Vaso Čubrilović

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Vaso Čubrilović
Vaso Čubrilović
Lični podaci
Datum rođenja(1897-01-14)14. januar 1897.
Mesto rođenjaGradiška, Austrougarska
Datum smrti11. jun 1990.(1990-06-11) (93 god.)
Mesto smrtiBeograd, SR Srbija, SFR Jugoslavija
ObrazovanjeUniverzitet u Beogradu
Naučni rad
Poljeistorija
UčeniciVasilije Krestić[1]

Vaso ili Vasa Čubrilović[2] (Gradiška, 14. januar 1897Beograd, 11. jun 1990)[3] bio je srpski akademik, profesor Beogradskog univerziteta[2], ministar i istoričar. Kao gimnazijalac bio je učesnik u Sarajevskom atentatu.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Detinjstvo[uredi | uredi izvor]

Rođen je 14. januara 1897. u Gradišci,[4] od majke Savke, rođene Lazarević i oca Jove. Majka je bila Krajiškinja,[5] jedan brat joj je bio direktor banke, a drugi sveštenik. Bila je pismena, što je predstavljalo pravu retkost među njenim vršnjakinjama.[6] Otac je bio poreklom iz Krupe na Vrbasu, odakle potiču mnogi Čubrilovići. Otac se bavio trgovinom, učestvovao je u Ustanku 1875–1878 i bio dobrovoljac u Srpsko-turskom ratu 1876.[5]

Bio je najmlađe od desetoro dece, koji su se rađali prema sledećem redosledu: Jovanka, Čedo, Zdravko, Staka, Veljko, Lepa, Vida, Milorad, Branko i Vaso. Troje prvorođenih su rano umrli.[6]

Kako je otac godinu dana nakon Vasinog rođena umro, a desetak godina kasnije umrla im je i majka, brigu o deci je vodio očev ujak Vaso Vidović,[7] koji je važio za uglednog trgovca u Gradišci. Brigu o mlađoj deci su kasnije preuzeli stariji brat Veljko i sestre Staka i Vida.[5]

Školovanje[uredi | uredi izvor]

Osnovnu školu je završio 1908. godine u rodnom mestu.[7] Gimnaziju je pohađao u Tuzli i Sarajevu[2]. U Tuzli je boravio kod brata Veljka i njegove žene Jovanke, koji su tamo radili kao učitelji. Osim Vase, u kući su se nalazili i sestra Vida i brat Branko.[5] Veljko je za školovanje dobijao nešto stipendije, koja nije bila dovoljna da pokrije račune. Godine 1910. Veljko i Jovanka su se preselili u Priboj na Majevici. U Priboju je provodio zimske i letnje raspuste i bio veoma upućen u poslove koje je vodio brat Veljko. Često je odlazio peške iz Tuzle u Priboj i obrnuto. i prenosio važne poruke Mišku Jovanoviću ili Veljku.[8]

Sarajevski atentat[uredi | uredi izvor]

Dok je pohađao VI razred gimnazije, postao je član nacionalno-revolucionarne organizacije Mlada Bosna.[9]

Nakon demonstrativnog napuštanja svetosavske priredbe 27. januara 1914, na kojoj je svirana himna caru Franji Josifu, izbačen je iz gimnazije u Tuzli i prešao kod sestre Stake u Sarajevo, gde je nastavio gimnaziju.[9]

U Sarajevu se povezao sa Danilom Ilićem i drugim članovima organizacije Mlade Bosne, koji spremali da izvedu atentat na nadvojvodu Franca Ferdinanda.[7]

Vaso Čubrilović, snimljeno tokom suđenja (oktobar 1914)

Bio je učesnik u Sarajevskom atentatu 28. juna 1914. godine u Sarajevu,[2] kao član druge Ilićeve trojke (Čubrilović, Popović i Mehmedbašić). Na dan atentata čekao je Franca Ferdinanda sa bombom i revolverom kod Više djevojačke škole u Sarajevu. Uhvaćen je u Bosanskoj Dubici i vraćen u Sarajevo.[10]

