Benedikt Arnold

Ovaj članak je dobar. Kliknite ovde za više informacija.
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Benedikt Arnold
Benedikt Arnold
Lični podaci
Datum rođenja14. januar 1741.
Mesto rođenjaNorvič, SAD
Datum smrti14. jun 1801.
Mesto smrtiLondon, Velika Britanija
Vojna karijera
SlužbaSAD
Ujedinjeno Kraljevstvo
ČinGeneral-major
Brigadni general
Učešće u ratovimaZauzimanje Fort TajkonderogeAmerički rat za nezavisnost

Benedikt Arnold (engl. Benedict Arnold; Norvič, 14. januar 1741 — London, 14. jun 1801) bio je general američke vojske tokom Američkog rata za nezavisnost.[1]

Najpoznatiji je po zaveri za predaju američkog utvrđenja Vest Pojnt Britancima tokom Američkog rata za nezavisnost. Istakao se kao patriota na početku rata. Njegova lukavost i hrabrost kod Fort Tajkonderoge 1775, pohod na Kanadu, napad na Montreal i opsada Kvebeka, bitka kod ostrva Valkur na jezeru Šamplejn 1776, bitka kod Danberija i Ridžefilda nakon čega je unapređen u general-majora i na kraju u bici kod Saratoge 1777. Uprkos tome, Benedikt Arnold se odlučno protivio odluci Kongresa da napravi savezništvo sa Francuskom.

Nezadovoljan najpre uvredama Kongresa, bez obzira na dužinu njegovog radnog staža i njegovih postignuća, Kongres ga nije unapredio, nego je unapredio brigadne generale koje su imali veze u kongresu. Patio je od velikih dugova jer je praktično sve vojne operacije na početku rata finansirao on. Takođe je bio i pod pritiskom svoje druge žene, Pegi Šipen, britanske lojalistkinje, pa je Arnold odlučio da pređe na britansku stranu.

U septembru 1780, Arnold je napravio plan koji bi, ako bi uspeo da ga sprovede, doneo Britancima područje oko reke Hadson i prepolovio Ameriku na dva dela. Plan je bio onemogućen, ali je Arnold uspeo da pobegne u Njujork, gde su se nalazile britanske trupe. Za svoju izdaju bio je nagrađen činom brigadnog generala i sa nagradom od 6000 funti.

Detinjstvo[uredi | uredi izvor]

Benedikt Arnold rodio se kao drugo dete u porodici Benedikta Arnolda III i Hane Votermen King u Norviču, Konektikat 14. januara 1741.[2] Dobio je ime po svom pradedi, jednom od prvih guvernera Roud Ajlanda, koji je bio jako cenjen u porodici, kao i po svom bratu Benediktu IV koji je umro kao beba.[2] Jedino su on i njegova sestra Hana uspeli da prežive detinjstvo, dok su ostale deca preminula usled žute groznice, osim jednog brata koji je umro od nepoznatog razloga.[3]

Arnoldova porodica finansijski je dobro stajala, sve dok Arnoldov otac nije napravio nekoliko poslovnih ugovora koji su ih uvukli u dugove. Kada se to dogodilo, njegov otac se propio. Zbog velikih dugova, Arnold je sa 14 godina morao da se ispiše iz škole, jer roditelji više nisu mogli da podmire dugove.

Očev alkoholizam i loše zdravlje su sprečili Arnolda da uči za porodične trgovačke zanate, ali se njegova majka pobrinula da Arnold ima osiguran smeštaj kod svoja dva rođaka, koji su vodili uspešnu apoteku i prodavnicu u Norviču.

Francuski i indijanski rat[uredi | uredi izvor]

Zapovednik francuske vojske pokušava da spreči Indijance da pobiju zarobljenike

Sa 15 godina Arnold se upisao u vojnu policiju Konektikata. Išao je u pohode u Olbaniju i u Lejk Džordžu kako bi zaustavio francuski napad u bici kod tvrđave Vilijam Henri. Međutim, Britanci su pretrpili ponižavajući poraz u toj bici od francuske vojske vođene zapovednikom Markizom Motnkalmom.

Nakon bitke Francuzi su pregovarali sa Britancima o časnoj predaji. Kad su se Britanci predali odvedeni su u tvrđavu Edvard gde su bili zarobljeni. Kad su Indijanci, koji su bili na strani Francuza, videli neprijatelje u svojoj tvrđavi sve su ih pobili. Francuzi nisu mogli da učine ništa.

