Boka kotorska

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Boka kotorska
Pogled na Boku kotorsku
Pogled na Boku kotorsku

  Opštine u Boki kotorskoj: Kotor, Herceg Novi i Tivat.
  Opština Budva, istorijski se smatralo da je deo Boke kotorske
Država Crna Gora
Istorijski region Dalmacija
OpštineKotor, Herceg Novi, Tivat
Površina
 • Ukupno616 km2 (238 sq mi)
Stanovništvo
 • Ukupno67,496
Demonim(i)Bokelj (muški)
Bokeljka (ženski)
Svetska baština Uneska
KriterijumKulturno: i, ii, iii, iv
Referenca125
Upis1979 (3. sednica)
Istorijski grb Boke kotorske; stilizacija iz vremena austrijske vlasti (1814—1918), kada je zvanični oblasni naziv glasio: Kotorsko gospodstvo (nem. Herrschaft Cattaro)

Boka kotorska (ven. Boche de Càtaro), ili skraćeno Boka, istorijska je i geografska oblast u današnjoj Crnoj Gori. Kao geografska oblast, Boka je definisana položajem Bokokotorskog zaliva, koji se ubraja među najveće zalive na istočnim obalama Jadranskog mora. Zaliv ima specifičnu strukturu i sastoji se od nekoliko cjelina, počevši od Hercegnovskog zaliva, koji se sužava u Kumborski tesnac, kroz koji se potom ulazi u Tivatski zaliv, a zatim se kroz prolaz Verige ulazi u Risanski zaliv, na koji se nastavlja Kotorski zaliv. Bokokotorski zaliv zalazi duboko u kopno, a njegov širi prostor je omeđen planinskih masivima Lovćena i Orjena. Ulaz u zaliv zatvaraju dva poluostrva, Luštica sa jugoistočne i Prevlaka sa sjeverozapadne strane.[1]

Kao istorijska oblast, Boka predstavlja posebnu cjelinu čiji je prostorni opseg u pojedinim razdobljima bio širi od geografskog područja koje je definisano neposrednim priobaljem samog Bokokotorskog zaliva. Po tom osnovu, sa istorijom uže Boke blisko su povezane i istorije okolnih primorskih oblasti, počevši od Grblja sa Budvom na jugoistoku, do Konavala sa Cavtatom za sjeverozapadu. Tradicionalnoj podjeli, prošlost Boke se djeli na četiri istorijska razdoblja: antičko, srdnjovjekovno, novovjekovno i savremeno. Tokom antičkog perioda, na području Boke su uspostavljene grčke kolonije, a šira oblast je bila nastanjena ilirskim plemenima, koja su potpala pod vlast Starog Rima. Boka je u srednji vijek ušla kao dio Vizantijskog carstva.

Početkom 7. vijeka, na širi prostor Boke se doseljavaju srpska plemena, nakon čega nastaju i prve kneževine: Duklja na jugoistoku i Travunija sa Konavlima na sjeverozapadu. Krajem 12. vijeka, Boka postaje sastavni dio srpske države Nemanjića, a potom se na tim prostorima smjenjuju vlasti Balšića, Kotromanića, Srpske despotovine i Kosača. Tokom 15. vijeka, Boka postepeno potpada pod vlast Mletačke republike, a dio oblasti su tokom 16. i 17. vijeka držali i Turci, koji su potom proterani od strane Mlečana, nakon čega je oblast Boke dobila svoje prepoznatljive istorijske granice. Počevši od 1797. godine, u Boki se smjenjuju razne vlasti: habzburška, ruska, francuska i ponovo austrijska, od 1814. godine. Ova oblast, čiji je zvanični naziv glasio: Kotorsko gospodstvo (nem. Herrschaft Cattaro), ostala je pod austrijskom vlašću sve do 1918. godine.

Nakon Prvog svjetskog rata, Boka je ušla u sastav novostvorene jugoslovenske države, a nakon Drugog svjetskog rata priključena je jugoslovenskoj federalnoj jedinici Crnoj Gori, tako da se od 2006. godine nalazi u sastavu Crne Gore kao samostalne i nezavisne države.

