Boeing

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
(preusmereno sa Боинг)
Boing
Javna
Berzni simbolBA
Osnovano1916.
SedišteČikago,  SAD
Rukovodioci
Denis Mjulenburg, generalni direktor
ProizvodiCivilni i ratni avioni
Broj zaposlenih
153.000 (od 2006)
Veb-sajtboeing.com
Boing 777-200LR Vorldlajner, putnički avion sa najvećim dometom na svetu.

Boing kompanija (engl. The Boeing Company) je vodeći svetski proizvođač aviona i aeronautičke opreme, sa sedištem u Čikagu (SAD, savezna država Ilinois) i najvećim proizvodnim kapacitetima u Everetu (Vašington), oko 50 km severno od Sijetla. Kompanija je osnovana u Sijetlu 15. jula 1916, a danas je drugi po veličini vojni ugovarač na svetu, najveći svetski proizvođač putničkih aviona (po vrednosti narudžbina 2005; ovo je naziv za koji su Boing i Erbas svake godine u tesnoj borbi) i najveći svetski izvoznik. Boingove osnovne jedinice su Boing Objedinjeni odbrambeni sistemi, odgovorni za vojnu i kosmičku opremu, i Boing Putnički avioni, odgovorni za putničke avione. (Članak sadrži i potpun spisak jedinica i supsidijarnih kompanija.) Kompanija se 1996. godine ujedinila sa Makdonel Daglasom, tada drugim po veličini proizvođačem aviona u SAD.

U fiskalnoj 2004. godini, Boing je zabeležio ukupan prihod od 52,45 milijardi dolara (1,95 milijardu više no u prethodnoj). Zapošljava preko 150.000 radnika, a predsedavajući Odbora direktora, predsednik i glavni izvršni direktor je od 2005. Džim Maknerni. Deonicama Boinga se trguje na Njujorškoj deoničkoj berzi pod simbolom BA i na Tokijskoj deoničkoj berzi pod simbolom 7661. Boingove deonice su komponenta Dau Džons indeksa.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Pre 1950-ih[uredi | uredi izvor]

Kompaniju je pod imenom B&W osnovao u Sijetlu 15. jula 1916. Vilijam Boing, zajedno sa Džordžom Konradom Vesterveltom, inženjerom u Američkoj mornarici. Ime je ubrzo promenjeno u Pacifik aero prodakts (Pacific Aero Products), i zatim 1917. u „Boing avionska kompanija“ ("Boeing Airplane Company"). Vilijam Boing je studirao na Jel univerzitetu i zatim provobitno radio u drvnoj industriji, gde se obogatio, ali i stekao znanja o drvenim strukturama koja su se kasnije pokazala vrednim pri projektovanju i sklapanju aviona.

1927. godine, Boing je osnovao i avio-kompaniju, nazvanu Boing er transport (Boeing Air Transport), koja se zatim godinu dana kasnije ujedinila sa Pacifik er transportom i Boing avionskom kompanijom u jedinstvenu korporaciju. Kompanija je 1929. promenila ime na Ujedinjena korporacija za avione i prevoz ("Junajted erkraft") i kupila Pret & Vitni, Hamilton standard propeler kompaniju i Čens Vot, te 1930. i Nešnal er trasnport. Međutim, kako je Zakon o avionskoj pošti SAD iz 1934. zabranio da ista korporacija kontroliše i avio-kompaniju i proizvođača aviona, Junajted erkraft se podelio na tri manje kompanije, Boing avionsku kompaniju, Junajted erlajns i Junajted erkraft korporaciju, prethodnika današnje firme Junajted tehnolodžiz. U ishodu ovoga, Bil Boing je prodao svoje deonice.

Ubrzo zatim, postignut je dogovor sa Pan Ameriken vorls ervejzom da se razvije putnički „leteći brod“ (tip vazduhoplova koji poleće i sleće na vodi) za prevoz putnika na transatlantskim linijama. Boing 304 Kliper imao je svoj prvi let juna 1938. godine. Bio je to najveći putnički avion svog vremena, za 90 putnika na dnevnim ili 40 putnika na noćnim linijama. Godinu dana kasnije, započeli su i prvi redovni putnički letovi iz Sjedinjenih država za Ujedinjeno Kraljevstvo. Ubrzo potom otvorene su i druge linije, tako da je Pan Ameriken leteo Boingom 314 ka odredištima širom sveta.

