Велика бијела ајкула

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Velika bijela ajkula
Vremenski raspon: Miocen do danas[1]
Velika bijela ajkula blizu ostrva Gvadalupe
Ilustracija koja prikazuje ajkulu i ronioca. Ajkula je tri puta duža od čoveka.
Naučna klasifikacija uredi
Domen: Eukaryota
Carstvo: Animalia
Tip: Chordata
Klasa: Chondrichthyes
Red: Lamniformes
Porodica: Lamnidae
Rod: Carcharodon
A. Smith, 1838
Vrsta:
C. carcharias
Binomno ime
Carcharodon carcharias
      Rasprostranjenost 2010
Sinonimi
  • Squalus carcharias Linnaeus, 1758
  • (Carharodon carcharias Linnaeus, 1758)
  • Squalus caninus Osbeck, 1765
  • Carcharias lamia Rafinesque, 1810
  • Carcharias verus Cloquet, 1817
  • Squalus vulgaris Richardson, 1836
  • (Carcharias vulgaris Richardson, 1836)
  • Carcharodon smithii Agassiz, 1838
  • Carcharodon smithi Bonaparte, 1838
  • Carcharodon rondeletii Müller & Henle, 1839
  • Carcharodon capensis Smith, 1839
  • Carcharias atwoodi Storer, 1848
  • Carcharias maso Morris, 1898
  • Carcharodon albimors Whitley, 1939

Velika bijela ajkula, (Carcharodon carcharias), takođe poznata kao velika ajkula ili bijela ajkula, je vrsta velikih ajkula koje se mogu pronaći priobalnim vodenim površinama svih velikih okeana. Poznate su po veličini, pojedine ženke mogu da porastu do 6,1 m i da teže od 1.905 do 2.268 kg.[3][4][5] Ipak, generalno su manje; mužjaci su veličine od 3,4 do 4 m, dok su ženke u prosjeku veličine od 4,6 do 4,9 m.[4][6] Prema studiji iz 2014. godine, životni vijek velike bijele ajkule je procijenjen na oko 70 godina ili više, mnogo iznad prethodnih procjena,[7] što je čini jednim od najdugovječnijih poznatih rušljoriba.[8] Prema istoj studiji, mužjaci stiču seksualnu zrelost nakon 25 godina, a ženke nakon 33.[9] Velika bijela ajkula može da pliva brzinom od 56 km/h,[10] i da pliva u dubinama do 1.200 m.[11]

Velika bijela ajkula nema poznatih prirodnih predatora, osim u veoma rijetkim slučajevima, kita ubicu.[12] Ona je najveća poznata makropredatorska riba na svijetu i jedna je od primarnih predatora od morskih sisara, veličine kitova. Ove ajkule su takođe poznate po tome što love mnoge druge morske životinje, uključujući ribe i morske ptice. Jedina je poznata živa vrsta iz roda Carcharodon i odgovorni su za više napada na ljude nego bilo koja druga vrsta ajkula.[13][14]

Vrsta se suočava sa brojnim ekološkim izazovima, što je rezultovalo međunarodnom zaštitom. IUCN je stavio veliku bijelu ajkulu na spisak ranjivih vrsta,[15] a takođe je uključena i u Prilogu 2 (Appendix II) Konvencije o Međunarodnom prometu ugroženih vrsta.[16] Takođe je zaštićena od strane nekoliko nacionalnih vlada, uključujući Australiju (od 2018).[17]

Roman Ajkula, Pitera Benklija i njegova filmska adaptacija Stivena Spilberga, prikazali su bijelu ajkulu kao svirepog predatora koji jede ljude. Ljudi nisu omiljeni plijen bijele ajkule,[18] ali je ona ipak odgovorna za veliki broj prijavljenih i identifikovanih fatalnih neprovociranih napada ajkula na ljude.[19]

S obzirom na njenu veličinu, nije logički izvodljivo da se bijela ajkula drži u zarobljeništvu. Vjeruje se da je ne posjeduje nijedan akvarijum na svijetu.[20]

Taksonomija[uredi | uredi izvor]

Velika bijela ajkula je jedna od mnogih amfibija koje je Karl fon Line prvobitno opisao u svom desetom izdanju knjige Systema Naturae, 1758. godine,[21] pod njihovim prvim naučnim imenom — Squalus carcharias. Kasnije, zoolog Endru Smit, dao im je naziv Carcharodon kao njihovo rodno ime 1833, a zatim i 1873. Rodno ime identifikovano je sa specifičnim imenom Linnaeus' i formirano je trenutno naučno ime Carcharodon carcharias. Carcharodon dolazi od antičko grčkke riječi grč. κάρχαρος („ajkula“' ili „nazubljen“), i grč. ὀδούς, grč. ὀδών („zub“).[22]

Porijeklo i fosilni zapisi[uredi | uredi izvor]

Fosil zuba velike bijele ajkule dug 4 cm, iz Miocena, u Atakami, u Čileu.

Najraniji poznati fosil bijele ajkule datira od prije 16 miliona godina, tokom epohe Miocena.[23] Ipak, o filogeniji velike ajkule se i dalje raspravlja. Prvobitne hipoteze su bile da imaju zajedničko porijeklo sa preistorijskim ajkulama, kao što je Megalodon. Megalodon je imao zube koji se površno nisu bili toliko razlikovali od zuba velike ajkule, ali su bili dosta veći. Iako se skelet hrskavice ne fosilizuje, procijenjeno je da je megalodon bio znatno veći, sa prosječnom visinom od 17 m i težinom od 59.413 kg.[24] Fizičke sličnosti su primjetne i ekstremna veličina bijele ajkule i megalodona dovela je mnoge naučnike do vjerovanja da su ove ajkule blisko povezane i naučno ime za megalodona, Carcharodon megalodon je primijenjeno.

Ipak, nova hipoteza tvrdi da je bijela ajkula bliže povezana sa praistorijskim vrstama Isurus i Cosmopolitodus, nego megalodonu. Teorija je podržana sa ranije otkrivenim kompletnim setom fosila ajkule izumrle vrste Carcharodon hubbelli, sa 222 zuba i 45 pršljenova 1988. godine.[25] Takođe, nova hipoteza stavlja megalodona u rod Carcharocles, koji takođe sadrži druge ajkule sa mega zubima.[26]

Raspodjela i stanište[uredi | uredi izvor]

Velika bijela ajkula na ostrvu Gvadalupe, Meksiko.

Velika bijela ajkula živi u skoro svim priobalnim i područjima blizu obale, koja imaju temperaturu između 12 i 24 °C, dok su najviše nastanjene u Sjedinjenim Američkim Državama, (sjeveroistok i Kalifornija), Južnoafričkoj Republici, Japanu, Okeaniji, Čileu, i Mediteranu, uključujući Mramorno more i Bosfor.[27][28] Jedno od mjesta koje je najgušće naseljeno populacijom bijele ajkule je Gansbai, u Južnoafričkoj Republici.[29]

Velika bijela ajkula je pelagijska riba, koja je posmatrana uglavnom u prisustvu foka krznašica, morskih lavova, kitova, drugih ajkula i vrsta riba sa velikim kostima. U otvorenom okeanu, primijećene su na dubinama do 1.200 m.[11] Ovi nalazi su u suprotnosti sa tradicionalnim zapažanjima da je bijela ajkula priobalna vrsta.[11]

Prema skorašnjoj studiji, bijele ajkule u Kaliforniji migriraju u oblasti između Donje Kalifornije i Havaja, što je poznato kao kafe bijele ajkule, gdje provedu do 100 dana i vraćaju se nazad u Donju Kaliforniju. Na putu plivaju sporo, zaranjajući do 900 m, a kada stignu mijenjaju ponašanje i zaranjaju u dubinu do 300 metara, deset minuta. Bijele ajkule takođe migriraju od južnoafričke obale do južnih obala Australije, gdje ostaju do godinu dana. Slično istraživanje pratilo je različite bijele ajkule koje iz Južnoafričke Republike plivaju do obala na sjeverozapadu Australije i nazad. Put od 20.000 km pređu za do devet mjeseci.[30] Ova istraživanja pobijaju tradicionalne teorije da su priobalni predatori, a takođe dolaze u interakciju sa drugim vrstama ajkula, za šta se ranije smatralo da je diskretno. Razlozi migracija nisu poznati, ali se pretpostavlja da je zbog sezonskog hranjenja ili parenja.[31]

Velika bijela ajkula blizu Gansbaija, Zapadni Kejp.

U Sjeverozapadnom Atlantiku, populacija bijelih ajkula na obalama Nove Engleske bila je skoro iskorijenjena zbog pretjeranog pecanja.[32] Ipak, u poslednje vrijeme populacija se prilično povećala,[33] uglavnom zbog povećanja populacije foka na Kape Kudu u Masačusetsu, nakon donošenja zakona o zaštiti morskih sisara 1972. godine.[34] Trenutno je malo poznato o lovu i šablonima kretanja bijele ajkule na Kape Kudu, ali se vrše istraživanja kako bi se dobio uvid sve više rastuću populaciju bijelih ajkula.[35]

Istraživanje 2018. ukazuju na to da bijela ajkula preferira da se skupi duboko u vrtlogu anticiklona u Atlantskom okeanu. Istraživanja daju prednost vrtlozima tople vode, gdje ajkule preko dana provode vrijeme na dubini do 450 m, a uveče izlaze na površinu.[36]

Anatomija[uredi | uredi izvor]

Skelet velike bijele ajkule

Velika bijela ajkula ima snažnu, koničnu njušku. Prednji i zadnji Grežnjevi na repu peraje približno su iste veličine kao i kod drugih ajkula iz reda Lamniformes. Ona ispoljava suprotnu sjenku, zato što bijelu donju površinu i suvu površinu leđa (ponekad sa braon ili plavom nijansom), što joj daje išaran oblik. Obojenost ajkulu čini teško primjetnom za plijen da je uoči, jer razbija njenu konturu kada se gleda sa strane. Odozgo, tamnija boja miješa se sa morem, dok je silueta donje strane izložena minimalnoj sunčevoj svjetlosti. Leucizam, odnosno gubitak pigmenta je izuzetno rijedak kod ove vrste, ali je dokumentovan kod jedne velike ajkule, mladunca koje je izbačeno na obalu u Australiji i umrlo.[37] Velike bijele ajkule, kao i mnoge druge ajkule, imaju redove zuba iza glavnih, koji su spremni da ih zamijene ako je potrebno. Kada ugrize, trese glavu sa strane na stranu, čime pomaže zubima da otkidaju velike komade mesa.[38] Kao i druge ajkule iz reda Lamniformes, imaju veće oči od drugih vrsta ajkula, srazmjerno veličini tijela. Dužica je tamnoplava, umjesto crna.[39]

Veličina[uredi | uredi izvor]

Bijela ajkula uhvaćena na Kubi 1945. godine, za koju je procijenjeno da je visoka 6,4 m i teška između 3.175 i 3.324 kg.[40][41] Kasnija istraživanja utvrdila su da je normalne veličine, 4,9 m.[4]

Kod bijelih ajkula, prisutan je polni dimorfizam, ženke su uglavnom veće od mužjaka. Mužjaci su u prosjeku veličine od 3,4 do 4 metra, dok su ženke veličine od 4,6 do 4,9 metara.[6] Odrasle jedinke su prosječno težine od 522 do 771 kg,[42] ali zrela ženka može da teži od 660 do 1.110 kg.[4] Najveća potvrđena ženka bila je veličine 6,1 m, a procijenjene težine od 1.905,[3][4] do 2.268 kg.[5] Maksimalna veličina je predmet rasprave, jer su neki izvještaji gruba procjena ili spekulacije između određenog kruga.[43] Među živim vrstama rušljoriba, jedino su kit ajkula, velika psina i manta rej, prosječno veće i teže. Ove tri vrste su uglavnom pitome i hrane se malim organizmima, što čini veliku ajkulu najvećim živim makro predatorom među ribama.[42] Velika ajkula je veličine 1,2 m kad se rodi i raste oko 25 cm svake godine.[44]

