Bitka za Berlin

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Bitka za Berlin
Deo Istočnog fronta u Drugom svetskom ratu

Sovjetski vojnici na ulicama Berlina. U pozadini se vidi Brandenburška kapija.
Vreme16. april 1945. - 2. maj 1945.
Mesto
Ishod Sovjetska pobeda
Sukobljene strane
 Nacistička Nemačka  Sovjetski Savez
 Poljska
Komandanti i vođe
Nacistička Njemačka Gothard Hajnrici
Nacistička Njemačka Kurt fon Tipelskirh
Nacistička Njemačka Ferdinand Šerner
Nacistička Njemačka Helmut Rejman
Nacistička Njemačka Helmut Vajdling
Sovjetski Savez Georgij Žukov
Sovjetski Savez Ivan Konjev
Sovjetski Savez Konstantin Rokosovski
Sovjetski Savez Vasilij Čujkov
Jačina
1 milion ljudi,
10.400 topova i minobacača,
1.500 oklopna vozila,
3.300 aviona
2,5 miliona ljudi,
41.600 topova i minobacača,
6.250 oklopna vozila,
7.500 aviona
Žrtve i gubici
150.000 – 173.000 mrtvih
134.000 zarobljeno
152.000 poginulih civila
185.000 mrtvih, 275.000 ranjenih ili nestalih
1.997 oklopnih vozila
2.108 komada artiljerije
917 aviona

Bitka za Berlin je bila jedna od poslednjih bitaka[a] u Drugom svetskom ratu na evropskom bojištu. Silovita sovjetska armija je napala Berlin sa istoka. Bitka je trajala od kasnog aprila 1945. do ranog maja. Pre nego što je okončana, Adolf Hitler je počinio samoubistvo, a Nemačka je kapitulirala pet dana po okončanju bitke.

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Na početku 1945, Istočni front je bio relativno stabilan od avgusta 1944. posle operacije Bagration. Nemci su izgubili Budimpeštu, i većinu Mađarske, Rumunija i Bugarska su bile primorane da se predaju i objave rat Nemačkoj, a poljska ravnica je bila otvorena za sovjetsku Crvenu armiju.

Sovjetski komandanti su nakon svoje neaktivnosti tokom Varšavskog ustanka, zauzeli Varšavu u januaru 1945. Tokom tri dana, na širokom frontu koji je uključivao četiri armijska fronta, Crvena armija je započela ofanzivu preko reke Narev i iz pravca Varšave. Nakon četiri dana, Crvena armija je probila nemački front i počela da prelazi trideset do četrdeset kilometara dnevno, oslobodivši baltičke države, Gdanjsk, Istočnu Prusku, Poznanj, i došavši na položaje na 60 km istočno od Berlina duž reke Odre.

Kontranapad novoformirane Grupe armija Visla, pod komandom Hajnriha Himlera, je propao do 24. februara, i Rusi su ušli u Pomeraniju i očistili desnu obalu Odre. Na jugu su tri nemačka pokušaja da pomognu opkoljenoj Budimpešti bila neuspešna, i grad je pao Sovjetima u ruke 13. februara. Nemci su izvršili novi kontranapad, jer je Hitler zahtevao nemoguće – da se linija fronta ponovo uspostavi na obali reke Dunav. Do 16. marta napad je propao, i Crvena armija je izvršila kontraudar istog dana. 30. marta, Sovjeti su ušli u Austriju, a Beč su osvojili 13. aprila.

Samo dvanaestina ili manje goriva potrebnog Vermahtu je bilo dostupno. Proizvodnja aviona i tenkova je opala, a kvalitet je bio mnogo slabiji nego 1944. Svima je bilo jasno da je nemački poraz pitanje nedelja, ali su borbe bile oštre kao u bilo kom periodu rata; nacionalni ponos, savezničko insistiranje na bezuslovnoj predaji i želja da se kupi vreme za povlačenje na zapad, motivisali su nemačke jedinice da pruže žestok otpor.

Adolf Hitler je odlučio da ostane u gradu.

Zapadni saveznici su imali privremene planove da izvrše padobranski desant i zauzmu Berlin, ali su odustali od njih. Dvajt Ajzenhauer nije video razloga da se trpe gubici u zauzimanju grada koji će biti u sovjetskoj uticajnoj sferi kad rat bude gotov. Plan nije bio realan u broju vojnika i količini zaliha neophodnih za operaciju.

Istočnonemačka ofanziva[uredi | uredi izvor]

Mapa Bitke za Berlin, 16. — 25. april 1945.
Mapa Bitke za Berlin, nemački pokušaji da razbiju blokadu, april — maj 1945.

