Vidovdan

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Vidovdan na Kosovo polju
Vidovdan na Gazimestanu. 2009. godine.
TipPravoslavni vernici obeležavaju jedan od najvećih srpskih praznika - Vidovdan.
Zvaničan nazivVidovdan se dovodi u vezu, s jedne strane sa knezom Lazarom i Kosovska bitka
TakođeDržavni praznik, obeležava se radno, a u spomen na Kosovsku bitku, koja se odigrala 28. juna 1389.
ZnačenjeSimbolizuje, slobodu, otpor tuđinu, negovanje patriotizma, nacionalnog bića, viteštva i herojstva.
UstanovljenU dan kada se odigrala bitka bio je već ustanovljen praznik svetog. Vita. I po njemu, po svecu toga dana, Kosovska bitka je dobila ime „Vidovdan“.
ObeležavaVidovdan je nepokretni verski praznik koji praznuju Srpska pravoslavna crkva i Bugarska pravoslavna crkva.
Datum15. juna po julijanskom, odnosno 28. juna po gregorijanskom kalendaru
PraznovanjeVidovdan se obeležava kao tužan praznik, a u crkvama se obavlja pomen za sve postradale u ratovima.
TradicijaU nekim krajevima Srbije i danas postoje verovanja i običaji koji se vezuju za Svetog Vida, ali je ipak u kolektivnoj svesti ovaj datum urezan kao sećanje na Kosovski boj, i na sve poginule u svim ratovima.

Vidovdan je nepokretni verski praznik koga praznuju Srpska pravoslavna crkva (15. juna po julijanskom kalendaru, 28. jun po gregorijanskom) i Bugarska pravoslavna crkva i jedan je od najvećih srpskih praznika. Kod Srba je poznat pod nazivom Vidovdan, a kod Bugara Vidovden ili Vidov den.

Značaj Vidovdana za srpski narod proističe iz istorijskih događaja koji su vezani za taj datum. Od svih je najznačajniji Kosovski boj, stradanje kneza Lazara (1371—1389) i tzv. propast Srpskog carstva, pa se tog dana, pored svetog Amosa, od početka 20. veka slavi i crkveni praznik Svetog velikomučenika kneza Lazara i svetih srpskih mučenika.[1]

O prazniku[uredi | uredi izvor]

Praznik je posvećen knezu Lazaru, koji je nakon raspada Srpskog carstva vladao u Moravskoj Srbiji (1371-1389). Njegovom zaslugom, okončan je višegodišnji srpsko-grčki crkveni raskol, koji je trajao još od vremena cara Stefana Dušana. Radi crkvenog izmirenja, knez Lazar je uputio izaslanstvo u Carigrad, gde je 1375. godine postignut sporazum o izmirenju, što je predstavljalo veliki uspeh za srpsku državu i crkvu, a samom Lazaru je donelo veliki ugled u narodu i među sveštenstvom.[2]

Dana 28. juna 1389. godine nakon pogibije sultana Murata, turska vojska je krenula u povlačenje, ali nekolicina se nije potpuno povukla i oni su kasnije u toku dana izvršili zasedu na cara Lazara i njegovo obezbeđenje i uspeli su da ga ubiju. Njegovo telo preneto je i sahranjeno u manastiru Ravanica kod Ćuprije.[3]

Početkom seoba Srba, narod je njegove svete mošti sklonio i preselio u manastir Malu Ravanicu ili Vrdnik na Fruškoj gori. Za vreme Drugog svetskog rata, 1942. godine, njegovo telo preneto je u Beograd, gde je počivao sve do 1988. godine kada je prenet u manastir Gračanicu na Kosovu. Odatle je 1989. godine, preneto u Lazarevu zadužbinu manastira Ravanicu, nadomak Ćuprije, gde i danas počiva.

Sagradio je mnoge crkve i manastire. Najpoznatiji su Ravanica i Lazarica. Takođe, obnovio je i manastire Hilandar i Gornjak, a bio je i ktitor ruskog manastira Pantelejmona.

Ikona[uredi | uredi izvor]

Sveti Vid

Na srpskim pravoslavnim ikonama sveti velikomučenik Lazar predstavljen je u carskom vizantijskom ornatu, bez krune, sa krstom u desnoj ruci i svojom odsečenom glavom u levoj, kao simbol mučeničke smrti.

