Bitka kod Šelenberga

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Bitka kod Šelenberga
Deo Rata za špansko nasleđe

Opsada Šelenberga. Detalj sa tapiserije Judokusa de Vosa.
Vreme2. jul 1704.
Mesto
Donauvert, današnja Nemačka
Ishod Saveznička pobeda
Sukobljene strane
Engleska
Sveto rimsko carstvo
Nizozemska republika
Kraljevina Francuska Kneževina Bavarska
Komandanti i vođe
Vojvoda od Molboroa
Margrev od Badena
Grof od Arkoa
Markiz de Mafej
Jačina
22 000 vojnika 12 000 vojnika [1]
16 topova
Žrtve i gubici
1 342 poginula
3 699 ranjenih[2]
oko 5000 poginulih i utopljenih
oko 3 000 zarobljenih[3]

Bitka kod Šelenberga, poznata i kao bitka kod Donauverta, odigrala se tokom Rata za špansko nasleđe 2. jula 1704. godine. Napad na visove Šelenberga na Dunavu bio je deo kampanje koju je preduzeo vojvoda od Molboroa kojom je hteo da spasi Beč, prestonicu Habzburške monarhije, od snaga francuskog kralja Luja XIV koje su bile stacionirane u današnjoj južnoj Nemačkoj.

Molboro je otpočeo napredovanje iz Bedburga, nedaleko od Kelna 19. maja; za manje od pet nedelja stigao je do Dunava gde je nameravao da stupi u borbu na ostvorenom polju sa snagama bavarskog kneza-izbornika. Međutim, savezničke linije snabdevanja koje su se protezale od Frankonije i centralne Nemačke bi u slučaju prelaska Dunava postale isuviše nesigurne. Zbog toga je bilo neophodno da vojvoda od Molboroa ne samo osigura most preko Dunava već i da uspostavi nove baze za snabdevanje. Da bi postigli ove ciljeve saveznički komandanti su odabrali grad Donovort na koji su gledala utvrđenja sa visova Šelenberga.

Francusko-bavarski komandanti poslali su grofa od Arkoa sa 12 000 ljudi da ojača i održi položaje. Molboroov saradnik Ludvig od Badena je bio za dugu opsadu; međutim pošto su pristigle vesti da maršal Taljar pristiže sa pojačanjem za francuske snage vojvoda je insistirao da se odmah izvede napad. Za dva sata Saveznici su postigli svoje ciljeve ali uz osetne gubitke; iz stroja je izbačeno nešto preko 5000 savezničkih vojnika dok su branioci imali 8000 izbačenih iz stroja. Bez obzira na gubitke, sa osiguranim prelazom preko reke i bazom za snabdevanje vojvoda od Molboroa kome će se uskoro pridružiti snage Eugena Savojskog mogao je da nastavi operacije onako kako ih je planirao.

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Marš Malboroovih trupa bio je dug 400 km. Zahvaljujući uspešnom komandovanju tokom njega nije došlo do velikog rasipanja snaga i dezertiranja. Bitka kod Šelenberga bila je deo kampanje Velike alijanse 1704. godine koja je trebalo da spreči zauzimanje Beča, prestonice Habzburške monarhije, od strane francuskih i bavarskih snaga. Kampanja je kulminirala 20. decembra padom Trarbaha ali se najznačajniji događaj desio 13. avgusta kada su u bici kod Blindhajma snage pod komandom vojvode od Molboroa i Eugena Savojskog potukle franko-bavarsku armiju pod komandom maršala Talara.

Kampanja je otpočela 19. maja kada je vojvoda od Molboroa pokrenuo 400 km dug marši od Bedburga u Španskoj Nizozemskoj do francusko-bavarske vojske na Dunavu kojom su komandovali bavarski izbornik i grof od Marsina. Saveznici su u početku naveli francuske maršale Vilroa i Taljara da pomisle kako su saveznički ciljevi Alzas ili Mozel ali je bavarski izbornik zabeležio 5. juna da strahuje, što će se pokazati kao ispravno, da je glavni cilj Molboroovog dugog marša Bavarska. Do 22. juna snage vojvode od Molboroa su se povezale sa delom snaga margreva od Badena što je ukupno činilo 80.000 ljudi.

Imeprator Leopold želeo je da privuče na svoju stranu bavarskog izbornika koji je još pre rata stao pod okrilje francuskog vladara Luja XIV. Zbog toga, Merlboro je uvideo da je najbolji način da osigira Bavare za saveznike taj da pregovara sa položajem pobednika. To je mogo da postigne pobedom na otvorenom polju nad franko-bavarskim trupama. Da bi ovaj poduhvat bio izvodljiv saveznicima je bila potrebna dobra veza iz koje bi obezbeđivali zalihe i municiju, kao i mesto pogodno za prelazak Dunava (nisu mogli da računaju na svoje izdužene linije za snadbevanje koje su prolazile kroz Nerdlingen i dalje kroz Nirnberg). Sa svoje strane izbornik i Marsin nisu bili sigurni da li će Molboro i Boden napustiti Donovort ili Augzburg. Oba mesta bila bi povoljna za veliku alijansu-ipak saveznički komandanti su izabrali Donovert, nad kojim se dizalo brdo oblika zvona, Šelenberg.