Prema izvještaju E. Rendala, najveća dokazana bijela ajkula bila je veličine 6 metara, uhvaćena je u Ledž Pointu, u Zapadnoj Australiji 1987.[45] Druga ogromna ajkula slične veličine potvrđena je od strane Kanadskog centra za istraživanje ajkula. Ženka koju je uhvatio Dejvid Mekendrik, u Albertonu, Ostrvo Princa Edvarda, u avgustu 1988. godine, u Zalivu Sen Loren, bila je veličine 6,1 m.[4] U prošlosti, postojali izvještaji za koje su mnogi stručnjaci smatrali da su nepouzdani, o dosta većoj bijeloj ajkuli, uhvaćenoj na Kubi 1945. godine.[41][46][47][48] Veličina ajkule je procijenjena na 6,4 m, a težina na. 3.324 kg.[41][47] Ipak, kasnija istraživanja su otkrila da je ona zapravo bila veličine 4,9 m, što je prosjek veličine bijele ajkule.[4]

Najveća bijela ajkula koju priznaje Međunarodna ribarska asocijacija (IGFA), je uhvaćena 1959. godine, od strane Alfa Dina, u vodama južne Australije, koja je bila teška 1.208 kg.[43] Nekoliko većih bijelih ajkula je potvrđeno, ali je kasnije odbačeno iz zvaničnog zapisnika IGFA, zbog kršenja pravila.

Primjeri nepotvrđenih ogromnih velikih bijelih ajkula[uredi | uredi izvor]

Zabilježen je veliki broj ogromnih nepotvrđenih bijelih ajkula.[49] Decenijama, radovi mnogih ihtiologa, kao i Ginisova knjiga rekorda, naveli su dvije velike bijele ajkule kao najveće jedinke od svoje vrste. Godine 1870, uhvaćena je bijela ajkula u vodama južne Australije, blizu Port Ferija, za koju je procijenjeno da je veličine 10,9 metara. Godine 1930, bijela ajkula je uhvaćena u zamku koju su ribari postavili za haringe, u Nju Bransviku, Kanada; procijenjeno je da je veličine 11,3 m. Ipak, ovi proračuni nisu dobili podršku rigoroznog naučnog kruga i vjerodostojnost tih mjera dovođena je u pitanje dugo vremena, tvrdeći da su mnogo veće od svih drugih posmatranih vrsta. Kasnija istraživanja zaključila su da je možda ajkula uhvaćena u Nju Bronsviku zamijenjena sa golemom psinom, jer imaju slične konture tijela. Pitanja oko ajkule uhvaćene u Port Feriju razriješena su 1970-ih, kada je E. Rendal ispitao čeljusti ajkule i došao do zaključka da je bila veličine 5 metara, sugerišući da je napravljena greška u prvobitnom zapisu o veličini ajkule iz 1870. godine.[45]

Velika bijela ajkula uhvaćena u regionu Hulen, Tajvan, 4. maja 1997. Nezvanično je objavljeno da je bila veličine skoro 7 metara, dok je bila teška 2.500 kg.[49]

Iako mjere tih ajkula nisu potvrđene, za neke velike ajkule uhvaćene u moderne doba procijenjeno je da su veće od 7 metara,[50] ali te procjene su naišle na osporavanje.[43][50] Ipak, E. Rendal vjeruje da bijela ajkula može da dostigne veličinu iznad 6,1 m.[45] Velika ajkula uhvaćena je blizu ostrva Kangaru, u Australiji, 1. aprila 1987. godine. Piter Rezilej procijenio je da je veličine 6,9 m;[45][51] Imenovana je kao Kanga.[50] Druga ogromna bijela ajkula uhvaćena je na Malti, od strane Alfreda Kutahara 16. aprila 1987. godine. Džon Abela je procijenio da je veličine 7,13 m i imenovao je sa Malta.[50] Kapo je, koristeći mjere koje je predložio E. Rendal, došao do zaključka da je Kanga veličine između 5,8—6,4 m.[50] Na sličan način, Ferguson je procijenio da je Malta bila veličine između 5,3—5,7 m.[50] Ipak, mnogi su tvrdili da fotografski dokazi sugerišu da su te vrste bile mnogo veće od mjera dobijenih metodom koju je implementirao E. Rendal.[50] Zbog čega je tim naučnika, koji su činili H. F. Mole, G. M. Kaj, A. P. Kimli, D. A. Eber, A. S. Testi i L. Ja. V. Kompanjo, izvršio reviziju slučaja Kange i Malte 1996. godine, kako bi riješili spor, sprovođenjem obimnih monfometrijskih analiza na ostacima ajkula, kao i ispitivanjem fotografskih dokaza, u pokušaju da dokažu kako su prvobitne mjere bile tačne. Istraživanje je dovelo do zaključka da su prvobitne procjene Rezileja i Abele bile razumne i da ih ne treba otpisivati.[50] Velika ženka, za koju je procijenjeno da je veličine 6,1 m, nazvana „Tamnoplava“, snimljena je na Gvadalupeu tokom snimanja scene za epizodu serije Nedelja ajkule 2014. Kasnije je dobila veliku pažnju, kada je napravljen video zapis na kojem je prikazana u interakciji sa istraživačem Maurisiom Paljidom, koji je on postavio na društvenoj mreži fejsbuk 11. juna 2015.[52] Kasnije je viđena u Oahu 2019. godine, na lešu kita, nakon čega je snimljena kako pliva pored turista ronilaca u otvorenoj vodi.[53][54][55] U julu 2019. godine, ribar J. B. Kurel, koji je putovao iz Kejpkoda do Bermuda, snimio je veliku ajkulu na oko 64 km južno od Martas Vinjarda. Istakao je da je težine oko 2.300 kg, a veličine između 7.6 i 9,1 m, uporedivši je sa izmišljenim bijelim ajkulama u filmovima.[56][57] Za posebnu vrstu bijele ajkule, koja je nekada nastanjivala oblast Fals beja u Južnoafričkoj Republici smatralo se tokom 1980-ih da je veličine iznad 7 metara. Lokalno je bila poznata kao „podmornica“, a imala je legendarnu reputaciju. Iako neki tvrde da je veličina pretjerana ili da ajkula uopšte ne postoji, izvještaji svjedoka, tada mladog Krega Entonija Fereire, poznatog eksperta za ajkule u Južnoameričkoj Republici i njegovog oca sugerišu o postojanju neobično velike životinje, prilične veličine i snage (mada nije poznato kolike je mase, s obzirom na to da bi pobjegla svaki put kada bi pokušao da je zarobi). Fereira je opisao svoja četiri susreta sa ogromnom ajkulom u knjizi „Velike bijele ajkule u najboljem ponašanju“.[58]

Među ajkulama predatorima, konkurent za najvećeg je tigar ajkula (Galeocerdo cuvier). One su tipično manje i i mršavije od bijelih ajkula, ali je potvrđeno da mogu da dostignu veličinu od 5,5 m. Za nepotvrđenu jedinku je procijenjeno da je veličine 7,4 m, a težine 3.110 kg, što je dva puta više od najveće zvanično potvrđene jedinke, koja je bila teška 1.524 kg.[42][59][60] Neke druge ajkule makro predatori, kao što su grenlandska ajkula i pacifička ajkula spavalica, takođe mogu da dostignu veliku veličinu, ali je težina vjerovatno manja jer imaju dosta vitkiju građu od bijelih ajkula.[61][62] Pitanje maksimalne težine je komplikovano neriješenim pitanjima da li treba računati sadržaj stomaka ajkule prilikom mjerenja. Jednim ugrizom, bijela ajkula može da otkine do 14 kg mesa, dok može da pojede nekoliko stotina kilograma hrane.

Prilagođavanje[uredi | uredi izvor]

Velika bijela ajkula pliva

Velike bijele ajkule, kao i druge ajkule, imaju dodatno čulo, koje im omogućava da detektuju elektromagnetna polja koja emituju životinje koje se kreću. Mogu da detektuju varijacije od pola milijarde volta. Iz neposredne blizine, to im omogućava da detektuju i životinje koje se ne kreću, detektujući otkucaje srca. Većina riba ima slično, manje razvijeno čulo, koristeći lateralnu liniju tijela.[63]

Da bi uspješno ulovili brz i okretan plijen, kao što su morski lavovi, prilagodile su se da održavaju temperaturu tijela topliju od vode. Jedna od ovih adaptacija je mreža arterija i vena, "rete mirabile". Struktura vena i arterija nalik na mrežu, koje su sa obje lateralne strane ajkule, čuva toplotu zagrijavanjem hladnih arterija krvlju iz vena, koja je topla zahvaljujući mišićima koji rade. Ovo održava određene djelove tijela (naročito stomak) na temperaturi do 14 °C iznad temperature vode koja je okružuje, dok temperatura srca i škrga ostaju iste kao temperatura mora.[64] Kada čuva energiju, osnovna tjelesna temperatura može da padne ispod temperature mora. Sposobnost velike ajkule da reguliše tjelesnu temperaturu je primjer gigantotermije, pa se ona smatra endotermičkom, poikilotermičkom ili mesotermičkom, jer joj tjelesna temperatura nije stalna, već regulisana iznutra.[38][65] One se oslanjaju na zalihe sala i ulja u jetri, tokom migracija na velikim distancama, kroz oblasti okeana koje su slabo nastanjeni organizmima bogatim nutricijentima.[66] Istraživanja univerziteta Stanford i akvarijuma Monterej, objavljena 17. jula 2013. godine, otkrivaju da, osim što kontroliše svježinu ajkule, jetra ima glavnu ulogu u šablonima migracije. Ajkule koje tonu brže prilikom ronjenja, što mnogo više sačuvane energije od ajkula koje tonu polako.[67]

Ajkula ujeda ribu za glavu, u Južnoameričkoj Republici.

Toksičnost iz teških metala nema velikog štetnog uticaja na bijele ajkule. Istraživanja vršena na uzorcima krvi uzetih od 43 jedinke, različite veličine, godina i pola, sa obala Južnoafričke Republike, koje su radili biolozi sa univerziteta u Majamiju 2012. godine, sugerišu da uprkos velikom nivou žive, olova i arsenika, nema znakova o povećanju broja bijelih krvnih zrnaca, dok odnos granulata i limfocita sugeriše na zdrav imuni sistem. Ova otkrića sugerišu ranije nepoznati način fiziološke odbrane protiv trovanja teškim metalima. Velike ajkule su poznate po tome što imaju sklonost ka samoliječenju i izbjegavanju bolesti povezanih sa godinama.[68]

Snaga ugriza[uredi | uredi izvor]

Istraživanja sprovedena 2007. godine, na Univerzitetu u Novom Južnom Velsu, u Sidneju, Australija, koristeći CT skener lobanje ajkule, dok je kompjuter izračunao maksimalnu snagu ugriza. Istraživanja su pokazala da snaga i ponašanje lobanje prilagođeno za rukovanje, rješavajući razne suprotstavljene teorije o ponašanju prilikom hranjenja.[69] Godine 2008, tim naučnika koje je predvodio Stiven Vri, sproveli su eksperiment da bi odredili snagu čeljusti i nalaze koji kažu da ajkula težine 3.324 kg ima snagu ugriza od 18.216 Njutna.[47]

Ekologija i ponašanje[uredi | uredi izvor]

Ajkula okrenuta na leđa dok lovi tunu.