Smrt roditelja[uredi | uredi izvor]

Arnoldova majka sa kojom je bio jako blizak umrla je 1759. Nakon toga, deca su morala da preuzmu brigu o bolesnom ocu i mlađoj sestri. Očev alkoholizam porastao je nakon ženine smrti; čak je bio i uhapšen nekoliko puta zbog pijanstva u javnosti i jer je odbacio Crkvu. Sa očevom smrti, 1761, dvadesetogodišnji Benedikt vratio je porodično ime na uzvišen status.

Karijera pre rata[uredi | uredi izvor]

Godine 1762, uz pomoć dalje familije, Arnold je osnovao svoj sopstveni posao kao lekar i kao prodavac knjiga u Nju Hejvenu u Konektikatu.

Masakr koji se dogodio u Bostonu tokom Arnoldovog boravka na Karibima

Arnold je bio vrlo ambiciozan i agresivan pa mu je posao brzo cvetao. Godine 1763. otkupio je porodičnu imovinu koju je otac založio kad su bili u velikim dugovima. Godinu dana kasnije opet ju je prodao i ostvario veliku korist. Nakon toga, 1764. Arnold je uspostavio prijateljstvo sa Adamom Babkokom, još jednim mladim i nadobudim trgovcem. Služeći se profitom od prodaje imovine, Arnold je kupio tri trgovačka broda i napravio unosan biznis na Karibiima. Tokom njegove odsutnosti, njegova sestra Hana je uspešno održavala posao u apoteci. Benedikt je često putovao upravo zbog posla od Nove Engleske preko Kvebeka do Zapadnoindijskih ostrva gde je i komandovao jednim od svojih trgovačkih brodova.

Dana 31. januara 1767. Arnold je počeo sa demonstracijama zbog donošenja nekih odluka britanskog parlamenta i njihove kolonijalističke politike. Kada su to čuli, Britanci su bili besni. On i njegova posada bili su optuženi za piratstvo i kažnjeni novčano sa 50 šilinga za uznemiravanje javnog reda i mira.

Okrutni britanski porezi doveli su do uništenja mnogih trgovaca u Novoj Engleskoj, i sam Arnold došao je do ruba uništenja; zapao je u dugove od čak 15.000 funti što je tada bila astronomska cena.

Arnold se, takođe, borio u mnogim dvobojima. U Hondurasu, britanski kapetan Arnolda je nazvao: Prokleti „Jenki” koji je lišen dobrih odlika svakog gentlemena i ovaj ga je odmah izazvao na dvoboj. Arnold je pobedio u dvoboju i ranio kapetana i koji je bio prisiljen da mu se izvini.

Daba 22. februara 1767, oženio se sa Margaret, kćerkom Semjela Mensfilda. Imao je tri sina: Bendikta, Ričarda i Henrija. Margaret je umrla 19. juna 1775.

Ratna karijera[uredi | uredi izvor]

Oružani sukob kod Leksingtona

U martu 1775. grupa od 65 dobrovoljaca iz Nju Hejvena oformirala je neku vrstu paravojske nazvana „Guvernerova druga četa Garde Konektikata” (engl. Governor’s Second Company of Connecticut Guards). Arnold je bio odabran za njihovog kapetana, pa je organizovao treninge i vežbe za rat. 21. aprila 1775, kada su vesti o oružanom sukobu kod Leksingtona i Konkorda došle do Nju Hejvena, nekoliko studenata sa Jejla pridružilo se pokretu Benedikta Arnolda i zajedno su krenuli prema Masačusetsu kako bi se pridružili revoluciji.

Na putu za Masačusets Arnold je sreo pukovnika Parsonsa, zakonodavca Konektikata. Njih dvojica su se složili da bi direktan napad na Tajkonderogu bila kardinalna greška koja bi Amerikancima izazivala mnoge žrtve, pa su zato poslali ekspediciju vojnika koji bi osvojili Tajkonderogu, bez sukoba sa njihovim topovima.

Parson je zatim otišao u Hatford gde je donirao novac Američkoj vojsci pod vođstvom kapetana Edvarda Mota. Mot se pridružio Itanu Alenu i Alenovim odredima zvanim „Zeleni planinski Dečaci” (engl. Green Mountains Boys) u Vermontu.

Za to vreme, Arnold je otišao u Masačusets gde se uverio u postojanje Masačusetskog komiteta za sigurnost u kojem se skupljao novac za Američku vojsku. Imenovali su za pukovnika i zajedno sa još nekim vođama koji su ga poslali u Masačusets gde bi se pridružio vojsci.

Kako su se njegove vođe pridružile vojsci, Arnold je otišao na sever gde se sastao sa Alenom i preuzeo mesto zapovednika operacije.