Praznovanje[uredi | uredi izvor]

Vidovdan predstavlja Dan žalosti, pa je srpski narod zadržao običaj da se na taj dan ne igra i ne peva, te da se zaustave svi veliki poslovi.[4] Za Vidovdan se u crkvama obavljaju pomeni za sve postradale u ratovima. Vidovdan je državni praznik u Republici Srbiji. Obeležava se radno, a u spomen na Kosovsku bitku, koja se odigrala 28. juna 1389. godine, odnosno 15. juna po starom kalendaru na Gazimestanu i predstavlja sećanje na poginule u svim ratovima.[5] Pre Drugog svetskog rata, Vidovdan je bio poslednji dan školske godine.

Predanja i verovanja[uredi | uredi izvor]

Prema predanju crkve, uoči boja na Kosovu knezu Lazaru se javio anđeo Gospodnji, a njegove reči zabeležio je narodni pesnik: „Kojem ćeš se privoljeti carstvu dal’ zemaljskom ili nebeskome?“

Na mestu bitke na Gazimestanu, kao endemska vrsta postoji crveni kosovski božur. Prema narodnom verovanju, u ponoć uoči Vidovdana, reke postanu crvene i poteku uzvodno.[6]

O poreklu naziva[uredi | uredi izvor]

O poreklu narodnog naziva za ovaj praznik postoji više verzija, ali nijedna nije dokazana odnosno potvrđena. Po jednoj je ovaj praznik nastavak slavljenja slovenskog paganskog božanstva Svetovida, koji je bio bog obilja i rata i koji je možda bio srpski vrhovni bog. Po drugoj interpretaciji su poštovanje svetog Vida (lat. Sanctus Vitus) doneli sa sobom nemački katolički rudari Sasi, a njihov svetac je prilagođen lokalnom stanovništvu. To tumačenje se može lako pobiti kada se uzme u obzir da je ovaj praznik poznat i kod Bugara iako Bugarska nikada nije bila pod uticajem Rimokatoličke crkve, takođe ne treba sv. Vida isključivo dovoditi u vezu sa rimokatoličanstvom, jer je on ranohrišćanski svetac, koji se poštovao još pre podele hrišćana na pravoslavce i katolike. Međutim treba imati u vidu da su u Polablju gde je takođe poštovan Svetovid, njegova svetilišta mahom zamenjena crkvama posvećenim svetom Vitu, što upućuje na zaključak da je kult poštovanja staroslovenskog paganskog božanstva Svetovida zamenjen kultom sv. Vitusa (t. j. kod zapadnih Slovena kultom sv. Vita, a kod južnih Slovena kultom sv. Vida). Kod Srba i Bugara koji iako priznaju sv. Vida, kao ranohrišćanskog sveca, ovaj dan se poštuje više kao narodni praznik Vidovdan.

Svetovid

Možda je najbliže istini to što je kod Trojanaca Vid bio deo izvornog Svetog Trojstva. Trojstvo se sastojalo od: Stvoritelja, Održitelja i Uništitelja života. Oni su tri funkcije Boga, Njegovi pojavni oblici, pa su stoga smatrani Njegovim neodvojivim delovima. I dok su Stvoritelj i Uništitelj života delovali samo u trenutku stvaranja, odnosno uništenja, dotle je Održitelj bio uz čoveka sve vreme njegovog postojanja. Zbog toga je On bio najviše slavljen u narodu. Verovalo se da svaki greh, makar i najmanji, vodi čoveka u sigurnu smrt. Zato je Održitelj života bio uvek uz čoveka, kako bi video svaki njegov greh i kako bi mu odmah opraštao. Jedino tako čovek uspeva da opstane u životu. Pošto je video sve, Ordžitelj je rado zvan i Vidom. On je takođe, da bi ispunio svoju funkciju održanja života, lečio (vidao) čoveka i davao mu neophodna znanja (uvide). On nije bio "sveti", jer je bio više od Sveca. Krst sa 4 znaka "S", koji je i danas deo srpskog grba je upravo simbol Vida. Jer znakovi "S" gledaju na sve četiri strane sveta - simbolizujući tako Vida koji gleda svud i vidi sve. Znakovi "S" su unutar krsta, a krst je oduvek bio simbol svetlosti Božje - Ilijine. (Ime Il - Ilija je inače najstarije ime za Boga. Od Ila(Ilija) dolazi i ime jevrejskog vrhovnog Boga Eli, odnosno muslimanskog Ilah - Alah.) Krst sa 4 "S" nam dakle otkriva istinu da je Vid deo Boga Ilije. Zbog toga je Vid Imanuil, jer je On iman-u-Iliji. To što se Vidovdan slavi i danas kod Srba i Bugara nije ništa neobično, jer su u oni ostaci severnog dela starog trojanskog carsva. Kroz istoriju su bili poznati i kao Tribali - Trojični Beli, ili kao Tračani. Tračani je pogrešan naziv, jer su Rimljani teritoriju centralnog Balkana zvali Trakija ne po Tračanima, već po Trajanima, odnosno Trojanima.

