Borovi (rod)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
(preusmereno sa Бор (дрво))

Bor
Pinus peuce - molika, tercijerni relikt i endemit Balkanskog poluostrva
Naučna klasifikacija e
Carstvo: Plantae
Divizija: Pinophyta
Klasa: Pinopsida
Red: Pinales
Porodica: Pinaceae
Potporodica: Pinoideae
Rod: Pinus
L.
Podrodovi
Rasprostranjenost borova u svetu

Bor (lat. Pinus)[1] je rod zimzelenog četinarskog drveća, ređe žbunja iz porodice Pinaceae. Pinus je jedini rod u podfamiliji Pinoideae. Spisak biljaka koji su sastavili Kraljevski botanički vrt Kju i Botanička bašta Misurija prihvata 126 vrsta borova kao trenutno postojeće, zajedno sa 35 nerazvrstanih vrsta i mnogim drugim sinonimima.[2][3] Bor se takođe može odnositi na drvenu građu dobijenu iz borovih stabala; bor je jedna od široko zastupljenih vrsta drveta koja se koristi kao rezana građa.

Taksonomija[uredi | uredi izvor]

Rod Pinus obihvata oko 111 postojećeg drveća i grmova, u podrodovima:

  • Pinus (tvrdi borovi) i
  • Strobus (meki borovi). Svaki od podrodova ima nekoliko sekcija zasnovanih na sekvenciranju hloroplast ne DNK. Starije klasifikacije rod su delile u tri podroda: Pinus, Strobus i Ducampopinus.[4] – na bazi osobenosti šišarke, semenki i listova (iglica). Filogenija, nakon DNK analize, pokazao je da bivši podrod Ducampopinus primada podrodu Strobus, tako da termin Ducampopinus više nije u taksonomskoj upotrebi.[5]
Pinus
Podrod Pinus
Sekcija Trifoliae

Podsekcija Contortae

Podsekcija Ponderosae

Podsekcija Australes

Sekcija Pinus

Podsekcija Pinus

Podsekcija Pinaster

Podrod Strobus
Sekcija Quinquefoliae

Podsekcija Gerardianae

Podsekcija Krempfianae

Podsekcija Strobus

Sekcija Parrya

Podsekcija Cembroides

Podsekcija Balfourianae

Podsekcija Nelsoniae

Vrste podroda Ducampopinus smatrane su posrednicima između dva druga podroda. U modernoj klasifikaciji, svrstavane su u podrod Strobus, ali se ni u jedan nisu dobro uklopile, te su klasifikovane u treći podrod. Godine 1888, kalifornijski botaničar Džon Gil Lemon stavio ih je u podrod Pinus. Generalno, ova klasifikacija isticala je morfologiju šišarke, semenki i ljuski listova, a vrste u svakom podrodu obično su bile prepoznatljive po svom opštem izgledu. Bor sa jednim fibrovaskularnim snopom po listu (bivši podrodovi „Strobus“ i „Ducampopinus“) bili su poznati kao „haploksilonski borovi“, dok su borovi sa dva fibrovaskularna snopa po listu, (podrod „Pinus“) nazivani „diploksilonski borovi“. Diploksilonski imaju tvrđe drvo i veću količinu smole od borova haploksilonskih.

Nekoliko svojstava se koristi za razlikovanje podrodova, sekcija i podsekcija borova: broj listova (igalica) po skupnoj čestici, broj fibrovaskularnih snopova iglicee, položaj smolastih kanala u iglicama, prisustvo ili oblik semenskih krila i položaj umba (grbice), te prisustvo bodlji na na ljuskama semenskih češera.[6]

Rasprostranjenost[uredi | uredi izvor]

Borovi su rasprostranjeni u šumskim područjima umerenog pojasa, većinom na severnoj polulopti, od polarnog kruga do Gvatemale, zapadne Indije, severne Afrike i Indonezije.[7]

Borovi žive pod vrlo različitim ekološkim uslovima. Otporni su prema mrazu i izrazito su svetloljubive vrste. Dobro uspevaju i na slabijim, kamenitim, peščanim i suvim zemljištima. Razmnožavaju se generativno i vegetativno.[3]

Borovi u Srbiji[uredi | uredi izvor]

U šumama Srbije raste pet autohtonih vrsta borova:

Molika i munika su tercijerni relikti i endemske vrste Balkanskog poluostrva.

Druge interesantne vrste borova[uredi | uredi izvor]

Šišarke različitih vrsta borova: alepski bor, planinski bor i pinjol.