Zauzimanje Fort Tajkonderoge[uredi | uredi izvor]

Smrt Ričarda Montgomerija

U početku maja, američka vojska bila je sklopljena. 24. jula 1775. Tajkonderoga je napadnuta i zauzeta bez bitke, Amerikanci su bili šokirani malobrojnošću Britanaca. Ekspedicije u Fort Džordžu i Kraun Pointu su takođe bili uspešne kao i prepad kod utvrde Sent Džons u Kvebeku ali ipak su iz Sent Džonsa Amerikanci morali da se povuku zbog dolaska britanskih trupa iz Montreala.

Tokom celog pohoda, Arnold i Alen su se svađali. Na kraju je Alen povukao svoje trupe i ostavio Arnolda da sam komanduje u tri tvrđave, ali ta njegova uprava nije dugo trajala. Ubrzo nakon što je Alen otišao, došlo je novo pojačanje pod pukovnikom Bendžaminom Himanom od 1000 ljudi. Po nalogu Kongresa, Himan je zamenio Arnolda kao komandant tvrđava. Taj potez Kongresa naljutio je Arnolda, koji je toliko truda uložio u revoluciju. Arnold je dao ostavku na mesto pukovnika i vratio se u Masačusets.

Kvebek[uredi | uredi izvor]

Ubrzo nakon sklapanja Regularne Američke vojske u julu 1775, general-majork Filip, zapovednik Odseka sever, napravio je plan kako da okupira Kanadu preko utvrđenja Sent Džonsa do jezera Šamplejn. Cilj je bio da oduzmu lojalistima važnu bazu odakle su mogli da napadnu gornji deo Njujorka. General Ričard Montgomeri zapovedao je vojskom.

Arnold je predložio da druga vojska uz sporazum sa Šajerom napada putujući uzvodno rekom Kenebek u Mejnu i nizvodno rekom Čaudijer sve do Kvebeka. Arnold je verovao da, ako bi Amerkanci osvojili Montreal i Kvebek, većina francuskih kolonijalista bi se pridružila Amerikancima u borbi protiv Britanaca. General Džordž Vašington i Kongres dopustili su tu izmenu plana i unapredili Arnolda u pukovnika američke vojske, pa su mu dali da vodi napad na Kvebek.

Britanski napad na Amerikance kod utvrđenja St. Džons

Upravo pre Arnoldovog napuštanja Mejna, saznao je za ženinu smrt. Zaustavio se u Nju Hejvenu kako bi pogledao zdravlje svoje dece, na njegov zahtev, Arnoldova sestra Hana im je postala majka.

Vojska od 1.100 ljudi ukrcala se na brod sa kojim su krenuli iz Njuberiporta u Masačusetsu 19. septembra 1775, a stigli su u Mejn 22. septembra 1775. Tamo su napravili primarne dogovore sa majorom Rejbenom Kalburnom da sagrade 2000 brodova koji bi prevozili trupe uzvodno rekama Kenebek i Ded i nizvodno rekom Čaudijere, što je bilo u skladu sa Arnoldovom planovima.

Britanci su se plašili Arnoldovog pristupa, pa su uništili najbolje brodove i ostali pribor na južnoj obali. Dva ratna broda „Frigata” i „Slup” stalno su čuvali stražu da niko od Amerikanaca ne bi prešao reku i došao u Kvebek. Ipak, Arnold je bio u mogućnosti da nabavi dovoljno jake brodove kako bi došao u Kvebek, što je i uradio 11. novembra 1775. Nakon prelaska je shvatio da njegova vojska nije dovoljno jaka da zauzme grad i poslao obaveštenje Montgomeriju tražeći pomoć.

Tokom ovih događanja u Kvebeku, general Ričard Montgomeri išao je u pohod prema Montrealu sa otprilike 1700 vojnika. Zauzeo je Montreal 13. novembra. Montgomeri se početkom januara pridružio Arnoldu i sa kombinovanom vojskom od 1325 vojnika napao Kvebek. Amerikanci su u Kvebeku pretrpeli strašan poraz od britanske vojske vođene generalom Gajom Karltonom. Montgomeri je ubijen vodeći napad, a Arnold je teže ranjen. Mnogi drugi su umrli, bili ranjeni ili zarobljeni.

Ostaci Američke vojske, sada smanjeni na 350 dobrovoljaca vođenih pukovnikom Arnoldom, još uvek su se neuspešno borili sa Britancima. Konačno je u proleće 1776. Arnold dobio pojačanje koje je predvodio brigadni general Dejvid Vuster. Nakon dolaska pojačanja, Arnold se vratio u Montreal sa ostacima svoje vojske.

