Borovi (rod)
Bor | |
---|---|
Pinus peuce - molika, tercijerni relikt i endemit Balkanskog poluostrva | |
Naučna klasifikacija | |
Carstvo: | Plantae |
Divizija: | Pinophyta |
Klasa: | Pinopsida |
Red: | Pinales |
Porodica: | Pinaceae |
Potporodica: | Pinoideae |
Rod: | Pinus L. |
Podrodovi | |
Rasprostranjenost borova u svetu |
Bor (lat. Pinus)[1] je rod zimzelenog četinarskog drveća, ređe žbunja iz porodice Pinaceae. Pinus je jedini rod u podfamiliji Pinoideae. Spisak biljaka koji su sastavili Kraljevski botanički vrt Kju i Botanička bašta Misurija prihvata 126 vrsta borova kao trenutno postojeće, zajedno sa 35 nerazvrstanih vrsta i mnogim drugim sinonimima.[2][3] Bor se takođe može odnositi na drvenu građu dobijenu iz borovih stabala; bor je jedna od široko zastupljenih vrsta drveta koja se koristi kao rezana građa.
Taksonomija[uredi | uredi izvor]
Rod Pinus obihvata oko 111 postojećeg drveća i grmova, u podrodovima:
- Pinus (tvrdi borovi) i
- Strobus (meki borovi). Svaki od podrodova ima nekoliko sekcija zasnovanih na sekvenciranju hloroplast ne DNK. Starije klasifikacije rod su delile u tri podroda: Pinus, Strobus i Ducampopinus.[4] – na bazi osobenosti šišarke, semenki i listova (iglica). Filogenija, nakon DNK analize, pokazao je da bivši podrod Ducampopinus primada podrodu Strobus, tako da termin Ducampopinus više nije u taksonomskoj upotrebi.[5]
Pinus |
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Vrste podroda Ducampopinus smatrane su posrednicima između dva druga podroda. U modernoj klasifikaciji, svrstavane su u podrod Strobus, ali se ni u jedan nisu dobro uklopile, te su klasifikovane u treći podrod. Godine 1888, kalifornijski botaničar Džon Gil Lemon stavio ih je u podrod Pinus. Generalno, ova klasifikacija isticala je morfologiju šišarke, semenki i ljuski listova, a vrste u svakom podrodu obično su bile prepoznatljive po svom opštem izgledu. Bor sa jednim fibrovaskularnim snopom po listu (bivši podrodovi „Strobus“ i „Ducampopinus“) bili su poznati kao „haploksilonski borovi“, dok su borovi sa dva fibrovaskularna snopa po listu, (podrod „Pinus“) nazivani „diploksilonski borovi“. Diploksilonski imaju tvrđe drvo i veću količinu smole od borova haploksilonskih.
Nekoliko svojstava se koristi za razlikovanje podrodova, sekcija i podsekcija borova: broj listova (igalica) po skupnoj čestici, broj fibrovaskularnih snopova iglicee, položaj smolastih kanala u iglicama, prisustvo ili oblik semenskih krila i položaj umba (grbice), te prisustvo bodlji na na ljuskama semenskih češera.[6]
Rasprostranjenost[uredi | uredi izvor]
Borovi su rasprostranjeni u šumskim područjima umerenog pojasa, većinom na severnoj polulopti, od polarnog kruga do Gvatemale, zapadne Indije, severne Afrike i Indonezije.[7]
Borovi žive pod vrlo različitim ekološkim uslovima. Otporni su prema mrazu i izrazito su svetloljubive vrste. Dobro uspevaju i na slabijim, kamenitim, peščanim i suvim zemljištima. Razmnožavaju se generativno i vegetativno.[3]
Borovi u Srbiji[uredi | uredi izvor]
U šumama Srbije raste pet autohtonih vrsta borova:
- Crni bor - Pinus nigra,
- Beli bor ili srebrni bor - Pinus silvestris,
- Bor krivulj ili planinski bor - Pinus mugo,
- Munika - Pinus heldreichii i
- Molika - Pinus peuce.
Molika i munika su tercijerni relikti i endemske vrste Balkanskog poluostrva.
Druge interesantne vrste borova[uredi | uredi izvor]
Interesantne su i druge vrste borova, značajne zbog svojih dekorativnih ili upotrebnih osobina:
- Himalajski bor - Pinus wallichiana, vrsta izuzetne lepote, česta na zelenim površinama,
- Vajmutov bor, borovac - Pinus strobus, prilagodljiva vrsta, značajna za pošumljavanje goleti,
- Pinjol, pinija - Pinus pinea, vrsta koja osim izuzetne lepote ima i jestivo seme,
- Alepski bor - Pinus halepensis, primorska vrsta izuzetne lepote i
- Pinus longaeva, vrsta borova koja se ubraja u najdugovečnije žive organizme na planeti.