Na suđenju održanom u oktobru, na kome je bilo 25 optuženika za zločin veleizdaje, po službenoj dužnosti mu je za branioca dodeljen advokatski pripravnik Rudolf Cistler. Branilac se, pri prihvatanju posla obavezao da će savesno pristupiti svojoj dužnosti.[11] Pokušao je da obori optužnicu, dokazujući da veleizdaja nije kažnjivo delo i obrazlažući to činjenicom da je aneksija Bosne i Hercegovine bila nezakonito stanje, s obzirom da nije ratifikovano u austrijskom i ugarskom parlamentu,[12] zbog čega je nakon suđenja optužen za povlađivanje veleizdaje.[13]

Vasu je zbog maloletnosti, sud poštedeo smrtne kazne, ali ga je osudio na 16 godina najstrožeg zatvora[2], koju je izdržavao u Melersdorfu u Austriji i u Zenici.[10] U zatvoru je proveo 4,5 godina, od čega više od tri godine u samici. Jedan je od pet preživelih u zatvoru, od ukupno trineast osuđenih na zatvor.[8] Za veleizdaju su osuđeni i njegova braća[4] Veljko na istom suđenju na smrt vešanjem, a Branko u Banjalučkom procesu na 14 teške tamnice. Na 6 nedelja zatvora bez priznanja olakšica za političke krivce, Vrhovni sud je osudio i sestru Staku, pošto je u pismu bratu Branku, izveštavajući ga o Veljkovoj smrti, navela kako im je brat „bio junak i da je mirno umro”, slaveći time pokojnikovo delo.[14]

Međuratni period[uredi | uredi izvor]

Posle Prvog svetskog rata i raspada Austrougarske monarhije, novembra 1918. je oslobođen, a zatim je februara 1919. završio gimnaziju u Sarajevu. Posle toga se najpre upisao na Filozofski fakultet u Zagrebu, a zatim je prešao na Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu.[7]

Diplomirao je 1922. godine[2] i iste godine se u Sarajevu oženio sa Radunkom Anđelković (1895). Njih dvoje su 1926. dobili sina Miloša (1926—1987) i ćerku Bogdanu, udatu Mastilović. Drugi brak je sklopio sa Danicom Tripković sa kojom nije imao dece.[4][15][9]

Kao profesor gimnazije je radio u Sremskoj Mitrovici, Sarajevu i Beogradu. Profesorski ispit je položio 1927. godine.[7] Doktorirao je istoriju 1929. godine na Beogradskom univerzitetu,[2] na temu Bosanski ustanak od 1875—1878.[7]

Iste godine (1929), kao asistenta na Seminaru za opštu istoriju novog veka, primio ga je Vladimir Ćorović, a 1934. godine je postao docent, na predmetu Opšta istorija novog veka, da bi 1939. bio primljen za vanrednog profesora.[7] Preko Rektorata Beogradskog univerziteta je tražio da se iz Ratnog arhiva u Beču Jugoslaviji vrati brojna arhivska građa, koja se odnosi na bližu i dalju istoriju i u vezi toga pripremao razne izveštaje za Srpsku kraljevsku akademiju, kao i za Informacioni biro istorijskih nauka za Istočnu Evropu u Varšavi.[16]

Od 1921. do 1939. godine je bio član Zemljoradničke stranke. Prvi govor u korist te stranke je održao u Bijeljini 1921.[9]

Sleva nadesno: Vaso Čubrilović, Katica Radulaški, Staka Bokonjić, Branko Čubrilović, Vida Koprivica, Lepa Mitraković i Milorad Čubrilović.[6]

Drugi svetski rat[uredi | uredi izvor]

U Aprilskom ratu 1941, kao član Saveta zemaljske odbrane pri Vrhovnoj komandi vojske Kraljevine Jugoslavije, se povlačio zajedno sa Komandom prema Sarajevu i Crnoj Gori. Uhapšen je 3. juna u Risnu u Crnoj Gori,[17] zatim je prebačen u Beograd, najpre u zatvor u Gestapou, gde je ostao do kraja godine, da bi ga zatim odveli u Banjički logor,[2] odakle je pušten decembra 1942. godine. Nakon toga je ostao u Beogradu. Penzionisan je početkom 1943.[17]

Posleratni period[uredi | uredi izvor]

Prihvatio je liniju NKOJ-a i postao član KP Jugoslavije krajem 1945. godine. Po formiranju prve privremene vlade DFJ, kao ugledni naučnik, bio je ministar poljoprivrede od 9. aprila 1945. do 9. aprila 1946. godine,[17] a zatim ministar šumarstva (1946—1950).