Geografija[uredi | uredi izvor]

Satelitski snimak Boke kotorske

Osnovni morfometrijski podaci Bokokotorskog zaliva: Ukupna površina je 87,33 km². Ukupna zapremina je 2.412.306.000 km³. Maksimalna dubina je 60 m. Srednja dubina je 27,3 m. Dužina zaliva je 28,13 km. Dužina obale je 105,7 km. Razuđenost obale (K) iznosi 3,07. Širina ulaza je 2,95 km.[traži se izvor] Pretpostavlja se da je na nastanak Bokokotorskog zaliva uticala fluvijalna erozija u pliocenu. Ovaj region je poznat po najvećoj prosečnoj količini padavina u Evropi — region Crkvice.[2]

Idući od pučinskog mora prema planinskom zaleđu nalaze se prodor Oštro, između rta Oštro i poluostrva Luštice, zatim Hercegnovski ili Toplanski zaliv, koji se preko Kumborskog tesnaca vezuje za Tivatski zaliv. Iz Tivatskog zaliva prolazi se kroz tesnac Verige prema Risanskom zalivu na zapadu i Kotorskom zalivu prema istoku. Od ulaza u Boku do Kotora prostire se plovna linija dugačka 33 kilometra. Ulaz u zaliv širok je 3 kilometra, dok širina Veriga nije veća od 300 metara. Spoljašnji prodor Boke je usečen u Vitaljinsko-luštički greben, a unutrašnji u Devesiljsko-vrmački greben. U reljefu zaliva Boke ističu se dve udoline, koje se pružaju od severozapada ka jugoistoku. Spoljašnja udolina je Sutorinsko-grbaljska i u njoj se nalazi Toplansko-tivatski zaliv, a unutrašnja udolina je Morinjsko-kotorska i u njoj se nalazi Risansko-kotorski zaliv. Po istom pravcu pružaju se i oba grebena. Udoline se sastoje od mlađih, paleogenskih stena, dok su oba grebena izgrađena od mezozoičnih krečnjaka.[3] Uži pojam označava manji unutrašnji zaliv, koji se prostire od Veriga (tjesnac) prema jugoistoku, do grada Kotora, po kome je i dobio naziv.[3]

U Boki kotorskoj postoji i devet ostrva: Prevlaka, Mamula i Ostrvo Vavedenje na samom ulazu u Bokokotorski zaliv, Gospa od Milosti, Sveti Marko i Ostrvo Cvijeća, Zanovetni Školjic u Tivatskom zalivu, te Krtoljska uvala, a Gospa od Škrpjela i Sveti Đorđe u Risanskom zalivu.

Nasuprot izdašnim padavinama, krečnjačko zaleđe Boke je bezvodno. Kišnica se brzo upija, voda ponire i izbija u snažnim vrelima, najčešće gde je krečnjak u kontaktu sa nepropustljivim flišem. U Boki se nalazi više snažnih vrela slatke vode odnosno izvora podzemnih tokova kraškog kraja. Među njima se ističu: jako periodsko vrelo Sopot kod Risna, vrelo Spila kod istog mesta, vrelo Dobrota ili Ljuta u Dobroti, vrelo Škurde i jaka vrulja Gurdić kod Kotora, vrelo Grbalj itd. Kod vrela Sopot javlja se na površini mora od 20 m² jako ključanje vode. Maksimalna izmerena izdašnost vrela Ljute iznosi 170 m³, dok minimum izdašnosti iznosi samo 0,10 m³ u sekundi.

Plodno zemljište, pogodna klima i male nadmorske visine utiču da udoline budu pokrivene raznim prirodnim i kulturnim dobrima. Devesiljsko-vrmački greben se sastoji od glinovitih krečnjaka koji usled raspadanja daju obilje gline. Njegovi najviši delovi su pod listopadnom vegetacijom, a spoljašnji i niži delovi pod zimzelenim žbunjem. U dolinama i uvalama ima crvenice na kojoj rastu mediteranske kulture.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Crkvene građevine u Boki iz 9. vijeka (1) i 10/11. vijeka (2)

Antičko doba[uredi | uredi izvor]