Izgled[uredi | uredi izvor]
Četine se razvijaju na kratkorastima, po 2, 3 ili 5 u zajedničkom prozračnom rukavcu.[7]
Muške cvasti su viseće i razvijaju se u skupinama na vrhu ovogodišnjih izdanaka. Polenova zrnca imaju dva vazdušna mehurića. Oprašivanje se vrši vetrom, ali proces oplodnje obavlja se tek godinu dana kasnije, a za to vreme u semenom zametku razvija embrionska vrećica i primarni endosperm sa jajnim ćelijama.[3][7]
Ženske cvasti, koje uobičajeno zovemo šišarke, obično se razvijaju pod vršnim pupoljkom. Sterilne ljuspe su vrlo male i sitne, a kasnije zakržljale. Fertilne ljuspe pri vrhu imaju zadebljali deo - apofizu, na kojoj je grbica - umbo. Šišarke su zrele u drugoj ili trećoj godini. Seme je sa kriocetom.[7]
-
Pinus pinea
dvoigličasti bor -
Pinus mugo
dvoigličasti bor -
Pinus jeffreyi
troigličasti bor -
Pinus strobus
petoigličasti bor -
Pinus wallichiana
petoigličasti bor
Upotreba[uredi | uredi izvor]
Drvo mnogih vrsta borova uglavnom je cenjeno u stolarstvu, građevinarstvu, brodogradnji, ali i u rezbarstvu. Kod nekih vrsta se koristi i za dobijanje smole - smolarenje.[7]
Mlade četine borova sadrže vitamin C, pa se od njih mogu spravljati čajevi i vitaminski napici. U nekim zemljama od muških cvasti prave se poslastice, tako što se one kandiraju umakanjem u gusti, vrući sirup. Seme borova je po pravilu jestivo, ali su uglavnom veoma sitne i neizdašne, osim semena vrsta sa krupnim semenom, među kojima je pinjol (Pinus pinea) najpoznatiji. Njegovo seme je ukusno i koristi se kao začin, ili se jede sirovo poput orašastog voća, duž celog Mediterana.[8]
Više o upotrebi borova kod svake vrste pojedinačno.
Značaj u ozelenjavanju[uredi | uredi izvor]
U pejzažnoj arhitekturi rod borova je izuzetno cenjen. Mnoge vrste borova koriste se kao ukrasne u ozelenjavanju urbanih predela. Posebno su značajni za postizanje kolorita zelene površine tokom zimskih meseci. Obzirom da su uglavnom prilagođeni surovim klimatskim uslovima i siromašnim zemljištima neke vrste borova (poput crnog bora) koriste se kao pionirske vrste za pošumljavanje goleti.[7]
Bor u narodnoj tradiciji[uredi | uredi izvor]
U narodnoj tradiciji bor je smatran svetim drvetom, čak otelotvorenjem božanstva. Ovo verovanje u našem narodu potiče još od starih Slovena. Tako se i danas u nekim krajevima može čuti zakletva "bora mi". Stari borovi i danas često predstavljaju zapise, stabla koja se ne smeju seći niti na drugi način oštetiti.. U prošlosti su se pod njihovim krošnjama organizovali sabori i druga narodna okupljanja. Naročito su bila cenjena stara stabla, poput bora kralja Milutina, ili bora cara Uroša u Uroševcu koji je živ i danas i zaštićen kao spomenik prirode.[9] Takođe na Kamenoj Gori nadomak Prijepolja raste stablo crnog bora staro više od 400 godina. Meštani ga zovu Sveti Bor ili Svetibor. I ovaj bor je jedan od drevnih borova koji su pod zaštitom države, kao spomenici prirode.
Bor je poštovan kod mnogih naroda, pa se tako može naći na poštanskim markama, grbovima i zastavama mnogih zemalja.
-
Grb grada Hvozdec (Hvozdec), Okrug Češke Budjejovice, Češka
-
Grb Ketovskog reona (Ketovskiй raйon), Kurganska oblast, Rusija
-
Grb grada Gvadalahara, Meksiko
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Sunset Western Garden Book. 1995. str. 606—607. ISBN 978-0-376-03851-7.
- ^ „The Plant List Version 1.1”. Pristupljeno 15. 12. 2015.
- ^ a b v „Bor”. enciklopedija.hr. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 9. 2. 2016.
- ^ Frankis, Michael (2002). „Classification of the genus Pinus”. The Lovett Pinetum Charitable Foundation.
