Venčanje

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Venčanje je ceremonija koja se odvija prilikom stupanja u brak. Može se održati na veoma različitim mestima, ali je najčešće u crkvi ili nekoj državnoj instituciji. Venčanje koje se ne obavi u crkvi naziva se građansko venčanje i ono se obavlja pred matičarem u prisustvu dva svedoka. Tada budući supružnici obećavaju da će život provesti zajedno i da će poštovati principe braka, kao i jedno drugo. Nakon toga, matičar im izdaje venčani list, odnosno potvrdu o tome da je brak zvanično sklopljen. Supružnici pri tome mogu da zadrže svoje prezime ili preuzmu i/ili dodaju prezime svog supružnika.

Različite kulture[uredi | uredi izvor]

Venčanje u Indiji
Svadba u selu Cer kod Kičeva (Severna Makedonija, 1973. godina

Mnoge religije obavljaju različite obrede i svetkovine koje se održavaju prilikom stupanja u brak dvoje vernika. Na državnim zakonima je da te brakove verifikuju kao legalne ili ne. Hrišćanski brak se uglavnom sklapa u crkvi. Brak sklopljen pred Bogom trebalo bi da traje ceo život, ali danas crkvene vlasti dozvoljavaju razvod, pa i sklapanje novog braka. Pravoslavni sveštenici krunišu mladence, dok je kod svih hrišćana uobičajena razmena burmi. Jevrejsko venčanje u sinagogi je zapravo dogovor dvoje ljudi koje blagoslovi Bog. Oni na venčanju gaze kristalnu čašu kako bi pokazali kako je ljubav dragocena i krhka. Muslimanski brak je rezultat dogovora dve porodice, a venčanje se obavlja u kući. Mladenci hinduističke veroispovesti sedam puta obilaze oko svete vatre, dok kod sika mladoženja vodi mladu oko svete knjige. Kod sika je nevesta obučena u crveno, dok je u poslednjih sto godina u zapadnoj Evropi postalo uobičajeno da mlada nosi raskošne bele venčanice, što se smatra simbolom čistote i nevinosti. Siki, Jevreji i muslimani dozvoljavaju razvod, ali nerado. Za bračni par koji naiđe na teškoće postoje savetnici za bračne probleme. Među hindusima, sikima i muslimanima se često dešavaju ugovoreni brakovi (dok su supružnici još deca), pa se dešava i da se budući mlada i mladoženja i ne poznaju. U plemenu Berberi u Maroku postoji praznik nevesti koji se proslavlja svake godine u septembru. To je prilika da mladi ljudi nađu sebi srodnu dušu. Muškarci koji traže nevestu tom prilikom su obučeni u belo, a devojke su pokrivene velovima tako da lice ne može da im se vidi. Mladić će videti lice devojke tek ako je oženi, što znači da razgovorom treba da oceni da li je ona za njega. Venčaće ih takozvani kadija.[1][2]

U Kini je moguće da čak i osobe koje više nisu među živima stupe u brak. Tada se priređuju takozvana venčanja duhova. Bio je to način da, roditelji devojke ili mladića koji su umrli pronađu zeta ili snaju (koji su živi). Ovakva večanja se spominju u kineskim legendama pre najmanje dve hiljade godina.[3]

Običaji u Srbiji[uredi | uredi izvor]

U raznim delovima Srbije, svadbeni običaji se manje ili više razlikuju. Na venčanje je najčešće pozivao momak koji je pripadao mladinom ili mladoženjinom rodu, koji je sa sobom nosio okićenu bukliju u kojoj je vino ili rakija. Očekivalo se od domaćina koji se poziva da se prekrsti, otpije malo iz buklije i da kaže:
„Daj Bože da su mladenci živi i zdravi, da ih prati sreća i ljubav, da ove godine venčamo, a iduće krstimo.“[4]

Svadba u Negotinu u prvoj deceniji 20. veka

Pripreme za venčanje[uredi | uredi izvor]

Kumu i starom svatu se, osim buklije, nosi i jabuka u koju oni utiskuju dukat ili metalni novac. Pripreme za venčanje se dešavaju i u kućama mlade i mladoženje: cvećem se kiti kapija i kuća. Devojke takođe sakupljaju i ruzmarin kojim će kasnije kititi svatove. Struk ruzmarina se vezuje trakom koja je u bojama srpske zastave a na odeću učesnika svadbe se pričvrćuje čiodama. Kićenje se naplaćuje a novac ostaje devojci koja je kitila svatove. Dva dana uoči svadbe, kapija ispred mladoženjine kuće se otvara i ne zatvara se do kraja veselja. U današnje vreme često se umesto ruzmarina koriste i metalni bedževi koji se kače na garderobu. [4]

