Beloruski jezik
| beloruski | |
|---|---|
| беларуская мова | |
| Govori se u | Belorusija, Poljska |
Broj govornika | 3,2 miliona (2,2 miliona u Belorusiji)[1] (2009) |
| beloruska ćirilica, beloruska latinica | |
| Zvanični status | |
Službeni jezik u |  Belorusija Poljska (nekoliko zajednica Vojvodstva Podlaska: Gmina Orla, Gmina Narevka, Hajnuvka[2]) |
Priznati manjinski jezik u | |
| Reguliše | Nacionalna akademija nauka Belorusije (beloruski: Нацыянальная акадэмія навук Беларусі) |
| Jezički kodovi | |
| ISO 639-1 | be |
| ISO 639-2 | bel |
| ISO 639-3 | bel |
 Većinski jezik
Manjinski jezik | |
 Severozapadni
Srednji
Jugozapadni
Zapadnopaleskijski Područje beloruskog jezika (Karski, 1903)
Istočna granica zapadne grupe ruskih dijalekata (Zaharova, Orlova, 1967)
Granica između beloruskog i ruskog, ili ukrajinskog jezika (Bevzenk, 1980)
| |
Beloruski jezik (blr. беларуская мова) je zvanični jezik Belorusije, a njegovi govornici se mogu sresti i u Ukrajini, Rusiji i Poljskoj. Pripada grupi istočnoslovenskih jezika i deli mnoge gramatičke i leksičke osobine sa drugim jezicima iz ove grupe. Prethodnik ovog jezika je bio staroruski jezik.
U današnjoj Belorusiji se značajno više upotrebljava ruski nego beloruski jezik. Statistike pokazuju različite brojeve, najčešće da oko 1/3 stanovništa Belorusije govori i piše na beloruskom jeziku. U osnovnim školama se izučava kao obavezan, takođe i na filološkim fakultetima. Dva puta je reformisan beloruski jezik: 1956. i 2008, a gramatika koja se izučava i koristi danas potiče upravo od poslednje navedene reforme.[4] Beloruski jezik se koristio i u Velikoj Kneževini Litvanskoj, a u potpunosti je formiran krajem 19. i početkom 20. veka. Do prosvećenja građanstva pogrešno je nazivan litvanskim jezikom, da bi kasnije bio formiran i nazvan beloruskim.[5]
Pismo[uredi | uredi izvor]
Zvanično pismo beloruskog jezika je Beloruska ćirilica koja se sastoji iz 34 znaka, iako se zvanično govori da su u pitanju 32 slova, ne računajući dublete Dž i Dz:
Аа Бб Вв Гг Дд (Дж дж) (Дз дз) Ее Ёё Жж Зз Іі Йй Кк Лл Мм Нн Оо Пп Рр Сс Тт Уу (Ўў) Фф Хх Цц Чч Шш Ыы Ьь Ээ Юю Яя
Umesto tvrdog znaka, u beloruskom se upotrebljava apostrof. (') Jedini jezik na svetu koji sadrži znak Ўў je beloruski.
Pored ćirilice, u nezvaničnoj upotrebi je i beloruska latinica.
Vrste pravopisa[uredi | uredi izvor]
- Zvanični beloruski pravopis — nastao je kao rezultat političke reforme 30-ih, koja je Belorusiju učinila sličnijom ruskom. Komisija koja je razvila ovu reformu nije uključivala nijednog jezikoslovca, već samo profesionalne sovetske komesare.
- Klasični beloruski pravopis («taraškevіca») — pravi beloruski pravopis koji se koristio u 19-20 vijeku do 1933 godine. Devedesetih je poslat na upotrebu i sada se koristi zajedno sa zvaničnim pravopisom. Beloruska dijaspora u Americi je i dalje koristila ovaj pravopis.
Savremeni beloruski jezik je počeo da se stvara oko 1850. godine.[6].
Statistike[uredi | uredi izvor]
Prema statistikama popisa stanovništva SSSR 1989. godine beloruski jezik je kao maternji smatralo 77.7% stanovništva, od toga je 80.2% Belorusa. U popisu beloruskog stanovništva 2009. godine, beloruski je kao maternji navelo 4 841 319 etničkih Belorusa, a takođe 217 015 predstavnika drugih nacionalnosti u državi. Pored tog broja, još 1 009 935 etničkih Belorusa navode beloruski jezik kao jezik kojim slobodno vladaju, a 271 778 stanovnika ga je nazvalo "drugim jezikom". Prema tim brojevima, beloruski jezik je označilo kao maternji 5 058 334 stanovnika, a pored toga je još 1 281 713 ljudi vladalo beloruskim jezikom kao drugim, što je činilo 6 340 047 stanovnika, koji su slobodno vladali beloruskim jezikom. Po širim statistikama, oko 85.6% Belorusa priznaje beloruski jezik kao maternji. Skoro 74% stanovništva govori svakodnevno samo na ruskom jeziku, a 21% uopšte ne koristi beloruski jezik[7].
Beloruska kultura u Srbiji[uredi | uredi izvor]
Sa beloruskog jezika na srpski prevodio je prof. dr Miodrag Sibinović, dok danas prevode prof. dr Ivan Čarota iz Minska, kao i msr Dajana Lazarević. Na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu beloruski jezik i belorusku književnost kao izborne predmete predaje dr Svetlana Goljak. Svi pomenuti stručnjaci deo su Projekta Rastko - Biblioteke belorusko-srpskih književnih veza, na čelu koje se nalazi upravo prof. dr Ivan Čarota[8]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Belarusan | Ethnologue
- ^ У Падляшскім ваяводстве беларуская мова прызнана афіцыйнай
- ^ „Белсат: Беларусаў прызналі паўнапраўнаю нацыянальнай меншасцю ў Чэхіі”. Arhivirano iz originala 13. 04. 2014. g. Pristupljeno 21. 10. 2014.
- ^ „10 faktaў pra belaruskuю movu”. Pristupljeno 31. 1. 2021.
- ^ Antropologiя Belarusi v issledovaniяh konca XІX – seredinы XX v. (na jeziku: ruski). LitRes. 31. 1. 2021. str. 113—. ISBN 978-5-04-109768-4.
- ^ Narыsы pa gіstorыі belaruskaй movы / Rэdkal.: P. F. Glebka і [і іnš.]. — Mіnsk : Vučpedvыd BSSR, 1957. — S. 17.
- ^ Eўraradыё. Sacыёlagі: Belarusы lюbяcь, ale ne adstoйvaюcь Arhivirano 2019-02-09 na sajtu Wayback Machine.
- ^ „Projekat Rastko Belorusija”. Projekat Rastko - Belorusija. Pristupljeno 31. 1. 2021.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Uvod u slavistiku I Predraga Pipera. Knjiga se može naći u svom elektronskom izdanju na stranici na projektu Rastko.
- Čarota, I.A. / Belorusija i Srbija - tragom uzajamnog upoznavanja i delovanja. - Šabac: Centar akademske reči, 2016.
- Čarota, Ivan (2017). Belorusko-srpski odnosi kao naučni problem : [pristupna beseda održana u SANU, 26. oktobra 2015. godine]. Beograd: SANU. str. 55—68.
- Navoйčыk P. Čarota Іvan Alяkseevіč // Gіstorыя slavяnskіh lіtaratur і prablemы іh paraўnalьnaga vыvučэnnя: tэorыя і praktыka. – Mіnsk, 2015.S. 141-142.
