Bitka u Koralnom moru

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Bitka u Koralnom moru
Deo Drugog svetskog rata; Pacifičkog rata

Mapa ratnih operacija
Vreme6. maj8. maj 1942.
Mesto
Ishod

Japanska taktička pobeda

Američka strateška pobeda
Sukobljene strane
 Japansko carstvo  SAD
 Australija
Komandanti i vođe
Japansko carstvo Šigemi Inoe
Japansko carstvo Takeo Takagi
Japansko carstvo Aritomo Goto
Sjedinjene Američke Države Čester Nimic
Sjedinjene Američke Države Frank Džek Flečer
Jačina
2 velika nosača aviona
6 lakih krstarica
1 manji nosač aviona
7 razarača
2 velika nosača aviona
7 lakih krstarica
12 razarača
2 tankera
Žrtve i gubici
1 manji nosač aviona
1 razarač
1.074 mrtvih
1 veliki nosač aviona
1 razarač
1 tanker
543 mrtvih

Bitka u Koralnom moru je jedna od šest velikih pomorskih bitaka Drugog svetskog rata, koje su se odigrale na Tihom okeanu i u kojima su učestvovali nosači aviona. Bitka u Koralnom moru je bila prva bitka u kojoj su se flote sukobile, a pritom nisu direktno videle jedna drugu već su napale preko horizonta nosačima aviona.[1] Bitka se vodila isključivo korišćenjem avijacije, što će kasnije postati i karakteristika svih borbi na Pacifiku.

Glavna bitka se vodila od 4. maja do 8. maja 1942. godine između japanske mornarice (IJN) i pomorskih i vazdušnih snaga SAD i Australije. Japanci su odneli taktičku pobedu, potopili su više neprijateljskih brodova nego Amerikanci, ali su Amerikanci po prvi put u ratu uspeli da osujete i zaustave napade Japanaca. Iskustva dobijena u ovoj bici biće značajna u kasnijim borbama.

Pozadina bitke[uredi | uredi izvor]

Do aprila 1942. Japanska carska mornarica ovladala je gotovo svim kolonijama zapadnih sila u jugoistočnom Pacifiku. U novoj, drugoj fazi ratovanja trebalo je osigurati dobijene teritorije i uspostaviti njihovu efikasnu zaštitu. Međutim postavljalo se pitanje dokle ići i da li uopšte treba stati sa osvajanjem. Odgovor je bio u zauzimanju i poslednje velike avionske baze i luke saveznika na jugoistoku Tihog okeana na Novoj Gvineji, Port Moresbi, čime bi se i otklonila opasnost od savezničkog bombardovanja, a ujedno i ugrozila i sama Australija.[2]

Istovremno saveznici su se borili da prežive posle velikih gubitaka na početku rata. U cilju povećanja morala i da bi dokazali da ni Japanci nisu neranjivi 17. aprila izveli su Dulitlov napad na Japan. Dva nosača aviona USS Hornet (najnoviji iz klase Jorktaun) i USS Enterprajz tajno su prišli Japanu i sa nekih 655 km od Tokija poslali 16 aviona B-25 koji su bombardovali Tokio i Jokosuku. Napadi nisu naneli značajnu štetu, ali je psihološko dejstvo bilo mnogo veće. Samo par aviona je uspelo da sleti u Kinu. Ovaj napad dodatno je provocirao Japance da brzopleto reaguju.

Plan[uredi | uredi izvor]

Japanci su pretpostavljali da će Amerikanci zajedno sa Australijom izvesti eventualnu kontraofanzivu iz pravca jugoistoka u u trouglu između Port Morsbija, Rabaula i Tulaga. Japan je preventivnim napadom hteo da preduhitri tu akciju. Zauzimanjem Port Morsbija otklonila bi se opasnost od vazdušnih napada na japansku teritotiju, jer su se najbliži aerodromi saveznika posle Port Moresbija nalazili tek na tlu Australije.[3]

Plan Japanaca je bio da ovladaju lukom Port Moresbi na Novoj Gvineji. Izgradnjom aerodroma na ovoj lokaciji mogli su da ugroze severni deo Australije. Deo plana je bio i zauzimanje ostrva Tulagi što bi osiguralo dominaciju japanske mornarice u južnom Pacifiku.

Japan je više puta odlagao invaziju Port Moresbija, koja je trebalo da počne još u aprilu jar se u njegovoj okolini nalazila jaka saveznička flota. Sama operacija zauzimanja Port Moresbija zvala se plan MO.

Snage[uredi | uredi izvor]

Šokaku 1941. godine
Japanski nosač aciona Zuikaku

Japanske snage[uredi | uredi izvor]

Task Force "MO"

Savezničke snage[uredi | uredi izvor]

USS Leksington napušta San Dijego 14. oktobra 1941.
USS Jorktaun

Task Force 17 - Rear Admiral Frank Jack Fletcher

Bitka[uredi | uredi izvor]

Prvi borbeni manevri počinju 1. maja 1942, kada su se savezničke snage okupile. Zbog vremena koje je bilo potrebno da se brodovi natankuju, 2 američka nosača bili su nekih 100 km udaljena jedan od drugog. Istog dana su australijski izviđački avioni primetili invazione snage kako se kreću ka ostrvu Tulagi. Flečer se odmah odlučuje na napad i sa svojom udarnom grupom (Jorktaun) kreće prema njima.