Vidovdan je nepokretni praznik koji Rimokatolička crkva obeležava 15. juna i posvećen je sv. Vidu (lat. Sanctus Vitus, u prevodu sa latinskog sveti Vitus, t. j. sveti Vid), a sam kult sv. Vida je bio vrlo jak na Jadranskom primorju. I danas na Jadranskom primorju postoje toponimi i hramovi koji nose ime sv. Vida, a sv. Vid je i zaštitnik grada Rijeke (ital. Fiume, u prevodu sa italijanskog reka(na ijekavskom govoru rijeka)) koja Vidovdan (15. jun) obeležava kao dan grada (potrebno je skrenuti pažnju da zvaničan datum Vidovdana nije 28. jun, već 15. jun, samo što taj 15. jun zbog razlike u kalendaru pada na 28. gregorijanski jun, kao što i Srpska Nova Godina čiji je zvaničan datum 1. januar pada na 14. januar, jer se SPC pridržava julijanskog, a ne gregorijanskog kalendara).

Događaji[uredi | uredi izvor]

Boj na Kosovu (1870.), Adam Stefanović
Vidovdanska proslava, 1899.
Sarajevski atentat, ilustrovani dodatak Le Petit Journal, 12. jula 1914. godine.

Ovaj datum, koji za pravoslavni srpski narod ima veliku simboliku i na koji su se, osim Kosovske bitke, odigrali i drugi značajni događaji, obeležavan je u različitim vremenima, sistemima i epohama. Svaka od proslava Vidovdana bila je slika vremena i ljudi koji su ga činili, ali je Vidovdan i pored svega ostao simbol opstanka pravoslavnog srpskog naroda na balkanskim prostorima.

Ovo su događaji koji su se zbili na Vidovdan (obratiti pažnju da je zbog razlike u kalendaru Vidovdan u svakom veku padao na različit datum; na primer, Kosovska bitka je odigrana na Vidovdan 15. juna 1389, a ne 28. juna 1389):