Područje Boke bilo je nastanjeno od najstarijih vremena. U ovoj oblasti se nalaze brojni arheološki spomenici iz antičkog perioda. Na području Boke su bile uspostavljene grčke kolonije, a šira oblast je bila nastanjena ilirskim plemenima. Tokom 3. i 2. vijeka stare ere, Boka se nalazila u sastavu Ilirske kraljevine, koja je nakon nekoliko ratnih sukoba (Ilirski ratovi) potpala pod vlast Starog Rima. Nakon upravne podjele rimskog Ilirika u 1. vijeku nove ere, područje Boke je pripadalo rimskoj provinciji Dalmaciji. Najznačajnije antičko naselje na području Boke bio je Risinijum (lat. Risinium), današnji Risan. Tokom velike seobe naroda, na širem prostoru Boke vođeni su ratovi između Vizantijskog carstva i Istočnih Gota, a carska vlast u oblasti učvršćena je za vrijeme vladavine Justinijana I (527—565).[4][5]

Srednji vek[uredi | uredi izvor]

Boka u sastavu države Stefana Nemanje krajem 12. vijeka

Početkom 7. vijeka, na širi prostor Boke doseljavaju se srpska plemena, nakon čega nastaju i prve kneževine: Duklja na jugoistoku i Travunija sa Konavlima na sjeverozapadu.[6][7][8] Tadašnji opseg srpskog etničkog prostora u primorskim oblastima potvrđuje i franački hroničar Ajnhard, koji je u svojim Analima franačkog kraljevstva (lat. Annales Regni Francorum) zabilježio, pod 822. godinom,[9] da su Srbi narod koji drži veliki dio Dalmacije (lat. ad Sorabos, quae natio magnam Dalmatiae partem obtinere dicitur).[10]

Tokom 11. vijeka, šire područje Boke nalazilo se u sastavu države Vojislavljevića,[11] a sredinom 12. vijeka dolazi do privremene obnove vizantijske vlasti u primorskim gradovima i oblastima.[12] Krajem 12. vijeka, Boka postaje sastavni dio srpske države Nemanjića, a Kotor dobija poseban značaj kao jedan od najznačajnijih gradova srednjovjekovne Srbije. Tokom druge polovine 14. i prve polovine 15. vijeka, na širem prostoru Boke smjenjuju se vlasti Balšića, Kotromanića, Srpske despotovine, Kosača i Crnojevića.[13][14][15][16]

Tokom srednjovjekovnog razdoblja, stanovništvo Boke je bilo hrišćansko, jednim dijelom pravoslavno, a drugim rimokatoličko. Pravoslavni hrišćani su potpadali pod nadležnost Zetske eparhije, koju je 1219. godine osnovao prvi srpski arhiepiskop Sveti Sava. Prvo sjedište ove eparhije bilo je upravo u Boki, na Miholjskoj prevlaci u Manastiru Svetog arhanđela Mihaila.[17] Najznačajnija rimokatolička ustanova u ovoj oblasti bila je Kotorska biskupija, koja je od srpskih kraljeva iz dinastije Nemanjića dobila posebne privilegije u vidu nadležnosti nad rimokatoličkim trgovačkim kolonijama u cjelokupnoj unutrašnjosti srednjovjekovne Srbije.

Između Mletaka i Turaka[uredi | uredi izvor]

Stara karta Boke iz 16. vijeka

Krajem 14. i početkom 15. vijeka, Mletačka republika je počela da širi svoju vlast prema području Boke. Mlečani su iskoristili Prvi skadarski rat, a potom i Drugi skadarski rat za učvršćivanje svog položaja u ovoj oblasti. Nakon uspostavljanja mletačke vlasti u Kotoru i Budvi, u više navrata je pokušano i pokoravanje Grblja. Od kraja 15. do početka 18. veka, dio Boke nalazio se pod turskom vlašću, a najvažnije tursko uporište u ovoj oblasti bio je Herceg-Novi, koji se od 1482. do 1687. godine nalazio u sastavu Hercegovačkog sandžaka. Turska vlast je iz ovih oblasti proterana tokom mletačko-turskih ratova (1684—1699) i (1714—1718).[18]

Puna vlast Mletačke republike[uredi | uredi izvor]

Admiral Matija Zmajević (1680—1735), jedan od najznamenitijih Bokelja iz vremena mletačke vlasti
Stara karta (1690) primorskih oblasti, od Boke do Skadarskog jezera

