Bertrand Rasel

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Bertrand Rasel
Rasel 1957.
Lični podaci
Datum rođenja(1872-05-18)18. maj 1872.
Mesto rođenjaTrelek, Ujedinjeno Kraljevstvo
Datum smrti2. februar 1970.(1970-02-02) (97 god.)
Mesto smrtiPenhrindejdrajt, Ujedinjeno Kraljevstvo
ObrazovanjeUniverzitet u Kembridžu, Triniti koledž
NagradeNobelova nagrada za književnost (1950)

Potpis

Bertrand Rasel (engl. Bertrand Russell;[1] Trelek, 18. maj 1872Penhrindejdrajt, 2. februar 1970), bio je britanski filozof i matematičar, kao i dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1950. godine.[2] Kao akademik bavio se filozofijom, matematikom i logikom. Njegov je rad imao značajan utjecaj na matematiku, logiku, teoriju skupova, lingvistiku, veštačku inteligenciju, kognitivnu nauku, informatiku i razna područja analitičke filozofije, posebno filozofiju matematike, filozofiju jezika, epistemologiju i metafiziku. On je bio javni intelektualac, istoričar, društveni kritičar, politički aktivista i nobelovac.[3][4] On je rođen je u Monmautširu u jednoj od najistaknutijih aristokratskih porodica u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Rasel je bio jedan od najistaknutijih logičara ranog 20. veka,[4] i jedan od utemeljitelja analitičke filozofije, zajedno sa svojim prethodnikom Gotlobom Fregeom, prijateljem i kolegom Dž. E. Murom i njegovim učenikom i štićenikom Ludvigom Vitgenštajnom. Rasel je s Murom predvodio britansku „pobunu protiv idealizma”.[a] Zajedno sa svojim bivšim učiteljem AN Vajthedom, Rasel je napisao Principia Mathematica, prekretnicu u razvoju klasične logike i značajan pokušaj da se celokupna matematika svede na logiku (vidi logicizam). Raselov članak „O označavanju” smatran je „paradigmom filozofije”.[6]

Rasel kao filozof i logičar[uredi | uredi izvor]

U matematici je poznat po Raselovom paradoksu koji je ukazao na propuste u naivnom (neaksiomatskom) zasnivanju Kantorove teorije skupova.

Privatni život[uredi | uredi izvor]

Bertrand Artur Vilijam Rasel, 3. grof Rasel (engl. Bertrand Arthur William Russell, 3rd Earl Russell) rođen je 18. maja 1872. godine u plemićkoj porodici. Veoma rano je ostao bez roditelja, majka mu je umrla kada je imao 2 godine, a otac kada je imao 4. Ostali su on i njegov stariji brat Frenk (budući drugi Erl Rasel). O njima se brinuo njihov deda Erl Rasel (lord Džon Rasel) koji je bio predsednik britanske vlade 40-ih godina 19. veka, i baba, dedina žena iz drugog braka. Kum mu je bio filozof Džon Stjuart Mil. Rasel nije ispunio njihova očekivanja što se tiče ženidbe i decembra 1894. se oženio Amerikankom Alis Smit (engl. Alys Pearsall Smith). Alis je bila protestantkinja i to puritanskih shvatanja. Njihov brak je završen razvodom 1911. godine. Rasel nije bio uvek veran bračnom životu, poznate su bile dve ljubavne afere sa čuvenim damama od kojih je jedna bila glumica.

Bertrand Rasel je studirao filozofiju i logiku na Univerzitetu Kembridž od 1890. godine. Postao je član Triniti koledža 1908. godine. 1920. je putovao u Rusiju i posle toga predavao u Pekingu filozofiju jednu godinu dana. 1921. kada je izgubio profesorski posao oženio se Dorom Rasel (rođenom Blek) i sa njom je imao sina Džona (John Conrad Russell, kasnije ga nasledio kao četvrti Erl Rasel) i ćerku Ketrin (Katharine Russell udata Tait). Rasel se u ovo vreme ispomagao tako što je pisao popularne knjige iz oblasti fizike, etike i obrazovanja za laike. Sa suprugom Dorom on je osnovao eksperimentalnu školu "Beacon Hill" (u prevodu „Svetionik na bregu“) 1927. godine.[7]