  • 1389, bitka na Kosovu, sukob srpske vojske pod vođstvom kneza Lazara i turske vojske pod vođstvom sultana Murata,
  • 1869, donesen Namesnički ustav Kneževine Srbije,
  • 1876, proglašen rat Turskoj od strane Kneževine Srbije i Knjaževine Crne Gore,
  • 1878, započeta rasprava o Kneževini Srbiji na Berlinskom kongresu,
  • 1881, Tajna konvencija između Srbije i Austrougarske,
  • 1889, Kraljevina Srbija prvi put svečano obeležila Vidovdan kao praznik na najvišem državnom nivou. Obavljen je čin miropomazanja kralja Aleksandra u manastiru Žiča, postavljen temelj i od dobrovoljnih priloga započeta izgradnja Spomenika kosovskim junacima u Kruševcu, o državnom trošku odštampana „Kosovska spomenica” (zbirka narodnih pesama o Kosovskoj bici), ustanovljen Orden kneza Lazara, u svim crkvama SPC u državi povodom praznika služeni su molebani. Uskoro je formiran i odbor za proslavu, koji su činili najeminentniji Srbi tog vremena. Održana je svečana sednica Srpske kraljevske akademije na kojoj su najumniji Srbi tog doba govorili o značaju Vidovdana. Osim u Kraljevini Srbiji, veliki jubilej obeležen je i u drugim krajevima u kojima je živeo srpski narod. Posebno svečano bilo je u manastiru „Mala Ravanica” (Vrdnik) na Fruškoj gori, gde su se nalazile mošti kneza Lazara. Tamo se, uprkos pritiscima i policijskim akcijama austrougarskih vlasti, na Vidovdan okupilo oko 15.000 ljudi. Pritisaka da se onemogući proslava bilo je i u Sarajevu, dok se na Kosovu, koje je tada još bilo u sastavu Osmanskog carstva, Vidovdan javno nije smeo ni pominjati. Mada naredne godišnjice nisu bile „okrugle”, Vidovdan se od tada svake godine svečano obeležavao. Na način obeležavanja nisu uticale ni dinastičke promene, tim pre što se od dolaska Karađorđevića i radikala na vlast pojačala nacionalna akcija, posebno prema delovima srpskog naroda koji su još živeli u Osmanskom i Austrougarskom carstvu, pa je u skladu s tim i ovaj praznik dobijao na značaju.
  • 1913, početak Drugog balkanskog rata, prva proslava Vidovdana na Kosovu i Metohiji u manastiru Gračanica je održana. Tog dana u Politici objavljen je članak u kojem se kaže: „Veliki Kosovski praznik, koji je stolećima bio dan opšte narodne žalosti proslavlja se danas kao najradosniji dan, kao praznik oslobođenja. Tri velika narodna sabora okupiće se danas na tri strane srpstva da proslave sveti Vidovdan.”,
  • 1914, atentat na nadvojvodu Franca Ferdinanda u Sarajevu, što je iskorišćeno kao povod za Prvi svetski rat,
  • 1915, srpski ministar unutrašnjih poslova Ljubomir Jovanović sa albanskim političarem Esad-pašom potpisuje u Tirani sporazum o stvaranju realne unije između Srbije i Albanije.
  • 1919, potpisan Versajski sporazum, čime je završen Prvi svetski rat, Prva proslava Vidovdana u tek stvorenoj Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca je održana. Na toj proslavi, kada je obeleženo i 630 godina od Kosovske bitke, učestvovao je regent Aleksandar Karađorđević, kao i ceo državni vrh. Tada je u prvi plan bilo stavljeno oslobođenje svih delova srpskog naroda i stvaranje velike, zajedničke države, „vekovnog sna svih Južnih Slovena”, ali su istaknuti i drugi važni događaji koji su se toga dana obeležavali. Zanimljivo je da je između dva svetska rata, a posebno posle šestojanuarske diktature, u skladu sa tadašnjom politikom integralnog jugoslovenstva, Vidovdanu, osim srpskog, pridavan i jugoslovenski karakter, odnosno smatran je praznikom važnim za istoriju svih Južnih Slovena. Zato su svakog 28. juna prenošene i vesti o proslavi Vidovdana u Ljubljani, Zagrebu, Splitu i drugim gradovima države.
  • 1921, srpski kralj Aleksandar I Karađorđević doneo Vidovdanski ustav, Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, i pokušaj atentata na kralja Aleksandra od strane Spasoja Stejića Baće.