Sovjetska ofanziva u delu Nemačke koji će kasnije postati Istočna Nemačka (DDR) je imala dva cilja. Zbog Staljinovih sumnji da će zapadni saveznici predati teritoriju koju su oni okupirali, u posleratnoj sovjetskoj zoni okupacije, ofanziva je morala da bude na širokom frontu i napredak je morao da bude što je moguće brži, da bi se linija dodira sa zapadnim saveznicima pomerila što više na zapad. Ali glavni motiv je bio da se osvoji Berlin. Dva cilja su bila komplementarna, jer se sovjetska zona nije mogla brzo zauzeti ako se ne zauzme Berlin. Još jedan argument u prilog osvajanja Berlina je bio njegov posleratni strateški značaj, uključujući i Hitlerov i nemački program za atomsku bombu.[1]

Dana 9. aprila, 1945, Crvena armija je konačno osvojila Kenigzberg (iste godine preimenovan u Kalinjingrad) u Istočnoj Pruskoj. Ovo je omogućilo 2. Beloruskom frontu (2BF) maršala Rokosovskog da napreduje na zapad do istočne obale reke Odre. Tokom prve dve nedelje aprila, Rusi su izvršili svoje najbrže preraspoređivanje fronta tokom rata. Maršal Georgij Žukov je koncentrisao svoj 1. Beloruski front (1BF) koji je bio postavljen uz Odru od Frankfurta na Odri na jugu do Baltika, ispred Zelovskih visova. 2BF se prebacio na pozicije koje je 1BF napustio, severno od Zelovskih visova. Dok je ovo preraspoređivanje bilo u toku, nastale su rupe u ruskom ratnom rasporedu, i ostaci Nemačke druge armije, koja je bila okružena u džepu blizu Gdanjska, uspeli su da se povuku preko Odre. Na jugu, maršal Ivan Konjev je prebacio težište 1. Ukrajinskog fronta (1UF) iz Gornje Šlezije na severozapad na reku Nisu. Tri sovjetska fronta su skupa brojala 2,5 miliona ljudi (uključujući 78.556 vojnika 1. Poljske armije); 6.250 tenkova; 7.500 aviona; 41.600 artiljerijskih oruđa; 3.255 Kaćuša, (koje su dobile nadimak 'Staljinove orgulje'); i 95.383 vozila, od kojih je veliki broj proizveden u SAD.

General Gothard Hajnrici je 20. marta zamenio Himlera na mestu komandanta Grupe armija Visla. On je bio jedan od najboljih defanzivnih taktičara u nemačkoj vojsci, i odmah je započeo da pravi odbrambene planove. On je (ispravno) procenio da će glavni sovjetski udar biti načinjen preko reke Odre i duž glavnog auto-puta istok-zapad. Odlučio je da obale reke Odre posedne samo sa lakom zaštitnicom kako bi izbegao uništavanje glavnine svojih snaga u jakom artiljerijskom baražu koji je prethodio svakom napadu Crvene armije. Umesto toga je doneo odluku da njegove inžinjerijske jedinice utvrde Zelovske visove koji su nadvisivali reku na mestu gde ju je auto-put prelazio. Započeo je da slabi liniju na drugim rejonima da bi ojačao brojnost ljudstva koje brani visove. Nemački vojni inženjeri su pretvorili ravnicu oko obala Odre (već iskvašenu prolećnim topljenjem snega) u močvaru, ispustivši vodu iz uzvodnih rezervoara. Iza ove močvare, su izgrađena tri odbrambena prstena, koja su se pružala do periferije Berlina. Ovi prstenovi su se sastojali od protivtenkovskih šančeva, protivtenkovskih gnezda i široke mreže rovova i bunkera.

Bitka na Odri-Nisi[uredi | uredi izvor]

U ranim časovima 16. aprila, ofanziva je započela masivnim bombardovanjem iz hiljada artiljerijskih oruđa i Kaćuša, i ovaj baraž je trajao danima. Ubrzo zatim, dosta pre zore, 1BF je napao preko Odre. 1UF je napao preko Nise pre zore istog dana. 1BF je imao jaču silu, ali i teži zadatak, jer je na njegovom pravcu napada bila koncentrisana glavnina nemačkih jedinica.

