Boris Krajger
boris krajger | |||||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
Lični podaci | |||||||||
Datum rođenja | 14. februar 1914. | ||||||||
Mesto rođenja | Sveta Trojica, kod Maribora, Austrougarska | ||||||||
Datum smrti | 4. januar 1967.52 god.) ( | ||||||||
Mesto smrti | Martinci, kod Sremske Mitrovice, SR Srbija, SFR Jugoslavija | ||||||||
Profesija | društveno-politički radnik | ||||||||
Delovanje | |||||||||
Član KPJ od | maja 1934. | ||||||||
Učešće u ratovima | Narodnooslobodilačka borba | ||||||||
Služba | NOV i PO Jugoslavije Jugoslovenska armija 1941 — 1945. | ||||||||
Čin | general-potpukovnik u rezervi | ||||||||
Predsednik Izvršnog veća Narodne skupštine NR Slovenije | |||||||||
Period | 1953 — 1962. | ||||||||
Prethodnik | Miha Marinko | ||||||||
Naslednik | Viktor Avbelj | ||||||||
Heroj | |||||||||
Narodni heroj od | 5. septembra 1953. | ||||||||
Odlikovanja |
|
Boris Krajger — Janez (sloven. Boris Kraigher; Sveta Trojica, kod Maribora, 14. februar 1914 — Martinci, kod Sremske Mitrovice, 4. januar 1967), učesnik Narodnooslobodilačke borbe, društveno-politički radnik SFRJ i SR Slovenije i narodni heroj Jugoslavije.[1] U periodu od decembra 1953. do juna 1962. godine obavljao je funkciju predsednika Izvršnog veća Narodne skupštine Narodne Republike Slovenije.
Biografija[uredi | uredi izvor]
Rođen je 14. februara 1914. u selu Sveta Trojica, kod Maribora, u kraju Slovenske gorice. Njegov otac Alojz (1877—1959) je bio okružni lekar i pisac, a po političkom uverenju socijalist. Borisov stariji brat Dušan (1908—1943) proglašen je za narodnog heroja Jugoslavije, a rođak Sergej Krajger (1914—2001) je bio društveno-politički radnik i junak socijalističkog rada. Posle Prvog svetskog rata, porodica se preselila u Ljubljanu, gde je otac postao upravnik bolnice. Kao gimnazijalac, Boris, je najpre bio aktivan sportista, a zatim se angažovao i u političkim zbivanjima.
U prvim danima Šestojanuarske diktature, 1929. godine, Boris i njegova braća su bili pod uticajem profesora Poljanske gimnazije: Franceta Koblara, Lovra Sušnika i Juša Kozaka, i postali simpatizeri ilegalne Komunističke partije Jugoslavije (KPJ). Policijska istraga protiv nešto starijih školskih drugova, Toneta Tomšiča i Borisa Ziherla, a naročito hapšenje Maksa Stermeckog, su Borisa Krajgera ga još više privukli komunistima.
Godine 1932. je počeo da studira građevinsku tehniku na Ljubljanskom univerzitetu. Tada je stupio u levičarski klub „Triglav“ i uključio se u revolucionarni studentski pokret. Učestvovao je u velikim demonstracijama protiv diktature i proučavao marksističku literaturu. Posle prvog hapšenja, Boris Kidrič ga je, maja 1934. godine, primio u članstvo Komunističke partije Jugoslavije (KPJ). Odmah po prijemu u Partiju, počeo je da radi u tehnici Pokrajinskog komiteta KPJ za Sloveniju.
Novembra 1934. godine je, zbog političke delatnosti, uhapšen i osuđen na dve i po godine robije, koju je izdržao u Sremskoj Mitrovici. Kad se, 9. maja 1937. godine, vratio u Ljubljanu, nastavio je studije i revolucionarni rad. Radio je kao tehničar u raznim građevinskim preduzećima, da bi se izdržavao. Kao komunist je delovao u Slovenskom klubu „Braniboru“, stručnim organizacijama i u „Crvenoj pomoći“.
U periodu od 1937. do 1940. godine bio je sekretar Omladinske komisije pri Centralnom komitetu Komunističke partije Slovenije, koja je, krajem 1938. godine, prerasla u Pokrajinski komitet SKOJ-a za Sloveniju. Bio je i član Omladinske komisije pri Centralnom komitetu KP Jugoslavije, koja je, sredinom 1938. godine, prerasla u Centralni komitet Saveza komunističke omladine Jugoslavije. Organizovao je omladinu i među njom razvijao antifašizam.
U periodu od 1938. do 1940. godine je bio član Okružnog komiteta KPS za Ljubljanu. Februara 1939. godine je izbegao hapšenje i logor u Bileći, pa se, kao ilegalac, posvetio partijskom radu. Na Trećoj konferenciji KP Slovenije, 29. juna 1940. godine, izabran je u Centralni komitet KP Slovenije, gde je odgovarao za rad s omladinom i za Agitprop.
Narodnooslobodilačka borba[uredi | uredi izvor]
Uhapšen je 27. marta 1941. godine u Jasenicama, ali je iz zatvora pušten prilikom napada Sila Osovina na Kraljevinu Jugoslaviju, 6. aprila 1941. godine. Posle okupacije, ostao je ilegalno u okupiranoj Ljubljani i bio sekretar Okružnog komiteta KPS i Okružnog odbora Osvobodilne fronte (OF). Posle hapšenja Antona Toneta Tomšića, decembra 1941. godine, Boris Krajger je preuzeo i poslove organizacionog sekretara CK KP Slovenije.