Mletačka vlast na području Boke dosegla je najširi opseg u vrijeme sklapanja Požarevačkog mira (1718), a nakon toga granica se nije mjenjala sve do pada Mletaka (1797). U tom razdoblju, nadležnost mletačkog namjesnika (providura) u Kotoru obuhvatala je cjelokupno područje od Paštrovića i Budve, preko Grblja i Luštice, do Risna i Herceg-Novog, obuhvatajući Dračevicu i znatan dio Krivošija. Tokom 18. vijeka, Boka je doživjela znatan privredni i kulturni uspon, a poseban napredak ostvaren je u oblasti pomorstva.[18]

Stanovništvo Boke bilo je hrišćansko, jednim dijelom pravoslavno, a drugim katoličko. Pravoslavni Srbi su na ovom području imali nekoliko manastira, među kojima je tokom 18. vijeka poseban ugled stekao manastir Savina. Početkom 1719. godine, na granicu (stare) Crne Gore i mletačke Boke spustio se srpski patrijarh Mojsije Rajović, koji je tom prilikom hirotonisao Stefana Ljubibratića za dalmatinskog vladiku, dajući mu nadležnost i nad sjeverozapadnim dijelom Boke, dok je jugoistočni dio ostao u nadležnosti cetinjskih vladika. Mletačke vlasti nijesu željele da dopuste učvršćivanje pravoslavne jerarhije u svojim oblastima, tako da je vladika Stefan morao da napusti svoju eparhiju već 1722. godine.[19]

Uzastopne smjene vlasti[uredi | uredi izvor]

Nakon pada Mletačke republike (1797) cjelokupno područje Boke je prema odredbama Kampoformiskog mira potpalo pod vlast Habzburške monarhije. Nove političke promjene nastupile su već tokom 1806. godine, kada je Francuska pokušala da uspostavi vlast nad Bokom, oslanjajući se na odredbe Požunskog mira. To nije željela da dopusti Rusija, koja je uz pomoć Crne Gore uspjela da osujeti francuske namjere, ali ne zadugo. Već prema odredbama Tilzitskog mira (1807), Rusija je priznala francuska prava u Boki, nakon čega je došlo do uspostavljanja pune francuske vlasti u ovoj oblasti. Cjelokupno područje Boke uključeno je u sastav francuskih Ilirskih provincija. Nakon niza francuskih poraza tokom 1812. i 1813. godine, Rusija je podstakla saradnju Bokelja i Crnogoraca u cilju protjerivanja francuskih snaga, čime se ukazala prilika da se dvije susjedne oblasti, Boka i Crna Gora, ujedine na osnovu prethodno održanih skupština. Tada je obrazovana i zajednička zemaljska uprava, sastavljena od 9 Bokelja i 9 Crnogoraca, koja je 29. oktobra 1813. godine proglasila ujedinjenje Crne Gore i Boke. Na čelu ove svojevrsne vlade, odnosno Centralne komisije (kako se zvala) bio je vladika Petar I Petrović Njegoš. Iako je time bila postavljena osnova za stvaranje jedinstvene crnogorsko-bokeljske države, do toga nije došlo pošto su velike sule 1814. godine potvrdile prava Austrijske carevine, koja je potom obnovila svoju vlast u Boki.[20]

Austrijska vlast[uredi | uredi izvor]

Stjepan Mitrov Ljubiša (1824—1878), predstavnik Boke u Carevinskom vijeću

...Bez Boke je srpstvo bilo
Ka' nevjesta bez đerdana,
Ili momak bez čelenke,
Il' bez konja od megdana.
Ah, divna je srpska Boka! –
Može Bosfor da zasrami!
Na svoj zemnoj površini
Čime ona da se sravni?...[21]

Nikola I Petrović Njegoš

Tokom 1814. godine, Boka je potpala pod austrijsku vlast. Prema administrativnoj podjeli austrijske Kraljevine Dalmacije, oblast Boke je bila organizovana kao posebna jedinica pod nazivom: Kotorsko gospodstvo (nem. Herrschaft Cattaro).

Zbog velikog uticaja cetinjskih vladika na duhovni i kulturni život Bokelja, Austrija je 1820 godine ukinula njegovu duhovnu vlast u Boki i prenjela duhovnu jurisdikciju na pravoslavno-dalmatinskog Episkopa u Dalmaciji sa sjedištem u Zadru.