Početni napad od strane 1BF je bio propast. Hajnrici je zahvaljujući odluci da prvu liniju položaja povuče sa obale Odre izbegao uništavajuće dejstvo sovjetske artiljerijske pripreme. Svetla 143 reflektora, postavljenih da zaslepe odbranu, podlegla su difuziji u ranoj jutarnjoj magli, i samo su pokazala siluete napadajućih sovjetskih snaga. Močvarno zemljište se pokazalo dobrim za ometanje napredovanja, i pod nemačkim kontrabaražom sovjetski gubici su bili ogromni. Frustriran zbog sporog napredovanja, ili po direktnom Staljinovom naređenju, Žukov je u napad ubacio rezerve, koje su po njegovom planu zadržane na njegovom sektoru fronta, iako je trebalo da budu upotrebljene na delu fronta na kome ruske snage ostvare najznačajniji napredak. Do rane večeri, Sovjeti su napredovali skoro šest kilometara u nekim zonama, ali nemačka odbrana nije bila probijena. Na jugu, napad 1UF je išao po planu. Žukov je bio primoran da raportira da Bitka za Zelovske visove ne ide po planu. Kako bi podstakao Žukova na agresivnije delovanje Staljin mu je zapretio da će dozvoliti Konjevu, koji je brže napredovao, da pokrene svoje tenkovske armije i da uđe u Berlin sa juga.

Sovjetska taktika masovnih napada se pokazala još skupljom nego inače. Do noći 17. aprila, nemački front ispred Žukova je ostao neslomljen. Na jugu, Grupa armija Centar, pod komandom generala Ferdinanda Šernera nije bila toliko žilava. Četvrta oklopna armija na severnom krilu njegove formacije se povlačila pod naletom 1UF napada. On je držao svoje dve rezervne oklopne divizije na jugu pokrivajući svoj centar, umesto da ih iskoristi za podupiranje Četvrte oklopne armije. Ovo je bila prelomna tačka u bici, jer su do noći i položaji Grupe armija Visla, i južni sektori Grupe armija Centar postali neodrživi. Osim ukoliko bi se povukli u liniju sa Četvrtom oklopnom armijom, suočili bi se sa opkoljavanjem. Konjevljevi uspešni napadi na Šernerove oslabljene odbrambene položaje južno od bitke za Zelovske visove su remetili Hajnricijevu briljantnu odbranu.

Dana 18. aprila, oba sovjetska fronta su ostvarila značajne napretke, ali su sovjetski gubici ponovo bili veliki. Do noći, 1BF je stigao do treće i konačne nemačke linije odbrane, a 1UF, koji je zauzeo Forst se spremao za proboj u slobodan prostor iza linija nemačke odbrane.

Dana 19. aprila, 1BF se probio kroz poslednju liniju odbrane na Zelovskim visovima, i između sovjetskih snaga i Berlina su stajale samo razbijene nemačke formacije. Ostaci Devete armije koji su držali visove i ostatak severnog krila Četvrte oklopne armije su bili u opasnosti da budu opkoljeni od strane delova 1UF – i to 3. Gardijske armije i 3. i 4. Gardijske tenkovske armije, koje su se probile kroz položaje Četvrte oklopne armije i skrenule na sever prema Berlinu i prema 1BF. Ostale armije 1. Ukrajinskog fronta su se kretale na zapad prema Amerikancima. Do kraja dana (19. aprila) nemačka istočna linija fronta je prestala da postoji. Preostali su samo džepovi otpora. Cena koju su sovjetske snage platile između 1. i 19. aprila bila je veoma visoka sa preko 2.807 izgubljenih tenkova. U istom periodu, saveznici su na zapadu izgubili 1.079 tenkova.

Opkoljavanje Berlina[uredi | uredi izvor]

Dana 20. aprila, sovjetska artiljerija 1. Beloruskog fronta je počela da gađa centar Berlina i nije prestala dok se grad nije predao. Nakon rata, Sovjeti su isticali da je težina eksploziva koju je izbacila njihova artiljerija tokom bitke, bila veća od tonaže koju su zapadni bombarderi izručili na grad. 1BF je napredovao prema istoku i severoistoku grada.

1UF se probijao kroz poslednje formacije južnog krila Grupe armija centar i prošao je severno od Jiterboga, prevalivši više od polovine rastojanja do američkih položaja na reci Labi kod Magdeburga. Na severu između Šćećina i Šveta, 2BF je napadao severno krilo Grupe armija Visla, koje je držala Treća oklopna armija pod komandom general-pukovnik Hasoa fon Mantojfela.

Dana 21. aprila, 2. Gardijska armija je napredovala skoro 50 km severno od Berlina a onda napala jugozapadno od Verneuhena. Ostale sovjetske jedinice su stigle do spoljnjeg odbrambenog prstena. Sovjetski plan je bio da se prvo okruži Berlin, a onda okruži Deveta armija.