Ponašanje i društvena struktura bijelih ajkula je kompleksna.[70] U Južnoameričkoj Republici, one su na vrhu hijerarhije dominacije, u zavisnosti od veličine, pola i doseljeničkih prava. Ženke dominiraju mužjacima, veće ajkule dominiraju manjima i starosjedioci dominiraju pridošlicama. Kada love, pokušavaju da se razdvoje, a konflikte rješavaju ritualima i izlaganjem. One se rijetko bore međusobno, mada su pojedine jedinke otkrivene sa ugrizima koji odgovaraju drugim bijelim ajkulama. To ukazuje na to da kada jedna bijela ajkula priđe previše blizu drugoj, ona reaguje ugrizom upozorenja. Dok je druga mogućnost da ajkula grize kako bi pokazala dominaciju.

Bijela ajkula je jedna od nekoliko poznatih vrsta ajkula koje podižu glavu iznad vode kako bi posmatrali plijen. To je poznato kao špijuniranje.[71] Ovakvo ponašanje primijećeno je kod najmanje jedne vrste crnovrhih grebenskih ajkula, ali je ono moglo biti naučeno u interakciji sa ljudima, dok takođe postoji teorija da ajkule imaju bolje čulo mirisa iznad nego ispod vode, jer miris brže putuje vazduhom nego vodom.[71] Generalno su veoma znatiželjne životinje, pokazuju inteligenciju, a mogu da budu i druželjubive ukoliko situacija to zahtijeva. Na ostrvu Sil, u Južnoameričkoj Republici, bijele ajkule su primijećene kako dolaze i odlaze u klanovima od dvije do šest jedinki na godišnjem nivou.[71] Nije poznato da li su klanovi povezani, ali kreću se zajedno dovoljno mirno. U suštini, društvena struktura klana je najviše slična vučjem čoporu, u kojem svaki član ima svoj status i svaki klan ima alfa lidera. Kada se članovi različitih klanova sretnu, uspostavljaju društveni status nenasilno, kroz bilo koju od različitih interakcija.[71]

Ishrana[uredi | uredi izvor]

Velike bijele ajkule su mesojedi i love uglavnom ribe (tunu, raže, druge ajkule),[71] kitove (delfine, pliskavice, kitove), perajare (ušate foke, foke krznašice,[71] i morske lavove), morske kornjače,[71] morske vidre (Enhydra lutris) i morske ptice.[72] Takođe su poznate po tome što jedu predmete koje ne mogu da svare. Mladunci se uglavnom hrane ribom, uključujući hrskavičnjače, s obzirom na to da njihove čeljusti ne mogu da izdrže snagu koja je potrebna da bi napali veći plijen, kao što su perajari i kitovi, dok ne dostignu veličinu od 3. metra ili više, jer tada se njihova hrskavica čeljusti minerališe dovoljno da izdrži udar potreban da bi se napao veći plijen.[73] Kada dostignu veličinu od 4. metra, uglavnom love morske sisare, mada su se pojedine jedinke specijalizovale za drugačiju vrstu plijena, u zavisnosti od preferencija jedinki.[74][75] One su jako oportjunistične.[76][77] Preferiraju plijen koji je bogat energetskim mastima. Ekspert za ajkule, Piter Klimli, koristio je leševe foke, svinje i ovce, koje je kačio na štap i puštao iz broda, u Južnim. Ajkula je napala sva tri puta, ali je leš ovce odbila.[78]

Čovjek pregleda otiske ugriza velike bijele ajkule na lešu kita.

Van Kalifornije, bijela ajkula sa ugrizom u zadnji dio čini nepokretnim sjevernog morskog slona, što je najčešći uzrok smrtnosti foka, a zatim čeka da iskrvari na smrt. Ova tehnika se naročito koristi na odraslim mužjacima morskih slonova, koji su uglavnom veći od ajkule i teški su u prosjeku od 1.500 do 2.000 kg. i potencijalno su opasni protivnici.[79][80] Ipak, češće mladunčad bivaju pojedena u kolonijama morskih slonova.[81] Plijen obično napadaju ispod površine. obične foke (Phoca vitulina) grabe na površini i vuku ih ispod vode dok ne prestanu da se opiru, a zatim ih jedu blizu dna. Kalifornijske morske lavove (Zalophus californianus) hvataju u zasjedi ispod vode, uhvate im srednji dio tijela, nakon čega ih vuku na dno i jedu.[82]

U Sjeverozapadnom Atlantiku, odrasle jedinke se hrane i pravim i sivim fokama.[34] Mladunci se uglavnom hrane manjim vrstama ribe, dok ne porastu dovoljno kako bi lovili morske sisare kao što su foke.[83]

Bijela ajkula takođe love delfine i pliskavice, poznate i kao morske svinje, napadajući odozdo, sa strane ili odozgo, kako bi izbjegle da ih detektuju eholociranjem. Vrste koje napadaju su mrki delfini (Lagenorhynchus obscurus),[50] Risovi delfini (Grampus griseus),[50] Tursiops ssp,[50][84] delfine grbavce (Sousa ssp.),[84] perajaste pliskavice (Phocoena phocoena),[50] i Dalove pliskavice (Phocoenoides dalli).[50] Povremeno je uočena grupa delfina koji se međusobno brane od ajkula.[84] Takođe se vrše posmatranja napada bijelih ajkula na manje vrste kitova. Godine 1989, mladunče pigmejske ulješure (Kogia breviceps), veličine 1,8 m pronađeno je u centralnoj Kaliforniji, sa ugrizima od bijele ajkule na perajima.[85] Bijele ajkule takođe love i kljunaste kitove.[50][84] Posmatrani su i slučajevi gdje love i ubijaju Štejnegerovog kljunastog kita (Mesoplodon stejnegeri), srednje mase od 1.100 kg,[86] i mladunče Kivjeovog kita (Ziphius cavirostris), koji je prosječne veličine od 3. m.[87] Kada lovi morske kornjače, ugrizu ih za oklop, nakon čega je parališu. Takođe love i najtežu ribu, — velikog bucnja (Mola mola).[76]

Na ostrvu Sil u Južnoameričkoj Republici, bijele ajkule love smeđe foke krznašice (Arctocephalus pusillus) odozdo pri velikoj brzini, hvatajući je za sredinu tijela. Mogu da idu toliko brzo da u potpunosti napuste vodu. Procijenjena brzina je iznad 40 km/h.[88] Takođe su posmatrane kako love plijen nakon neuspjelog napada; plijen obično napadaju na površini.[89] Njihovi napadi su najčešći ujutru, dva sata nakon izlaska sunca, kada je vidljivost mala. U prvih dva sata, prosjek uspješnosti im je 55%, dok prosjek uspješnosti opada na 40%, u kasnijim jutarnjim časovima, kako se povećava vidljivost, nakon čega prestaju da love.[71]

Velika bijela ajkula ispušta gasove na trup kita u Južnoafričkoj republici.

Leševi kitova čine važan dio ishrane ajkula. Ipak, to je rijetko posmatrano zbog toga što su kitovi umirali u zabačenim oblastima. Procijenjeno je da 30 kg kitove masti može da nahrani bijelu ajkulu veličine 4,5 m za period od mjesec i po.[90] Detaljnija posmatranja vršena su na četiri leša kitova u False beju j Južnoameričkoj Republici, periodu od 2000. do 2010. godine. Ajkulu privuče miris koji nosi jak vjetar; prvo se hrani repom, a zatim istražuju kita polako plivajući oko njega, grizući ga u potrazi za djelovima koji su najviše bogati mašću. Tokom perioda hranjenja, od po 15—20 sekundi, ajkula kida meso trzajima glave, bez zaštite za rotaciju očiju, koju koristi kad lovi živi plijen.[90] U toku hranjenja, ispušta djelove masti i automatski se vraća na hranjenje ponovo, vjerovatno sa ciljem da zamijeni djelove koji nemaju mnoge energije, sa onima koji imaju, koristeći zube kao mehanoreceptore kako bi ih razlikovala.[90] Nakon hranjenja od nekoliko sati, djeluje kao da je letargična i ne pliva pored obale; posmatra i usta kita, ali ne može da zagrize dovoljno jako kako bi otkinula meso, umjesto toga odskoči i polako tone.[90] Posmatrano je do osam ajkula kako se hrane sistematski, uskačući jedna kod druge bez ikakvih znakova agresivnosti. Jednom prilikom, jedna ajkula je slučajno ugrizla drugu za glavu, ostavljajući dva zuba u njenoj lobanji, nakon čega su obje nastavile da se hrane neuznemireno.[90] Manje jedinke kruže oko kita i jedu komade koji padaju okolo. Neobično za tu oblast, posmatran je veliki broj bijelih ajkula veličine od preko 5 metara, što sugeriše da su velike ajkule promijenile svoje navike kako bi tražile kitove, jer su izgubile manevarsku sposobnost potrebnu da bi ulovili foke.[90] Istraživački tim zaključio je da je važnost leševa kitova za bijele ajkule, posebno za one najveće, potcijenjena.[90] U odvojenim posmatranjima, dokumentovano je kako bijele ajkule ispuštaju gasove na trup kita, zajedno sa tigar ajkulama.[91] Godine 2020, biolozi za morske životinje, Din i Đenari, objavili su u časopisu Istraživanja morskih i životinja u svježoj vodi, kako grupa bijelih ajkula uspješno napada i ubija kita grbavca. Ajkule su koristile klasičnu strategiju za napad koju koriste na Perajarima, uključujući i taktiku „ugrizi i ispljuni“, koju koriste kada love manji plijen. Kit je bio upetljan i mršav, pa je zbog toga bio ranjiviji na napade ajkula. To je prvi dokumentovani slučaj kako velike bijele ajkule ubijaju velikog kita.[92][93]

Sadržaj stomaka velikih ajkula ukazuju na to da im i kit ajkula, mladunci i odrasle jedinke, mogu biti hrana, mada nije poznato da li je u pitanju lov ili hranjenje leševima.[94][95]

Reprodukcija[uredi | uredi izvor]

Prvobitno se smatralo da bijele ajkule stiču seksualnu zrelost sa oko 15 godina, ali su kasnija istraživanja pokazala da je potrebno dosta više vremena; mužjaci stiču seksualnu zrelost sa 26, a ženke sa 33 godine.[9][96][97] Prvobitno se mislilo da im je životni vijek oko 30 godina, ali istraživanja koja su sprovedena na institutu za okeanografiju, dokazala su da im je životni vijek do 70 godina. Ispitivanje broja pršljena kičmenog stuba doveli su do procjene da je maksimalni životni vijek mužjaka 73 godine, dok je kod ženki 40 godina, na ispitnim jedinkama. Kasno seksualno sazrijevanje, slab reproduktivni tempo, dug period gestacije od 11 mjeseci i spor rast, čine je ranjivom na pritisak kao što su pretjerano pecanje i promjena okoline.[8]

Malo je poznato o navikama u parenju bijelih ajkula, a ponašanje prilikom parenja nije još istraživano kod ove vrste. Moguće je da su leševi kitova bitna lokacija za seksualno zrele ajkule da sretnu partnera za parenje.[90] Rađanje nikada nije posmatrano, ali su trudne ženke ispitivane. Bijele ajkule su ovoviparna vrsta, što znači da se jaja razvijaju i ulaze u uterus, gdje nastavljaju da se razvijaju do rođenja.[98] Velika ajkula ima period gestacije od 11 mjeseci. Kod mladunčadi, jaka čeljust počinje da se razvija već u prvim mjesecima. Nerođeni mladunci se hrane jajnim ćelijama koje proizvodi majka. Rađanje je u proljeću ili ljetu.[99] Najveći broj mladunaca koje je rodila jedna ženka je 14. Ženka je kasnije ubijena slučajno na Tajvanu 2019.[100] Populacija na Sjevernom Pacifiku se vjerovatno razmnožava u moru Kortez, što su potvrdili lokalni ribari, koji su izjavili da su ih uhvatili i da su ostavili dokaze zuba na deponijama za odbačene djelove njihovog plijena.

