere u blizini cirkusa Flaminije posvetio Apije Klaudije Cek, tokom Samnitskih ratova.[3] Ovaj hram je bio prva lokacija na kojoj su na svetom mestu bili okačeni ukrasni štitovi posvećeni smrtnicima. Apije Klaudije je okačio štitove i posvetio ih svojoj porodici.[4]

Njen praznik se slavio 3. juna, a njeni sveštenici su bili poznati kao Belonari i ranjavali su svoje ruke ili noge kao krvnu žrtvu za nju.[5] Ovi obredi su se održavali 24. marta, nazvanog Danom krvi (dies sanguinis), nakon ceremonije. Kao posledica ove prakse, koja se približila obredima posvećenim Kibeli u Maloj Aziji, i Enio i Belona su se poistovetile sa njenim kapadokijskim aspektom, Ma.[6]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Orlin 2015, str. 136
  2. ^ a b de Vaan 2008, str. 70.
  3. ^ Orlin 2015, str. 136
  4. ^ Pliny the Elder. The Natural History (English). str. Book XXXV. 
  5. ^ William Smith, Smaller Classical Dictionary, London 1862, p.77
  6. ^ "Cults of Enyo and Ma" at Theoi Arhivirano maj 17, 2016 na sajtu Wayback Machine

Literatura[uredi | uredi izvor]