Godine 1938, Boing je završio i sa radom na Modelu 307 Stratolajner. Stratolajner je bio prvi avion sa kabinom sa održavanim pritiskom, koji je mogao leteti na visinama od čak 6.000 m–iznad većine vremenskih smetnji.

Tom Drugog svetskog rata, Boing je proizveo ogroman broj bombardera. Mnogi od radnika bile su žene čiji su supruzi bili na frontu. Početkom marta 1944, proizvodnja je povećana do nivoa od 350 aviona mesečno. Radi zaštite od napada iz vazduha, fabrike su bile prekrivene zelenilom i seoskim detaljima. Tokom ratnih godina, vodeće američke vazduhoplovne kompanije su sarađivale. Bombarder B-17, kojeg je dizajnirao Boing, su takođe sklapali Lokid i Daglas, dok su B-29 sklapale i Bel avionska kompanija i Glen L. Martin.

Kada je Drugi svetski rat završen, glavnina narudžbina za bombardere su poništene i 70.000 Boingovih radnika je ostalo bez posla. Kompanija je ciljala da se brzo oporavi prodajom Stratokruzera, luksuznog četvoromotornog putničkog aviona kojeg je razvio na osnovu vojnog aviona. Međutim, prodaja ovog modela nije išla kako je planirano i Boing je morao potražiti druge mogućnosti da prevaziđe nastalo stanje. Kompanija je uspešno prodavala vojne avione prerađene za prevoz trupa i za tankovanje u letu.

1950-e[uredi | uredi izvor]

Sredinom 1950-ih godina tehnologija je značajno napredovala, otvarajući mogućnosti Boingu da razvije i proizvodi potpuno nove proizvode. Jedan od prvih bili su vođeni projektili kratkog dometa za presretanje neprijateljskih letelica. U to vreme, Hladni rat je već postao stvarnost sa kojom se imalo živeti, i Boing je iskoristio svoju tehnologiju kratkodometnih projektila da razvije i izgradi i interkontinentalne projektile.

Godine 1958, Boing je počeo sa isporukama svog Boinga 707, prvog američkog putničkog mlaznjaka, kao odgovor na britanski De Haviland Komet, francusku Karavelu, i sovjetski Tupoljev Tu-104, koji su činili prvu generaciju putničkih mlaznih aviona. B707, četvoromotorni avion za 156 putnika, učinio je Sjedinjene Države vodećim proizvođačima putničkih mlaznjaka. Nekoliko godina kasnije, Boing je proizveo i B720, varijantu modela 707 nešto veće brzine i kraćeg dometa. Za još nekoliko godina (1963), Boing uvodi i B727, putnički mlaznjak slične veličine, no sa tri motora, i namenjen linijama srednje dužine. Putnici, posade i avio-kompanije su vrlo brzo odlično prihvatili B727 kao komforan i pouzdan avion. Taj tip aviona su koristile i naše kompanije Jat ervejz (od 1974. do 2005) i Aviogeneks (od 1983), a bio je i zvanični avion Josipa Broza Tita. Proizvodnja Boinga 727 je obustavljena 1984, ali na prekretnici vekova gotovo 1.300 ovih aviona je još uvek letelo u flotama avio-kompanija širom sveta.

1960-te[uredi | uredi izvor]

Godine 1960. Boing je kupio firmu Pjasecki helikopter i preoblikovao je u jedinicu Boing Vertol. Dvorotorni CH–47 Činuk, kojeg je proizvodio Vertol, poleteo je prvi put 1961. Ovaj helikopter izuzetne nosivosti i dan-danas je omiljeni „konj za vuču“. 1964, Vertol je počeo i sa proizvodnjom CH–-46 Morskog viteza.

1967. godine, Boing uvodi još jedan avion za kratke i srednje linije, dvomotorni B737, do danas najprodavaniji putnički avion u istoriji vazduhoplovstva. B737 se i danas proizvodi (i odlično prodaje), uz neprekidna unapređenja. Razvijeno je više verzija, uglavnom radi povećanja broja putnika i doleta.