Prolomi[uredi | uredi izvor]

Velika bijela ajkula prodire iz vode u Gansbaiju.

Prolom je rezultat velike brzine kojom ajkula ide ka površini, što rezultira momentumom u kojem je u potpunosti iznad vode. Ovo je tehnika lova koju bijela ajkula koristi kada lovi foke. Ovu tehniku uglavnom koriste ajkule na ostrvu Sil, prilikom napada na foke krznašice. S obzirom na to da je njihovo ponašanje nepredvidivo, teško ga je dokumentovati. Prvi put su ga fotografisali Kris Felou i Rob Lorens, koji je razvio tehniku bacanja lažne foke kako bi namamio ajkulu.[101] Između aprila i septembra, naučnici su zabilježili oko 600 proloma. Foke plivaju na površini, a velika bijela ajkula napada iz duboke vode, pri čemu može da dostigne brzinu do 40 km/h i može istovremeno da se lansira do 3 metra iznad vode. Nešto više od polovine napada prolomom je uspješno.[102] Godine 2011, ajkula duga 3 metra skočila je na brod na kojem je bilo sedam istraživača na ostrvu Sil. Posada je sprovodila istraživanja populacije, koristeći sardine kao mamac. Zaključeno je da to nije bio napad ajkule na brod, već incident.[103]

Prirodne prijetnje[uredi | uredi izvor]

Poređenje veličine prosječne orke i prosječne velike bijele ajkule.

Sukobi između velike bijele ajkule i orke se događaju vjerovatno u regionu gdje se prehrambene sklonosti obje vrste preklapaju.[84] Na dan 4. oktobra 1997. godine, snimljen je njihov sukob na Feralonskim ostrvima, u Kaliforniji. Ženka orke, procijenjene veličine između 4.7—5.3 m, paralisala je bijelu ajkulu procijenjene veličine između 3—4 m.[104] Orka je držala ajkulu naopačke, kako bi joj ubrizgala toksični otrov, nakon čega je držala ajkulu 15 minuta, dok se nije ugušila. Orka je zatim pojela jetru mrtve ajkule.[84][104][105] Vjeruje se da je miris leša mrtve ajkule natjerao sve ostale bijele ajkule u regionu da bježe, gubeći pravo na sezonski lov.[106] Drugi sličan napad desio se 2000. godine, ali ishod nije poznat.[107] Nakon oba napada, populacija od oko stotinu bijelih ajkula je nestala iz tog predjela.[105][107] Nakon napada 2000. satelitom je otkrivena bijela ajkula koja se odmah spustila na dubinu od 500 metara i otplivala na Havaje.[107] Godine 2015, grupa orka je snimljena kako ubija bijelu ajkulu u Južnoj Australiji.[108] Godine 2017, tri velike bijele ajkule su izbačene na obalu blizu Gansbaija, u Južnoameričkoj Republici; tjelesne šupljine su im bile otvorene, a jetre izvađene, što ukazuje na to da su ih ubile orke.[109] Kitovi ubice takođe generalno imaju uticaj na rasprostranjenost bijelih ajkula. Istraživanje o rasprostranjenosti i interakciji kitova ubica i velikih ajkula oko Faralonskih ostrva, sprovedeno 2019. godine, pokazalo je da kitovi negativno utiču na ajkule, dok kratko pojavljivanje kitova ubica tjera ajkule da traže novu oblasti za hranjenje za sledeću sezonu.[110] Ipak, velike bijele ajkule su viđene kako povremeno plivaju pored orki bez straha.[111]

Zaštita[uredi | uredi izvor]

Nije poznato koliko je porast pecanja velikih ajkula uzrokovao smanjenje populacije od 1970-ih do danas. Nije poznat tačan broj, ali se velika bijela ajkula nalazi na listi ranjivih životinja.[15] Između rađanja i seksualne zrelosti, ne reprodukuje se, što čini oporavak i rast populacije teškim.

IUCN je istakao da je malo poznat status velikih bijelih ajkula, ali da je populacija prilično mala u poređenju sa drugim široko rasprostranjenim vrstama, zbog čega je stavljena na spisak ranjivih vrsta,[15] a takođe je uključena i u Prilogu 2 (Appendix II) Konvencije o Međunarodnom prometu ugroženih vrsta,[16] što znači da je za međunarodnu trgovinu potrebna dozvola.[112] Od marta 2010. takođe je uključena u Prilog 1 Konvencije o zaštiti divljih životinja migranata, što ima za cilj povećanje međunarodnog razumijevanja i koordinacije za zaštitu ajkula migranata.[113] Barbara Blok, sa univerziteta Stanford, sprovela je istraživanje u februaru 2010, na osnovu kojeg je procijenjeno da je populacija bijelih ajkula manja od 3.500 jedinki, što je dovelo populaciju u veću opasnost od istrebljenja od tigra, čija populacija je takođe procijenjena na oko 3.500 jedinki.[114] Prema drugom istraživanju, sprovedenom od strane Džordža Burža iz Prirodnjačkog muzeja Floride 2014. godine, blizu obala Kalifornije procijenjeno je da se nalazi oko 2.000 jedinki bijelih ajkula, što je deset puta više od procjene Barbare Blok iz 2010. od 219 jedinki, što upućuje na to da populacija ponovo raste.[115][116]

Ribari love mnoge ajkule zbog njihovih čeljusti, zuba i peraja, kao što je slučaj i kod mnogih drugih riba uopšte. Bijela ajkula je rijetko predmet komercijalnog pecanja, iako se njeno meso smatra vrijednim. Povremeno je ulove u Mediteranskom moru i prodaju je kao ajkulu glatkog goniča.[117]

U Australiji[uredi | uredi izvor]

Bijela ajkula je proglašena ranjivom vrstom u Australiji 1999. godine, zbog značajnog opadanja populacije i trenutno je pod zaštitom Akta o zaštiti okoline 1999.[118] Uzroci opadanja populacije prije donošenja akta su bili smrtnost od sportskog ribolova, kao i slučajno hvatanje u mreže za zaštitu plaže.[119]

Tom Kapitani i Šeron Vilijamson pored Rozi ajkule, zaštićene jedinke u Australiji.

Nacionalni status zaštite odrazio se preko svih država Australije, kroz njihove zakone, dajući im punu zaštitu u oblastima koje se nalaze u nadležnosti Australije.[118] Mnoge države su zabranile ubijanje i lov na bijele ajkule i prije nego što su stavljene pod nacionalnu zaštitu. U Viktoriji je označena kao ugrožena vrsta, aktom za zaštitu flore i faune, a pod članom 5 navedeno je da su rijetke i da će vjerovatno izumrijeti u Zapadnoj Australiji.[118]

Godine 2002, vlada Australije je napravila plan za oporavak bijelih ajkula, uključujući istraživanja sektora vlade za zaštitu, nadzor mjera zaštite i stroža pravila za turiste i trgovinu povezanu sa ajkulama.[119] Plan za oporavak je ažuriran 2013. godine, kako bi se izvršila revizija i sprovele nove mjere zaštite.[17] Istraživanja iz 2012. godine otkrila su da je populacija bijelih ajkula u Australiji odvojena Basovim prolazom u genetski različitu istočnu i zapadnu populaciju, što ukazuje na potrebu za razvojem regionalnog plana zaštite.[120]

Ljudi su i dalje jedan od uzroka smrtnosti ajkula, prvostepeno zbog slučajnog ili ilegalnog hvatanja u komercijalnom i sportskom ribolovu, kao i slučajnog hvatanja u zaštitne mreže na plažama.[17]

Uprkos zvaničnoj zaštiti u Australiji, ubijanje bijelih ajkula se nastavlja. Vlada Kvinslenda je uspostavila program za kontrolu ajkula, po kojem je dozvoljeno ubijanje ajkula i drugih morskih sisara, koristeći mreže za ajkule i udice.[121][122] Ajkule koje bivaju uhvaćene udicama žive, ubijaju iz vatrenog oružja.[123] Vlada Novog Južnog Velsa, takođe je donijela program za kontrolu ajkula, po kojem je dozvoljeno njihovo ubijanje.[122] Uglavnom zbog ovog programa, broj ajkula u istočnoj Australiji je opao.[124]

Populacija bijelih ajkula u Australiji je procijenjena na između 8.000 i 10.000, sudeći prema istraživanju sprovedenog od strane Organizacije za naučno u industrijsko istraživanje Komonvelta CSIRO. Procijenjeno je da ima oko 2.210 odraslih jedinki i u Istočnoj i Zapadnoj Australiji. Prosječna stopa preživljavanja na godišnjem nivou za mladunčad je oko 73%, dok je stopa preživljavanja odraslih jedinki oko 93%. Nije poznato da li je stopa smrtnosti opala ili je broj populacije porastao kao rezultat zaštite vrste u vodama Australije, zbog slabe stope rasta vrste.[125]

Na Novom Zelandu[uredi | uredi izvor]

Od aprila 2007. godine, bijela ajkula je u potpunosti zaštićena unutar 370 km od Novog Zelanda i dodatno za pecanja brodova koji plove pod zastavom Novog Zelanda van ovih granica. Maksimalna kazna je 250.000 dolara i do šest mjeseci zatvora.[126] U junu 2018. odsjek za zaštitu životne sredine Novog Zelanda klasifikovao je bijelu ajkulu kao nacionalnu ugroženu u okviru svog klasifikacionog sistema za ugrožene vrste. Kriterijumi za listu su postojanje samo između 1000 i 5000 odraslih jedinki.[127]

U Sjevernoj Americi[uredi | uredi izvor]

Godine 2013, bijela ajkula je dodata na spisak ugroženih vrsta u Kaliforniji. Od prikupljenih podataka, populacija bijelih ajkula u Sjeverozapadnom Pacifiku, procijenjena je na oko 340 vrsta. Istraživanja su otkrila da se ove ajkule razlikuju od bijelih ajkula u Africi, Australiji i obalama Sjeverne Amerike, jer su bile izolovane od ostatka populacije.[128]

Istraživanja iz 2014. godine, procijenila su da je populacija bijelih ajkula duž obala Kalifornije oko 2,400.[129][130]

Godine 2015, Masačusets je zabranio hvatanje, ronjenje u kavezu, hranjenje, bacanje mamaca ili druženje sa bijelom ajkulom, bez adekvatne dozvole za istraživanje. Cilj ovih mjera je da bi se zaštitila i ajkula i zdravlje građana.[131]

Odnosi sa ljudima[uredi | uredi izvor]

Ugrizi ajkule[uredi | uredi izvor]

Photo of open-mouthed shark at surface.
Velika bijela ajkula je jedna od četiri vrste ajkula koje su uključene u značajan broj fatalnih neprovociranih napada na ljude.