Kao ministar poljoprivrede, bio je član Agrarnog saveta DFJ, čiji je predsednik bio Moše Pijade. Ova institucija je formirana prema Zakonu o agrarnoj reformi i kolonizaciji, sa ciljem sprovođenja agrarnih reformi i obavljanja poslova kolonizacije u Vojvodini.[18]

Po oslobođenju Beograda postao je član Komisije za obnovu Univerziteta i komesar za Filozofski fakultet. Nastavio je da radi na Katedri za nacionalnu istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu, gde je 1947. biran za redovnog profesora,[17] a od 1957. je radio honorarno i na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.[7] Bio je redovni predavač na katedri Istorije Jugoslavije, zajedno sa njenim osnivačem Jovanom Marjanovićem.[7]

Postao je dekan Filozofskog fakulteta u Beogradu umesto akademika Veselina Čajkanovića, kome je Sud časti grada Beograda oduzeo tu funkciju, jer je tokom rata obavljao dužnost dekana Filozofskog fakulteta što se, u novouspostavljenim političkim uslovima, smatralo za kolaboraciju sa okupatorom.[19] Posao dekana je obavljao od 12. januara 1960. do 1. jula 1966.[17] Penzionisao se 1. septembra 1967. godine.[17] Filozofski fakultet mu je posvetio „Spomenicu”, povodom odlaska u penziju i za 70 godina života.[20]

Nakon penzionisana je nastavio naučni, pedagoški i organizacioni rad na SANU.

Inicijator je i prvi direktor Balkanološkog instituta u Beogradu 1970[7]. Izradio dugoročni program rada i dao osnovne smernice razvoja instituta, koga je zamislio kao ustanovu koja bi se bavila istorijom, materijalnom i duhovnom kulturnom balkanskih naroda počev od predrimskog perioda, pa sve do savremenih zbivanja, kao i njihov odnos prema drugim narodima Evrope i Azije,[21] s razvijenom mrežom saradnika iz različitih oblasti iz zemlje i sveta.[21]

Osećajući potrebu da uvek ima širok kontakt sa ljudima, posećivao je razne istorijske katedre, prisustvovao na odbranama doktorskih teza, kao i na raznim naučnim skupovima i savetovanjima.[22] Od sredine 1970-ih godina je u više navrata odlazio u Majevački Proboj i Gradišku u kojima je otvarao đačke biblioteke i poklanjao knjige iz ličnih sredstava.[23]

Dobitnik je Oktobarske nagrade i Sedmojulske nagrade. Nosilac je Ordena jugoslovenske zvezde sa lentom od 1987. godine.[3]

Od 1959. godine je bio dopisni, a od 1961. redovan član SANU.[7] Od 15. decembra 1977. do 19. novembra 1981. je bio član Predsedništva SANU.[22] Takođe je bio dopisni član Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu (1961), Akademije nauka i umjetnosti BiH (1961), redovan član Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (1976) i iste godine je postao počasni član Akademije nauka Sovjetskog Saveza[7] Godine 1989. Univerzitet u Banja Luci mu je dodelio titulu počasnog doktora.[24]

Preminuo je u Beogradu, 11. juna 1990. godine. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na beogradskom Novom groblju.[7]

