Vizigoti

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Izborna kruna kralja Rekesvinta

Vizigoti ili Zapadni Goti su bili germanski narod koji se tokom velike seobe naroda nastanio na teritoriji Zapadnog rimskog carstva, u oblastima južne Galije i Hispanije, gde su tokom 5. veka osnovali svoju državu, Vizigotsku kraljevinu, koja je opstala sve do početka 8. veka.

Vizigoti u jugoistočnoj Evropi[uredi | uredi izvor]

Vizigoti se prvi put pojavljuju kao poseban narod 268. godine kad su napali Rimsko carstvo i počeli harati Balkanom[1]. Invazija Vizigota je pomela rimske provincije Panoniju i druge provincije Ilirika, a čak su zapretili i Italiji. Ali Vizigoti su u leto te godine poraženi kod italijansko-slovenske granice, a onda su potučeni u bici kod Niša septembra 268. U sledeće tri godine vraćeni su preko Dunava u seriji pohoda cara Klaudija II i cara Aurelijana. Ipak zadržali su posede u Dakiji, koju je Aurelijan napustio 271. godine. Kad su se naselili u Dakiji Vizigoti prihvataju Arijanizam, prema kome se veruje da Isus nije jedan od oblika Boga u Trojstvu, nego da je posebno stvoren i nema božanski epitet. To verovanje je bilo u direktnoj suprotnosti sa pravoslavljem. Iberijski Vizigoti su pripadali arijanizmu do 589., kada ih kralj Rekared I prevodi u katolike.

Goti su ostali u Dakiji do 376, kada jedan od njihovih vođa Fritigern zatražio od rimskog cara Valensa da im dozvoli da se nastane na južnoj obali Dunava u svojstvu federata. Vizigoti su se nadali da će tu naći utočište od Huna, koji su ih potiskivali ka zapadu i koji nisu imali mogućnosti da pređu tako veliku reku. Međutim, carski činovnici su loše postupali s njima te su se Vizigoti pobunili i opustošili Trakiju, na šta je Valens odgovorio pokretanjem vojske s namerom da ih uništi, međutim, pretrpeo je težak poraz kod Hadrijanopolja 378. godine[1]. Od tog trenutka, Vizigoti su naizmenično se borili protiv Rimljana i sklapali primirja s njima. Bitka kod Hadrijanopolja 378. godine bila je najznačajnija u tom ratu. Car Valens je bio loše obavešten o veličini gotske armije i upustio se u bitku, u kojoj je car ubijen tokom bitke, a Rimljani potučeni do nogu. Cela jedna rimska vojska je nestala, a ta vest je šokirala rimski svet, prisiljavajući prvi put Rimljane da pregovaraju sa varvarima i dozvole im da se nasele na teritoriji Rimskog carstva.

Novi car Teodosije I je sklopio mir 381. sa Atanarikom, koji je trajao do Teodosijeve smrti 395. godine. Atanarik je međutim umro iste te godine, te na vlast dolazi Alarik I. Teodosija su nasledili nesposobni sinovi, Arkadije na istoku i Honorije na zapadu. Alarik, sposobni vizigotski vođa, 396. godine pokušao je da zauzme Atinu ali nije uspeo. Zatim je pokušao da uđe u Italiju ali je opet bio odbijen. Godine 410. nakon što su rimske legije pobile porodice (žene i decu) nekih 30.000 germanskih ratnika koji su služili carstvu, Alarik je sa Vizigotima napao Rim i opljačkao ga. Nakon nekoliko dana pljačkanja, Vizigoti su napustili grad i krenuli ka jugu, s namerom da odu u Afriku ali tu je Alarik naprasno umro, te su odustali od te namere. Njegov naslednik, Ataulf, poveo je svoj narod ka Galiji. Susedna Hispanija je još 409. godine pretrpela navalu Sveva, Alana i Vandala. Pod Valijom, Vizigoti su sklopili savez sa Rimljanima koji su im 418. godine dozvolili da se nasele u Galiji, Akvitaniji i delu Narbonske Galije pod uslovom da Vizigoti isteraju druge varvarske narode sa teritorije Carstva. Vizigoti su osnovali kraljevstvo sa sedištem u Tuluzu, zavladavši nad lokalnim starosedeocima Galoromanima.[1] U Hispaniji su Svevi i Hazdinzi nastavili sa međusobnim ratovima sve do 421. kada su se Hazdinzi spustili na jug, a potom otišli na Baleare. Vandali su 429. godine prešli u severnu Afriku i tamo osnovali Vandalsko kraljevstvo.[1]

