Vede

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Rig-veda

Vede (sanskrit: वेद [véda] – „vid”, „znanje”) su svete knjige brahmana u Indiji [1]koje predstavljaju najstarije spomenike sanskritske književnosti. Vede su najstarija zabeležena književnost Indijaca,[2] još sveža iz prapostojbine Arijevaca, nastala u vremenu od oko 15. veka p. n. e.[3] Delo sadrži čitav pogled na svet vedskog čoveka i njegova znanja i nadanja. U Vedama se, pored ostalog, naslućuju prvi počeci filozofske misli.[3] Vede su pisane starijim tipom sanskrta koji se naziva vedskim.[3][4]

Prema hinduističkoj tradiciji, Vede su apauruṣeya kompozicije neljudskog porekla[5], te se smatra da su neposredno obznanjene, i zato se nazivaju śruti („ono što se čulo”).[6][7] Ove tekstove primili su ili „videli” drevni mudraci i potom ih preneli ljudima. Bramani su čuvali ove tekstove – to i danas čine – kao usmenu tradiciju recitovanja, koja je prenošena s jedne na drugu generaciju. Vedske mantre se recituju u hinduističkim molitvama, verskim obredima i sličnim prilikama. Ovi tekstovi su izuzetno važni za indijski identitet i presudno su uticali na različite indijske škole, obezbeđujući snažan osećaj kontinuiteta sa prošlošću.[8]

Filozofije i sekte koje su se razvile na indijskom potkontinentu su zauzele različita stajališta o Vedama. Škole indijske filozofije koje citiraju Vede kao verski autoritet se klasificiraju kao „ortodoksne” (āstika). Dve druge indijske filozofije, budizam i džainizam, ne prihvaćaju autoritet Veda, te su evoluirale u posebne religije. U indijskoj filozofiji te se grupe nazivaju „heterodoksnima” ili „nevedskim” (nāstika) školama.[9]

Četiri Vede[uredi | uredi izvor]

Postoje četiri dela:[10] Rig-veda, Sama-veda, Ajur-veda i Atharva-veda. U užem smislu, pod Vedama se često misli samo na Rig-vedu.

Od ove četiri, prve tri pripadaju prvotnoj trojnoj podeli, poznatoj kao trayī, „trojka” Vidyā, odnosno, „trojna sveta nauka” recitovanja himni (RV), prinošenja žrtava (YV) i pevanja (SV).[11][12] Takvo trojstvo je uvedeno u Brahmanama (ShB, ABr i ostalima), ali Rigveda je jedino originalno delo od tri, a sve druge od nje uglavnom pozajmljuju.

Tako postoje tri oblika mantri, 1. Ric, koje predstavljaju pohvalu u stihovima, i namenjene su glasnom recitiranju; 2. Yajus, koje su u prozi, i namenjene su tihom recitiranju prilikom žrtvovanja; 3. Sāman, koje su u prozi, te su namenjene pevanju na Soma ceremonijama. Jajurveda i Samaveda nisu toliko nezavisne zbirke molitvi i himni koliko posebne knjige molitvi i himni, odnosno priručnici za sveštenike Advarju i Udgatr.

Atarvaveda je konačno dodana kao četvrta Veda. Njen status verovatno nije bio potpuno prihvaćen sve do Manusmrtija, koji često govori o tri Vede, nazivajući ih trayam-brahma-sanātanam, „trojnom svetom Vedom”. Atarvaveda je kao i Rigveda zbirka originalnih himni pomešanih s pevanjem, posuđujući malo od Riga i nemajući mnogo veze sa žrtvovanjima, ali za koju se pretpostavlja da samim recitiranjem može proizvesti dug život, izlečiti bolesti ili proizvesti propast neprijatelja.

Svaka od četiri Vede se sastoji od mantri ili Samhite u stihovima te proznog dela zvanog Brahmana, koji daje detaljna uputstva o ceremenojima na kojima se mantre koriste i objašnjenje legendi vezanih uz mantre. Oba dela se zovu šruti, jer se za njih čulo, a nije ih izmislio ili napisao čovek. Svaka od četiri Vede je izgleda prošla kroz različite škole stvorivši tako različite recenzije teksta. Svaka ima indeks ili Anukramani, a glavno delo te vrste je opšti Indkes ili Sarvānukramaṇī.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Vede su stvorili Arijci koji su se iz Persije preselili na severozapad Indije. Kao i sam hinduizam, i ovi sveti tekstovi imaju mnoge kulturološke i hronološke slojeve. Neke vedske misli toliko su stare da odražavaju iransko poreklo, što znači da potiču iz doba koje je prethodilo migraciji Arijaca u Indiju 1500. p. n. e. Ostale vedske ideje razvijale su se tokom boravka Arijaca u Dolini Inda. Sa početkom njihove prevlasti nad različitim kulturama ove oblasti, sadržaj ovih tekstova je apsorbovan. Veda je četiri i one su najstariji najbitniji spisi hinduizma. Prepune su istorijskih, socioloških, religijskih i lingvističkih informacija o ljudima koji su ih sastavili. Čine osnovu mnogih hinduističkih verskih koncepata. Značenje reči veda jeste „znanje”. Ono sadržano u Vedama smatra se božanskog porekla jer ga je bog stvaralac brahman otkrio grupi nadahnutih mudraca. ovi mudraci, rišiji, bili su odgovorni za prenošenje ovog božanskog dara čovečanstvu.