Prema testamentu od 4. oktobra 1988. odlučio je da se iz njegovih sredstava osnuje Fond za nagrade istorije Balkana, njegovih zemalja i naroda, koja bi se delila svake druge godine za diplomske radove, magistrature, doktorske teze i studije iz istorije, arheologije, antropogeografije, etnografije, ekonomike, jezika i književnosti, a nagrađeni radovi bi se objavljivali u časopisu Balkanika, godišnjaku Balkanološkog instituta. Institutu je poklonio i svoju biblioteku, kao i veći deo nepokretne i pokretne imovine.[17]

Dela[uredi | uredi izvor]

Prema sopstvenom kazivanju, formirao se kao istoričar, najviše pod uticajem tri naučnika[25]:

  • Vladimira Ćorovića, sa kojim je kao saradnik shvatio kompleksnost istorijskog istraživanja.
  • Vasilja Popovića, koji ga je uveo u metodologiju moderne evropske istoriografije
  • Jovana Cvijića, od koga je nasledio antropogeografski pristup, držeći se stava da se istorija ljudskog društva razvija pod uticajem geografske sredine.

Prvi rad, kraći ogled o Vasi Pelagiću je objavio 1924. godine.

Autor je više naučnih radova iz domaće istoriografije. Bibliografija sačinjava 167 istoriografskih radova - monografija, studija, rasprava, članaka, priloga, osvrta i prikaza.[7] Ostao je dosledan integralni Jugosloven po opredeljenju i marksista po nuždi.[26] Istoriografija još uvek nije vrednovala njegovo delo, postoje samo pojedinačni prikazi i ocene, ali oni su više prigodne prirode i daleko od nepristrasne, sveobuhvatne i temeljne analize.[27]

Njegova naučna dela se mogu podeliti u četiri međusobno isprepletana tematska kruga[28]:

  1. Istorija srpskog naroda pod turskom vlašću. Govori o patrijarhalnom društvu, dugotrajnoj turskoj okupaciji, ulozi SPC, hajducima, uskocima, etničkim migracijama u jugoslovenskim zemljama u periodu od 15. do 19. veka. Iz ove oblasti najpoznatiji radovi su[28]:
  • „Bosanski Frajkori u Austro-turskom ratu 1788—1791”, „Bratstvo”, 1933.COBISS.SR 516370583
  • „Politički uzroci seoba na Balkanu”, Glasnik geografskog društva XVI, Beograd 1930,[28] Proširio metodologiju problema balkanskih migracija posmatrajući ih kompleksnom metodom istorijsko-političkih, socijalnih i kulturno-etničkih činilaca.[29]
  • „Poreklo muslimanskog plemstva u Bosni i Hercegovini”, Jugoslovenski istorijski časopis br. 1-4, Beograd 1935.[2]
  • „Oko proučavanja srednjevekovnog feudalizma: Povodom dela Georgija Ostrogorskog, Pronija”,[28] Prilog istoriji feudalizma u Vizantiji i južnoslovenskim zemljama, Istorijski časopis, 1952.
  • „Terminologija plemenskog društva u Crnoj Gori”,[2] Beograd 1959.[7]
  • „Srpska pravoslavna crkva pod Turcima od XV do XIX veka”, Zbornik Filozofskog fakulteta V, Beograd, 1960.[2]
  • „Postanak plemena Kuča”,[30] Zbornik Filozofskog fakulteta VII–1, 1963.[31]
  • „Malonšići, pleme u Crnoj Gori”[28] Zbornik Filozofskog fakulteta VIII–2, 1964.[31]
  1. Istorija srpske revolucije:
  • „Bosansko Podrinje i Prvi srpski ustanak”, Zbornik u slavu Filipa Višnjića i narodne pesme, Beograd 1936.[32]
  • „Istorijska osnova Višnjićevoj pesmi „Boj na Mišaru”, Prilozi proučavanju narodne istorije V, 1938.[33]
  • „Prvi srpski ustanak i bosanski Srbi”, Beograd, 1939.[2]
  • „Prvi srpski ustanak”, referat na svečanoj akademiji povodom 150 godina od Prvog srpskog ustanka, održanoj u Beogradu 14. februara 1954. Izložio osnovne karakteristike ustanka u sažetom obliku: dinamika borbe, međunarodni značaj, socijalno i demokratsko pitanje, revolucionarno stvaralaštvo. Dotakao se važnih pitanja koji još uvek nisu dovoljno proučavani, ni rešeni: uzroci stagnacije feudalnih država na istoku, slabljenje turske feudalne države u 18. veku i njen privredni i društveni razvoj, porast proizvodnje u Srbiji i jačanje trgovine sa Austrijom, te značaj samouprave kneževine u srpskoj istoriji.[34]
  • „U čemu je suština i kakva je istorijska i kulturna uloga Prvog srpskog ustanka 1804. godine”, Jugoslovenski istorijski časopis, 1963.[31]
  • „Uloga narodnih masa i ličnosti u srpskoj revoluciji”, Zbornik radova sa naučnog skupa od 3. do 5. juna 1980, Beograd 1983.
  • „Hajduk Veljko - heroj narodne pesme”,[28] Zbornik radova sa naučnog skupa u Negotinu i Kladovu povodom 170 godina od pogibije Hajduk Veljka i 150 godina od oslobođenja od Turaka, Beograd 1984.[35]

