Bregalnička bitka

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Bregalnička bitka
Deo Drugog balkanskog rata

Raspored snaga tokom Bregalničke bitke
Vreme30. jun — 9. jul 1913.
Mesto
Ishod pobeda Srbije i Crne Gore
Sukobljene strane
 Kraljevina Srbija
 Kraljevina Crna Gora
 Kraljevina Bugarska
Komandanti i vođe
Kraljevina Srbija Aleksandar I Karađorđević
Kraljevina Srbija Radomir Putnik
Kraljevina Srbija Petar Bojović
Kraljevina Srbija Živojin Mišić
Bugarska Mihail Savov
Bugarska Vičo Dikov
Bugarska Stilijan Kovačev
Bugarska Ratko Dimitrijev
Jačina
191.000 vojnika, 253 oruđa 184.000 vojnika, 130 oruđa
Žrtve i gubici
16.620 (3.000 mrtvih) oko 20.000

Bitka na Bregalnici, bitka iz Drugog balkanskog rata, vodila se u vremenu od 30. juna do 9. jula (17—25. jun po starom kalendaru) 1913. godine. Otpočela je iznenadnim noćnim napadom bugarske vojske na srpske položaje na reci Bregalnici.[1]

Predistorijat i tok bitke[uredi | uredi izvor]

Posle Prvog balkanskog rata, srpski i bugarski diplomati se nisu mogli dogovoriti oko podele teritorija koje su oslobodile od Osmanskog carstva. Srbija je, po saveznom ugovoru, smatrala da se rešenje spora preda arbitražnom sudu Rusije. Ali Bugarska, pod uticajem vojničke partije, a podsticana Austrougarskom, nije htela da sačeka rešenje ruskog cara, već je 30. juna 1913, bez najave rata, izvršila prepad na srpsku i grčku vojsku i time započela rat, a u isto vreme i bitku na srpskom frontu. Prostor na kome se odvijala bitka, proteže se od Carevog vrha na Osogovskoj planini, pa niz oba njegova grebena, koji se spuštaju na jug i jugozapad, obema stranama Zletovske reke do njenog ušća u Vardar.

U bici su učestvovale 1. i 3. armija, 7 pešadijskih i 1. konjička divizija (127 bataljona, 253 topa i 33 eskadrona), svega oko 176.000 boraca sa 253 topa sa srpske strane; sa bugarske strane 4 armija, makedonsko-jedrensko opolčenje, 4 divizije i 3 brigade (95 bataljona, 230 topova), oko 130.000 boraca.

Bugarski plan za bitku bio je da koncentrisanim snagama 4. armije izvrše iznenadan prepad na srpsku vojsku, da povedu ofanzivan boj s ograničenim ciljem (zauzimanje sporne teritorije), u kojem bi da potuku srpsku vojsku na frontu od Vardara duž Bregalnice i Zletovske reke do Carevog vrha, i da zauzmu Ovčje Polje.

Bugari su sa 7. pešadijskom rilskom divizijom kod Drenaka i 4. preslavskom divizijom napali Srbe 5 km od Zletovske reke, dok je 8. bugarska tundžanska divizija forsirala Bregalnicu kod Štipa i stupa u borbu sa Moravskom i Drinskom divizijom prvog poziva kod Ežovog rida i sela Suševa. Izvori iz tog vremena govore da je Srbe i Bugare na reci odvajao kameni most.

Bugarski general Ratko Dimitrijev je pre napada kontaktirao generala-majora Kovačeva, sa pitanjem kakvom se uspehu vojnih operacija nada, a Kovačev je izneo čitav niz poteškoća, od lošeg snabdevanja i nedostatka hrane među vojnicima, do toga da se srpski položaji nalaze u stenama. Tokom same operacije, izvestio je da je most na kod Štipa pod konstantnom srpskom vatrom.[2]

Srpski plan za bitku zasnivao se na ratnom planu, koji je predviđao strategijski doček bugarskog napada na bregalničkom frontu i po odbijanju ovoga, prelaz u nastupanje treće srpske armije u vezi sa Grcima. Uprkos tome što je plan predviđao napad Bugara, a srpska vojska je donekle bila na oprezu, ipak se nije znalo vreme bugarskog napada i bitka je bila iznenadna za nju. Srpska vojska je bila stacionirana na položaju Ježevo brdo.[3]