- ^ Gernandt et al. 2005.
- ^ Gernandt et al. 2005, str. 35.
- ^ a b v g d đ Vukićević 1982, str. 101–102
- ^ GRLIĆ 1986, str. 37–39.
- ^ Čajkanović 1994, str. 34–36
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Čajkanović, Veselin (1994). Rečnik srpskih narodnih verovanja o biljkama. Beograd: Srpska književna zadruga. str. 34—36. ISBN 978-86-379-0283-6.
- GRLIĆ, Ljubiša (1986). Enciklopedija samoniklog jestivog bilja. Zagreb: "August Cesarec". str. 37—39.
- Vukićević, Emilija (1982). Dekorativna dendrologija. Beograd: Privredno finansijski vodič. str. 101—102.
- Gernandt, D. S.; López, G. G.; García, S. O.; Liston, A. (2005). „Phylogeny and classification of Pinus”. Taxon. 54 (1): 29—42. JSTOR 25065300. doi:10.2307/25065300.
- McKown, A.D.; Stockey, R.A.; Schweger, C.E. (2002). „A New Species of Pinus Subgenus Pinus Subsection Contortae From Pliocene Sediments of Ch'Ijee's Bluff, Yukon Territory, Canada” (PDF). International Journal of Plant Sciences. 163 (4): 687—697. doi:10.1086/340425. Arhivirano iz originala (PDF) 2008-02-21. g. Pristupljeno 2011-05-16.
- Stockey, R.S. (1983). „Pinus driftwoodensis sp.n. from the early Tertiary of British Columbia”. Botanical Gazette. 144 (1): 148—156. JSTOR 2474678. doi:10.1086/337355.
- Zeb, Umar; Dong, Wan-Lin; Zhang, Ting-Ting; Wang, Ruo-Nan; Shahzad, Khurram; Ma, Xiong-Feng; Li, Zhong-Hu (25. 3. 2019). „Comparative plastid genomics of Pinus species: Insights into sequence variations and phylogenetic relationships”. Journal of Systematics and Evolution (objavljeno mart 2020). 58 (2): 118—132. ISSN 1759-6831. doi:10.1111/jse.12492.
- Farjon A (2005). Pines (2nd izd.). Leiden: E. J. Brill. ISBN 90-04-13916-8.
- Little Jr EL, Critchfield WB (1969). Subdivisions of the Genus Pinus (Pines). Misc. Publ. 1144 (Superintendent of Documents Number: A 1.38:1144) (Izveštaj). US Department of Agriculture.
- Richardson DM, ur. (1998). Ecology and Biogeography of Pinus. Cambridge, England: Cambridge University Press. str. 530. ISBN 0-521-55176-5.
- Sulavik, Stephen B. (2007). Adirondack; Of Indians and Mountains, 1535-1838. Fleischmanns, NY: Purple Mountain Press. str. 244 pages. ISBN 978-1-930098-79-4.
- Mirov NT (1967). The Genus Pinus. New York, NY: Ronald Press.
- „Classification of pines”. The Lovett Pinetum Charitable Foundation.
- Mirov NT, Stanley RG (1959). „The Pine Tree”. Annual Review of Plant Physiology. 10: 223—238. doi:10.1146/annurev.pp.10.060159.001255.
- Philips, Roger (1979). Trees of North America and Europe. New York, NY: Random House, Inc. ISBN 0-394-50259-0.
- Villar, Rafael; Ruiz-Robleto, Jeannete; Ubera, José Luis; Poorter, Hendrik (oktobar 2013). „Exploring variation in leaf mass per area (LMA) from leaf to cell: An anatomical analysis of 26 woody species”. American Journal of Botany. 100 (10): 1969—1980. PMID 24107583. doi:10.3732/ajb.1200562.
- Poorter, Hendrik; Jagodzinski, Andrzej M.; Ruiz-Peinado, Ricardo; Kuyah, Shem; Luo, Yunjian; Oleksyn, Jacek; Usoltsev, Vladimir A.; Buckley, Thomas N.; Reich, Peter B.; Sack, Lawren (2015). „How does biomass distribution change with size and differ among species? An analysis for 1200 plant species from five continents”. New Phytologist. 208 (3): 736—749. PMC 5034769 . PMID 26197869. doi:10.1111/nph.13571.
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- Klasifikacija borova
- Arboretum de Villardebelle Slike šišarki
- Gymnosperm families - scroll down to the Pinaceae
- 40 Pine Trees From Around the World by The Spruce
- Jepson eFlora, The Jepson Herbarium, University of California, Berkeley, covers Californian species
- Pinus in Flora of North America
- Pinus in the USDA Plants Database