Borić

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Borić
Lični podaci
Puno imeBorić
Datum rođenjaoko 1100.
Mesto rođenjaUgarska
Datum smrtiposlije 1165.
Porodica
SupružnikLavica Vukmirić
PotomstvoKulin, Stefan, Pavle, Bogdan, Dragiša, Anastasija, Vera Boričević.
RoditeljiŽupan Berislav
Ban Bosne
Period1154—1164.
PrethodnikLadislav II Ugarski
NaslednikKulin

Borić (grč. Βορίτξης, lat. Boricius; oko 1100—1168) bio je prvi poznati vladar sa titulom bana u srednjovjekovnoj Bosni, u vrijeme kada je zemlja po prvi put bila nezavisna teritorija.[1] Istoričari nemaju mnogo informacija o njegovom životu, osim da je bio podanik dalmatinskog kralja. Njegova titula bila je „ban”,[a] (grč. Βορίτξης ὁ Βόσθνης χώρας ἔξάρχων),[2][3] prema Jovanu Kinamu. Na latinskom, njegova titula je glasila „ban Borić od Bosne” (lat. banus Boricius de Bosna),[4] prema dokumentima iz 1209. godine koje je izdao Andrija II.[5] a naslijedio je bana Tvrtka[potrebna odrednica].[6][b] Borić se borio protiv vizantijske vojske 1154. godine,[1] zajedno sa ugarskim kraljem. Borić je protjeran iz Bosne 1164. godine, kada je vlast preuzela Vizantija.[7]

Kako je i zbog kojih zasluga došao Borić do časti bosanskog namjesnika, odnosno bana, nije poznato; zna se da je pripadao jednom jakom bratstvu. Ne zna se ništa o tome da li je za bana došao pristankom naroda ili zahvaljujući svojoj ličnoj vrijednosti — ili kao mađarski povjerenik. U ovom posljednjem slučaju bilo bi za mađarsku politiku tog vremena karakteristično da je na to mjesto postavljen on, Srbin ili Slavonac, a ne neki od mađarskih velikaša.[8]

Istorijska pozadina[uredi | uredi izvor]

Srpske zemlje, oko 1050. godine, prije dolaska Borića na vlast.

Tokom svoje vladavine, knez Časlav Klonimirović pokušao je izjednačiti položaj srpskih plemena, kao i ukloniti tendenciju određenih područja da se otcijepe u odvojene teritorije. Knez Časlav bio je najbolji predstavnik centralne vlasti zemlje i jaka vladalačka ličnost. Poslije njegove smrti, određene oblasti su se odvojile i proglasile nezavisnost, a zemlja se podijelila u manje kneževine, nezavisne jedne od drugih.[9][10] U sjevernom dijelu države javljaju se tendencije za organizovanjem sopstvene samouprave, pa tada Bosna postaje djelimično samostalna teritorija po prvi put, nakon smrti Časlava, a tokom vladavine bana Borića.[7]

Porijeklo[uredi | uredi izvor]

Porijeklo bana Borića nije jasno utvrđeno, ali se sa sigurnošću zna da nije iz Bosne. Oko 1162. godine Borić je prepisao imanja viteškom redu Templara u Slavoniji. Ova informacija je od velikog značaja, jer govori upravo o tome da su se nasljedna imanja Borića nalazila u Slavoniji. Prema Vladimiru Ćoroviću, Borić je porijeklom iz Grabarja blizu Broda na rijeci Savi, gdje je imao posjede sa obje strane rijeke.[8] Dio ovih imanja je ostao u vlasništvu bana Borića do kraja vladavine u Bosni, a nakon povlačenja sa vlasti ban se vraća upravo na ova imanja u Slavoniji gdje provodi ostatak života.[11] Istoričari nisu zabilježili mnogo podataka o samom porijeklu bana Borića, a jedino što je sa sigurnošću poznato je da je bio sin lokalnog župana Berislava. Smatra se da je Borić bio u krvnom srodstvu sa potonjim vladarima Bosne, porodicom Kotromanić, zbog toga što je budući kralj Ugarske — sa velikim brojem dokumenata — potvrđivao regalna prava na imanja u Slavoniji osnivaču dinastije Kotromanića i budućem banu Prijezdi I. Ovo su upravo ona imanja koja su pripadala banu Boriću, a s obzirom da je poznato da su se njegovi potomci vratili u Slavoniju izvodi se zaključak o krvnoj vezi između Borića i Prijezde to jest Borića i dinastije Kotromanić.[12]

Vladavina[uredi | uredi izvor]