3. Najobimniji radovi iz srpske istorije 19. veka:

  • Bosanski ustanak 1875—1878, Srpska kraljevska akademija nauka 1930 LXXXIII.[2] Opisuje uslove, pojavu, razvoj i splašnjavanje ustanka u Bosanskoj Krajini. Nastalo je kao rezultat višegodišnjih arhivskih istraživanja u zemlji i u Beču, uz konsultovanje ogromne memoarske građe, koju je sakupljao i među svojim bliskim srodnicima.[28]
  • „Srbija 1858–1903”, s Vladimirom Ćorovićem, monografija, Beograd 1938.[33]
  • „Istorija političke misli u Srbiji 19. veka”[2], Beograd 1958. Njegovo je najzrelije i najobimnije delo. Rad na njemu je započeo u periodu između dva svetska rata, ali su mu zabeleške i rukopisi su mu propali u Upravi grada Beograda u Gestapou. Nakon rata, po povratku na katedru za istoriju, se vratio pisanju, sa željom da zaokruži temu iz istorije Srba u 19. veku.[36] Delo je objavio za potrebe studenata istorije na Filozofskom fakultetu i širu publiku. O njemu je bilo nekoliko pohvalnih prikaza i beležaka, a jedinu odmerenu i blagu kritiku napisao je Dragoslav Janković, zapazivši niz propusta, pogrešnih shvatanja i tvrdnji, kao što su ona o nastanku i prirodi države, periodizaciji Srbije 19. veka, autorstvu „Načertanija” iz 1844. godine, Nikoli Pašiću i druga.[37]
  1. Koreni nastanka i razvoja prve jugoslovenske države:
  • „Istorijski osnovi o postanku Jugoslavije 1918.”, Naučni skup povodom 50-ogodišnjice raspada Austrougarske monarhije i stvaranja jugoslovenske države 27-28. decembra u Zagrebu 1968, Zagreb 1969.
  • „Odnos Srbije i Austrije u 19. veku. Velike sile i Srbija pred Prvi svetski rat”, Zbornik radova sa međunarodnog naučnog skupa SANU, Beograd 13–15. septembar ­1974, objavljeno 1976.[38]
  • „Istočna kriza 1875–1878. godine i njen značaj na međunarodne odnose koncem 19. i početkom 20. veka”, Međunarodni naučni skup povodom 100-godišnjice ustanka u Bosni i Hercegovini, drugim balkanskim zemljama i istočnoj krizi 1875–1878, Sarajevo, Ilidža, od 1. do 3. oktobra 1975. godine, Sarajevo 1977.
  • „Berlinski kongres u svetlu savremene istorijske nauke”, Politika, 29.­VII­–­5.­VIII 1978.[38]
  • „Spoljni i unutrašnji faktori u stvaranju i razvitku Jugoslavije u 20. veku”, Savet akademija nauka i umetnosti SFRJ, Stvaranje jugoslovenske države 1918, Beograd 1989.[39]
  • „Politička prošlost Hrvata”, Beograd, 1939.[2] Za ovo delo neki kritičari mu prebacuju što je daleko opširnije od tek kasnije objavljene „Političke prošlosti Srba”, da je njime ukazao Hrvatima na mogućnost formiranja Banovine Hrvatske, kao i zbog iznošenja činjenica o kojima ni sami Hrvati do tada nisu znali, uključujući nazivanje bosanskih zemalja hrvatskim.[40]