Dan venčanja[uredi | uredi izvor]

Na sam dan svadbe, od ranog jutra, devojka se priprema i oblači venčanicu. Njene drugarice i sestre dođu da je kite, češljaju i pevaju joj. Te pesme mogu da budu i tužne jer tradicionalno devojka napušta roditeljski dom.[4]

U kući mladoženje je okupljanje svatova koje devojke kite ruzmarinom. Mladoženja sa drugovima ili braćom odlazi kolima (ili fijakerom) po kuma koji se smatra važnim gostom i koji se dočekuje muzikom. Istu čast ima i stari svat. Tu je i barjaktar ili drugačije vojvoda koji je obično mladoženjin zet, koji na svadbi ide prvi i nosi državnu zastavu.[4]

Čauš

Kada se svi okupe, svadbena povorka ide po mladu. U novije vreme tu povorku čine (luksuzna) kola koja su okićena cvećem i peškirima ili ćebadima. U Jadru i Mačvi organizaciju svatova oko odlaska po mladu od domaćina preuzima bliski rođak, prijatelj ili komšija koji se zove čauš. Mada na novim svadbama sve češće peškiri se zamenjuju košuljama. U užičkom kraju poseban vesnik ide drugim putem, vozeći brzo da uzme Muštuluk roditeljima mlade - sa vešću da su svatovi sa mladoženjom krenuli. Tradicija nalaže da do neveste nije lako doći. Na kapiji je visoko podignuta jabuka koju mladoženja ili njegov rođak treba da pogodi iz puške, a na ulazu je postavljena prepreka ispod koje je korito sa vodom u koje svatovi ubacuju novac kako bi prošli. Takođe, brat neće izvesti sestru dok mu mladoženja ili dever ne plati.

Svadba u Negotinu tridesetih godina 20. veka

Dever preuzima mladu koja mu daruje beli peškir koji on nosi prebačen preko ramena. Njegov zadatak je da čuva i pazi mladu tokom celog veselja. Mladini roditelji će poslužiti goste, a potom se mlada oprašta sa svojim roditeljima koji joj daju blagoslov.[4]

Mladenci tada odlaze na venčanje koje može obaviti matičar i/ili sveštenik.

Nakon toga, mlada baca bidermajer okrenuta leđima. Devojke pokušavaju da uhvate bidermajer, jer se veruje da će ona koja to uspe - sledeća da se uda. Svadbeno veselje se odvija u mladoženjinoj kući i tamo se povorka upućuje nakon obreda venčanja. Svekar je taj koji pomaže mladoj da izađe iz fijakera i daruje joj zlatni dukat, a ona njemu košulju. Postoji nekoliko rituala prilikom pristizanja mlade u mladoženjinu kuću. Jedan od njih je da joj se prinese muško dete (nakonče), koje ona podigne, tri puta okrene i poljubi. To radi zbog verovanja da će onda i ona rađati mušku decu.[4]

Veselje počinje za okupljane svatove, a kasnije u goste pristižu i pođani. Na veselju koje sledi, mlada i mladoženja dvore sve goste, a mlada ih daruje i košuljama, peškirima i drugim darovima. Svadbeno veselje traje dva-tri, pa i više dana[4].

Venčanje u pravoslavnoj crkvi[uredi | uredi izvor]

Pismo Dimitrija Milojkovića, protojereja negotinskog jereju Jonu Nikoliću, parohu brzopalanačkom kojim se dozvoljava venčanje, 1857.