Ban Borić je bio prvi vladar koji se u potpunosti oslobodio uticaja dalmatinskih kraljeva; njegova vladavina počinje 1141. godine.[6] Jovan Kinam, vizantijski istoričar piše u svojim djelima da je Borić bio podređen ugarskom kralju, kome je plaćao i porez. Za vrijeme rata Ugarske sa Manojlom Komninom, Borić je bio na strani ugarskog kralja. Tokom ovih ratova, Borić se pokazao kao veliki vojskovođa i uspješno je odbio sve napade. Uspješno ratovanje tokom ovih sukoba bio je jedan od ključnih razloga za dobijanje titule bana Bosne. Nakon 13 godina od ovih sukoba, Manojlo I Komnin je ponovo poslao vojsku na ugarskog kralja; vojska je zasustavljena na rijeci Drini, s obzirom da je upravo teritorijama preko rijeke Drine vladao ban Borić. Nakon što je Manojlo Komnin napao Desu — poglavara Raške — i osvojio Hum, otpočeo je napad na Banovinu Bosnu i teritorije bana Borića, ali u tome nije bio uspješan. Borić je bio prvi vladar koji se zalagao za osamostaljenje Bosne od stranih uticaja i stvaranje jake centralne državne vlasti bez velikog uticaja Ugarske i Vizantije, pa je upravo zbog toga tokom svoje vladavine vodio veliki broj ratova.[13] U svojim namjerama nije uspio, jer je njegova vladavina naglo prekinuta a zemlja okupirana od Vizantije.[14]

Srpske države polovinom 12. veka.

Vojni pohodi[uredi | uredi izvor]

Manojlo I Komnin

Bosanski biskup Milovan je bio pod direktnom nadležnošću arhibiskupa splitskog (u tekstvu: spljetskog), ali po molbi mitropolita dubrovačkog — papa je odlučio da Milovan potpadne pod njegovu crkvenu jurisdikciju.[6] Ovakvom promjenom nije bio zadovoljan ni sam biskup, kao ni ban Borić, pa je uskoro upravo zbog promjene crkvene nadležnosti — a osiguravši pomoć ugarskog kralja — Borić započeo opsadu Dubrovnika. Dubrovniku su se u pomoć odazvali gradovi Perast i Kotor, čije su vojske pod komandom Miha Bobalića uspješno zasutavile napad bana Borića, tokom vojnog pohoda poznatog kao Rat Bosne i Dubrovnika 1154. godine.[7] Jedan od komandanata banove vojske je bio Tomaš Vukmirić, čija je sestra Lavica bila žena bana Borića, a sam Tomaš je poginuo za vrijeme ovog rata. Posredstvom trebinjskog biskupa, Borić je sklopio mir sa Dubrovčanima, pod određenim uslovima — među koje su spadali da Milovan, bosanski biskup, ostane pod nadležnosti dubrovačkog biskupa; te da ban isplati odštetu Dubrovniku i donese poklone kao znak pomirenja. Tokom Rata sa Dubrovnikom, ban Borić je istovremeno slao i dio vojske u opsadu grada Beograda (u tekstu: Biograd), koji je bio pod vlašću Manojla Komnina. Upravo zbog napada na Beograd, koji su Grci uspješno zaustavili i pokrenuli kontranapad na Bosnu, ban je bio primoran da sklopi primirje sa Dubrovnikom, a kasnije i sa samim Grcima, pod uslovom da ban prekine prijateljske i savezničke veze sa ugarskim kraljem. Nakon sklapanja primirja sa Dubrovnikom, ban je benediktinskom redu na ostrvu Mljet u Babinom polju poklonio crkvu Svetog Pankratija.[15]

Vizantijski pisac Jovan Kinam pominje bana Borića u tekstovima koji govore o bitkama između Ugarske i Vizantije tokom 1154. godine. Nakon što su Ugari sa svojim saveznicima započeli opsadu grada Braničeva i krenuli ka Beogradu, car Manojlo I Komnin saznavši za ovo, kao i za to da se među vojskom nalaze odredi bana Borića, jedan dio vojske šalje upravo na bana. Do bitke između banove i careve vojske nije došlo, jer je vizantijska vojska umjesto bana napala direktno ugarske jedinice.[16]