Od svih vrsta ajkula, bijela ajkula je odgovorna za najveći broj zabilježenih napada ajkula na ljude, sa 272 zabilježena neisprovocirana napada do 2012. godine.[19]

Više od dokumentovanih napada, roman ajkula, Pitera Benklija i filmska adaptacija Stivena Spilberga, stvorili su sliku u javnosti o velikoj ajkuli kao o vrsti koja jede ljude.[132] Iako su bijele ajkule ubijale ljude u najmanje 74 zabilježena incidenta, obično ne love njih. Na primjer, u Mediteranskom moru zabilježen je 31 napad na ljude u poslednja dva vijeka, od kojih većina nije bila fatalna. Većina od ovih napada su vjerovatno bili test ugrizi. Ajkule takođe vrše test ugrize i na olupinama, bovama i ostalim nepoznatim stvarima, tako da vjerovatno grizu ljude ili daske za surfovanje kako bi identifikovali šta je.[132]

Suprotno vjerovanju, bijele ajkule ne miješaju ljude da fokama.[133] Mnogi incidenti su se dogodili u vodama gdje je slaba vidljivost ili u drugim situacijama koje utiču na čula ajkule. Istraživanja su pokazala da ajkula vjerovatno ne voli ukus ljudi ili im je barem ukus nepoznat. Dodatna istraživanja su pokazala da ajkula može jednim ugrizom da odredi da li je predmet vrijedan lova. Ljudi uglavnom imaju previše kostiju za njihov ukus; više im odgovaraju foke, koje su debele i bogate proteinima.[134]

Prednji (desno) i zadnji zubi (lijevo) velike ajkule.

Ljudi nisu prikladan plijen za bijele ajkule, jer je njihov sistem za varenje previše spor da bi savladao visok nivo kostiju, mišića i sala kod ljudi. Takođe, kod većine napada, ajkule su prekidale napad nakon prvog ugriza. Fatalni ishodi su više prouzrokovani gubitkom krvi iz rane od prvog ugriza, nego otkazivanjem nekog vitalnog organa ili potpunom konzumacijom od strane ajkule. Od 1990. do 2011. godine, zabilježeno je ukupno 139 neprovociranih napada ajkula, od kojih je 29 bilo fatalno.[135]

Ipak, neka istraživanja su došla do hipoteze da broj fatalnih ishoda nakon ugriza ajkule nije nizak zbog toga što ajkule ne vole ljudsko meso, već zbog toga što ljudi uglavnom uspijevaju da pobjegnu nakon prvog ugriza. Godine 1980, predsjedavajući Kalifornijske akademije nauke, Džon Mekosker, objavio je da su ronioci koji rone samostalno i ugriženi su od strane bijele ajkule, uglavnom barem djelimično konzumirani, dok su ronioci koji su ronili u grupama, uglavnom spašeni. Mekosker i Timoti Trikas, autor i profesor na univerzitetu na Havajima, istakli su da je standardni obrazac bijelih ajkula da napadnu i čekaju da plijen oslabi kako bi ga konzumirali. Sposobnost ljudi da se kreću van domašaja pomoć drugih čini napad neuspješnim, što je neobično za plijen bijele ajkule.[136]

Odbacivanje ajkula[uredi | uredi izvor]

Velika bijela ajkula prilazi

Odbacivanje ajkula je odobreno ubijanje ajkula od strane vlade, u pokušaju da se smanji broj njihovih napada. Odbacivanje ajkula obično se naziva, „kontrola ajkula“.[122] Ovi programi su kritikovani od strane ljudi koji se bore za zaštitu životne sredine i naučnika, koji su istakli kako ovi programi štete ekosistemima mora, dodavši da su takvi programi zastareli, okrutni i neefikasni.[137] Većina različitih vrsta (kao što su delfini, kornjače itd) takođe bivaju ubijeni u ovakvim programima, zbog korišćenja udica i mreža za ajkule. Između 1958. i 2008. godine, u Novom Južnom Velsu ubijeno je 15.135 morskih životinja,[122] dok je 84.000 morskih životinja ubijeno u Kvinslendu u periodu od 1962. do 2015.[138]

Bijele ajkule se trenutno ubijaju i u Kvinslendu i u Novom Južnom Velsu, u programima „kontrole ajkula“.[122] Na Kvinslendu se koriste mreže za ajkule i zamke sa udicama, dok se u Novom Južnom Velsu koriste samo mreže. U periodu od 1962. do 2008. na Kvinslendu je ubijeno oko 50.000 ajkula, od čega su većinom bijele ajkule.[124] Samo u periodu od 2013. do 2014. ubijeno je 667 ajkula, uključujući bijele ajkule.[122] Ajkule koje bi bile izvučene žive iz mreže, ubijane su iz vatrenog oružja.[123] U Novom Južnom Velsu, između 1950. i 2008. ubijeno je ukupno 577 bijelih ajkula koristeći mreže za ajkule.[122] Između septembra 2017. i aprila 2018. ubijeno je 40 bijelih ajkula.[139]

Velika bijela ajkula uhvaćena udicom.

Kvazulu-Natal, u Južnoameričkoj Republici, takođe ima uspostavljan program „kontrole ajkula“, kojim se ubijaju bijele ajkule, kao i druge morske životinje. U periodu od 30 godina, više od 33.000 ajkula je ubijeno u programu odbacivanja ajkula.[140]

Godine 2014, vlada Zapadne Australije, pod vođstvom premijera Kolina Barneta, donijela je zakon o ubijanju velikih ajkula. Zakon, koji se kolokvijalno odnosi na odbacivanje ajkula u Zapadnoj Australiji, donesen je kako bi se zaštitili korisnici morske sredine od napada ajkula, nakon smrti sedam osoba na obalama Zapadne Australije u periodu od 2010. do 2013.[141] Mamci sa udicama dizajniranim za hvatanje ajkula, počeli su da se koriste u blizini popularnih plaža. Osim bijele ajkule, koriste se i za hvatanje bik ajkule i tigar ajkule. Veće ajkule koje ostanu žive bivaju ubijene vatrenim oružjem, a njihova tijela bacaju u more.[142] Iz vlade su izjavili da to nije odbacivanje, već ciljana, ograničena strategija smanjenja opasnosti.[143] Barnet je protivnike opisao kao smiješne i ekstremne, dodavši da ništa ne može promijeniti njegovo mišljenje.[144] Zakon je naišao na velike osude među naučnom zajednicom, koji su istakli da je teško identifikovati vrstu koja je odgovorna za ugriz, da mamci sa udicama ne mogu da uhvate bijelu ajkulu što je bila namjera, kao i da vlada nije pokazala nikakvu vezu između ubijanja ajkula i smanjenja broja napada ajkula na ljude u regionu.[145]

Napadi na brodove[uredi | uredi izvor]

Bijele ajkule povremeno napadaju i grizu i brodove koji tonu. U samo pet od 108 potvrđenih napada na brodove sa obala Pacifika tokom 20. vijeka, bili su uključeni kajaci.[146] U nekoliko slučajeva napadali su brodove veličine do 10 metara. Obično bi ugrizli brod sa strane, nakon čega bi oborili ljude preko palube. U jednom slučaju, 1936. godine, ajkula je u potpunosti preskočila ribarski brod Lucky Jim, oborivši posadu u more. Podvodna istraživanja koja su sproveli Trikas i Mekosker, ukazala su na to da ajkule brodovi privlače zbog električnih polja koja emituju, što je zabilježeno ampulom Lorencinija i zbunilo ajkulu da li je možda ranjeni plijen u blizini ili ne.[147]

U zarobljeništvu[uredi | uredi izvor]

Photo of shark
Bijela ajkula u akvarijumu u Montereju u septembru 2006.

Prije avgusta 1981. godine, nijedna bijela ajkula u zarobljeništvu nije živjela duže od 11 dana. U avgustu 1981, velika ajkula preživjela je 16 dana u Morskom svijetu San Dijego, prije nego što je puštena.[148] Ideja o držanju bijele ajkule u Morskom svijetu Orlando, korišćena je u filmu Ajkula 3, 1983. godine.

Akvarijum Monterej prvi je pokušao da izloži bijelu ajkulu 1984. godine, ali je uginula nakon 11 dana, jer nije htjela da jede.[149] U julu 2003. godine, istraživači iz Montereja uhvatili su malu ženku i držali je u velikom bazenu sa mrežom blizu Malibua pet dana. Imali su mali uspjeh u pokušaju da je nahrane, nakon čega su je pustili.[150] Do septembra 2004. godine, nijedan akvarijum nije bio sposoban da drži veliku ajkulu duže vremena. Mlada ženka, koja je uhvaćena u obalama Venture, držana je u akvarijumu sa 3.8 l vode, gdje je bila 198 dana, prije nego što je puštena u martu 2005. godine. Nakon što je puštena, praćena je 30 dana.[151] Na dan 31. avgusta 2006. godine, u akvarijumu je predstavljeno mladunče uhvaćena blizu plaže Santa Monika.[152] Njegov prvi obrok u zarobljeništvu bio je odrezak ogromnog lososa, 8. septembra 2006, kada je procijenjeno da je visok 1,72 m. Oslobođen je 16. januara 2007. godine, nakon 137 dana u zarobljeništvu.

Photo of shark
Zarobljena bijela ajkula, na izložbi u Japanu.

Akvarijum Monterej predstavio je treću bijelu ajkulu, mladunče koje su držali 162 dana od 27. avgusta 2007. do 5. februara 2008. godine. Kada je uhvaćen, bio je veličine 1,4 m, a težine 30,6 kg. Narastao je na 1,8 m i 64 kg, prije nego što je pušten. Ženka mladunče je predstavljeno na izložbi Auter Bej, 27. avgusta 2008. godine. Kada pliva dobro, hrani se jednom tokom boravka, a oslobođena je 7. septembra 2008. Nova ženka mladunče uhvaćena je blizu Malibua 12. avgusta 2009. godine i predstavljena je na izložbi 26. avgusta, nakon čega je puštena 4. novembra 2009. godine.[153] Akvarijum Monterej predstavio je novog mužjaka uhvaćenog u vodama Malibua, veličine 1,4 m, na izložbi 31. avgusta 2011.

Jedna od najvećih bijelih ajkula koja je ikada predstavljena na izložbama, predstavljena je u Japanu, u akvarijumu Okinava 2016. godine. Mužjak je bio veličine 3,5 m, bio je izložen tri dana, nakon čega je uginuo.[154][155] Vjerovatno najpoznatija bijela ajkula koja je držana u zarobljeništvu, bila je ženka veličine 2,4 m, nazvana Sendi. Ona je u avgustu 1980. godine, postala jedina bijela ajkula koja je držana u akvarijumu Stejnhart, u Akademiji nauka Kalifornije, u San Francisku. Puštena je jer nije htjela da jede i konstantno je udarala glavom u zidove.[156]

Turizam[uredi | uredi izvor]

Photo of shark
Velika bijela ajkula roni blizu kaveza u Zapadnom Kejpu, Južnoafrička Republika.

Ronjenje u kavezu je uobičajeno u mjestima gdje su bijele ajkule česte, kao što su obale u Južnoameričkoj Republici, Ostrva Neptun u Južnoj Australiji[157] i Gvadalupeu u Donjoj Kaliforniji. Popularnost ronjenja u kavezu i plivanja sa ajkulama je fokus turističke industrije ajkulama.[158][159] Uobičajena praksa je da se osobe ponašaju prijateljski sa drugim vrstama riba kako bi privukli ajkule. Ovo može da navikne ajkule na ljude u svom okruženju i da ih zamijene za hranu, što je potencijalno opasna situacija. Bacanjem mamaca na žice kaveza ili udaranjem u njega, turisti mame ajkulu, čime pogoršavaju situaciju. Drugi turisti bacaju mamac dalje od kaveza, zbog čega ajkula ode plivajući od ronilaca.