Posle smrti starijeg brata, Rasel 1931. godine postaje treći Erl Rasel. Međutim on se veoma retko pozivao na ovu titulu. Supruga Dora ga je izneverila u preljubi sa jednim američkim novinarom i Rasel se 1936. oženio po treći put. Nova supruga mu se zvala Patriša, bila je oksfordski student i guvernanta Raselove dece 1930. godine. Sa njom je imao jednog sina po imenu Konrad. U proleće 1939. preselio se u Santa Barbaru i predavao na univerzitetu Kalifornija u Los Anđelesu. Bio je postavljen za profesora na Gradskom koledžu u Njujorku odmah posle toga, ali posle javnog negodovanja postavljenje je povučeno; njegovo radikalno mišljenje učinilo ga je moralno nepodobnim za predavača na ovom koledžu. U Britaniju se vratio 1944. i ponovo je predavao na Triniti koledžu.

Godine 1952, u svojoj osamdesetoj godini, Rasel se ponovo razveo i oženio četvrti put suprugom Edit, sa kojom se poznavao još od 1925. godine.

Bertrand Rasel je napisao tri toma svoje autobiografije krajem 1960-ih godina i preminuo je 2. februara 1970. u Velsu u svojoj 98. godini. Njegov pepeo je rasejan u planinama Velsa.

Treba pomenuti i da je Rasel poznat kao osnivač i vođa „Prekog suda“ u kome su bili osuđivani svi zločini SAD u Vijetnamskom ratu tokom 50-ih i 60-ih godina dvadesetog veka.