Prvi 747-100 ugledao je svetlo dana na ceremonijama kraj ogromne nove fabrike u Everetu 1968. godine. Avion je prvi put poleteo godinu dana kasnije, a prvi komercijalni let obavljen je 1970.

1970-e[uredi | uredi izvor]

Na početku 1970-ih, Boing je suočen sa novom krizom. Program Apolo, u kojem je Boing značajno učestvovao tokom prethodne decenije, bio je gotovo potpuno obustavljen, tako da je Boing ponovo morao da nadoknadi prihode u jedinici putničkih aviona. U to vreme, međutim, i same avio-kompanije bile su u tako teškoj recesiji da Boing nije zabeležio ni jednu jedinu narudžbu tokom više od godinu dana. Proizvodnja novog B747 Džambo džeta, Boingove nade za budućnost, kasnila je i koštala mnogo više no što je prvobitno predviđano. I onda je, povrh svega, 1971. godine, Kongres SAD odlučio da prekine novčanu podršku razvoju nadzvučnog 2707, koji je trebalo da bude Boingov (i američki) odgovor na britansko-francuski Konkord, što je primoralo kompaniju da obustavi projekat. Tako je kompanija morala da smanji broj zaposlenih, samo u oblasti Sijetla sa 80.000 skoro na polovinu. Prvi B747, četvoromotorni avion za duge linije, konačno je počeo sa komercijalnim letovima 1970. Sa svojom prepoznatljivom „grbom“ na spratu i mestom za 450 putnika, ovaj čuveni avion potpuno je promenio način na koji su ljudi leteli. Do 2001, Boing je bio jedini proizvođač koji je nudio ovakav avion i isporučio ih je preko 1.400. (Erbas danas nudi A380 koji će, kada počne sa letovima, biti najveći putnički avion u saobraćaju.) B747 je neprekidno unapređivan kako bi držao korak sa tehnologijom, uz to su razvijane i sve veće verzije produžavanjem gornjeg sprata.

1980-e[uredi | uredi izvor]

Ekonomska situacija se počela popravljati 1983. godine i Boing je sastavio svoj hiljaditi B737. Tokom sledećih godina, putnički avioni i njihove vojne verzije postali su osnovna oprema avio-kompanija i vojnih vazduhoplovstava. Zajedno sa putničkim saobraćajem, rasla je i konkurencija, pre svega od novog evropskog proizvođača putničkih aviona, Erbasa. Boing je počeo da nudi nove tipove aviona, i razvio dugački uskotrupni B757, veći, širokotrupni B767, i unapređene verzije B737. Važan projekat ovih godina bio je spejs-šatl, kojem je Boing doprineo svojim iskustvom u oblasti kosmičkih raketa iz vremena Apola. Boing je u svemirskom programu učestvovao i sa drugim proizvodima, i bio je prvi ugovarač za Međunarodnu svemirsku stanicu. U isto vreme, počelo se i sa proizvodnjom nekoliko vojnih projekata, poput RAH-66 Komanč helikoptera, sistema za odbranu iz vazduha „Osvetnik“ i nove generacije projektila kratkog dometa. Boing je veoma aktivno unapređivao postojeću i razvijao novu vojnu opremu.

1990-e[uredi | uredi izvor]

1994. godine, Boing je uveo svoj najmoderniji putnički avion, dvomotorni B777, sa kapacitetom za 390 putnika, između B767 i B747. Dvomotorac sa najvećim doletom na svetu, B777 je među avionima sertifikovanim za letove preko okeana i nenaseljenih predela (vidi ETOPS), i prodaje se izuzetno uspešno. Ovaj avion, kojem tepaju nadimkom „tri sedmice“, označio je značajnu prekretnicu i tako što je prvi u potpunosti dizajniran pomoću računara, tj. KED tehnikama. Takođe sredinom 1990-ih, kompanija je razvila i novu, osveženu i unapređenu verziju B737 porodice, poznatu kao "737 nove generacije“, koja je postala najbrže prodavana vrsta B737 u istoriji. "737 nove generacije“ uključuje 737-600, -700, -800, -900 i od skora -900ER.