Unapređenje[uredi | uredi izvor]

General Dejvid Vuster

Arnold je zaradio unapređenje u brigadnog generala nakon bitke kod Kvebeka 1776. Kongres mu je dao zadatak da čuva severnu granicu od britanskih prodora.

Otprilike u to doba, početkom leta, Arnold je upoznao Betsi Debloa, kćerku dobro znanog lojaliste u Bostonu. U to doba bila je opisivana kao najlepša žena Bostona. Arnold se udvarao Betsi i pokušavao da ju zaprosi, ali ona ga je odbila nakon veridbe.

Istok[uredi | uredi izvor]

Pred kraj 1776. Arnold je dobio zapovest od generala Džozefa Spensera, novopostavljenog zapovednika za odsek Istok. 8. decembra 1776. poveća britanska vojska je ušla u Njuport na Roud Ajlandu. Arnold je proveo samo nedelju dana u Nju Hejvenu sa svojom porodicom koju nije video gotovo godinu dana. Nakon toga stigao je u Providens i 12. januara 1777. dobio je zadatak da brani Roud Ajland kao izaslanik odseka Istok. Arnold je na Roud Ajlandu imao vojsku od 2.000 ljudi, međutim kad je video 15.000 Britanaca kako dolaze povukao se nazad.

Dana 26. aprila 1777. Arnold je bio na putu za Filadelfiju i zastao je u Nju Hejvenu kako bi još jedanput vidio svoju porodicu. Doušnik ga je upozorio da se britanska vojska vođena generalom Vilijamom Trejonom od 2.000 ljudi iskrcala u Norvoku u Konektikatu. Trejon je svoju vojsku doveo do Ferfilda na Long Ajlend i ušao u Danberi, a glavne zalihe američkoj vojsci su uništene.

Arnold je usput pokupio još 100 dobrovoljaca koje je spojio sa general-majorom Goldom S. Silimanom i generalom Dejvidom Vusterom. Zajedno su činili 5.000 dobrovoljaca iz istočnog Konektikata.

Arnold i njegovi oficiri pomakli su svoju malu vojsku blizu Dareberija kako bi zasmetali britanskom povlačenju. Nakon dva dana, Arnold je pokušao da zasmeta britanskom povlačenju, gde je junački stao ispred njih. U ovom pokušaju da zaustave Britance, Vuster je poginuo, a Arnold je ranjen tako što je konj kojeg su Britanci pogodili pao na njegovu nogu.

Filadelfija[uredi | uredi izvor]

Tomas Miflin

Nakon prepada kod Dareberija, Arnold je nastavio svoj put za Filadelfiju. U Filadelfiju je stigao 16. maja 1777. Tamo se susreo sa mnogim kongresnicima, pa tako i s generalom Šajerom, koji je tada bio u Filadelfiji, ali je ubrzo otišao u svoje sedište u Olbani.

Arnolda je tada postao osoba sa najvišim vojnim činom u celoj regiji, pa je on preuzeo zapovedništvo, ali Kongres je odlučno odbijao da unapredi Arnolda; prvo su ga izostavili sa spiska, a drugi put je general Tomas Miflin unapređen umesto njega. To je prouzrokovalo dalje nesuslasice. 11. juna 1777. Arnold je dao ostavku na mesto brigadnog generala.

Ubrzo nakon toga, Vašington je dao ponudu Arnoldu da ode na sever jer je utvrđenje Tajkonderoga pala u britanske ruke. Taj postupak Vašingtona je dokazao da on ima poverenja u Benedikta Arnolda.

Saratoga[uredi | uredi izvor]

U leto 1777. dogodila se prekretnica u Američkom ratu za nezavisnost.

Saratoga je mesto blizu Olbanija u Njujorku, gde su vođene neke od odlučujućih bitaka u Američkom ratu za nezavisnost. Te bitke završile su američkom pobedom i zarobljavanjem velike britanske vojske pod zapovedništvom generala Bergojna koji se predao 17. oktobra 1777. Benedikt Arnold odigrao je važnu ulogu u bitkama kod Saratoge.

Bitka za Bemisove visove je bila završna bitka u Saratogi. Brojčano nadjačana, bez zaliha, i u nemogućnosti da se povuče, što je većinom Arnoldova zasluga, britanska vojska je morala da se preda 17. oktobra 1777.