Uvod[uredi | uredi izvor]

Godine 1703. maršal Vijar je savetovao bavarskog izbornika da utvrdi svoje gradove—„... povrh svih Šelenberg, to utvrđenje iznad Donavorta, čijem nas je značaju naučio veliki Gustav.“ Ne obazirući se na ovaj savet, izbornik, čiji su odnosi sa Vijarom zapali u duboku krizu, propustio je priliku da popravi i ojača oronul autvrđenja koja su se nalazila na visovima Šelenberga.

Kada je izbornik shvatio da će Donavort ipak biti napadnut naložio je grofu od Arkoa, oficiru iz Pijemonta da podrži odbranu i da zadrži Šelenberg. Grofu je poverena komanda nad 12 000 vojnika iz franko-bavarskog vojnog logora u Dilingenu—većina njih bili su pripadnici elitnih bavarskih jedinica uključujući izbornikove gardiste i puk kneza-izbornika. Ovim jedinicama komandovali su iskusni oficiri. Ukupno garnizon koji je branio Šelenberg sastojao se od 16 bavarskih i sedam francuskih pešadijskih bataljona, šest odreda francuskih i tri odreda bavarskih draguna koje je podržavalo 16 topova. Donovont je dodatno branio jedan francuski bataljon i dva bataljona bavarske milicije.

U noći 1/2. jul Saveznici su se ulogorili kod Amerdingena, 15 mi (24 km) od Donovorta. U Amardingenu su se nalazili kada je MArlboro dobio hitnu poruku od princa Eugena da maršal Taljar maršira sa 35 000 vojnika kroz Crnu šumuda bi pojačao snage maršala Marsina i bavarskog izbornika. Ova vest uverila je Molboroa da nema vremena za dugotrajnu opsadu i da uprkos protesta margreva Badena mora odmah da pređe u napad. Badenski margrev protivio se napadu jer bi on mogao dovesti do velikih gubitaka.

General d'Arko je znao da su se saveznici ulogorili kod Armerdingena i bio je uveren da će imati na rspolaganju čitav dan i noć da pripremi odbranu; međutim, rano 2. jula saveznička vojska je napustila logor i uputila se ka Donovortu. Molboro je lično nadgledao napredovanje snaga koje je trebalo da izvedu prvi napad. Njih je činilo 5 850 pešadinaca (pretežno holandskih i engleskih granadira) izdvojenih po grupama od oko 130 boraca iz svakog bataljona pod njegovom komandom. Iza ovih odabranih trupa Molboro je poveo osam bataljona za podršku i osam bataljona rezerve koje su činile britanske, holandske, hanoverske i hesenske trupe. Jurišne snage Molboro je poverio holandskom generalu Johanu Vigandu van Goru koga je podržavalo 35 odreda britanskih i holandskih konjanika pod komandom Henrija Lamlija i Grafa Rejnarda van Hampema. Armija na krilu kojom je komandovao badenski margrev napredovala je iza Molboroove prethodnice.

Dok su Saveznici marširali, radovi na pripremi odbrane Šelenberga i Donovorta su nastavljeni—topovi su bili postavljeni, palisada podignuta oko položaja, rovovi iskopani sa spoljne strane grudobrana kako bi ih učinili dvostruko efikasnijim. Međutim 2. jula u 9 časova D'Arko je saznao za savezničko napredovanje ka njegovim položajima i odmah je naredio pešadiji da pomogne inženjeriji u pripremanju odbrane. Francuski komandant i hroničar ovog vremena pukovnik Martin de la Koloni kasnije je zapisao: Vreme koje smo imali na raspolaganju bilo je prekratko da bismo ovo obavili na odgovarajući način...[4]

Iako je marš Saveznika bio usporen zbog blatnjavih puteva oni su do sredine poslepodneva prešli reko Vornic kod Bermargena. Molboro je naredio svom intendantu generalu Vilijamu Kedagenu da što pre dođe do predgrađa Donovortagde je trebalo da ispita teren i mogućnosti za podizanje logora koji bi bio van dometa topova sa Šelnberga. On je zatim trebalo da prenese svoja zapažanja savezničkim komandantima koji su planirali opsadu. Grof D'Arko posmatrao je Kadeganove pripreme i misleći da je u pitanju varka napustio je nadgledanje odbrane kako bi ručao sa francuskim komandantom u Donavortu, pukovnikom Dubordetom koji je i dalje bio uveren da ima na raspolaganju ostatak dana i čitavu noć za završetak pripreme položaja. Međutim, savezničke kolone su odlučno napredovale sa namerom da smesta pređu u napad. Njih su primetile bavarske postaje. Bavarski vojnici su nakon otvaranja vatre na hamlet of Berg pojurili da upozore ostale trupe. General D'Arko je prekinuo ručak i pojurio ka šelenbergu da pozove svoje ljude na oružje.