Trenutno, mamci koji vise su zabranjeni na ostrvu Gvadalupe i turistički operativci ih ne koriste. Operativci u Južnoafričkoj republici i Australiji su nastavili da ih koriste, kao i mamce u obliku perajara.[160] U Južnoj Australiji, zastupljeno je puštanje muzike pod vodom, kao što je album grupe AC/DC Back in Black, kako bi privukli ajkulu.[161]

Turisti u Kavezu u Gansbaiju.

Kompanije koje se kritikuju zbog ujeda ajkula, brane se time da munja češće udara čovjeka nego što ga ajkula ugrize.[162] Njihova pozicija u budućim istraživanjima mora da bude završena prije nego što se zabrani prijateljsko ponašanje prema drugim vrstama u vodi i privlačenje ajkula na taj način.[163] Jedan od kompromisa je da se takvo ponašanje koristi samo u oblastima gdje ajkule i inače aktivno plivaju, daleko od mjesta na kojima ljudi provode vrijeme. Takođe, odgovorni operativci ne hrane ajkule. Jedino ajkule koje hoće da ispuštaju gasove prateći stazu gdje su ljudi i ako ne nađu hranu na kraju, onda će nastaviti da plivaju i neće smatrati ljude hranom. Takođe je sugerisano da strategije vlade mogu da pomognu podsticanju na ovaj turizam.[160]