Prenošenje[uredi | uredi izvor]

Vekovima su Vede prenošene sa učitelja na učenika usmenim predanjem. Čak i kada je uvedeno pismo, postojao je snažan otpor njihovom zapisivanju. Brahmini (sveštenici) verovali su da moć svetih vedskih himni leži u tradiciji slušanja teksta, odakle i potiče naziv ovih himni – šruti, tj. ono što se čulo. Prema brahminima, pamćenje Veda preko pisane reči nema neku naročitu versku snagu. Ipak, vremenom su, radi očuvanja ove svete himne zapisane na starom obliku sanskrita, danas nazvanom vedskim jezikom.

Rig Veda[uredi | uredi izvor]

Rig Veda je daleko najstarija zbirka himni. Iako je nemoguće odrediti datum njenog nastanka, naučnici ga stavljaju u razdoblje od 5000 do 900. p. n. e. Za postojeći pisani tekst se pretpostavlja da postoji bar od 300. p. n. e. Rig veda sadrži himne i hvalospeve bogovima.

Jadžur Veda[uredi | uredi izvor]

Jadžur Veda sastavljena je oko 700. p. n. e. Sadrži varijantu teksta Rig Vede. Uz to, sadrži i pojedinosti o izvođenju žrtvenih obreda, gradnji oltara i izgovaranju obrednih izraza. U stvari, to je priručnik za brahmine.

Sama Veda i Athara Veda[uredi | uredi izvor]

Dve preostale vede – Sama Veda i Athara Veda – obuhvataju znatan deo Rig Vede, a daju i dodatne smernice za ponašanje sveštenika. Ipak među njima postoje i razlike. Delovi Sama Vede, na primer, usmereni su na žrtvovanja Somi, bogu ushićenja i pijanstva, čije se obožavanje razvilo iz neotkrivenog pića sličnog opijatu dobijenom iz jedne vrste divljih pečuraka. Himne Athara Vede mnogo više se bave činima, čarolijama i vradžbinama. Ovi magijski obredi mogu imati dvostruku namenu: za izlečenje, lekoviti, a tu spadaju ljubavni napici, lekovi za sve bolesti i blagoslovi, a mogu biti i negativne prirode, kada se koriste za prizivanje nesreće ili bolesti neprijateljima. Rana vedska religija usredsređena je na božansku moć. Bogovi nazvani deve sačinjavali su panteon božanskih moćnika. Nije bio važan broj bogova, već njihova uloga i način na koji su spojeni sa prirodnim događajima ili fenomenima. Deve su, prema mestu svog delovanja, podeljene na nebeske, vazdušne i zemaljske.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Mišić, Milan, ur. (2005). Enciklopedija Britanika. V-Đ. Beograd: Narodna knjiga : Politika. str. 27. ISBN 86-331-2112-3. 
  2. ^ see e.g. MacDonell 2004, str. 29-39; Sanskrit literature (2003) in Philip's Encyclopedia. Accesed 2007-08-09
  3. ^ a b v Rada Iveković, Rana budistička misao (pp. 131-152), Biblioteka Logos, IP Veselin Masleša, Sarajevo, 1977.
  4. ^ see e.g. Radhakrishnan & Moore 1957, str. 3; Witzel, Michael, "Vedas and Upaniṣads", in: Flood 2003, str. 68
  5. ^ Apte, str. 109f. navodi "ne od ljudskog, nego od božanskog porekla"
  6. ^ Apte 1965, str. 887.
  7. ^ Muller 1891, str. 17-18
  8. ^ Kembridžova ilustrovana istorija religije (str. 34-35), Stylos, Novi Sad, 2006.
  9. ^ Flood 1996, str. 82.
  10. ^ Radhakrishnan & Moore 1957, str. 3; Witzel, Michael, "Vedas and Upaniṣads", in: Flood 2003, str. 68
  11. ^ MacDonell 2004, str. 29-39
  12. ^ Witzel, M., "The Development of the Vedic Canon and its Schools : The Social and Political Milieu" in Witzel 1997, str. 257-348

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]