Bugari su u noći 17. juna u 1 sat ujutru prešli reku Štip i oko 2 časa i 10 minuta napali srpske predstraže 4. i 10. puka. Bugarski vojnici su napad izveli uz zvuke muzike „Šumi Marica”.[4] Noć je skrivala i broj i pravac napadača.[5] Siloviti napadi i protivnapad pešadije, često su se završavali udarom noža. Artiljerijske baterije isterivane su u prve borbene redove.[6] Borbe su se kasnije vodile oko kote 550 zvanoj Crni Vrh. Zahvaljujući pravilnom radu predstražnih delova i velikoj upornosti srpskih vojnika, oficira i podoficira, bugarski streljački strojevi zadržani su na 600-700 metara ispred srpskih rovova. [7] Bugari su se utvrdili iznad Petrašina, na 1600 metara od Srba. Ne znajući za dolazak 5. konjičkog puka srpske vojske, Bugari pokušavaju napad, ali bivaju potisnuti jakom puščanom i mitraljeskom vatrom u svoje rovove, ostavljajući mnoge mrtve na polju.[8] Kasnije su se srpske trupe spustile sa kote 550 na kameniti vis Derenek. Srpska pešadija je izlazila iz opkopa i razvijala se u strelce. Ovaj vis sa strmim stranama ima samo s jedne strane blaži pad. Zaklona od artiljerijske vatre skoro da nije bilo, osim u jednom polju pšenice koje leluja na vetru.[9] Ubrzo su Srbi počeli artiljerijom da tuku bugarske rovove. Beli šrapnelski oblaci tuku iznad bugarskih rovova, a Bugari zasuti olovom i čelikom napuštaju rovove, dok ih oficiri jedva zadržavaju s revolverom u ruci. Oko devet časova ujutru jedanaesti puk srpske vojske je pod vatrom bugarske artiljerije i vojnici padaju preko klasja pšenice koje je poprskano krvlju. Ubrzo potpukovnik Jeremić izdaje naređenje za napad, Srbima su stigli novi topovi, i srpska pešadija naoružana puškama sa bajonetima uskače u bugarske rovove i nastaje borba bajonetima u rovovima.[10] U bici na Bregalnici učestvovao je i istakao se tokom borbi drugi pešadijski puk knjaz Mihajlo. Tokom borbe, puk je sa velikom žestinom napao bugarske položaje, da su bugarski vojnici počeli da beže iz rovova vičući: „Bežite, bežite. Ide ludi gvozdeni puk.” Posle bitke, puk je zadržao nadimak stečen u borbama Gvozdeni puk.[11]

Bugari su u početnim fazama bitke imali prednost iznenadnog napada i brojčanu nadmoć, ali su njihovi generali učinili stratešku grešku. U iščekivanju intervencije zapadnih sila i želji da zauzmu što više teritorije, bugarska vojska razvlači svoje trupe i nakon odlučnog srpskog otpora i protivnapada trpi poraz.[12]

