Bitka na Čudskom jezeru

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Bitka na Čudskom jezeru
Deo Severnih krstaških ratova

Prikaz iz ilustrovanog rukopisa Žitije Aleksadra Nevskog
Vreme5. april 1242.
Mesto
Ishod ruska pobeda
Sukobljene strane
Novgorodska republika
Vladimir-Suzdalj
Pskovska republika
Livonski red
Tevtonski red
Danska
Biskupija Dorpat
Komandanti i vođe
Aleksandar Nevski
Andrej Jaroslavič
Herman od Dorpata
Jačina
15.000–17.000[1] 10.000–12.000[1]
Žrtve i gubici
nepoznati 800 mrtvih, 50 zarobljenih[1]

Bitka na Čudskom jezeru ili Bitka na ledu, bila je bitka između Novgorodske republike i livonskog ogranka Tevtonskih vitezova (čiju su vojsku činili uglavnom Estonci) 5. aprila 1242. na Čudskom jezeru. Bila je čuvena pošto je uglavnom vođena na zamrznutom jezeru.

Bitka je bila težak poraz za rimokatoličke krstaše tokom Severnih krstaških ratova, koji su vođeni protiv pagana i pravoslavaca umesto protiv muslimana u Svetoj zemlji. Poraz krstaša je označio kraj njihovog pohoda protiv pravoslavne Novgorodske republike i drugih ruskih teritorija za ceo sledeći vek.

Uvod[uredi | uredi izvor]

1136. građani Novgoroda proterali su kneza Vseslava Mstislaviča, odvojili se od Kijevske Rusije i osnovali feudalnu Novgorodsku republiku. Republikom je upravljalo Veće, sastavljeno od boljara i trgovaca, koje je biralo arhiepiskopa (koji je bio na čelu izvršne vlasti) i kneza – obično iz jedne od susednih ruskih zemalja, sa kojim je sačinjavalo ugovor. Vlast kneza u Novgorodskoj republici bila je ograničena na dužnost komandanta vojske. U svojoj istoriji Novgorod je vodio borbu sa susedima: najpre se oslobodio dominacije vojnički jače Vladimir-Suzdaljske kneževine 1216. pobedom u Lipickoj bici, ali najopasniji neprijatelj Novgorodske republike bili su Šveđani i nemački Livonski viteški red. Za svog postojanja Novgorodska republika bila je primorana da ratuje sa Šveđanima 26 puta, a sa Livonskim redom 11 puta. Šveđani su u leto 1240. upali na teritoriju Republike, ali ih je na reci Nevi potukla novgorodska vojska na čelu sa Aleksandrom Nevskim.[2]

Suprotstavljene snage[uredi | uredi izvor]

Vojska Novgorodske republike sastojala se od kneževe družine, zatim družina viđenijih ljudi (boljari sa svojim odredima) i crnih ljudi – gradsko stanovništvo i seljaci, koji su dizani na oružje samo kad je Republika bila neposredno ugrožena. Pored toga u sastavu vojske bilo je povremeno i manjih odreda stranih najamnika. Kneževa družina brojala je najviše 300 ljudi, sam Novgorod dizao je na oružje 5.000 ljudi, a cela Republika do 20.000 ljudi. Vojska se delila na pukove, promenljive jačine, a osnovni rod bila je pešadija, koju su činili gradsko stanovništvo i seljaci. Kneževa družina i družine boljara bile su konjičke. Oružje i oprema ratnika bili su isti kao i Kijevske Rusije, jedina novina bio je samostrel.

Ruski letopisi navode da je nemačka vojska imala 10–12.000 vitezova, ali za vitezove (oklopnike) to je isuviše visok broj: ukupan broj vitezova celog templarskog reda u to vreme nije prelazio 500.[2]

Bitka[uredi | uredi izvor]

Prvi napadi Livonskog reda na Novgorodsku republiku završeni su osvajanjem Koporja i Pskova, koje je Aleksandar Nevski oslobodio tokom 1241–1242. Na vest o novom pokretu nemačkih vitezova, knez Aleksandar im je pošao u susret. Ruska prethodnica razbijena je kod Mosta, ali su preživeli izvestili kneza da se neprijatelj kreće ka Čudskom jezeru, verovatno da bi najkraćim putem dospeo do Novgoroda.[1]

Ruski raspored[uredi | uredi izvor]

Izbivši na jezero, ruska vojska zauzela je sve puteve prema Novgorodu. Kad su vitezovi naišli, Nevski je zauzeo borbeni poredak na samom ledu, kod ostrva Voronij kamen, sa strmom obalom iza sebe. Led je mogao izdržati lake ruske pešake, ali ne livonske konjanike i oklopnike. Napred je Nevski isturio jedan puk naoružan strelama i praćkama, za njim puk pešaka naoružan kopljima i sekirama, a na krila pukove odabranih družina. Rezerva je bila kneževa konjička družina u zasedi.[1]

Nemački napad[uredi | uredi izvor]

Vitezovi su u zoru 5. aprila 1242. prešli jezero, postrojili se u kolonu (spolja su bili vitezovi, a unutra sluge) i napadom probili centar Novgorođana. Ali, zadržani strmom obalom, koju nisu mogli savladati, nisu iskoristili svoj uspeh. Zadnje vrste najahivale su na prednje, stvarajući gomilu iz koje se oružje nije moglo upotrebiti. Napadom ruskih krilnih pukova i udarom rezerve iz pozadine, vitezovi su se našli u obruču. Ruski pešaci obarali su kukama vitezove sa konja, dobar deo se udavio, a deo je zarobljen. Ostatak su Rusi gonili do Suboličke obale. Gubici Tevtonskog reda cene se na 800 poginulih vitezova i 50 zarobljenika, za gubitke među običnim borcima ne postoje podaci.[1]

Posledice[uredi | uredi izvor]

Ovom pobedom Aleksandar Nevski obezbedio je severozapadne granice svoje države u vreme neposredne opasnosti od Mongola. U vojnoj istoriji ta pobeda je od posebnog značaja jer je postignuta čitav vek pre pojave pešadijskih formacija na Zapadu, koje su se mogle ogledati sa vitezovima na otvorenom polju.[1]

U ruskoj kulturi[uredi | uredi izvor]

Ova bitka detaljno je prikazana u sovjetskom filmu Aleksandar Nevski iz 1938. godine u režiji Sergeja Ajzenštajna.[3]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d đ e Gažević 1974, str. 294 harvnb greška: više ciljeva (2×): CITEREFGažević1974 (help)
  2. ^ a b Gažević 1974, str. 160 harvnb greška: više ciljeva (2×): CITEREFGažević1974 (help)
  3. ^ Eisenstein, Sergei M.; Vasilev, Dmitriy (22. 03. 1939), Alexander Nevsky, Nikolay Cherkasov, Nikolai Okhlopkov, Andrei Abrikosov, Pristupljeno 30. 05. 2018 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Gažević, Nikola (1974). Vojna enciklopedija, tom 2. Beograd: Vojnoizdavački zavod. str. 294. 
  • Gažević, Nikola (1974). Vojna enciklopedija, tom 6. Beograd: Vojnoizdavački zavod. str. 160. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]