Kad je okupator, krajem februara 1942. godine, ogradio Ljubljanu žicom, Centralni komitet KP Slovenije i Izvršni odbor Osvobodilne fronte su van žičane ograde ustanovili svoja povereništva na čelu s Borisom Krajgerom, i preko njega održavali veze i usmeravali delatnost Narodnooslobodilačkih organizacija i partizanskih jedinica u Sloveniji. Maja 1942. godine Boris Krajger je kooptiran u Politbiro CK KPS.
Ubrzo potom Italijani su ga, u raciji u Ljubljani, uhapsili i internirali u logor Gonars. Tamo je s ostalim logorašima iskopao rov i kroz njega, 31. avgusta 1942. godine, pobegao sa sedam drugova u gorička brda, i uključio se u akcije Okružnog komiteta KPS za Slovenačko primorje. Sredinom novembra je došao u sedište CK KPS u Polhograjske Dolomite, i ponovo delovao u Politbirou. Posle povratka rukovodstva NOP-a na Kočevski rog, postao je, 20. maja 1943. godine, vršilac dužnosti političkog komesara Glavnog štaba NOV i PO Slovenije, a 14. jula je imenovan za političkog komesara.
Oktobra 1943. godine, postao je član Plenuma Osvobodilne fronte (OF), Slovenačkog narodnooslobodilačkog veća (SNOV) i Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), a 23. septembra 1944. član Izvršnog odbora OF-a. Od oktobra 1944. do početka marta 1945. godine delovao je i u Politbirou CK KPS i došao u Štajersku kad je tamo počela nemačka ofanziva protiv oslobođene teritorije u Gornjoj Savinjskoj dolini. Početkom marta 1945. godine, kad je oslobođenje Slovenačkog primorja postalo najvažniji zadatak, CK KPS ga je poslao za političkog sekretara Oblasnog komiteta KPS i sekretara Pokrajinskog odbora OF-a za Slovenačko primorje.
Posleratni period[uredi | uredi izvor]
Učestvovao je u prodoru jedinica Devetog slovenačkog korpusa prema Trstu. U vreme borbe za slovenačku nacionalnu granicu, bio je sekretar Centralnog komiteta KP Julijske krajine sve do 17. juna 1946. godine, kad je postao ministar unutrašnjih poslova u Vladi Narodne Republike Slovenije. Godine 1948, na Petom kongresu KPJ, izabran je za člana Centralnog komiteta KPJ.
Krajem januara 1953. godine postao je član Izvršnog veća Narodne Skupštine NR Slovenije, a 15. decembra 1953. je postao njegov predsednik; bio je član Saveznog izvršnog veća (SIV) i član njegovog Odbora za perspektivni društveni plan. Od juna 1962. je bio i član Koordinacionog odbora SIV-a. Godine 1962. je postao predsednik Odbora SIV-a za opšta privredna pitanja, a 25. juna je izabran za potpredsednika SIV-a i predsednika Odbora SIV-a za privredu.
Više puta je biran za republičkog i saveznog poslanika. Do odlaska u Beograd, 1962. godine, bio je član Izvršnog komiteta Centralnog komiteta Saveza komunista Slovenije, član Predsedništva SSRN Slovenije i Glavnog odbora SUBNOR-a Slovenije. Od 1960. bio je član Saveznog odbora SSRN Jugoslavije, i od 1958. član Izvršnog komiteta CK SKJ. Imao je čin rezervnog general-potpukovnika JNA.
Poginuo je 4. januara 1967. godine, u saobraćajnoj nezgodi na auto-putu Zagreb—Beograd, kod sela Martinci, u blizini Sremske Mitrovice.
Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih visokih jugoslovenskih odlikovanja, među kojima su — Orden narodnog oslobođenja, Orden partizanske zvezde sa zlatnim vencem, Orden zasluga za narod sa zlatnom zvezdom, Orden bratstva i jedinstva sa zlatnim vencem i Orden za hrabrost. Ordenom narodnog heroja odlikovan je 5. septembra 1953. godine.
Foto-galerija[uredi | uredi izvor]
-
Franc Rozman Stane, Edvard Kardelj i Boris Krajger (prvi zdesna), 1943.
-
Boris Kidrič i Stane Dobovičnik, 1943.
-
Boris Krajger (prvi sleva) sa članovima Glavnog štaba NOV i PO Slovenije, 1944.
-
Petar Stambolić i Boris Krajger, 1958.
-
Boris Krajger, 1961.
-
Boris Krajger i Edvard Kardelj, 1965.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Ko je ko u Jugoslaviji — biografski podaci o jugoslovenskim savremenicima. Beograd: Sedma sila. 1957. COBISS.SR 4864263
- Vojna enciklopedija tom IV. Beograd. 1971. COBISS.SR 42776071
- Narodni heroji Jugoslavije tom I. Beograd: Narodna knjiga. 1982. COBISS.SR 48700167
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ „Kraigher, Boris (1914–1967) - Slovenska biografija”. www.slovenska-biografija.si. Pristupljeno 2022-01-15.
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- „Poznate saobraćajne nezgode Jugoslavije”. jugozvuk.blogspot.com. 7. 12. 2012.
- „Boris Kraigher”. zgodovina.si. 4. 1. 2017.
- Rođeni 1914.
- Umrli 1967.
- Mariborčani
- Slovenci
- Revolucionarni studentski pokret Jugoslavije
- Politički zatvorenici (komunisti)
- Komunisti Slovenije
- Članovi CK KPJ/SKJ
- Jugoslovenski partizani
- Politički komesari NOVJ
- Većnici AVNOJ-a
- Narodni heroji - K
- Nosioci Partizanske spomenice 1941.
- Predsednici Vlade SR Slovenije
- Društveno-politički radnici SR Slovenije
- Društveno-politički radnici SFRJ
- Poslanici Skupštine SFRJ
- Generali JNA u rezervi
- Stradali u saobraćajnim nezgodama u Srbiji
- Sahranjeni na groblju Žale