Interesantne su i druge vrste borova, značajne zbog svojih dekorativnih ili upotrebnih osobina:

  • Himalajski bor - Pinus wallichiana, vrsta izuzetne lepote, česta na zelenim površinama,
  • Vajmutov bor, borovac - Pinus strobus, prilagodljiva vrsta, značajna za pošumljavanje goleti,
  • Pinjol, pinija - Pinus pinea, vrsta koja osim izuzetne lepote ima i jestivo seme,
  • Alepski bor - Pinus halepensis, primorska vrsta izuzetne lepote i
  • Pinus longaeva, vrsta borova koja se ubraja u najdugovečnije žive organizme na planeti.

Izgled[uredi | uredi izvor]

Četine se razvijaju na kratkorastima, po 2, 3 ili 5 u zajedničkom prozračnom rukavcu.[7]

Muške cvasti su viseće i razvijaju se u skupinama na vrhu ovogodišnjih izdanaka. Polenova zrnca imaju dva vazdušna mehurića. Oprašivanje se vrši vetrom, ali proces oplodnje obavlja se tek godinu dana kasnije, a za to vreme u semenom zametku razvija embrionska vrećica i primarni endosperm sa jajnim ćelijama.[3][7]

Ženske cvasti, koje uobičajeno zovemo šišarke, obično se razvijaju pod vršnim pupoljkom. Sterilne ljuspe su vrlo male i sitne, a kasnije zakržljale. Fertilne ljuspe pri vrhu imaju zadebljali deo - apofizu, na kojoj je grbica - umbo. Šišarke su zrele u drugoj ili trećoj godini. Seme je sa kriocetom.[7]

Upotreba[uredi | uredi izvor]

Jestivo seme pinjola

Drvo mnogih vrsta borova uglavnom je cenjeno u stolarstvu, građevinarstvu, brodogradnji, ali i u rezbarstvu. Kod nekih vrsta se koristi i za dobijanje smole - smolarenje.[7]

Mlade četine borova sadrže vitamin C, pa se od njih mogu spravljati čajevi i vitaminski napici. U nekim zemljama od muških cvasti prave se poslastice, tako što se one kandiraju umakanjem u gusti, vrući sirup. Seme borova je po pravilu jestivo, ali su uglavnom veoma sitne i neizdašne, osim semena vrsta sa krupnim semenom, među kojima je pinjol (Pinus pinea) najpoznatiji. Njegovo seme je ukusno i koristi se kao začin, ili se jede sirovo poput orašastog voća, duž celog Mediterana.[8]

Više o upotrebi borova kod svake vrste pojedinačno.

Značaj u ozelenjavanju[uredi | uredi izvor]

U pejzažnoj arhitekturi rod borova je izuzetno cenjen. Mnoge vrste borova koriste se kao ukrasne u ozelenjavanju urbanih predela. Posebno su značajni za postizanje kolorita zelene površine tokom zimskih meseci. Obzirom da su uglavnom prilagođeni surovim klimatskim uslovima i siromašnim zemljištima neke vrste borova (poput crnog bora) koriste se kao pionirske vrste za pošumljavanje goleti.[7]

Bor u narodnoj tradiciji[uredi | uredi izvor]

Sveti bor sa Kamene gore

U narodnoj tradiciji bor je smatran svetim drvetom, čak otelotvorenjem božanstva. Ovo verovanje u našem narodu potiče još od starih Slovena. Tako se i danas u nekim krajevima može čuti zakletva "bora mi". Stari borovi i danas često predstavljaju zapise, stabla koja se ne smeju seći niti na drugi način oštetiti.. U prošlosti su se pod njihovim krošnjama organizovali sabori i druga narodna okupljanja. Naročito su bila cenjena stara stabla, poput bora kralja Milutina, ili bora cara Uroša u Uroševcu koji je živ i danas i zaštićen kao spomenik prirode.[9] Takođe na Kamenoj Gori nadomak Prijepolja raste stablo crnog bora staro više od 400 godina. Meštani ga zovu Sveti Bor ili Svetibor. I ovaj bor je jedan od drevnih borova koji su pod zaštitom države, kao spomenici prirode.

Bor je poštovan kod mnogih naroda, pa se tako može naći na poštanskim markama, grbovima i zastavama mnogih zemalja.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Sunset Western Garden Book. 1995. str. 606—607. ISBN 978-0-376-03851-7. 
  2. ^ „The Plant List Version 1.1”. Pristupljeno 15. 12. 2015. 
  3. ^ a b v „Bor”. enciklopedija.hr. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  4. ^ Frankis, Michael (2002). „Classification of the genus Pinus. The Lovett Pinetum Charitable Foundation. 
  5. ^ Gernandt et al. 2005.
  6. ^ Gernandt et al. 2005, str. 35.
  7. ^ a b v g d đ Vukićević 1982, str. 101–102
  8. ^ GRLIĆ 1986, str. 37–39.
  9. ^ Čajkanović 1994, str. 34–36

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]