Nekada je bilo gotovo nemoguće venčati se u crkvi, jer je komunizam zabranjivao posetu crkvenim objektima, i obavljanje svih činova vezanih za crkvu. Međutim, u periodu pre toga se u Srbiji jako vodilo računa o crkvenim venčanjima. Danas je sasvim prirodno da se mladenci pored građanskog venčanja, venčaju i u crkvi. Činom venčanja u pravoslavnoj crkvi se smatra sjedinjenje dvoje ljudi za čitav život. Za ovaj radosni i svečani događaj u životu pravoslavnih hrišćana, vezano je mnoštvo narodnih običaja. Suština Svete tajne braka, nije u svadbenom veselju, već, pre svega, u jednom ozbiljnom pristupu svetinji bračne zajednice, koja je temelj i osnova porodice, a time, i crkve i države. Za pravoslavno crkveno venčanje je vezano mnogo različitih običaja, koji se razlikuju od mesta do mesta, ali je svima zajedničko  sam čin venčanja, koji se u svakom pravoslavnom hramu sprovodi po crkvenom kanonu, odnosno po određenim pravilima. Prema Bračnim pravilima Srpske pravoslavne crkve  za sklapanje braka traže se sledeći uslovi:dva lica raznoga pola, njihova punovažna izjava volje da stupe u brak, venčanje u obliku propisanom Crkvom.Obred venčanja uvek obavlja sveštenik parohije kojoj pripada mladoženja. Obično se obred venčanja vrši u parohijskoj crkvi mladoženje. Za sam čin venčanja potrebno je 4 sveće po dve za oba svedoka, burme, čaša ili pehar, belo platno i crno vino. Važno je da i mlada i mladoženja budu kršteni u pravoslavnoj crkvi, kao i svedoci, odnosno kumovi. Crkvena zapovest hrišćanima zabranjuje pravljenje svadbe uz post.  Venčanje i svadba se ne vrše u sredu i petak, na Krstovdan 18. januara, Usekovanje 11. septembra i Krstovdan 27. septembra. Venčanje se ne vrši na Vaskrs, niti svetle sedmice, jer tada su svečani dani koji su posvećeni slavnom Hristovom vaskrsenju, i nikakvo drugo slavlje nije primereno tim danima. Mesto venčanja je isključivo hram, ali po odobrenju episkopa, a na predlog nadležnog sveštenika, može se, u nuždi, (zbog bolesti mlade ili mladoženje) izvršiti i u domu jednog od njih. Prema pravilu Srpske pravoslavne crkve, obred venčanja u crkvama se obavlja u toku prepodneva. Prema narodnom verovanju, poželjno je da se čin venčanja i čin krštenja obavljaju u ovom delu dana, jer tada se sunce rađa i napreduje. U crkvenom pravu postoje slučajevi kada je za sklapanje crkvenog braka potrebno tražiti posebnu dozvolu od nadležnog arhijereja. Jedan od takvih slučajeva je i kada je razlika u godinama između budućih supružnika veća od 15 godina i u slučajevima kada je jedan od budućih supružnika već imao jedan ili više crkvenih brakova iza sebe. Ako je jedan od supružnika katoličke ili druge veroispovesti, u principu Srpska pravoslavna crkva dozvoljava i takva venčanja, bez obaveze vašeg supružnika da menja veru. Jedino na šta se, po pravilu obavezuje jeste da će poštovati vašu veru i decu vaspitavati u duhu pravoslavlja.  U vezi sa svetom tajnom venčanja, ono što je bitno za crkvu, pravoslavnu veru i njeno učenje su  dva momenta: predbračni ispit i venčanje u crkvi.[4]

Predbračni ispit[uredi | uredi izvor]

Dvoje punoletnih, muško i žensko, koji ispunjavaju sve ostale uslove koje crkva propisuje za sklapanje crkvenog braka, najpre obavljaju predbračni ispit. To je postupak, gde crkva ispituje, da li dvoje kandidata za brak, ispunjavaju sve uslove koje propisuju crkveni kanoni za sklapanje braka. Predbračni ispit obavlja nadležni sveštenik devojke. Za ispit mladenci treba da pripreme: crkvenu krštenicu, muškarac potvrdu od svog nadležnog sveštenika o slobodnom bračnom stanju. O izvršenom predbračnom ispitu dobijaju potvrdu, koju predaju nadležnom svešteniku mladoženje, na osnovu koje ovaj može vršiti venčanje mladenaca. Predbračni ispit mora biti obavljen na tri nedelje pre venčanja, kako bi sveštenik mogao na tri liturgije u crkvi, da oglasi želju kandidata za venčanje, i da pita narod, da li postoji neka smetnja za njihov brak.

Venčanje[uredi | uredi izvor]

