Biblioteka

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Biblioteka Palate Burbon u Parizu
Biblioteka u Oksfordu (Engleska)
Aleksandrijska biblioteka
Unutrašnjost jedne biblioteke

Biblioteka ili knjižnica je sređena zbirka knjiga, po autorskom ili predmetnom katalogu, koja pripada privatnim licima ili državnim institucijama, ili ustanovama u kojima se čuvaju zbirke knjiga.[1] Za najstariju biblioteku smatra se biblioteka egipatskog faraona Osimanziosa, koja se nalazila, po mišljenju jednih, u Memnoniumu, ili drugih - u Ramezijumu, u Memfisu. Najpoznatija egipatska biblioteka je čuvena Aleksandrijska biblioteka.

Najstarije biblioteke[uredi | uredi izvor]

Prve biblioteke nastale su pre više hiljada godina. Pri iskopavanju starog grada Ura, u Mesopotamiji, naučnici su otkrili glineni pečat. Bio je cilindričnog oblika s natpisima, i pripadao je prvoj biblioteci.

Već oko 700. god. prije nove ere narod Mesopotamije imao je dobro uređene biblioteke po svojim hramovima i palatama. Knjige su u tim bibliotekama bile glinene pločice ispisane klinastim pismom. Hiljade takvih pločica raspoređenih prema područjima nauke, sačinjavale su zbirke koje su predstavljale prve prave biblioteke. Jedna od njih tzv. Asurbanipalova biblioteka, s oko 22000 glinenih pločica, danas se čuva u Britanskom muzeju u Londonu.

I Egipćani su imali biblioteke koje su čuvali sveštenici po hramovima. Knjige su bile napravljene u obliku svitaka od papirusa. Najčuvenija biblioteka svih vremena bila je u Aleksandriji stvorena 300. godine pre nove ere. Imala je najmanje 70000 svitaka od papirusa.

Tipovi[uredi | uredi izvor]

Definicija biblioteke pesnika laureata Rite Dav na ulazu u Državnu biblioteku Mejna u Ogasti u Mejnu, Sjedinjene Države

Mnoge institucije prave razliku između cirkulirajuće ili pozajmljivačke biblioteke, gde se očekuje da će se materijal pozajmiti pokroviteljima, institucijama ili drugim bibliotekama, i referentne biblioteke u kojoj materijal ne posuđuje. Putujuće biblioteke, kao što su rane biblioteke na konjskom sedlu istočnog Kentakija[2] i knjigomobili, uglavnom su pozajmljivačkog tipa. Savremene biblioteke često su mešavina oba tipa, tako da sadrže opštu zbirku za cirkulaciju, i referentnu zbirku koja je ograničena na prostor biblioteke. Takođe, digitalne kolekcije sve više omogućavaju širi pristup materijalu koji u mnogim slučajevima ne može da cirkuliraše u štampanom obliku, i to omogućava bibliotekama da prošire svoje zbirke čak i bez izgradnje većih objekata. Lamba (2019) je ojačao ovu ideju primetivši da „današnje biblioteke postaju sve više multidisciplinarne, kolaborativne i umrežene” i da će primena Veb 2.0 alata na biblioteke „ne samo povezati korisnike sa njihovom zajednicom i poboljšati komunikaciju, već će pomoći i bibliotekarima da promovišu aktivnosti, usluge i proizvode svoje biblioteke kako bi dosegli do njihovih sadašnjih i potencijalnih korisnika.”[3]

Akademska biblioteka[uredi | uredi izvor]

Okrugla čitaonica Magan biblioteke, glavne univerzitetske biblioteke Kings koledža London, London, Engleska

Akademske biblioteke se uglavnom nalaze na fakultetima i univerzitetima i primarno služe studentima i osoblju te i drugih akademskih ustanova. Neke akademske biblioteke, posebno one u javnim ustanovama, dostupne su široj javnosti u celosti ili delimično.

Univerzitetska biblioteka Budimpešta, Mađarska

Visokoškolska biblioteke su one koje se nalaze u post-srednjoškolskim obrazovnim ustanovama, kao što su fakulteti i univerziteti. Njihova glavna funkcija je pružanje podrške u istraživanju i povezivanju resursa za studente i nastavnike obrazovne ustanove. Biblioteka obično obezbeđuje specifične izvore koji se tiču kurseva, kao što su kopije udžbenika i članaka koja se održavaju na „rezervaciji” (što znači da su oni pozajmljuju samo kratkoročno, obično u roku od nekoliko sati). Neke akademske biblioteke pružaju resurse koji obično nisu povezani sa bibliotekama, kao što je mogućnost pozajmljivanja laptopa, veb kamera ili naučnih kalkulatora.