Kada je južno krilo nemačke Četvrte oklopne armije postiglo neke lokalne uspehe u kontra-napadima na severu protiv 1UF, Hitler je izdao naređenja koja su pokazala da je njegovo shvatanje vojne realnosti u potpunosti nestalo. Naredio je Devetoj armiji da drži Kotbus i postavi front ka zapadu, a onda da napadne Sovjete koji su napredovali ka severu. Ovo bi joj omogućilo da formira klešta koja bi srela Četvrtu oklopnu armiju koja dolazi sa juga i opkole 1UF pre nego što ga uništi. Trebalo je da oni koordiniraju svoja dejstva sa napadom Treće oklopne armije i da budu spremni da budu južni krak klešta koje bi opkolilo 1BF, koje bi uništio III SS korpus SS general-pukovnika Feliksa Štajnera, koji bi napredovao severno od Berlina. Feliks Štajner nije imao dovoljno divizija za ovaj poduhvat. Hajnrici je objasnio Hitleru da ako se Deveta armija odmah ne povuče, treba očekivati da će biti opkoljena. Podvukao je da već isuviše kasno da se kreće na severozapad ka Berlinu, i da će morati da se povlači na zapad. Hajnrici je čak rekao da će, ako Hitler ne dopusti povlačenje na zapad, zatražiti da bude razrešen komande.

Dana 22. aprila na popodnevnom sastanku, Hitler je dobio napad besa kad je otkrio da njegovi jučerašnji planovi neće biti ostvareni. Objavio je da je rat izgubljen, okrivio je generale za poraz i izjavio da će ostati u Berlinu do kraja, a onda izvršiti samoubistvo. U pokušaju da smiri Hitlerov bes, general-pukovnik Alfred Jodl je rekao da bi 12. armija, koja je na zapadu držala front prema Amerikancima mogla da se uputi u pravcu Berlina, jer su Amerikanci već na Labi, i verovatno ne planiraju dalje napredovanje na istok. Hitler je odmah prihvatio ideju i za par sati je generalu Valteru Venku naređeno da istupi iz borbe sa Amerikancima, i premesti Dvanaestu armiju na severoistok kao podršku Berlinu. Tada se došlo do zaključak da bi se Deveta armija mogla povezati sa Dvanaestom armijom ako bi se pomerila ka zapadu. Uveče je Hajnriciju data dozvola za ovo povezivanje.

(Ne)daleko od mapa iz hitlerovog bunkera u Berlinu, i njegovih fantazija o napadima fantomskih divizija, Sovjeti su dobijali rat. 2BF je uspostavio mostobran na istočnoj obali Odre, 15 km dubok, i bio je spreman za sukob sa nemačkom Trećom oklopnom armijom. Deveta armija je izgubila Kotbus i bila je pod pritiskom iz pravca istoka. Sovjetski tenkovi su bili na reci Havel, istočno od Berlina, a na jednom mestu su probili unutrašnji odbrambeni prsten Berlina.

Dana 23. aprila, sovjetski 1BF i 1UF su nastavili da stežu obruč, odsecajući poslednju vezu koju je nemačka Deveta armija imala sa gradom. Delovi 1UF su nastavili da se kreću na zapad, i stupili su u borbu sa nemačkom Dvanaestom armijom koja se kretala ka Berlinu. Hitler je postavio generala Helmuta Vajdlinga za komandanta odbrane Berlina. Do 24. aprila, delovi 1BF i 1UF su zatvorili obruč oko grada.

Sutradan, 25. aprila, 2BF se probio kroz linije Treće oklopne armije oko mostobrana južno od Šćećina i prešao je močvaru Rando. Sada su imali slobodan prolaz na zapad prema britanskoj 21. armijskoj grupi i na sever prema baltičkoj luci Štralsund. Sovjetska 58. gardijska divizija 5. gardijske armije je uspostavila kontakt sa američkom 69. pešadijskom divizijom Prve armije blizu Torgaua, u Nemačkoj, na reci Labi.

Bitka za Berlin[uredi | uredi izvor]

Razrušena ulica u samom centru grada, 3. jula 1945.

Raspoložive snage za odbranu grada su uključivale nekoliko divizija kopnene vojske (Heer) i Vafen SS, policiju, mladiće i dečake iz Hitlerove omladine, i Folksšturma koji se sastojao od starijih ljudi, od kojih su neki bili veterani iz Prvog svetskog rata.