Turistička industrija ajkulama ima finansijsku moć u očuvanju ovih životinja. Čeljusti bijele ajkule mogu da dostignu cijenu od 20.000 dolara.ref name="sharkteamone.org"/> To je procjena turističke vrijednosti žive ajkule, dok je ronjenje u kavezima mnogo turistički isplativije. Industrija ronjenja u Gansbaiju, u Južnoafričkoj Republici sadrži šest brodskih operativaca, a svakiref name*="sharkteamone.org">prevozi po 30 osoba dnevno, dok se cijena po osobi kreće od 50 do 150 dolara. Jedna ajkula koju posjeti svaki brod može da donese zaradu između 9.000 i 27.000 dolara dnevno.[164][165]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ paleodb.org (jezik: engleski) Carcharodon carcharias (great white shark)
  2. ^ Rigby, C.L.; Barreto, R.; Carlson, J.; Fernando, D.; Fordham, S.; Francis, M.P.; Herman, K.; Jabado, R.W.; Liu, K.M.; Lowe, C.G; Marshall, A.; Pacoureau, N.; Romanov, E.; Sherley, R.B. & Winker, H. (2019). „Carcharodon carcharias”. IUCN Red List of Threatened Species. Version 2020.1. International Union for Conservation of Nature. Pristupljeno 25. 5. 2020.  (jezik: engleski) Status ugroženosti
  3. ^ a b „Great white sharks: 10 myths debunked”. The Guardian. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  4. ^ a b v g d đ e Viegas, Jennifer. „Largest Great White Shark Don't Outweigh Whales, but They Hold Their Own”. Discovery Channel. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  5. ^ a b „Just the Facts Please”. GreatWhite.org. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  6. ^ a b Parrish, M. „How Big are Great White Sharks?”. Smithsonian National Museum of Natural History Ocean Portal. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  7. ^ „Carcharodon carcharias”. Animal Diversity Web. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  8. ^ a b „New study finds extreme longevity in white sharks”. Science Daily. 9. 1. 2014. 
  9. ^ a b Ghose, Tia (19. 2. 2015). „Great White Sharks Are Late Bloomers”. LiveScience.com. 
  10. ^ Wright, Bruce A. (2007) Alaska's Great White Sharks. Lulu.com. p. 27. ISBN 0-615-15595-2
  11. ^ a b v Thomas, Pete (5. 4. 2010). „Great white shark amazes scientists with 4,000-foot dive into abyss”. GrindTV. Arhivirano iz originala 17. 8. 2012. g. 
  12. ^ Currents of Contrast: Life in Southern Africa's Two Oceans. Struik. 2005. str. 31—. ISBN 978-1-77007-086-8. 
  13. ^ Knickle, Craig. „Tiger Shark”. Florida Museum of Natural History Ichthyology Department. Arhivirano iz originala 7. 7. 2013. g. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  14. ^ „ISAF Statistics on Attacking Species of Shark”. Florida Museum of Natural History University of Florida. Arhivirano iz originala 24. 4. 2012. g. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  15. ^ a b v Rigby, C.L.; Barreto, R.; Carlson, J.; Fernando, D.; Fordham, S.; Francis, M.P.; Herman, K.; Jabado, R.W.; Liu, K.M.; Lowe, C.G.; Marshall, A.; Pacoureau, N.; Romanov, E.; Sherley, R.B.; Winker, H. (2019). „Carcharodon carcharias”. Crveni spisak ugroženih vrsta IUCN. IUCN. 2019: e.T3855A2878674. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  16. ^ a b „Carcharodon carcharias”. UNEP-WCMC Species Database: CITES-Listed Species On the World Wide Web. Arhivirano iz originala 16. 6. 2013. g. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  17. ^ a b v Government of Australia Department of Sustainability, Environment, Water, Population and Communities (2013). Recovery Plan for the White Shark (Carcharodon carcharias) (Izveštaj). 
  18. ^ Hile, Jennifer (23. 1. 2004). „Great White Shark Attacks: Defanging the Myths”. Marine Biology. National Geographic. Arhivirano iz originala 26. 4. 2009. g. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  19. ^ a b „Statistics on Attacking Species of Shark”. flmnh.ufl.edu. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  20. ^ Cronin, Melissa (10. 1. 2016). „Here's Why We've Never Been Able To Tame The Great White Shark”. vice.com. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  21. ^ Linnaeus, Carl (1758). Systema Naturae per Regna Tria Naturae, Secundum Classes, Ordines, Genera, Species, cum Characteribus, Differentiis, Synonymis, Locis (na jeziku: Latin). Vol. I (10th revised izd.). Holmiae: (Laurentii Salvii). 
  22. ^ „The Great White Shark”. The Enviro Facts Project. Arhivirano iz originala 13. 6. 2009. g. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  23. ^ Gottfried, M. D.; Fordyce, R. E. (2001). „An associated specimen of Carcharodon angustidens (Chondrichthyes, Lamnidae) from the Late Oligocene of New Zealand, with comments on Carcharodon interrelationships”. Journal of Vertebrate Paleontology. 21 (4): 730—739. JSTOR 20062013. doi:10.1671/0272-4634(2001)021[0730:AASOCA]2.0.CO;2. 
  24. ^ Portell, R. W.; Hubbell, G.; Donovan, S. K.; Green, J. L.; Harper, D. A.; Pickerill, R. (2008). „Miocene sharks in the Kendeace and Grand Bay formations of Carriacou, The Grenadines, Lesser Antilles”. Caribbean Journal of Science. 44 (3): 279—286. doi:10.18475/cjos.v44i3.a2. 
  25. ^ „New Ancient Shark Species Gives Insight Into Origin of Great White”. sciencedaily.com. University of Florida. 14. 11. 2012. 
  26. ^ Kevin G. N.; Charles N. C.; Gregory A. W. (2006). „Tracing the Ancestry of the Great White Shark, Carcharodon carcharias, Using Morphometric Analyses of Fossil Teeth” (PDF). Journal of Vertebrate Paleontology. 26 (4): 806—814. JSTOR 4524633. doi:10.1671/0272-4634(2006)26[806:ttaotg]2.0.co;2. Arhivirano iz originala 16. 12. 2008. g. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  27. ^ „Areal Distribution of the White Shark”. National Capital Freenet. Arhivirano iz originala 10. 10. 2018. g. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  28. ^ Kabasakal, H. (2014). „The status of the great white shark (Carcharodon carcharias) in Turkey's waters” (pdf). 7. Marine Biodiversity Records: 1—8. doi:10.1017/S1755267214000980. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  29. ^ „Seabird predation by white shark, Carcharodon carcharias, and Cape fur seal, Arctocephalus pusillus pusillus, at Dyer Island”. South African Journal of Wildlife Research. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  30. ^ „South Africa – Australia – South Africa”. White Shark Trust. 
  31. ^ Thomas, Pete (29. 9. 2006). „The Great White Way”. Los Angeles Times. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  32. ^ Curtis, Tobey; McCandless, Camilla; Carlson, John; Skomal, Gregory; Kohler, Nancy; Natanson, Lisa; Burgess, George; Hoey, John; Pratt, Harold (jun 2014). „Seasonal Distribution and Historic Trends in Abundance of White Sharks, Carcharodon carcharias, in the Western North Atlantic Ocean” (PDF). PLOS ONE. 9: 12. 
  33. ^ Fieldstadt, Elisha (2. 8. 2019). „More than 150 great white sharks sightings logged off Cape Cod, Massachusetts, since June”. NBC News. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  34. ^ a b Wasser, Miriam (2. 8. 2019). „Seals On Cape Cod Are More Than Just Shark Bait”. WBUR. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  35. ^ Annear, Steve (18. 6. 2019). „Tracking great white sharks off Cape Cod could help protect beachgoers”. The Boston Globe. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  36. ^ Finucane, Martin (23. 6. 2018). „Great white sharks like to hang out in ocean eddies, new study says”. The Boston Globe. Arhivirano iz originala 24. 06. 2018. g. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  37. ^ „Confirmed: 'Albino' great white shark washes up in Australia | Sharks | Earth Touch News”. Earth Touch News Network. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  38. ^ a b „Great White Sharks, Carcharodon carcharias at MarineBio.org”. Marine Bio. Arhivirano iz originala 20. 1. 2013. g. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  39. ^ „Great White Sharks Have Blue Eyes”. The Atlantic White Shark Conservancy. Arhivirano iz originala 2. 7. 2018. g. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  40. ^ Echenique, E. J. „A Shark to Remember: The Story of a Great White Caught in 1945”. Arhivirano iz originala 27. 4. 2012. g. Pristupljeno 14. 5. 2020.  Home Page of Henry F. Mollet, Research Affiliate, Moss Landing Marine Laboratories.
  41. ^ a b v Tricas, T. C.; McCosker, J. E. (12. 7. 1984). „Predatory behaviour of the white shark (Carcharodon carcharias), with notes on its biology”. Proceedings of the California Academy of Sciences. California Academy of Sciences. 43 (14): 221—238. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  42. ^ a b v Wood, Gerald (1983). The Guinness Book of Animal Facts and FeatsNeophodna slobodna registracija. ISBN 978-0-85112-235-9. 
  43. ^ a b v Ellis, Richard and John E. McCosker. 1995. Great White Shark. Stanford University Press, ISBN 0-8047-2529-2
  44. ^ „ADW: Carcharodon carcharias: INFORMATION”. Animal Diversity Web. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  45. ^ a b v g Cappo, Michael (1988). „Size and age of the white pointer shark, Carcharodon carcharias (Linnaeus)”. SAFISH. 13 (1): 11—13. Arhivirano iz originala 6. 1. 2007. g. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  46. ^ Taylor, Leighton R. (1. 1. 1993). Sharks of Hawaii: Their Biology and Cultural Significance. University of Hawaii Press. str. 65. ISBN 978-0-8248-1562-2. 
  47. ^ a b v Wroe, S.; Huber, D. R.; Lowry, M.; McHenry, C.; Moreno, K.; Clausen, P.; Ferrara, T. L.; Cunningham, E.; Dean, M. N.; Summers, A. P. (2008). „Three-dimensional computer analysis of white shark jaw mechanics: how hard can a great white bite?” (PDF). Journal of Zoology. 276 (4): 336—342. doi:10.1111/j.1469-7998.2008.00494.x. 
  48. ^ „Great White Shark”. National Geographic. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  49. ^ a b Mollet, H. F. (2008), White Shark Summary Carcharodon carcharias (Linnaeus, 1758)], Home Page of Henry F. Mollet, Research Affiliate, Moss Landing Marine Laboratories, Arhivirano iz originala 31. 5. 2012. g. 
  50. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj Klimley, Peter; Ainley, David (1996). Great White Sharks: The Biology of Carcharodon carcharias. Academic Press. str. 91—108. ISBN 978-0-12-415031-7. 
  51. ^ Jury, Ken (1987). „Huge 'White Pointer' Encounter”. SAFISH. 2 (3): 12—13. Arhivirano iz originala 17. 4. 2012. g. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  52. ^ „Learn More About Deep Blue, One of the Biggest Great White Sharks Ever Filmed”. Discovery. 
  53. ^ Staff, H. N. N. „Biggest great white shark on record seen in Hawaii waters”. Hawaii News. Arhivirano iz originala 26. 07. 2023. g. Pristupljeno 14. 05. 2020. 
  54. ^ Ciaccia, Chris (16. 1. 2019). „Great white shark, called 'Deep Blue,' spotted near Hawaii”. Fox News. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  55. ^ „Deep Blue, perhaps the largest known great white shark, spotted off Hawaii”. 16. 1. 2019. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  56. ^ Armitage, Stefan (12. 7. 2019). „Fisherman encounters '30-foot' great white shark”. Vt.co. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  57. ^ „'Jaws does exist' Monster '30ft' shark spotted near set of Steven Spielberg classic”. The Daily Star. 12. 7. 2019. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  58. ^ Ferreira, Craig (2011). Great White Sharks On Their Best Behavior. 
  59. ^ Froese, Rainer; Pauly, Daniel; ur. (2011). Galeocerdo cuvier” na FishBase-u. [verzija na datum: 7. 2011]
  60. ^ „Summary of Large Tiger Sharks Galeocerdo cuvier (Peron & LeSueur, 1822)”. Arhivirano iz originala 10. 4. 2012. g. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  61. ^ Eagle, Dane. „Greenland Shark”. Florida Museum of Natural History. Arhivirano iz originala 5. 4. 2013. g. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  62. ^ Martin, R. Aidan. „Pacific Sleeper Shark”. ReefQuest Centre for Shark Research. Biology of Sharks and Rays. Arhivirano iz originala 20. 4. 2013. g. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  63. ^ „The physiology of the ampullae of Lorenzini in sharks”. Biology Dept., Davidson College. Biology @ Davidson. Arhivirano iz originala 24. 11. 2010. g. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  64. ^ Martin, R. Aidan. „Body Temperature of the Great white and Other Lamnoid Sharks”. ReefQuest Centre for Shark research. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  65. ^ „White Shark Biological Profile”. Florida Museum of Natural History. Arhivirano iz originala 20. 1. 2013. g. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  66. ^ Barber, Elizabeth (18. 7. 2013). „Great white shark packs its lunch in its liver before a big trip”. The Christian Science Monitor. Arhivirano iz originala 2. 8. 2013. g. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  67. ^ Jordan, Rob (17. 7. 2013). „Great White Sharks' Fuel for Oceanic Voyages: Liver Oil”. sciencedaily.com. Stanford University. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  68. ^ Solly, Meilan (3. 4. 2019). „Great White Sharks Thrive Despite Heavy Metals Coursing Through Their Veins”. Smithsonian Magazine. Arhivirano iz originala 30. 6. 2019. g. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  69. ^ Medina, Samantha (27. 7. 2007). „Measuring the great white's bite”. Cosmos Magazine. Arhivirano iz originala 5. 5. 2012. g. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  70. ^ Martin, R. Aidan; Martin, Anne (oktobar 2006). „Sociable Killers: New studies of the white shark (aka great white) show that its social life and hunting strategies are surprisingly complex.”. Natural History. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  71. ^ a b v g d đ e ž Martin, R. Aidan; Martin, Anne. „Sociable Killers”. Natural History Magazine. Arhivirano iz originala 15. 5. 2013. g. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  72. ^ Johnson, R. L.; Venter, A.; Bester, M.N.; Oosthuizen, W.H. (2006). „Seabird predation by white shark Carcharodon Carcharias and Cape fur seal Arctocephalus pusillus pusillus at Dyer Island” (PDF). South African Journal of Wildlife Research. South Africa. 36 (1): 23—32. Arhivirano iz originala (PDF) 3. 4. 2012. g. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  73. ^ „Teenage great white sharks are awkward biters”. Science Daily. 2. 12. 2010. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  74. ^ „White shark diets show surprising variability, vary with age and among individuals”. Science Daily. 29. 9. 2012. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  75. ^ Estrada, J. A.; Rice, Aaron N.; Natanson, Lisa J.; Skomal, Gregory B. (2006). „Use of isotopic analysis of vertebrae in reconstructing ontogenetic feeding ecology in white sharks”. Ecology. 87 (4): 829—834. PMID 16676526. doi:10.1890/0012-9658(2006)87[829:UOIAOV]2.0.CO;2. 
  76. ^ a b Fergusson, I. K.; Compagno, L. J.; Marks, M. A. (2000). „Predation by white sharks Carcharodon carcharias (Chondrichthyes: Lamnidae) upon chelonians, with new records from the Mediterranean Sea and a first record of the ocean sunfish Mola mola (Osteichthyes: Molidae) as stomach contents”. Environmental Biology of Fishes. 58 (4): 447—453. doi:10.1023/a:1007639324360. 
  77. ^ Hussey, N. E., McCann, H. M., Cliff, G., Dudley, S. F., Wintner, S. P., & Fisk, A. T. (2012). Size-based analysis of diet and trophic position of the white shark (Carcharodon carcharias) in South African waters. Global Perspectives on the Biology and Life History of the White Shark. (Ed. ML Domeier.) pp. 27–49.
  78. ^ „Catch as Catch Can”. ReefQuest Centre for Shark Research. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  79. ^ Le Boeuf, B. J.; Crocker, D. E.; Costa, D. P.; Blackwell, S. B.; Webb, P. M.; Houser, D. S. (2000). „Foraging ecology of northern elephant seals”. Ecological Monographs. 70 (3): 353—382. JSTOR 2657207. doi:10.2307/2657207. 
  80. ^ Haley, M. P.; Deutsch, C. J.; Le Boeuf, B. J. (1994). „Size, dominance and copulatory success in male northern elephant seals, Mirounga angustirostris”. Animal Behaviour. 48 (6): 1249—1260. doi:10.1006/anbe.1994.1361. 
  81. ^ Weng, K. C.; Boustany, A. M.; Pyle, P.; Anderson, S. D.; Brown, A.; Block, B. A. (2007). „Migration and habitat of white sharks (Carcharodon carcharias) in the eastern Pacific Ocean”. Marine Biology. 152 (4): 877—894. doi:10.1007/s00227-007-0739-4. 