Ostali radovi:

  • „Vasa Pelagić”, „Narod” (Sarajevo), objavljeno 18. decembra 1924.[23]
  • „Iseljavanje Arnauta”, predavanje, održano u sklopu predavanja vezanih za „kulturne i nacionalne probleme od životnog interesa za Srbe i ostale Južne Slovene, u oblastima izloženim tuđinskim uticajima”, 7. marta 1937, u Srpskom kulturnom klubu u Beogradu, kasnije objavljeno u „Borbi” 21–28. januara 1988.[33] Verovatno zbog lošeg iskustva iz vremena turske okupacije i trauma nakon Albanske golgote, mnogi predavači i funkcioneri SKK uopšte nisu videli mogućnost koegzistencije sa ovim delom jugoslovenskog stanovništva.[41] U svom predavanju, Vaso Čubrilović je ukazao na pitanje povećanog priraštaja u korist Arnauta, na teritorijama Makedonije i Kosova i Metohije,[41] koje će postajati sve veće i za koje je smatrao da će njegovim nerešavanjem, u roku od 20-30 godina dovesti do strahovite iredente.[42] Po njegovom mišljenju, problem je nastao doseljavanjem Arnauta, još od kraja 17. veka, a primenom turskih običaja iz šerijata, da se dobijanjem bitke i osvajanjem jedne zemlje dobija pravo nad životom i imanjem osvojenih podanika, usled čega je u 19. veku onemogućeno jačanje kulturnih, prosvetnih i privrednih veza između severnih i južnih krajeva. Za nerešavanje problema, ni nakon oslobađanja tih krajeva od Turske, je optuživao jugoslovensku državu,[41] zbog posleratnog ozakonjivanja tako uzurpiranog zemljišta, usled pogrešnog pravnog shvatanja o zemljišnom posedu,[42] nedostatak državnog plana, koga bi morao da se pridržava i sprovodi svaki režim i svaka vlada, suviše skup i glomazan državni aparat, pun nestručnih i neskrupuloznih ljudi zaduženih za kolonizaciju (od 1918), te one jugoslovenske poslanike koji su, ne dobivši mandat u svom kraju, odlazili na jug i laskali tamošnjim nacionalnim elementima, radi mandata. Ukazujući na primere rešavanja pitanja nacionalnih manjina u svim drugim balkanskim zemljama, počev od 1912,[41] predložio je seriju drastičnih mera za masovnije iseljavanje Arnauta iz Makedonije i sa Kosova i Metohije u Tursku, koja je bila voljna da za početak prihvati dvesta hiljada iseljenika, i u Albaniju, sa kojom bi, bojao se, pregovori išli teže, usled mešanja Italije, Francuske i Engleske. Pominjao je i isterivanje Arnauta iz državne, privatne i samoupravne službe. Njegovi predlozi nisu nikada prihvaćeni, niti su realizovani.[42] Delove predavanja su decenijama zloupotrebljavali albanski, srpski[41], hrvatski i drugi šovinisti.
  • „Manjinski problem u novoj Jugoslaviji”, Beograd. Dokument nosi datum 3. novembar 1944. Čuva se u Arhivu SANU,[43] u fondu Narodne skupštine Narodne republike Srbije. Nepoznato je da li se radi o skici, nacrtu, memorandumu, usvojenom ili neusvojenom predlogu, kao i da li je bio naručen ili je rađen prema sopstvenoj inicijativi autora.