Bitka[uredi | uredi izvor]

Bojno polje[uredi | uredi izvor]

Visovi Šelenberga dominiraju pejzažem severno od Donovorta—grada opasanog zidinama smeštenog na ušću Vornica u Dunav. Sa jednim krilom aštićenim gustom, gotovo neprohodnom šumom Boschberg i rekom Vornic i močvarama koje su sa južne i zapadne strane okruživale brdo, Šelenberg je predstavljao pogodan položaj za branioce. Njegov ovalni vrh je bio širok i otvoren. Odbrambrena utvrđenja na njemu su bila 70 godina stara u obuhvatala su jednu trošnu i zapuštenu tvrđavu koju je još tokom Tridesetogodišnjeg rata sagradio švedski kralj Gustav Adolf. Zidovi oko Donovorta su bili drugorazredni i nedostajala su im mnoga sofisticirana rešenja koja su krasila tvrđave najboljeg vojnog inženjera Luja XIV, markiza od Vobana.

Početni manevri[uredi | uredi izvor]

Iako je Molboro znao da će ga frontalni napad na Šelenberg skupo koštati bio je ubeđen da je to jedini način da zauzme Donovort. Ženski dragun Kristijana Velš zabeležila je sećanje: Naša prethodnica nije došla u dodir sa neprijateljskim položajima sve do poslepodneva. Međutim, kako ne bi dao vremena Bavarcima da ojačaju, vojvoda je naredio holandskom generalu Guru... da napadne što je pre moguće. Kao pripremu za napad, komandant Molboroove artiljerije pukovnik Holkroft Blud dejstvovao je na neprijatelja sa pozicija nedaleko od Berga; na svaku topovsku salvu odgovarali su topoviz Gustavove tvrđave i sa položaja koji su se nalazili nešto izvan Bošberga.

General d'Arko je naredio francuskoj pešadiji koja se nalazila u rezervi na vrhu brda (iznad grudobrana koje su poseli Bavarci) pod komandom pukovnika de la Kolonia da bude spremna da u pravom trenutku zatvori sve eventualne rupe u odbrani. Međutim, utvrđenja na vrhusu pružala vojnicima ograničenu zaštitu od savezničkih topova. Ovu slabu zaštićenost primetio je pukovnik Blud koji je usmeravajući vatru svojih topova ka vrhu bio u stanju da nanese ozbiljne gubitke de la Kolonijevim trupama. De la Koloni je kasnije zabeležio: Oni su koncentrisali vatru na nas, i prvim plotunom su pogodili grofa de la Bastida... pa je moj kaput bio prekriven mozgom i krvlju. Bez obzira na ova dejstva protivničke artiljerije i na činjenicu da je izgubio 5 oficira i 80 granadira pre nego što su ispalili ijedan metak de la Koloni je smatrao za neophodno da se francuski pukovi održe na svojim položajima.

Prvi Molboroov napad[uredi | uredi izvor]

Snage od 80 engleskih granadira iz 1. engleske pešadijske garde predvođene Džonom Mordontom, lordom Mordontom i pukovnikom Ričardom Mandenom trebalo je da privuku neprijateljsku vatru kako bi saveznički komandanti mogli da procene koji su neprijateljski položaji najslabiji. Međutim i Mardont i Manden su preživeli dan.

U 18 časova iza forlorn hope otpočelo je napredovanje glavnih snaga. Disciplinovani marš ubrzo se pretvorio u rušilački juriš koji je pratila zaglušujuća buka nadirućih vojnika. Brzina njihovog kretanja, zajedno sa glasnim pokličima, bila je zaita zabrinjavajuća, peisećao se pukovnik de la Koloni.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Dostupni podaci se razlikuju: Čendler navodi 10.000, Spenser 13 000 i Čerčil 14 000.
  2. ^ Chandler 2003, str. 137.
  3. ^ Nepoznati su tačni podaci
  4. ^ La Colonie: Chronicles of an Old Campaigner, 1692–1717,. str. 179.

Izvori[uredi | uredi izvor]

  • La Colonie, Jean Martin de. The Chronicles of an Old Campaigner, (trans. W. C. Horsley), (1904)

Literatura[uredi | uredi izvor]