Tršćanski veletrgovac i brodovlasnik Spiro Gopčević je 1852. godine izmolio od austrijskog cara da se Boka demilitarizuje.[22]

U doba Austrougarske dvojne monarhije, Boka kotorska je bila dvojezička teritorija, na kojoj su od 1867. do 1918. godine službeni jezici bili italijanski (dominantan jezik u čisleitalijanskoj Dalmaciji) i srpski.[23]

Jedan od najznačajnijih narodnih prvaka sa ovog područja tokom razdoblja austrijske vlasti bio je Stjepan Mitrov Ljubiša, znameniti srpski književnik i narodni poslanik u Dalmatinskom saboru i Carevinskom vijeću, koji je stekao velike zasluge za uspostavljanje srpske pravoslavne Bokokotorske eparhije.

Počevši od 1879. godine, na području Boke je djelovala Srpska narodna stranka, čiji su kandidati u nekoliko navrata odnijeli pobjedu na izborima za poslanike u bečkom Carevinskom vijeću.

U sastavu Jugoslavije[uredi | uredi izvor]

Italijanska Kotorska provincija (ital. Provincia di Cattaro) u periodu od 1941. do 1943. godine

Nakon 1918. godine, Boka je postala deo novostvorene Kraljevine Jugoslavije. U sklopu administrativnog preuređenja države, koje je pokrenuto 1922. godine, uključena je u sastav Zetske oblasti, a počevši od 1929. godine nalazila se u sastavu Zetske banovine.

Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije u proljeće 1941. godine, područje Boke je okupirano od strane fašističke Italije, čime je ponovo pokrenuto pitanje o političkom položaju ovog strateški važnog područja. Italijanska vlada je veći deo ove oblasti anektirala i organizovala kao posebnu pokrajinu, pod nazivom: Kotorska provincija (ital. Provincia di Cattaro), koja je postojala u periodu od 1941. do 1943. godine. Tokom italijanske okupacije, Kotorskoj provinciji je pripadalo i područje opštine Gruda sa Prevlakom.[24]

Nakon kapitulacije Italije u jesen 1943. godine, Boka je potpala pod njemačku okupaciju. Upravo u to vrijeme, Nezavisna Država Hrvatska (NDH) je pokušala da iskoristi novonastalo stanje u cilju priključenja dotadašnje italijanske Kotorske provincije, čime se nastojao realizovati koncept Crvene Hrvatske, koji je tokom predratnih godina uobličio pohrvaćeni crnogorski publicista Savić Marković Štedimlija. Međutim, do realizacije velikohrvatskih pretenzija nije došlo, pošto Njemačka nije uvažila zahtjeve ustaškog režima.[24]

Tokom italijanske i njemačke okupacije, na širem području Boke došlo je do razvoja Narodnooslobodilačkog pokreta. Prilikom osnivanja Narodnooslobodilačkog odbora za Crnu Goru i Boku, koji je stvoren početkom 1942. godine,[25] poštovana je posebnost Boke u odnosu na susjednu Crnu Goru, što je naglašeno putem ravnopravnog navođenja oba oblasna naziva, a takvo rešenje je zadržano i prilikom prerastanja pomenutog tijela u Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Crne Gore i Boke (1943). Međutim, već prilikom pretvaranja ovog tijela u Crnogorsku antifašističku skupštinu narodnog oslobođenja (1944), pomen Boke je izostavljen iz novog zvaničnog naziva, te je tako ova pokrajina, nastanjena pretežno Srbima i Hrvatima, po prvi put u istoriji podvedena pod Crnu Goru.[26]

U novoj Jugoslaviji, Boka je bila u sastavu jugoslovenske federalne jedinice Crne Gore. U vreme raspada Jugoslavije (1991—1992), deo srpskih izbeglica sa područja Dubrovačkog primorja i Hercegovine našao je utočište na području Boke.

U nezavisnoj Crnoj Gori[uredi | uredi izvor]

Rezultati referenduma o državnom statusu Crne Gore, po opštinama (2006)