[43] Pod „manjinama” u Jugoslaviji, autor je podrazumevao pripadnike etničkih zajednica: Nemce, Italijane, Mađare, Arnaute i Rumune, koje imaju svoje matične države i razmatrao je pitanje njihove perspektive, odnosno iseljavanja, uzimajući u obzir njihovu kolaboraciju s okupatorom tokom Drugog svetskog rata,[44] koji je još uvek bio u toku, te kasniju kolonizaciju iseljenih teritorija. Dokument sadrži 15 stranica, od čega je 11 stranica gusto, na pisaćoj mašini kucanog ćiriličnog teksta i 4 stranice tabela,[43] o etničkoj strukturi pomenutih manjina po srezovima. Činjenica je da su neke od mera pomenutih u dokumentu, sprovedene samo nad Nemcima,[43] najvećim delom u Vojvodini. Međutim, stradanje Nemaca pre svega se vezuje za odluku AVNOJ-a od 21. novembra 1944, o eksproprijaciji imovine svim građanima Jugoslavije nemačkog porekla, čime je primenjen institut kolektivne krivice,[45] a izuzetak je učinjen za one Nemce koji su se borili s partizanima ili su bili u mešovitom braku s pripadnicima druge nacionalnosti.[45] U obrazloženju ove odluke, Milovan Đilas je, između ostalog, naveo se da su slične mere ugovorili ili već delimično primenili Česi, Poljaci i Rusi.[46] Što se tiče Kosova i Metohije, njegova etnička struktura je za vreme Drugog svetskog rata promenjena, proterivanjem Srba i Crnogoraca i dovođenjem Albanaca iz severne Albanije na njihova imanja.[47] Nove vlasti, suprotno predlozima iz dokumenta, nakon oslobođenja, u želji da normalizuju odnose sa šiptarskom većinom na Kosovu i Metohiji i razviju dobre odnose sa Albanijom, prihvatile su stanje nastalo tokom rata, a takvo stanje se zadržalo do danas,[48] te podržale Šiptare na vlasti, koji su potpomagali dalje posedanje imanja Albancima, koji su pre rata živeli u Albaniji. Osim toga, onemogućavan je povratak srpskih i crnogorskih naseljenika i zadržavanje njihovih imanja i vršio se pritisak da se isele u Vojvodinu, a u slučaju da su morali da im dodele neku zemlju, prepuštali su im krčine i utrine, umesto obradive zemlje.[47] Brojni aspekti dokumenta Vase Čubrilovića su nedovoljno analizirani ili su kasnije tumačeni izvan realnog istorijskog konteksta. Sam dokument je zapravo ostao potpuno nepoznat, sve do njegovog prvog objavljivanja u „Mladini” 18. novembra 1988. Zatim su se njime bavili beogradski „Nedeljni telegraf” 18. i 25. novembra 1996, te Hamdija Šarkinović u Crnoj Gori (1997), novobeogradski časopis „Hereticus” (2007), Mirko Grmek i drugi u knjizi pod naslovom „Etničko čišćenje” (1993). Fragmenti su objavljeni u Tirani (1993).[49] Preveden je čak i na engleski jezik i od 2002. ga objavljuje Kanađanin (engl. Robert Elsie), albanolog, u okviru tema o albanskom pitanju i etničkom čišćenju na Kosovu i Metohiji i Makedoniji pod naslovom (engl. Gathering Clouds: The Roots of Ethnic Cleansing in Kosovo and Macedonia - Early Twentieth-Century Documentsа), koji je i danas aktuelan. Između ovih izdanja, postoje izvesne razlike, a dokument je prikazivan i u Haškom tribunalu, kao dokaz o primeni termina etničko čišćenje.[43] U Haškom tribunalu je i akademik Čedomir Popov ispitivan o ovom neobičnom dokumentu.[49]
  • „Zašto sam protiv - Akademik Vasa Čubrilović o Memorandumu SANU”, intervju objavljen u NIN, 30. novembra 1986.[35] Nakon što je tekst Memoranduma objavljen u javnosti, u svom nedovršenom obliku, a organi Predsedništva i Izvršnog odbora akademije SANU ga nisu prihvatili, kritikovao je svoje kolege akademike, optužujući ih da koriste nauku kao ulaznicu za politiku, ističući da memorandum po sadržaju, metodologiji, stilu i rečniku, više liči na političku, a manje na naučnu kritiku.[50]
  • „Odabrani istorijski radovi”, Beograd, 1983.[2][7]