Akademske biblioteke nude radionice i kurseve izvan formalnih, diplomiranih kurseva, koji bi trebalo da pruže studentima alate potrebne za uspeh u njihovim programima.[4] Ove radionice mogu uključivati pomoć sa citatima, efikasnim tehnikama pretraživanja, bazama podataka časopisa i softverom za elektronsko citiranje. Ove radionice pružaju studentima veštine koje im mogu pomoći da postignu uspeh u svojoj akademskoj karijeri (a često i u svojim budućim zanimanjima), koje ne mogu uvek da nauče u učionici.

Teološke biblioteke[uredi | uredi izvor]

Najstarija B. bogoslovskog karaktera je zbirka svetih knjiga kod Jevreja. Njenu osnovu postavio je Mojsije, a zatim se ona dalje razvijala (V Moj. 31, 26; I Car. 10, 25). Istovetnu ulogu imali su arhivi, nastali kod Jevreja u SZ. Sa širenjem hrišćanstva osnivaju se bogoslovske biblioteke pri crkvama, a naročito po manastirima, gde se nalaze prave književne riznice.1. Kao najstarija hrišćanska biblioteka smatra se Jerusalimska biblioteka, osnovana u 3. veku. Najstarija hrišćanska B. je Konstantinopoljska, koju je osnovao car Konstantin Veliki. Jedno vreme ona je brojala čak 120.000 knjiga, ali je, nažalost uništena u požaru, od koga se nije mogla nikako obnoviti. U doba seobe naroda, mnoge dragocene biblioteke su nestale.

Specijane teološke biblioteke[uredi | uredi izvor]

Što se tiče specijalno bogoslovskih B., najpoznatija je Vatikanska koja broji približno 220.000 knjiga i 26.000 rukopisa, među kojima i poznati kodeks Biblije iz 15. veka. Prve B. u Rusiji osnivane su pri crkvama i manastirima, pa su i knjige bile crkvenog karaktera. Prva rusku B. osnovao je knez Jaroslav pri crkvi sv. Sofije u Kijevu. Takođe, velika B. je osnovana i pri Kijevsko-Pečerskom manastiru. U Moskovskoj Rusiji manastirske i crkvene B. odigrale su značajnu ulogu, tako da se u 16. veku pojavljuju čak i opisi pojedinih knjiga, U 17. v. pojavljuju se mnoge privatne B. u Rusiji (Simeona Polockog, Dimitrija Rostovskog, Silvestra Medvedeva), a posle reforme Petra Velikog pojavljuju se u Rusiji mnoge B(Tatišćeva, Buturlina, Šćerbatova). U 19. veku poznata je bila Publična B. (oko 1.300.000 naslova i rukopisa), Biblioteka Rumjancevskog muzeja od 1827. (oko 300.000 naslova i rukopisa), B. Akademije nauka 1714. u Kurlandiji., Sinodska moskovska B. (1721), Moskovska tipografska B. od vremena Ivana Groznog, B. kijevske akademije (preko 300.000 naslova i 937 rukopisa), B. Kazanske akademije, itd.

Biblioteke na Zapadu[uredi | uredi izvor]

U srednjem veku na Zapadu su knjige sakupljali posebni monaški redovi, naročito benediktinci, a takođe i neki od papa, recimo Nikolaj 5. i Sikst 15. Velike teškoće za sakupljanje knjiga predstavljao je mali broj primeraka jednog rukopisa, što je otklonjeno pronalaskom štamparije. U današnje vreme najpoznatije Biblioteke na Zapadu su: Nacionalna biblioteka u Parizu (oko 2.100.000 knjiga i rukopisa.), Britanski muzej u Londonu (1.500.000 knjiga i 50.000 rukopisa), Imperatorska B. u Berlinu (800.000 knjiga i 24.000 rukopisa), koliko ima i B. u Minhenu.

Biblioteke kod Srba[uredi | uredi izvor]

Kod prav Srba najznačajnija je Biblioteka man. Hilandar, Patrijaršijska B. u Beogradu, B. Bogoslovskog fakulteta, mnoge manastirske i crkvene biblioteke, B. Srbije, Gradska i Univerzitetska B., i mnoge druge. U svetskoj literaturi značajne su – Bodlejana u Oksfordu i Britanski muzej u Londonu, Nacionalna B. u Parizu, Kongresna B. u Vašingtonu i dr.

Popis biblioteka[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]