Boing se 1996. godine spojio sa aero-nautičkim i odbrambenim jedinicama Rokvel internešnela, koje su tako postale Boingovom supsidijarnom kompanijom Boing Nort Ameriken. Godinu dana kasnije, Boing se spojio i sa Makdonel Daglasom, nakon čega je MD-95 preimenovan u B717, a proizvodnja širokotrupnog MD-11 je obustavljena.

2000-te[uredi | uredi izvor]

U novije vreme Boing je suočen sa sve konkurentnijim Erbasom, koji nudi solidnu komonalnost (slične kontrole) između svojih modela i najnoviju flaj-baj-vajer tehnologiju. Počevši od nule 1970-ih, Erbas je svoju porodicu aviona doveo do tačke gde mogu ponuditi avione u praktično svakoj kategoriji u kojoj ih nudi i Boing. Zapravo, Erbas se sada uspešno takmiči i u tržištima u kojima je Boing svojevremeno imao monopol, tako da su npr. niskobudžetne avio-kompanije, tradicionalne mušterije B737 modela, počele da se opredeljuju za A320, koji se i uopšteno prodaje bolje, kao i na tržištu veoma velikih aviona sa potpuno dvospratnim modelom A380. 747 je sa druge strane i žrtva zdrave prodaje samog Boingovog modela serije 777-300.

Trenutno, Boing uvodi četiri nova aviona, 787 Drimlajlner, 777-200LR izuzetno velikog doleta, 737-900ER i 747-8. 787 Drimlajner (prvobitno zvan 7E7) za srednje i dugačke linije, avion koji je 2004. godine preokrenuo Boingov tržišni uspeh, biće prvi avion u potpunosti izrađen od kompozitnih materijala, sa 20% manjom potrošnjom goriva od uporedivih modela koji danas lete, i brojnim novim pogodnostima za putnike (poput najvećih prozora do sada, brzog interneta, i poboljšane vlažnosti vazduha u kabini). Boing 777-200LR je putnički avion sa najvećim doletom na svetu, prvi koji može leteti između dijametralno suprotnih tačaka na Zemlji sa komercijalno isplativom nosivošću. (777-200LR je već u fazi testiranja u letu i prvi će biti isporučeni ove godine.) 737-900ER, ranije zvan -900H, unapređuje postojeći model 737-900, koji ima ograničen dolet i (zbog sigurnosnih propisa) kapacitet, tako da je morao biti opreman u dve klase, umesto u konfiguraciji visoke gustine, neophodnoj niskobudžetnim i ostalim kompanijama. 737-900ER imaće dolet sličan uspešnom 737-800, uz više putničkih mesta. 747-8 će biti efikasniji, nositi nešto više putnika i imati veći dolet od 747-400ER; putnička (-8I) i teretna (-8F) varijanta biće 3.7, odnosno 5.5 metara duže.

Godine 2004, Boing je obustavio proizvodnju modela 757 nakon nešto više od hiljadu proizvedenih, a poslednji primerak je isporučen Šangaj erlajnsu iz Kine. Naprednije verzije 737 počele su se takmičiti sa starim dizajnom 757. Boing je ubrzo zatim obustavio i proizvodnju modela 717, poslednjeg naslednika Makdonel Daglasove linije aviona, zbog slabe prodaje, a slična sudbina vrlo verovatno uskoro očekuje i 767, mada bi ovaj program mogao opstati ukoliko Boing za svoj izvedeni model KC-767 dobije ugovor za nove tankere za Američko ratno vazduhoplovstvo. Na taj način, Boing bi na tržištu putničkih aviona nudio četiri osnovne porodice vazduhoplova: 737, 787, 777 i 747-8.

Putnički avioni[uredi | uredi izvor]

U proizvodnji[uredi | uredi izvor]

Van proizvodnje[uredi | uredi izvor]

(računajući i Makdonel Daglasove)

Boing u Srbiji[uredi | uredi izvor]

Od kompanija u Srbiji, Boingove avione koriste Jat ervejz i Aviogeneks.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]