Titulu grofa od Bertranda Rasela nasledio je najpre njegov sin Džon Rasel (kao 4. Erl Rasel), a potom mlađi sin Konrad Rasel (kao 5. Erl Rasel). Konrad Rasel je izabran za naslednog plemića u britanskom Domu lordova, on je ugledni britanski naučnik.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Rasel i Dž. E. Mur su se odvojili od britanskog idealizma koji je gotovo 90 godina dominirao britanskom filozofijom. Rasel se kasnije prisećao da „s osećajem bega iz zatvora, dopustili smo sebi da mislimo da je trava zelena, da bi sunce i zvezde postojale i da niko nije njih svestan ...”[5]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Kreisel, G. (1973). „Bertrand Arthur William Russell, Earl Russell. 1872–1970”. Biographical Memoirs of Fellows of the Royal Society. 19: 583—620. JSTOR 769574. doi:10.1098/rsbm.1973.0021Slobodan pristup. 
  2. ^ „Bertrand Russell | Biography, Essays, Philosophy, & Facts | Britannica”. www.britannica.com (na jeziku: engleski). 2023-12-06. Pristupljeno 2024-01-27. 
  3. ^ The Life of Bertrand Russell. Knopf. 1976. str. 119. ISBN 978-0-394-49059-5. „He became a relentless political activist during World War I, and throughout his life was an ardent advocate of parliamentary democracy through his support first of the Liberal Party and then of Labour. 
  4. ^ a b Stanford Encyclopedia of Philosophy, "Bertrand Russell", 1 May 2003
  5. ^ Russell B, (1944) "My Mental Development", in Schilpp, Paul Arthur: The Philosophy of Bertrand Russell, New York: Tudor, 1951, pp. 3–20.
  6. ^ Ludlow, Peter. „Descriptions, The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Fall 2008 Edition), Edward N. Zalta (ed.)”. 
  7. ^ „Bertrand Rasel”. Veliki prasak. Arhivirano iz originala 24. 01. 2018. g. Pristupljeno 24. 1. 2018. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • The Life of Bertrand Russell. Knopf. 1976. str. 119. ISBN 978-0-394-49059-5. „He became a relentless political activist during World War I, and throughout his life was an ardent advocate of parliamentary democracy through his support first of the Liberal Party and then of Labour. 
  • 1900, Sur la logique des relations avec des applications à la théorie des séries, Rivista di matematica 7: 115–148.
  • 1901, On the Notion of Order, Mind (n.s.) 10: 35–51.
  • 1902, (with Alfred North Whitehead), On Cardinal Numbers, American Journal of Mathematics 24: 367–384.
  • 1948, BBC Reith Lectures: Authority and the Individual A series of six radio lectures broadcast on the BBC Home Service in December 1948.
  • John Newsome Crossley. A Note on Cantor's Theorem and Russell's Paradox, Australian Journal of Philosophy 51, 1973, 70–71.
  • Ivor Grattan-Guinness. The Search for Mathematical Roots 1870–1940. Princeton: Princeton University Press, 2000.
  • Alan Ryan. Bertrand Russell: A Political Life, New York: Oxford University Press, 1981.
  • Alfred Julius Ayer. Russell, London: Fontana, 1972. ISBN 0-00-632965-9. A lucid summary exposition of Russell's thought.
  • Elizabeth Ramsden Eames. Bertrand Russell's Theory of Knowledge, London: George Allen and Unwin, 1969. OCLC 488496910. A clear description of Russell's philosophical development.
  • Celia Green. The Lost Cause: Causation and the Mind-Body Problem, Oxford: Oxford Forum, 2003. ISBN 0-9536772-1-4 Contains a sympathetic analysis of Russell's views on causality.
  • A. C. Grayling. Russell: A Very Short Introduction, Oxford University Press, 2002.
  • Nicholas Griffin. Russell's Idealist Apprenticeship, Oxford: Oxford University Press, 1991.
  • A. D. Irvine (ed.). Bertrand Russell: Critical Assessments, 4 volumes, London: Routledge, 1999. Consists of essays on Russell's work by many distinguished philosophers.
  • Michael K. Potter. Bertrand Russell's Ethics, Bristol: Thoemmes Continuum, 2006. A clear and accessible explanation of Russell's moral philosophy.
  • P. A. Schilpp (ed.). The Philosophy of Bertrand Russell, Evanston and Chicago: Northwestern University, 1944.
  • John Slater. Bertrand Russell, Bristol: Thoemmes Press, 1994.
  • A. J. Ayer. Bertrand Russell. New York, Viking Press. 1972. , New York: Viking Press, 1972, reprint ed. Bertrand Russell. London: University of Chicago Press. 1988. ISBN 0-226-03343-0. 
  • Andrew Brink. Bertrand Russell: A Psychobiography of a Moralist, Atlantic Highlands, NJ: Humanities Press International, Inc. 1989. ISBN 0-391-03600-9.
  • Ronald W. Clark. The Life of Bertrand Russell, London: Jonathan Cape. 1975. ISBN 0-394-49059-2.
  • Ronald W. Clark. Bertrand Russell and His World, London: Thames & Hudson. 1981. ISBN 0-500-13070-1.
  • Rupert Crawshay-Williams. Russell Remembered, London: Oxford University Press, 1970. Written by a close friend of Russell's
  • John Lewis. Bertrand Russell: Philosopher and Humanist, London: Lawerence & Wishart, 1968
  • Ray Monk. Bertrand Russell: Mathematics: Dreams and Nightmares, London: Phoenix. 1997. ISBN 0-7538-0190-6.
  • Ray Monk (1997). Bertrand Russell: The Spirit of Solitude, 1872–1920. Vol. I, New York: Routledge. ISBN 0-09-973131-2. 
  • Ray Monk (2001). Bertrand Russell: The Ghost of Madness, 1921–1970. Vol. II, New York: Routledge. ISBN 0-09-927275-X. 
  • Caroline Moorehead. Bertrand Russell: A Life, New York: Viking. 1993. ISBN 0-670-85008-X.
  • George Santayana. "Bertrand Russell", in Selected Writings of George Santayana, Norman Henfrey (ed.), Cambridge: Cambridge University Press, I, 1968, pp. 326–329
  • Peter Stone et al. Bertrand Russell's Life and Legacy. Wilmington: Vernon Press, 2017.
  • Katharine Tait. My Father Bertrand Russell, New York: Thoemmes Press, 1975
  • Alan Wood. Bertrand Russell: The Passionate Sceptic, London: George Allen & Unwin, 1957.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]