U vreme održavanja referenduma o nezavisnosti Crne Gore (2006), na području Boke je došlo do političke polarizacije, tako da se stanovništvo opštine Herceg Novi većinski izjasnilo za ostanak u zajedničkoj državi, dok se stanovništvo u opštinama Kotor, Tivat i Budva izjasnilo u prilog nezavisnosti. Neposredno nakon toga, u vreme rasprave o donošenju novog Ustava Crne Gore (2007), došlo je do obnove starih zahteva za administrativom i političkom autonomijom Boke, uz pozivanje na na istorijsku, geografsku, ekonomsku i etničku posebnost ove oblasti u odnosu na Crnu Goru. Iako su zahtevi za decentralizacijom vlasti bili uobličeni uz pozivanje na evropske standarde u oblasti političke regionalizacije, takve inicijative su bile odbačene od strane pobornika unitarističkog uređenja Crne Gore. Uprkos tome, politički predstavnici bokeljskih Srba i bokeljskih Hrvata su nastavili da se zalažu za decentralizaciju vlasti, a 2008. godine je osnovana i posebna regionalistička stranka, pod nazivom Demokratski centar Boke. Za administrativnu i političku autonomiju Boke se zalažu i neke druge političke stranke u Crnoj Gori.[27]

Stanovništvo[uredi | uredi izvor]

Etnički sastav stanovništva Boke, prema popisu iz 2003. godine

Veća naselja u Boki su: Njivice, Igalo, Herceg Novi, Savina, Meljine, Zelenika, Kumbor, Đenovići, Baošići, Bijela, Kamenari, Kostanjica, Morinj, Risan, Perast, Ljuta, Dobrota, Kotor, Škaljari, Muo, Prčanj, Donji Stoliv, Gornji Stoliv, Lepetane, Donja Lastva, Gornja Lastva, Tivat, Krtoli, Luštica, Rose, a između njih je još desetak malih naselja.

Opština Stanovništvo po popisu 2011.
Ukupno
Crnogorci
Srbi
Hrvati
Ostali
Neizjašnjeni
Herceg Novi 30,864 10,395 33,68% 15,090 48,89% 662 2,14% 1,809 5,86% 2,908 9,42%
Tivat 14,031 4,666 33,25% 4,435 31,61% 2,304 16,42% 1,351 9,63% 1,275 9,09%
Kotor 22,601 11,047 48,88% 6,910 30,57% 1,553 6,87% 1,145 5,07% 1,946 8,61%
Tri opštine 67,496 26,108 26,436 4,519 4,305 6,129

Apsolutna većina stanovništva pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Kultura[uredi | uredi izvor]

Nošnja Bokelja iz 19. vijeka

Privreda[uredi | uredi izvor]

Za privredu Boke razvijenija industrija ima veći značaj od rudarstva. Oko Herceg Novog ima boksita, a kod Kotora mangana. U Boki se eksploatiše mermer. Krečnjak Veriga je žilav, ali podesan za obradu. Predstavlja odličan građevinski materijal, koji je pored ostalog poslužio i u izradi Markovog trga u Veneciji.[traži se izvor]

Galerija[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Marković 1967.
  2. ^ Marković 1967, str. 442.
  3. ^ a b Marković 1967, str. 782.
  4. ^ Ostrogorski 1955.
  5. ^ Zečević 2002.
  6. ^ Moravcsik 1967.
  7. ^ Ferjančić 1959.
  8. ^ Komatina 2014, str. 33—46.
  9. ^ Scholz 1970, str. 111.
  10. ^ Pertz 1845, str. 83.
  11. ^ Kovačević 1967, str. 279—444.
  12. ^ Ferluga 1957.
  13. ^ Ćirković 1970, str. 3—48. sfn greška: više ciljeva (2×): CITEREFĆirković1970 (help)
  14. ^ Božić 1970a, str. 49—133.
  15. ^ Božić 1970b, str. 135—275.
  16. ^ Božić 1970c, str. 277—370.
  17. ^ Bogdanović 1981, str. 317—320.
  18. ^ a b Stanojević 1970.
  19. ^ Vuković 1996, str. 468.
  20. ^ Milićević 1981.
  21. ^ Petrović Njegoš, Nikola I (1892). „Pjesnik i vila”. Cetinje: Državna štamparija: 113—114. 
  22. ^ „Srbski dnevnik”, Novi Sad 1854. godine
  23. ^ Dračevica Arhivirano na sajtu Wayback Machine (6. mart 2016). br. 3. Pristupljeno 17. januar 2013.
  24. ^ a b Pajović 1977.
  25. ^ Lakić 1981, str. 150.
  26. ^ Lakić 1963.
  27. ^ Carević za autonomiju Boke: Da budemo domaćini u svojoj kući (2017)

Izvori i literatura[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]