Bio je inicijator, organizator i na čelu redakcijskog odbora u okviru SANU, za pisanje trotomne „Istorije Beograda”, u kome je učestvovao veliki broj naučnika različitih profila. Čubrilović je autor teme „Beogradski pašaluk pred ustanak 1804. godine”. Trotomna istorija je objavljena 1974. godine.[22]

Radio je na izdavanju sabranih dela Jovana Cvijića i autor je dela o njemu:[25]

  • „Jovan Cvijić i stvaranje Jugoslavije”, studija
  • „Život i rad Jovana Cvijića”, biografija u predgovoru prve knjige njegovih Sabranih dela 1987.

Krajem života počeo je da se bavi i nekim aspektima socijalističke revolucije u Jugoslaviji u periodu 1937–1987 i ulozi Josipa Broza Tita u istoriji.[16]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Simić & 30. 11. 2013.
  2. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m n Čubrilović 1983.
  3. ^ a b „Biografija na sajtu SANU”. Arhivirano iz originala 10. 1. 2012. g. Pristupljeno 13. 9. 2010. 
  4. ^ a b v Lopušina & 16. 11. 2013.
  5. ^ a b v g Balkanika 2000, str. 139.
  6. ^ a b v Babić & 18. 8. 2012.
  7. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m n Svetlišić & Krajšić 1997.
  8. ^ a b Balkanika 2000, str. 140.
  9. ^ a b v g Balkanika 2000, str. 141.
  10. ^ a b Stojnić 2014, str. 43.
  11. ^ Koljević 2014, str. 17.
  12. ^ Koljević 2014, str. 18.
  13. ^ Koljević 2014, str. 19.
  14. ^ Ćorović 2002.
  15. ^ Ćirković 2009.
  16. ^ a b Balkanika 2000, str. 148.
  17. ^ a b v g d đ e Balkanika 2000, str. 142.
  18. ^ Maticka 1982, str. 294.
  19. ^ Aleksić 1998.
  20. ^ Balkanika 2000, str. 143.
  21. ^ a b Balkanika 2000, str. 149.
  22. ^ a b v Balkanika 2000, str. 151.
  23. ^ a b Balkanika 2000, str. 152.
  24. ^ Balkanika 2000, str. 150.
  25. ^ a b Balkanika 2000, str. 145.
  26. ^ Ljušić 2011, str. 412.
  27. ^ Ljušić 2011, str. 401.
  28. ^ a b v g d đ e Balkanika 2000, str. 146.
  29. ^ Stojančević 1968, str. 24.
  30. ^ Balkanika 2000, str. 1.
  31. ^ a b v Balkanika 2000, str. 157.
  32. ^ Balkanika 2000, str. 153.
  33. ^ a b v Balkanika 2000, str. 154.
  34. ^ Matković 1956, str. 215.
  35. ^ a b Balkanika 2000, str. 162.
  36. ^ Balkanika 2000, str. 147.
  37. ^ Ljušić 2011, str. 402.
  38. ^ a b Balkanika 2000, str. 160.
  39. ^ Balkanika 2000, str. 164.
  40. ^ Jović 2007, str. 31.
  41. ^ a b v g d Simić & 22. 4. 2007.
  42. ^ a b v Simić & 23. 4. 2007.
  43. ^ a b v g d Rastoder 2013, str. 389.
  44. ^ Rastoder 2013, str. 391.
  45. ^ a b Rastoder 2013, str. 390.
  46. ^ Rastoder 2013, str. 392.
  47. ^ a b Petranović 1992, str. 662.
  48. ^ Petranović 1992, str. 704.
  49. ^ a b Petrović 2007, str. 378.
  50. ^ Dragović & 23. 9. 2016.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]