  • 1939, obeleženo je 550 godina od Kosovske bitke. Centralna proslava, kojoj je prisustvovao državni i crkveni vrh (ali bez kneza Pavla Karađorđevića), održana je na Gazimestanu. Tamo je patrijarh Gavrilo Dožić služio moleban, posle kojeg je održana svečanost, a na njenom kraju i velika vojna parada. Ovom događaju prisustvovalo je više od sto hiljada ljudi, pa je izveštač Politike primetio: „Priština je jutros osvanula sva u znaku neobične užurbanosti. Cele noći stizale su nove i nove grupe naroda iz svih krajeva Jugoslavije. Mnogi od ovih hodočasnika skoro su probdeli noć pod vedrim nebom, jer ova mala varoš nije bila u stanju da toliki svet stavi pod krov.” Maloletni kralj Petar i njegova majka kraljica Marija Vidovdan su proveli na crnogorskom primorju i prisustvovali liturgiji na Svetom Stefanu. Narod toga kraja, a posebno članovi sokolskih udruženja, prema izveštaju Politike, povodom ovog praznika pripremio je pravi spektakl: „Povodom 550 godina Kosovske bitke i u čast boravka Njegovog veličanstva kralja na južnom primorju, narod i opštine iz ovih krajeva priredili su grandioznu iluminarnu noć, na prostoru od preko 70 kilometara, kakvu ljudi iz ovih kraja nikada ranije nisu videli. Veliki ognjeni pojas protezao se od vrhova Boke kotorske, preko ogranaka Budvanskog masiva, a završavao se tamo negde u brdima iznad Petrovca…” Stvari su se promenile posle Drugog svetskog rata, kada su, u skladu sa novom ideologijom, u prvi plan došli neki drugi praznici. Obeležavanje Vidovdana nije bilo zabranjeno, ali ni mnogo preporučljivo, pa se uglavnom svodilo na crkvene i poneku naučnu i kulturnu svečanost.
  • 1941, ustaški pokolj Srba u Bugojnu, samo jedan od brojnih ratnih zločina počinjenih nad pravoslavnim Srbima u 20. veku na Vidovdan i druge velike pravoslavne verske praznike pravoslavnog srpskog naroda,
  • 1948, na inicijativu Sovjetskih delegata Andreja Ždanova, Maljenkova i Suslova doneta Rezolucija Informbiroa što je označilo razlaz između Jugoslavije i istočnog bloka,
  • 1950, pušten je u saobraćaj put Beograd-Zagreb, dug 400 kilometara, nazvan “Autoput Bratstvo-Jedinstvo”, u čijoj su izgradnji učestvovale omladinske radne brigade iz svih krajeva Jugoslavije,
  • 1989, na Gazimestanu, Kosovu i Metohiji i svetu uopšte održan do tada i do danas najveći i najgrandiozniji skup povodom obeležavanja ovog praznika koji se poklopio sa političkim usponom i ustavnim promenama u SFRJ koje je pokrenuo jugoslovenski i srpski političar Slobodan Milošević. Prisustvovalo mu je, prema zvaničnoj proceni, oko 1,5 miliona ljudi iz svih delova tadašnje Jugoslavije, svi članovi predsedništva SFRJ, ličnosti iz javnog i kulturnog života, kao i mnogi ambasadori. Ali, nisu bile prisutne delegacije iz pojedinih jugoslovenskih republika (pre svih Slovenije i Hrvatske), kao ni Voren Cimerman, tadašnji ambasador SAD u Beogradu. Skup, za koji je bila potrebna izuzetno složena organizacija, protekao je bez incidenata, a na njegovom kraju Slobodan Milošević je održao čuveni govor u kojem je, pored ostalog, rekao: „Šest vekova kasnije, danas smo opet u bitkama i pred bitkama. One nisu oružane, mada i takve još nisu isključene. Ali, bez obzira na to kakve da su, bitke se ne mogu dobiti bez odlučnosti i hrabrosti. Bez tih dobrih osobina, koje su onda davno bile prisutne na Kosovu. Naša glavna bitka danas se odnosi na ostvarenje ekonomskog, političkog i kulturnog prosperiteta.” Bila je to poslednja velika proslava ovog praznika na Kosovu i Metohiji do danas.
  • 1990, usvojeni amandmani na Ustav Hrvatske, kojim Srbi više nisu bili konstitutivni narod u Hrvatskoj, autoput Bratstvo-Jedinstvo prozvan autoputem bratstva i ubistva kada su počeli ratni sukobi u SFRJ,
  • 1991, slučaj ubistva trojice vojnika Jugoslovenske narodne armije, poznatiji kao slučaj Holmec,
  • 1992, probijen koridor kod Brčkog, spojena dva dela Republike Srpske, Vidovdanski sabor,
  • 1995, VRS nastavila borbe oko Sarajeva i sprečila deblokadu od strane ARBiH i HVO Deblokade Sarajeva,
  • 1999, obeležavanje Vidovdana i 610 godina od održavanja Kosovske bitke protekli su u znaku egzodusa srpskog naroda sa Kosova i Metohije,
  • 2001, Slobodan Milošević izručen tribunalu u Hagu, Vidovdan ponovo ustanovljen kao državni praznik, koji se do danas obeležava svečano, ali radno,
  • 2006, Crna Gora primljena u Ujedinjene nacije kao 192 zemlja članica, Vrhovni sud Srbije potvrdio donetu presudu kriminalcu Miloradu Ulemeku Legiji kojom je osuđen na 40 godina zatvora zbog počinjenih krivičnih dela.