Sudbina Berlina je bila zapečaćena, ali je otpor nastavljen. Sovjetsko napredovanje ka centru grada se odvijalo duž nekoliko glavnih pravaca: sa jugoistoka duž Frankfurtske avenije (koje se završavalo i zaustavljalo na Aleksanderplacu); sa juga duž Zonen avenije koje se završavalo severno od Bel Alianc placa, sa juga koje se završavalo blizu Potsdamer placa i sa severa koje se završavalo blizu Rajhstaga. Rajhstag, most Moltke, Aleksanderplac i mostovi preko Havela kod Špandaua su bili poprište najžešćih borbi koje su se odvijale od kuće do kuće i prsa u prsa. Strani kontingenti SS trupa su se borili posebno žestoko, jer su bili ideološki motivisani, i jer su verovali da neće preživeti ako budu zarobljeni.

Dana 28. aprila Hajnrici je odbio hitlerovu naredbu da drži Berlin po svaku cenu, pa je razrešen komande, i zamenjen generalom Kurtom Študentom sutradan. Študenta su, međutim, zarobili Britanci, pa je međuzamena bio i ostao general Kurt fon Tipelskirh. Dana 30. aprila, dok su se sovjetske snage probijale u centar Berlina, Adolf Hitler se venčao sa Evom Braun a onda izvršio samoubistvo tako što je prvo uzeo cijanid a zatim pucao sebi u glavu. General Vajdling, komandant odbrane Berlina je predao grad Sovjetima 2. maja.

Bitka za Halbe[uredi | uredi izvor]

Južno od Berlina, tokom bitke za Berlin i određeni broj dana posle nje, nemačka Deveta armija se očajnički borila da probije obruč u kojem je bila, kako bi se povezala sa nemačkom Dvanaestom armijom i onda prešla Labu da bi se predala Amerikancima.

Zaključak[uredi | uredi izvor]

Bitka je okončana nakon nedelju dana teške borbe, jer su Nemci ostali bez ljudstva i opreme. Nemačke zalihe su bile izvan spoljne odbrambene linije (unutrašnji prsten), i prilično rano tokom bitke su ih zarobili Sovjeti. U borbi za grad, Sovjeti su izgubili oko 2.000 oklopnih vozila. Nemci su imali samo nekoliko tenkova.

U mnogim delovima grada su osvetoljubive sovjetske trupe (mahom pozadinske jedinice), pljačkale, silovale i ubijale civile. U početku je ovakvo ponašanje bilo tolerisano od strane oficira Crvene armije, ali kako se invazija pretvorila u okupaciju, vojne vlasti i NKVD su zaustavili ovakvo ponašanje. Sovjeti su pretrpeli sledeće žrtve: 50.000 mrtvih u gradu i 135.000 u celoj istočnoj Nemačkoj; Nemci su imali 325.000 poginulih, ranjenih ili nestalih ako se uključe i civili.

Pregled poginulih vojnika i civila približno izgleda ovako:

  • prelazak preko Odre: Sovjeti: 35.000 (najviše oko Siloua), Nemci: 20.000.
  • odbrana Berlina: Sovjeti: 50.000; Nemci: 45.000 vojnika (25.000 iz Vermahta; 15.000 iz Folksšturma; 15.000 iz Hitler jugenda) i 45.000 civila.
  • bitka oko Halbea: Sovjeti: 30.000; Nemci: 60.000 (uključujući 25.000 civila)
  • ostale bitke: Sovjeti: 20.000; Nemci: 25.000 vojnika i 25.000 civila.

Ukupni gubici: Sovjeti: 135.000; Nemci: 125.000 vojnika i 95.000 civila. 135.000 Nemaca, od kojih je veliki broj bio ranjen, se predalo u Berlinu i oko Halbe džepa.

Po Hitlerovim željama, nakon njegove smrti, admiral Karl Denic je postao novi Rajhspredsednik a Jozef Gebels novi Rajhskancelar. Ipak, Gebelsovo samoubistvo 1. maja, 1945. je ostavilo novog šefa države da sam pripremi pregovore o nacionalnoj predaji. Sve nemačke oružane snage su se bezuslovno predale saveznicima 8. maja, 1945. Rat u Evropi je uglavnom bio gotov, a sa njim i Treći rajh. Hitlerov „hiljadugodišnji rajh“ je trajao 12 godina i odneo 50 miliona života širom Evrope.

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Poslednja velika bitka je bila Praška ofanziva (6. - 11. maj 1945), kada je Sovjetska armija uz pomoć poljskih, rumunskih i čehoslovačkih trupa porazila delove Grupe armija Centar, koja je nastavila sa otporom u Čehoslovačkoj. U operaciji je učestvovalo oko 3.000.000 ljudi na obe strane.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Beevor 2002, str. 138, 325.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]