U Bregalničkoj bici artiljerija je odigrala vrlo značajnu ulogu. U početnoj fazi Srbi su imali značajna preimućstva, jer je njihova artiljerija imala solidno uređene položaje i dovoljno municije, kao i izmerene daljine za otvaranje vatre. Međutim, posle odbijanja bugarskog napada, ispoljile su se i neke ozbiljne slabosti osnovne mase srpske artiljerije (poljski brzometni topovi sistema „Šnajder – Kane“): mali domet, suviše položena putanja i slaba pokretljivost na brdsko-planinskom zemljištu. Budući da se Bregalnička bitka odigravala upravo na takvom zemljištu, da su u toku bitke artiljerijske baterije isturene u prve borbene linije i da je bitka vođena na frontu širokom oko 75 kilometara – brdska artiljerija je bila mnogo pogodnija za praćenje pešadije, a ona je u srpskoj vojsci bila zastupljena u malom broju (svega devet baterija). U tom pogledu Bugari su bili u prednosti: imali su 23 brzometne brdske baterije, a izvrsno su rukovali brdskim topovima i postizali veliku preciznost u gađanju. Valja posebno istaći značajnu ulogu koju je u odsudnim trenucima bitke odigrala haubička artiljerija. Neki strani vojni posmatrači zabeležili su da je precizna vatra srpskih haubica „imala presudnu ulogu u ponovnom zauzimanju izgubljenog položaja kod Drenka“, kojim je počeo preokret bitke na Bregalnici u korist srpske vojske. U početku bitke srpska sanitetska služba je veoma dobro funkcionisala. Prvi ranjenici su stizali u bolnice sa besprekornim zavojima. Trijaža ranjenika u Skoplju bila je, takođe, dobro organizovana. Tamo su, pored lečenja lakših ranjenika, vršeni i neodložni hirurški zahvati. Ostali ranjenici su upućivani u unutrašnjost Srbije, pre svega u Beograd, gde su vršene složenije hirurške intervencije. Međutim, naglo povećanje broja ranjenika i teškoće u njihovoj evakuaciji (prenos ranjenika do bolnice u Skoplju, koji je vršen kolima i vozom, trajao je puna četiri dana) ozbiljno su otežali rad sanitetske službe, pa je u poslednjim transportima bilo skoro 50 odsto ranjenika sa zagnojenim ili ucrvljanim ranama. Usled velike vrućine i preteranog naprezanja dolazilo je do čestih sunčanih udara. Pojava kolere zadavala je najviše brige srpskom sanitetu. Mada je, zahvaljujući energičnim epidemiološkim merama, ta opasna zarazna bolest posle petnaest dana izgubila karakter epidemije, od nje je umrlo oko 5.000 ljudi. Posle pristizanja pomoći iz inostranstva, sanitetska služba u unutrašnjosti zemlje dobro je funkcionisala.

Iako se u toku bregalničke bitke srpske trupe nisu mnogo odvajale od baza za snabdevanje, materijalno-tehničko snabdevanje nije bilo besprekorno. Naprotiv, u tom pogledu ispoljene su ozbiljne slabosti, naročito što se tiče dotura ljudske hrane. Na položaje se ponekad doturao buđav i neupotrebljiv hleb. Mesna sredstva nisu bila dovoljna da nadoknade neblagovremen dotur iz pozadine. Tek posle zauzeća Kočana stanje se poboljšalo, jer je na terenu bilo dosta pirinča, a zaplenjene su od Bugara veće količine hrane i sedam poljskih pekarnica. Nedostatak odećne opreme osetio se samo kod onih delova koji su se nalazili na masivu Osogova, usled povremenih kiša. U jedinicama koje su se borile u dolini Bregalnice, Zletovske reke i Vardara, vojnici su bili preopterećeni zimskom opremom, koja za leto nije bila potrebna. Poseban problem je predstavljalo snabdevanje trupa vodom za piće, pošto je bitka vođena po velikoj julskoj žegi, a voda iz Bregalnice bila je zagađena kolerom. Udaljavanje trupa 1. i 3. armije od Kumanova i Velesa postavilo je nove probleme službi snabdevanja, jer su se transportna sredstva sa konjskim i volovskim zapregama sporo kretala. Uprkos tome, snabdevanje trupa municijom funkcionisalo je veoma dobro u svim fazama bitke na Bregalnici. Srpske trupe su bile bolje snabdevene od bugarskih; dugački komunikacijski pravci kojima je vršen dotur i slabe komore otežavali su uredno snabdevanje bugarske 4. armije hranom i municijom, što se rđavo odražavalo na borbeni moral njenih trupa. Sa kakvom je upornošću vođena bregalnička bitka, najbolje pokazuju veliki obostrani gubici.[13]

Gubici kod 1. i 3. srpske armije bili su oko 20.000 mrtvih i ranjenih, kod 4. bugarske armije oko 30.000 mrtvih, ranjenih i zarobljenih.