  82. ^ Martin, Rick. „Predatory Behavior of Pacific Coast White Sharks”. Shark Research Committee. Arhivirano iz originala 30. 7. 2012. g. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  83. ^ Chewning, Dana; Hall, Matt. „Carcharodon carcharias (Great white shark)”. Animal Diversity Web. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  84. ^ a b v g d đ Heithaus, Michael (2001). „Predator–prey and competitive interactions between sharks (order Selachii) and dolphins (suborder Odontoceti): a review” (PDF). Journal of Zoology. 253: 53—68. CiteSeerX 10.1.1.404.130 Slobodan pristup. doi:10.1017/S0952836901000061. Arhivirano iz originala (PDF) 15. 1. 2016. g. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  85. ^ Long, Douglas (1991). „Apparent Predation by a White Shark Carcharodon carcharias on a Pygmy Sperm Whale Kogia breviceps” (PDF). Fishery Bulletin. 89: 538—540. 
  86. ^ Kays, R. W., & Wilson, D. E. (2009). Mammals of North America. Princeton University Press.
  87. ^ Baird, R. W.; Webster, D. L.; Schorr, G. S.; McSweeney, D. J.; Barlow, J. (2008). „Diet variation in beaked whale diving behavior” (PDF). Marine Mammal Science. 24 (3): 630—642. doi:10.1111/j.1748-7692.2008.00211.x. hdl:10945/697. 
  88. ^ „How Fast Can a Shark Swim?”. ReefQuest Centre for Shark Research. 
  89. ^ „White Shark Predatory Behavior at Seal Island”. ReefQuest Centre for Shark Research. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  90. ^ a b v g d đ e ž Krkosek, Martin; Fallows, Chris; Gallagher, Austin J.; Hammerschlag, Neil (2013). „White Sharks (Carcharodon carcharias) Scavenging on Whales and Its Potential Role in Further Shaping the Ecology of an Apex Predator”. PLoS ONE. 8 (4): e60797. PMC 3621969 Slobodan pristup. PMID 23585850. doi:10.1371/journal.pone.0060797. 
  91. ^ Dudley, Sheldon F. J.; Anderson-Reade, Michael D.; Thompson, Greg S.; McMullen, Paul B. (2000). „Concurrent scavenging off a whale carcass by great white sharks, Carcharodon carcharias, and tiger sharks, Galeocerdo cuvier” (PDF). Marine Biology. Fishery Bulletin. Arhivirano iz originala (PDF) 27. 5. 2010. g. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  92. ^ Dines, Sasha; Genna, Enrico (22. 8. 2019). „First observations of white sharks (Carcharodon carcharias) attacking a live humpback whale (Megaptera novaeangliae)”. publish.csiro.au. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  93. ^ Marques, Melissa Cristina (12. 3. 2020). „First Observations Of White Shark Attacking A Live Humpback Whale”. forbes.com. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  94. ^ Owens, Brian (12. 2. 2016). „White shark's diet may include biggest fish of all: whale shark”. New Scientist. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  95. ^ Moore, G. I.; Newbrey, M. G. (2015). „Whale shark on a white shark's menu”. Marine Biodiversity. 46 (4): 745. doi:10.1007/s12526-015-0430-9. 
  96. ^ „Natural History of the White Shark”. PRBO Conservation Science. 2. 5. 2010. Arhivirano iz originala 3. 7. 2013. g. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  97. ^ „Legendary Great White Shark Was Just A Teenager When Killed, New Research Reveals”. The Inquisitr News. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  98. ^ „Carcharodon carcharias, Great White Sharks”. marinebio.org. Arhivirano iz originala 20. 1. 2013. g. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  99. ^ „Brief Overview of the Great White Shark (Carcharodon carcharias)”. Elasmo Research. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  100. ^ Hickok, Kimberly (22. 3. 2019). „Enormous Great White Shark Pregnant with Record 14 Pups Was Caught and Sold in Taiwan”. livescience.com. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  101. ^ Martin, R. Aidan. „White Shark Breaching”. ReefQuest Centre for Shark Research. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  102. ^ Martin, R. A.; Hammerschlag, N.; Collier, R. S.; Fallows, C. (2005). „Predatory behaviour of white sharks (Carcharodon carcharias) at Seal Island, South Africa”. Journal of the Marine Biological Association of the UK. 85 (5): 1121. CiteSeerX 10.1.1.523.6178 Slobodan pristup. doi:10.1017/S002531540501218X. 
  103. ^ Rice, Xan (19. 7. 2011). „Great white shark jumps from sea into research boat”. The Guardian. London: Guardian Media Group. Pristupljeno 14. 5. 2020. „Marine researchers in South Africa had a narrow escape after a 3 m (10 ft) long great white shark breached the surface of the sea and leapt into their boat, becoming trapped on deck for more than an hour. [...] Enrico Gennari, an expert on great white sharks, [...] said it was almost certainly an accident rather than an attack on the boat.” 
  104. ^ a b Pyle, Peter; Schramm, Mary Jane; Keiper, Carol; Anderson, Scot D. (26. 8. 2006). „Predation on a white shark (Carcharodon carcharias) by a killer whale (Orcinus orca) and a possible case of competitive displacement” (PDF). Marine Mammal Science. 15 (2): 563—568. doi:10.1111/j.1748-7692.1999.tb00822.x. Arhivirano iz originala (PDF) 22. 3. 2012. g. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  105. ^ a b „Nature Shock Series Premiere: The Whale That Ate the Great White”. Tvthrong.co.uk. 4. 10. 1997. Arhivirano iz originala 6. 4. 2012. g. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  106. ^ „Killer Whale Documentary Part 4”. youtube.com. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  107. ^ a b v Turner, Pamela S. (2004). „Showdown at Sea: What happens when great white sharks go fin-to-fin with killer whales?”. National Wildlife. National Wildlife Federation. 42 (6). Arhivirano iz originala 16. 1. 2011. g. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  108. ^ „Great white shark 'slammed' and killed by a pod of killer whales in South Australia”. Australian Broadcasting Corporation. 3. 2. 2015. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  109. ^ Haden, Alexis (6. 6. 2017). „Killer whales have been killing great white sharks in Cape waters”. The South African. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  110. ^ Jorgensen, S. J.; et al. (2019). „Killer whales redistribute white shark foraging pressure on seals”. Scientific Reports. 9 (1): 6153. doi:10.1038/s41598-019-39356-2 Slobodan pristup. 
  111. ^ Starr, Michell (11. 11. 2019). „Incredible Footage Reveals Orcas Chasing Off The Ocean's Most Terrifying Predator”. Science Alert. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  112. ^ „Regulation of Trade in Specimens of Species Included in Appendix II”. CITES (1973). Arhivirano iz originala 17. 7. 2011. g. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  113. ^ „Memorandum of Understanding on the Conservation of Migratory Sharks” (PDF). Convention on Migratory Species. 12. 2. 2010. Arhivirano iz originala (PDF) 20. 4. 2013. g. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  114. ^ Sample, Ian (19. 2. 2010). „Great white shark is more endangered than tiger, claims scientist”. The Guardian. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  115. ^ Jenkins, P. Nash (24. 6. 2014). „Beachgoers Beware: The Great White Shark Population Is Growing Again”. Time. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  116. ^ Gannon, Megan. „Great White Sharks Are Making a Comeback off US Coasts”. livescience.com. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  117. ^ De Maddalena, Alessandro; Heim, Walter (2012). Mediterranean Great White Sharks: A Comprehensive Study Including All Recorded Sightings. McFarland. ISBN 978-0-7864-5889-9. 
  118. ^ a b v Government of Australia. „Species Profile and Threats Database – Carcharodon carcharias—Great White Shark”. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  119. ^ a b White Shark (Carcharodon carcharias) Recovery Plan. Environment Australia (Izveštaj). 2002. 
  120. ^ Blower, Dean C.; Pandolfi, John M.; Bruce, Barry D.; Gomez-Cabrera, Maria del C.; Ovenden, Jennifer R. (2012). „Population genetics of Australian white sharks reveals fine-scale spatial structure, transoceanic dispersal events and low effective population sizes”. Marine Ecology Progress Series. 455: 229—244. doi:10.3354/meps09659 Slobodan pristup. 
  121. ^ „About the Campaign: Sea Shepherd Working Together With The Community To Establish Sustainable Solutions To Shark Bite Incidents”. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  122. ^ a b v g d đ e „Shark culling”. marineconservation.org.au. Arhivirano iz originala 2. 10. 2018. g. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  123. ^ a b Wang, Kelly. „Heartbreaking Photos Show the Brutal Lengths Australia Is Going toIn Order to 'Keep Sharks Away From Tourists'”. One Green Planet. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  124. ^ a b „Aussie shark population in staggering decline”, NewsComAu, 14. 12. 2018, Pristupljeno 14. 5. 2020 
  125. ^ Hillary, Rich; Bradford, Russ; Patterson, Toby. „World-first genetic analysis reveals Aussie white shark numbers”. The Conversation. 
  126. ^ „Great white sharks to be protected”. The New Zealand Herald. 30. 11. 2006. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  127. ^ Duffy, Clinton A. J.; Francis, Malcolm; Dunn, M. R.; Finucci, Brit; Ford, Richard; Hitchmough, Rod; Rolfe, Jeremy (2018). Conservation status of New Zealand chondrichthyans (chimaeras, sharks and rays), 2016 (PDF). Wellington, New Zealand: Department of Conservation. str. 9. ISBN 978-1-988514-62-8. OCLC 1042901090. 
  128. ^ Quan, Kristene (4. 3. 2013). „Great White Sharks Are Now Protected under California Law”. Time. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  129. ^ Williams, Lauren (3. 7. 2014). „Shark numbers not tanking”. Huntington Beach Wave. The Orange County Register. str. 12. 
  130. ^ Burgess, George H.; Bruce, Barry D.; Cailliet, Gregor M.; Goldman, Kenneth J.; Grubbs, R. Dean; Lowe, Christopher J.; MacNeil, M. Aaron; Mollet, Henry F.; Weng, Kevin C.; O'Sullivan, John B. (16. 6. 2014). „A Re-Evaluation of the Size of the White Shark (Carcharodon carcharias) Population off California, USA”. PLoS ONE. 9 (6): e98078. PMC 4059630 Slobodan pristup. PMID 24932483. doi:10.1371/journal.pone.0098078. 
  131. ^ „New Regulations Affecting Activity around White Sharks” (PDF). Commonwealth of Massachusetts, Division of Marine Fisheries. 4. 6. 2015. Pristupljeno 14. 5. 2020. )
  132. ^ a b Benchley, Peter (april 2000). „Great white sharks”. National Geographic: 12. ISSN 0027-9358. „considering the knowledge accumulated about sharks in the last 25 years, I couldn't possibly write Jaws today ... not in good conscience anyway ... back then, it was OK to demonize an animal.” 
  133. ^ „Great White Shark Attacks: Defanging the Myths”. nationalgeographic.com. 
  134. ^ Martin, R. Aidan (2003). „White Shark Attacks: Mistaken Identity”. Biology of Sharks and Rays. ReefQuest Centre for Shark Research. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  135. ^ „ISAF Statistics for Worldwide Unprovoked White Shark Attacks Since 1990”. 10. 2. 2011. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  136. ^ Tricas, T.C.; McCosker, John (1984). „Predatory behavior of the white shark, Carcharodon carcharias, and notes on its biology”. Proceedings of the California Academy of Sciences. Series 4. 43 (14): 221—238. 
  137. ^ Phillips, Jack (4. 9. 2018), Video: Endangered Hammerhead Sharks Dead on Drum Line in Great Barrier Reef, Ntd.tv, Arhivirano iz originala 19. 9. 2018. g., Pristupljeno 14. 5. 2020 
  138. ^ Thom Mitchell (20. 11. 2015), Action for Dolphins. Queensland's Shark Control Program Has Snagged 84,000 Animals, Pristupljeno 14. 5. 2020 
  139. ^ Mackenzie, Bruce (4. 8. 2018), Sydney Shark Nets Set to Stay Despite Drumline Success, Swellnet.com., Pristupljeno 14. 5. 2020 
  140. ^ Shark Nets, Sharkangels.org, Arhivirano iz originala 19. 09. 2018. g., Pristupljeno 14. 5. 2020 
  141. ^ „New measures to combat WA shark risks”. Department of Fisheries, Western Australia. 10. 12. 2013. Arhivirano iz originala 01. 02. 2014. g. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  142. ^ Arup, Tom (21. 1. 2014), „Greg Hunt grants WA exemption for shark cull plan”, The Sydney Morning Herald, Fairfax Media, Arhivirano iz originala 22. 1. 2014. g., Pristupljeno 14. 5. 2020 
  143. ^ „Can governments protect people from killer sharks?”. Australian Broadcasting Corporation. 22. 12. 2013. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  144. ^ „Australia shark policy to stay, despite threats”. TVNZ. 20. 1. 2014. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  145. ^ „More than 100 shark scientists, including me, oppose the cull in Western Australia” (na jeziku: engleski). 23. 12. 2013. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  146. ^ „Unprovoked White Shark Attacks on Kayakers”. Shark Research Committee. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  147. ^ Tricas, Timothy C.; McCosker, John E. (1984). „Predatory Behaviour of the White Shark (Carcharodon carcharias), with Notes on its Biology” (PDF). Proceedings of the California Academy of Sciences. 43 (14): 221—238. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  148. ^ „Great white shark sets record at California aquarium”. USA Today. 2. 10. 2004. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  149. ^ Hopkins, Christopher Dean (8. 1. 2016). „Great White Shark Dies After Just 3 Days In Captivity At Japan Aquarium”. NPR. Arhivirano iz originala 3. 4. 2017. g. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  150. ^ Gathright, Alan (16. 9. 2004). „Great white shark puts jaws on display in aquarium tank”. San Francisco Chronicle. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  151. ^ „White Shark Research Project”. Monterey Bay Aquarium. Arhivirano iz originala 19. 1. 2013. g. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  152. ^ Squatriglia, Chuck (1. 9. 2003). „Great white shark introduced at Monterey Bay Aquarium”. San Francisco Chronicle. Arhivirano iz originala 06. 12. 2008. g. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  153. ^ „Learn All About Our New White Shark”. Monterey Bay Aquarium. Arhivirano iz originala 20. 11. 2009. g. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  154. ^ Hongo, Jun. „Great White Shark Dies at Aquarium in Japan”. WSJ Blogs – Japan Real Time. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  155. ^ „Great white shark dies after three days in Japanese aquarium”. Telegraph.co.uk. Arhivirano iz originala 12. 08. 2020. g. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  156. ^ „Electroreception”. Elasmo-research. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  157. ^ „Shark cage diving”. Department of Environment, Water and Natural Resources. Arhivirano iz originala 9. 4. 2013. g. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  158. ^ Squires, Nick (18. 1. 1999). „Swimming With Sharks”. BBC. Arhivirano iz originala 17. 8. 2003. g. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  159. ^ Simon, Bob (11. 12. 2005). „Swimming With Sharks”. 60 Minutes. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  160. ^ a b „Blue Water Hunting Successfully”. Blue Water Hunter. Arhivirano iz originala 18. 8. 2012. g. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  161. ^ „A Great white shark's favorite tune? 'Back in Black”. Surfersvillage Global Surf News. 3. 6. 2011. Arhivirano iz originala 16. 4. 2016. g. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  162. ^ „Shark Attacks Compared to Lightning”. Florida Museum of Natural History. 18. 7. 2003. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  163. ^ Hamilton, Richard (15. 4. 2004). „SA shark attacks blamed on tourism”. BBC. Arhivirano iz originala 23. 3. 2012. g. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  164. ^ Smith, Angela. „The whale shark”. sharkteamone.org. Pristupljeno 14. 5. 2020. 
  165. ^ „Whale Watching Season is early JUNE to early DECEMBER in Hermanus, South Africa”. whalehermanus.com. Pristupljeno 14. 5. 2020. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Velika bijela ajkula na Vikimedijinoj ostavi.
Vikivrste imaju više informacija o članku Velika bijela ajkula.
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Велика_бијела_ајкула&oldid=27476604”