Dana 3. maja su japanske invazione snage zauzele ostrvo Tulagi i uspostavile pomorsku bazu na ostrvu. Japanci nisu bili svesni opasnosti od strane Flečerove grupe koja im se približavala.

Sa američkog nosača aviona Jorktaun 4. maja oko 7 sati ujutru poleće 28 lakih bombardera, 18 torpednih bombardera i 6 lovaca u pratnji. U tri navrata oni bombarduju invazione snage sa manjim uspehom. Potopljen je 1 japanski razarač Kikuzuki i par patrolnih brodova.

Sada su japanske snage postale svesne prisustva američkog nosača. Japanski nosači kreću u potragu za Jorktaunom zaobilazeći Solomonova ostrva, ali Flečer je veđ promenio kurs i kreće prema Port Moresbiju da bi se sreo sa Fičovom grupom. Povoljni trenutak za Japance je prošao.

Dana 4. maja isplovljava invaziona flota Japana prema Port Moresbiju pod zaštitom lakog nosača Šoho.

Petog i 6. maja se obe flote (japanska i američka) kreću u pravcu Koralnog mora. U noći između 5. i 6. maja prošle su na udaljenosti od samo 70 mi (110 km) neopaženo jedna pored druge.

Pogođeni laki nosač Šoho

Američki izviđački avioni su 6. maja spazili invazionu flotu na putu za Port Moresbi. Admiral Flečer je podelio svoju flotu i poslao manji deo prema invazionoj floti (par krstarica), veći deo je trebalo da se sukobi sa japanskim nosačima.

Sedmog maja izjutra japanski izviđački avioni su spazili američke brodove. Identifikovali su ih kao nosača i krstaricu. Takagi naređuje opšti napad i odmah šalje avione, ali ispostavilo se da su to samo tanker Nešo zajedno sa pratnjom od jednog razarača. Oba broda su potopljena.

U međuvremenu su Amerikanci locirali japansku invazionu flotu zajedno sa podrškom, koju je činila grupa oko pomoćnog nosača aviona Šoho. I Amerikanci su pogrešno identifikovali ovu grupu kao grupu glavnih nosača aviona. Sa američkih nosača Leksington i Jorktaun je poslata velika formacija bombardera od oko 92 aviona, koji su potopili japanski pomoćni nosač Šoho i odbili invazionu flotu. Posle tog napada Japanci su povukli svoju invazionu flotu i poslali su svoje avione da traže američke nosače, ali bez uspeha. Samo mali deo aviona se vratio.

8. maj je bio ključni dan bitke. Obe flote su poslale izviđačke avione da traže jedna drugu.

Gotovo istovremeno su se suprotstavljene flote locirale. Japanci šalju 69 aviona na američku flotu, a Amerikanci 39 na Japance.

Leksington tone

Američki avioni su prvi napali. Međutim napad nije bio uigran, američki laki bombarderi su morali da sačekaju sporije torpedne bombardere što je dalo vremena Japancima da se spreme za borbu. Zuikaku je uspeo da se neopaženo izvuče, a Šokaku je pojačao svoju grupu lovaca. Ipak su u borbi američki bombarderi dvaput pogodili Šokaku i oštetili ga.

Japanski avioni su u međuvremenu stigli do američke flote. Napad je bio dobro uigran i ubrzo se nasač Leksington našao u plamenu, pogodila su ga 2 torpeda. Jorkatun, koji je bio pokretljiviji, uspeo je da izbegne osam torpeda, ali je bio pogođen jednom bombom, koja je izazvala manju štetu. Nešto kasnije Leksington tone, a Jorktaun je povučen radi opravke.

Posle bitke obe strane su se povukle iz borbe pošto su pretrpele velike gubitke. Japanci su, pošto su izgubili vazdušni pokrivač za nosača aviona odustali od invazije Port Moresbija.

Posledice bitke[uredi | uredi izvor]

Nijedna strana nije uspela da odnese ključnu pobedu. Amerikanci su nepovratno izgubili jedan nosač, dok je drugi bio oštećen. Međutim Jorktaun će ubrzo biti popravljen i odigraće ključnu ulogu u bici kod Midveja.

Američka mornarica je dosta naučila iz ove bitke. Stekla je iskustvo o odbrani sopstvene flote i o snabdevanju flote. Iz napada na japanske nosače stečeno je iskustvo o koordinisanju avionapada ali najbitnije je da su Japanci po prvi put bili zaustavljeni. Gubitak Leksingtona su Amerikanci mogli da nadoknade modernijim nosačima. Oštećenja na Jorktaunu su popravljena za samo 3 dana.

Japanci su potopili više brodova i odneli su taktičku pobedu. Dugoročno gledano ovo je za njih bio poraz jar su 2 nosača bila duže vremena van službe. Njihov nedostatak će se i te kako osetiti u bici kod Midveja mesec dana kasnije. Makar je samo jedan nosač bio oštećen, drugi je u borbama gotovo ostao bez aviona. Bitka je takođe bitna zbog činjenice da su Japanci posle neuspeha da zauzmu Port Morsbi i poraza kod Midveja baze u Tulagiju i Gvadalkanalu ostavile bez efikasne zaštite od strane drugih japanskih ostrvskih baza koje su ubrzo nakon toga američki marinci uspeli da osvoje.

Značajan je i gubitak iskusnih japanskih pilota. Japan je mogao da proizvede mnoštvo novih aviona, ali je gubitak tih pilota u ovoj bici bio nenadoknadiv.

Reference[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]