Istoričari se slažu da je uveliko Arnold zaslužan za pobedu u bici kod Saratoge, zbog njegove hrabrosti, maštovitosti i vojne genijalnosti. Gotovo je sam onemogućio Englezima beg u odlučujućoj bici, ali zbog lošeg odnosa između njega i Horejšija Gejtsa, Arnold nije dobio nikakvu nagradu za to. Gejts ga je namerno izostavio iz plana za poslednju bitku. Umesto toga, kaznio ga je zbog nepoštovanja naređenja. Arnold nije skrivao svoje nezadovoljstvo Gejtsovim planom koji je okarakteririsao kao previše obziran i uobičajen.

Zapovedništvo u Filadelfiji[uredi | uredi izvor]

Vašington i Lafajet u Voli Fordžu

Sredinom oktobra 1777. Arnold je ležao u bolnici u Olbaniju zbog rana na nozi koje je dobio u bici kad Saratoge. Noga mu je bila uništena, ali nije dao da mu je doktori operišu. Nakon lečenja povreda, leva noga mu je ostala 5 cm kraća od desne. Proveo je zimu 1777—1778. u Voli Fordžu lečeći se od povreda.

Nakon britanskog odlaska iz Filadelfije, Vašington je postavio Arnolda za zapovednika grada. U junu je Arnold saznao za sklapanje savezništva sa Francuzima i tome se odlučno protivio poučen iskustvima iz Francuskog i Indijanskog rata. Ironično je to što je baš Arnold zaslužan za pobedu Amerikanaca kod Saratoge nakon koje su se Francuzi ohrabrili da uđu u rat.

Zatim, Kongres je u Arnoldu izazvao bes i ogorčenost svojim postupcima prema njemu. Nisu ga unapredili uprkos njegovim zaslugama i ratnom iskustvu, nego su unapredili generale koji su imali veze u Kongresu.

Upustio se u društveni život grada, organizovao je mnoge zabave i pao u velike dugove. Njegova ljutnja prema kongresu bacila ga je u još veće dugove iz kojih nije mogao da se izvuče. Zatim je usledio njegov poznat citat koji je žaleći uputio Vašingtonu.

Dana 26. marta 1779. Arnold se sreo sa Pegi Šipen, kćerkom sudije Edvarda Šipena. Ona i Arnold su se venčali već 8. aprila 1779. Tokom britanske opsade Filadelfije, Pegi je bila zaljubljena u vojnika generala Džona Andrea.

Vest Point[uredi | uredi izvor]

U 1780. Arnold je zatražio i dobio mesto zapovednika Vest Pointa. Već je počeo dogovore sa Britanijom preko majora Džona Andrea, istaknutog lojaliste. Arnold se dogovorio da će Vest point dati Britacima u zamenu za 20.000 funta i čin brigadira. Njegovi planovi poremetili su se kad je major Džona Andre uhvaćen na putu do Arnolda. Andre je nosio dokumente koji su inkriminisali Arnolda. Arnold je pobegao Britancima. Major Džona Andre je osuđen na smrt i obešen.

Vešanje Džona Andrea

Borba za Britaniju[uredi | uredi izvor]

Britanci nikad zaista nisu verovali Arnoldu iako je video neke radnje koje su se događale na američkoj „pozornici”. U decembru 1780. pod zapovedništvom Henrija Klintona vodio je 1.600 vojnika u Virdžiniju da zauzme Ričmond.

Arnold je pitao jednog zarobljenog američkog vojnika šta bi mu Amerkanci napravili kada bi ga uhvatili. Vojnik mu je odgovorio da bi mu odsekli obe noge i pokopali ih sa njegovim vojnim zaslugama, a ostatak obesili. To dokazuje činjenicu da su Amerikanci bili više nego besni na njega.

Na jugu, Lord Kornvolis krenuo je prema Jorktaunu. Kada je stigao tamo u junu 1781, poslao je Arnolda prema Novom Londonu u Konektikat kako bi privukao Vašingtonovu pažnju. Dok je Arnold bio u Konektikatu, osvojili su utvrdu Grisvold 8. septembra. U decembru Arnold je bio pozvan u Englesku sa mnoštvom drugih zapovednika koje je kralj sklonio iz Američkog rata za nezavisnost. [1]Tu je za Arnolda završila karijera u Američkom ratu za nezavisnost

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Mišić, Milan, ur. (2005). Enciklopedija Britanika. A-B. Beograd: Narodna knjiga : Politika. str. 70. ISBN 86-331-2075-5. 
  2. ^ a b Brandt 1994, str. 4.
  3. ^ & Brandt 1994, str. 5–6.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]