Za dan venčanja ili svadbu, u našem narodu je vezan običaj svadbenog  veselja. Kod pravih srpskih hrišćanskih domaćina, svečana sala ili neka druga prostorija, gde se obavlja svadbeno veselje, ukrašena je pravoslavnim simbolima i srpskim znamenjima. Pre nego što svatovi krenu od mladoženjine kuće po mladu, treba obaviti molitvu. Domaćin upali sveću, uzme kadionicu i žar, stavi malo tamjana, okadi ikonu, sebe i mladoženju i sve svatove po redu, pročita molitvu pomoli se za sretna puta i sretna venčanja, za složan i srećan život mladenaca i tek onda se kreće na put po mladu. Ispred svadbene kolone ide stari svat, to jest neko od mladoženjine familije, ujak ili neki drugi srodnik ili prijatelj, koji će ujedno biti sa mladoženjinim kumom drugi svedok na venčanju u crkvi. Iza njega ide mladoženjin kum, a iza njih mladoženja sa ocem. Kada se mlada povede na venčanje ide se istim redom. Kolona staje pred crkvom, a mladenci, kumovi i svi svatovi u tišini i pristojnosti, kakva dolikuje domu Božijem, ulaze u hram. Mladenci, praćeni kumom i starim svatom, odlaze pravo pred dveri na oltaru. Tu se vrši obručenje. Burme i sam čin obručenja simbolizuju vernost. Mladenci tada, na svoju ruku, četvrti prst desne šake, stavljaju burmu i ne skidaju je do kraja života. Ona ih podseća na zavet vernosti koji su dali u crkvi pred Bogom i sveštenikom. U toku obručenja, mladenci, kum i stari svat, drže u rukama sveće, kao simbol čistote i nevinosti. Te sveće kasnije ostaju u crkvi, a mogu se poneti i čuvati kao draga uspomena na dan venčanja. Posle obručenja, mladenci i kumovi odlaze u centralni deo hrama, i tu se vrši sveta tajna venčanja. Na venčanju se belim platnom mladencima vežu desne ruke, u znak večite životne vezanosti, sloge i vernosti, uzajamnog pomaganja i ljubavi. Platno se, takođe, čuva kao uspomena. Mladencima se na venčanju stavljaju venci, na glavu. Danas se umesto venaca stavljaju krune. Otuda i naziv venčanje. Venci, danas krune, simbolizuju celomudreni život mladenaca do venčanja, i blagoslov crkve za njihov zajednički život u slavu Boga i svojih bližnjih. Vino koje se daje mladencima, negde i kumovima, na venčanju, simbolizuje događaj u Kani Galilejskoj, kada je Hristos sa svojom Majkom, Presvetom Bogorodicom i svojim učenicima bio na svadbi i pretvorio vodu u vino. Trokratni ophod oko stola na kome stoji krst i ostalo što je potrebno za venčanje, simboliše večnu vezu supružnika, jer krug znači večno trajanje, a trokratno obilaženje je u slavu Svete Trojice, Oca i Sina i Svetoga Duha. Brak koji nije sklopljen na način propisan crkvom, za crkvu nije brak. Zato, deca iz necrkvenih brakova, za crkvu su vanbračna.

Da li je moguće venčati se drugi put u crkvi?[uredi | uredi izvor]

Osobe koje su se venčale u crkvi, mogu se i razvesti, naravno, ali za razliku od takozvanog građanskog razvoda, ovde se traži ” krivac “. Odnosno supružnik koji je više odgovoran za razvod crkvenog braka. Kada sveštenik utvrdi ” krivicu ” određuje mu kaznu, odnosno takozvanu epitimiju, koja je u većini slučajeva oličena u tome da u zavisnosti od stepena ” krivice ” zavisi i vreme kada će tom supružniku biti dozvoljeno ponovo da stupi u crkveni brak.

Mladenci[uredi | uredi izvor]

Ovaj praznik se praznuje 22. marta, a posvećen je uspomeni stradanja svetih četrdeset Mučenika Sevastijskih, koji su za Hristovu veru postradali 320. godine. Svi ovi mučenici behu mladići, pa je naš narod taj dan uzeo kao praznik u koji mladi supružnici (mladenci) u svome domu primaju goste, a ovi im donose poklone i na taj način im pomažu na početku njihovog braka i života u bračnoj zajednici. Mladenci uvek padaju uz post, jer Časni post počinje obično početkom ili sredinom marta, i zato svaka gozba koja se sprema ovoga dana, mora biti posna, radi zdravlja i napretka dece mladih supružnika.

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Dipre, B. & Voral, M. 2007. Oksford školska enciklopedija. Knjiga-komerc: Beograd.
  2. ^ Britannica, The Editors of Encyclopaedia (2021-02-23). „Brahman”. Encyclopedia Britannica. Pristupljeno 2022-01-21. 
  3. ^ http://www.politikin-zabavnik.co.rs/index.php?broj=2943 Politikin zabavnik broj 2943
  4. ^ a b v g d đ e ž Milanović, S. 2008. Narodna tradicija. (publikacija). NIP „Dečja kuća“ d. o. o. Gornji Milanovac. ISBN 978-86-86553-01-0.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]