Lazar Tomanović o Vidovdanu[uredi | uredi izvor]

Lazar Tomanović je na katolički praznik Svetog Vida išao na misu u (katoličku) crkvu Svetog Vida, kod Gornje Lastve, na vrhu brda Svetog Vida. Konstatovao je da je to jedan od najpoznatijih dana kod Srba, i da uoči Vidovdana počinju paliti ognjeve kako katolici, tako i pravoslavni. U tom kraju (Boka) i pravoslavni i katolici dosta su davali lična imena Vido. On smatra da je u vreme Kosovske bitke i pravoslavna crkva slavila Svetog Vida više nego proroka Amosa, i zato se onaj nesrećni slavni dan zove imenom prvoga, a ne drugoga. Ipak, u vreme dok je Tomanović pisao ovaj tekst, pravoslavna crkva ga ne slavi, bar ne 15. juna. Pravoslavni Srbi nemaju crkve Svetom Vidu, osim iznad Mokrina, jedna vrlo stara na nekakvim razvalinama (čije je ruševine posetio 1888. godine).[7] To, po njemu, svedoči da je i pravoslavna crkva nekada slavila Sv. Vida, bar među Srbima. Pitao se, kada ga narod slavi, zašto ga i danas (tada) pravoslavna crkva ne slavi? Slavljenje ovog sveca je bolje očuvano meću Srbima katolicima Konavala i Boke, a da ga i pravoslavni nisu slavili Vidovdan bi po njemu, danas zvali Amosovdan.[8] Konstatovao je da Vidovdan nije nalazio u starim srpskim mesecoslovima-kalendarima.

Srpski crkveni kalendari i Vidovdan[uredi | uredi izvor]

Crkveni kalendar Đurđa Crnojevića za 1494. godinu, od srpskih svetaca i praznika, slavi kao crveno slovo Stefana Nemanju, kao Simeona srbskog novog mirotočca, Svetog Savu, Arsenija Sremca i Stefana Dečanskog, ali ne i Vidovdan. Na taj dan se slavio Sveti prorok Amos i Sveti Isaija prorok.[9] Crnogorski godišnjak Orlić od 1865. do 1868. godine pod 15. junom ima: Srbski car Lazar, a od 1869. nakon Sr. car Lazar, u zagradi piše (Vidov-dan). Isto je i 1870. godine. Za katolike, Orlić, 1865. na dan 15. juna po gregorijanskom kalendaru spominje Tijelo Gospodinovo (jer je to pokretni praznik i slavi se četvrtkom, nakon praznika Svetoga Trojstva), a od 1866. - 1870. spomenut je Vid i još dva mučenika.[10] Srbi katolici Dubrovčani su u svom kalendaru Dubrovnik za 1897. pod 15. junom, za katolike imali Vid mučenik, a za pravoslavne pod 15. junom - po julijanskom kalendaru: Car Lazar (Vidov dan).[11]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Danas se proslavljaju Sveti car Lazar i mučenici srpski - Vidovdan | Trebinje Live”. TrebinjeLive.info (na jeziku: srpski). Pristupljeno 2021-02-03. 
  2. ^ Bogdanović 1982, str. 7-20.
  3. ^ https://www.crkvenikalendar.com/datum-2018-6-28
  4. ^ „- zanimljivosti i legende”. Arhivirano iz originala 13. 12. 2021. g. Pristupljeno 23. 01. 2018. 
  5. ^ Vidovdan
  6. ^ [1][mrtva veza]
  7. ^ Tomanović 2007, str. 13.
  8. ^ Tomanović 2007, str. 414, 415.
  9. ^ Crkveni kalendar Đurđa Crnojevića za 1494. godinu. 
  10. ^ Crnogorski godišnjaci Orlić, od 1865. - 1870. godine. Cetinje. 1865—1870. 
  11. ^ Dubrovnik (kalendar). Dubrovnik. 1897. str. 18. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]