Najžešći boj je doživela Timočka divizija, koja je uspešno branila juriše dva puta nadmoćnijih Bugara.[traži se izvor]

Posledice[uredi | uredi izvor]

Srbi su dobili materijalnu i moralnu pobedu, a zarobili su i veliki plen i znatan broj bugarskih vojnika. Bugarski ratni plan potpuno je rastrojen i oni su bili prinuđeni da pređu u defanzivu. Posledice ove bitke bile su ulazak i Rumunije i Osmanskog carstva u rat protiv Bugarske i ubrzanje završetka rata.

Parola srpska bila je tada: Za Kosovo - Kumanovo! Za Slivnicu - Bregalnicu![14]

Posle poraza smenjen je i vodeći bugarski general Mihail Savov, a i nova vlada je sastavljena.

Katastrofalne posledice bitke na Bregalnici su došle i na drugim frontovima. Kad su videli slom bugarske armije kod Bregalnice, Bugarsku su napale 13. jula Rumunija i Osmansko carstvo, što je Bugarskoj donelo velike gubitke čitavih pokrajina (Rumunija je zauzela Dobrudžu, a Osmansko carstvo Jedrene, sa celom pokrajinom koju su izgubili u Prvom balkanskom ratu). Srpski vojnici su stekli iskustvo koje im je kasnije bilo preko potrebno u 1. svetskom ratu.

Spomen-kapela sa kosturnicom Kalenica kod Štipa podignuta je 1928. godine. Tu je bilo sahranjeno oko 6 hiljada poginulih srpskih vojnika. Tokom 1941. godine uništili su je bugarski fašisti. Na tom mestu je 2015. godine podignuta spomen-ploča.[15]

Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]

Tokom 10. i 11. jula 1913. godine snimatelji producenta Đoke Bogdanovića su kamerama zabeležili napad na Žedilovo u blizini Ćustendila, tokom Bregalničke bitke, od strane XII puka Car Lazar iz sastava Šumadijske divizije prvog poziva pod komandom Milivoja Stojanovića Brke. Takođe je filmski arhiv u Berlinu otkrio snimak pod nazivom „Bitka na Bregalnici” koji je 2018. bio prikazan u Jugoslovenskoj kinoteci.

Galerija[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Mišić, Milan, ur. (2005). Enciklopedija Britanika. A-B. Beograd: Narodna knjiga : Politika. str. 175. ISBN 86-331-2075-5. 
  2. ^ Mita Dimitrijević, Kumanovo-Bregalnica, str. 42, 43, 44, 45, 46
  3. ^ Završetak bitke na Bregalnici
  4. ^ Dr Savo Skoko, Dr Petar Opačić, Vojvoda Stepa Stepanović u ratovima Srbije 1876-1918, Četvrto izdanje, str. 273
  5. ^ Anri Barbi, Bregalnica, srpsko-bugarski rat 1913, str. 44
  6. ^ Dr Savo Skoko, Dr Petar Opačić, Vojvoda Stepa Stepanović u ratovima Srbije 1876-1918, str. 274
  7. ^ Dr Savo Skoko, Dr Petar Opačić, Vojvoda Stepa Stepanović u ratovima Srbije 1876-1918, str. 274, 275
  8. ^ Anri Barbi, Bregalnica, srpsko-bugarski rat 1913, str. 50
  9. ^ Anri Barbi, Bregalnica, srpsko-bugarski rat 1913, str. 51
  10. ^ Anri Barbi, Bregalnica, srpsko-bugarski rat 1913, str. 52, 54
  11. ^ Politika, 29. jun 2023. M. Stanić, Nezaborav za srpske vitezove
  12. ^ Nacionalna Geografija Septembar 2013, str. 107, 114, 115
  13. ^ Dragaš, Konstantin (2021). Korijere dela Sera prema Srbiji i „srpskom pitanju” u balkanskim ratovima (1912–1913): politički pogled iz Italije”. Zbornik Matice srpske za istoriju. 2021 (103): 53—89. ISSN 0352-5716. doi:10.18485/ms_zmsi.2021.103.2. 
  14. ^ "Beograd u Velikom ratu 1914-1918", ilustrovana monografija, Beograd ????
  15. ^ „Ploča umesto kosturnice”. NOVOSTI (na jeziku: srpski). Pristupljeno 17. 3. 2021. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]