Ban Borić je kasnije bio uključen i u borbu oko nasljedstva krune na ugarskom tronu.[1] Za vrijeme tih borbi ban Borić je držao stranu vizantijskog kandidata, isto kao i stari Beloš, koji je u to vrijeme bio ban Hrvatske.[17] Pobjednik sukoba oko krune, Stefan IV, zahvalio se banu što je stao na njegovu stranu darovavši mu imanja u Slavoniji, koja je ban morao da napusti nakon vojnog pohoda Manojla Komnina na Ugarsku. Tokom ovih ratova Manojlo Komnin je u periodu 1166—1167. osvojio Dalmaciju, dio Slavonije, Srema i Bosne. Tokom 1166. godine car Komnin, nakon osvajanja Srema, šalje vojsku na Banovinu Bosnu, ali izmorena vojska, nakon uzastopnog ratovanja nije imala snage da osvoji Bosnu, pa je Manojlo Komnin bio primoran da zaključi mir 1167. godine, nakon čega je vizantijsko-ugarski konflikt privremeno zaustavljen. Sklapanjem ovog primirja podijeljen je Srem tako što je Ugarska ostala na teritorijama sjeverno od Save, a Vizantija okupirala južni dio. Tokom srednjeg vijeka teritorija Srema je uključivala i teritorije južno od rijeke Save, kao i region današnje Mačve. U ovo vrijeme u Banovini Bosni su se dešavale krupne polititčke promjene, jer Banovina dolazi pod privremenu vizantijsku vlast.[7] Dobri odnosi sa Ugarskom nisu trajali dugo, jer je Gejzin sin preuzeo vlast od Stefana IV. Nakon preuzimanja vlasti, novi vladar Ugarske je poslao njemačkog viteza Gotfrida na bana Borića. Smjena vlasti na ugarskom tronu je za direktnu posljedicu imala i smjenu vlasti u Bosni, jer je nakon dolaska Gotfrida nasilno prekinuta vlast bana Borića, koga je naslijedio Kulin ban.[18]

Ban Borić je pomagao Stefanu Nemanji tokom borbe za vlast u srednjovjekovnoj Srbiji, kao i tokom vojnih sukoba sa Vizantijom. I pored svih vojnih pohoda i ugarskog neprijateljstva Borić je uspio da zadrži svoje posjede sjeverno od rijeke Save u Slavoniji, na koje se se vratili njegovi potomci.[19]

Porodica[uredi | uredi izvor]

Banovina Bosna oko 1184. godine, nakon smrti bana Borića.

Veliki knez Miroslav, brat Stefana Nemanje, oženio je Veru — ćerku bana Borića. Rodbinska veza između ove dvije porodice je osigurala banu sigurnog saveznika, kao i mogućnost da što više učvrsti centralnu vlast, a svoju titulu prenese na sina Kulina. Žena bana Borića je bila Lavica Vukmirić — sestra Tomaša Vukmirića, sa kojom je imao nekoliko sinova od kojih je najpoznatiji Kulin, budući ban. Ban Borić je umro 1168. godine, nakon 27 godina na vlasti.[20] Nakon smrti Borića, njegovi potomci se vraćaju na porodična imanja u Slavoniji, što je potvrđeno istorijskim poveljama u kojima se Borićevi nasljednici pominju dugi niz godina, nakon smrti bana.[21]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Na grčkom, njegova titula je glasila „namjesnik teritorije Bosne”
  2. ^ Borićeve prethodnike, tačnije njih sedam u koje spada i pomenuti Tvrtko, navodi Slavoljub Bošnjak u svom djelu „Zemjopis i poviesnica Bosne”, dok kod ostalih autora, poznat je samo knez Stefan Vojislavljević.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v Antić & Kecmanović 2016, str. 46.
  2. ^ Niebuhr, Barthold Georg (1836). Corpus scriptorum historiae byzantinae. Impensis E. Weberi. |pages=343—}}
  3. ^ Moravcsik 1984
  4. ^ Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini. Zemaljska štamparija. 1903. str. 367. „... darovao nekoЬ "banus Boricius de Bosna"...” 
  5. ^ Ćorović 1940, str. 52.
  6. ^ a b v Bošnjak 1851, str. 87.
  7. ^ a b v g „Ban Borić”. Istorijska biblioteka. Pristupljeno 19. 8. 2017. 
  8. ^ a b Ćorović 1997, str. 96.
  9. ^ Stanojević 1909, str. 15.
  10. ^ Stanojević 1926, str. 56.
  11. ^ Ćorović 1940, str. 52. sfn greška: više ciljeva (2×): CITEREFĆorović1940 (help)
  12. ^ Ćorović 1940, str. 53. sfn greška: više ciljeva (2×): CITEREFĆorović1940 (help)
  13. ^ Ćorović 1940, str. 54. sfn greška: više ciljeva (2×): CITEREFĆorović1940 (help)
  14. ^ Ćorović 1940, str. 55. sfn greška: više ciljeva (2×): CITEREFĆorović1940 (help)
  15. ^ Bošnjak 1851, str. 88.
  16. ^ Ćorović 1940, str. 48. sfn greška: više ciljeva (2×): CITEREFĆorović1940 (help)
  17. ^ Ćorović 1997, str. 98.
  18. ^ Ćirković 1964, str. 43.
  19. ^ Ćirković 1964, str. 44.
  20. ^ Ćirković 1964, str. 45.
  21. ^ Bošnjak 1851, str. 89.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Борић&oldid=27549269”