Tuluska kraljevina[uredi | uredi izvor]

Vizigotsko kraljevstvo oko 500. godine

Godine 451. Vizigoti imaju važnu ulogu u bici na Katalaunskim poljima u kojoj su pod vođstvom rimskog vojskovođe Aecija pobedili i odbacili Hune predvođene Atilom. Vizigoti su se zatim proširili na Iberijsko poluostrvo, gde su Svevi upali u Galiciju i poharali je. Ovladavši većim delom Hispanije, Vizigoti su nametnuli svoju vlast tamošnjim starosedeocima Hispanoromanima. Pod drugim velikim vizigotskim kraljem Eurikom, Vizigotsko kraljevstvo postaje ujedinjeno i 475. godine konačno postiže potpunu nezavisnost od Zapadnog rimskog carstva koje se ionako raspalo sledeće godine (476) svrgavanjem cara Romula Avgustula.

U doba Eurikove vladavine, vizigotska država je bila najmoćnija varvarska država u poznom 5. veku. Iako je Rimsko carstvo nestalo, Eurik je održao državni i pravni kontinuitet postavljanjem temelja vozigotskog zakonodavstva. Prvi vizigotski kodeks nosi Eurikovo ime[1].

Vizigotsko kraljevstvo u Tuluzu je uništio franački kralj Hlodoveh I 507. godine u bici kod Vujea. U to doba, Vizigotima je vladao Alarik II, Eurikov sin, koji je poginuo u sukobu sa Francima. Hlodoveh je nešto ranije prihvatio pravoverno hrišćanstvo,[2] te je odlučio da očisti Galiju od jeretika, među koje su spadali i Vizigoti, koji su bili arijanci. Borbu sa Francima nastavio je novi kralj, nezakoniti Alarihov sin Gesalih (507—511), ali bez uspeha — Franci su ubrzo spalili Tuluz, a Gesaliha uhvatili i pogubili. Franke je zaustavio ostrogotski kralj, Teodorik Veliki, koji je delimično strahovao i za svoje nedavno utvrđeno kraljevstvo u Italiji, a delimično je branio i interese svog unuka, Amalariha[1].

Vizigotsko kraljevstvo se svodi tada na Septimaniju, a vlast preuzima Teodorik koji je do svoje smrti regentovao u ime svog unuka Amalariha. Amalarih se oženio sa Hlodovehovom kćerkom Klotildom, međutim, kad je Hlodoveh saznao da je Amalarih zlostavlja i prisiljava da prihvati arijanizam, Franci su opet napali na Vizigotsko kraljevstvo, ubili Amalariha i opljačkali i poharali razne gradove. Tada na čelo vizigotske države dolazi Teudis, ostrogotski general. Teudis je morao da se suprotstavi Vizantiji jer je u to vreme vizantijski car Justinijan želeo da povrati provincije koje su zaposeli varvarski narodi, tako da su Vizantinci uništili Vandale u severnoj Africi, zauzeli Baleare i otpočeli seriju ratova sa Ostrogotima u Italiji. Godine 548. Teudis je ubijen, a godinu dana kasnije i njegov sin, Teudigisil. Na presto je došao Agila I, međutim, Atanagild, njegov suparnik, pozvao je u pomoć Vizantince, te je uz pomoć male flote koju je Justinijan poslao sa Sicilije, uspeo da pobedi Agilu koji je pobegao u Meridu gde su ga ubili njegovi ljudi. Atanagild je onda postao vizigotski kralj, međutim, Vizantinci su zauzeli Kartahenu, Malagu i Kordobu i tamo ostali sledećih 70 godina[1].

Toledska kraljevina[uredi | uredi izvor]

Nakon Atanagildove smrti (568), na presto je stupio Leovigild koji je do 573. vladao zajedno sa svojim bratom Liuvom. Leovigild je premestio prestonicu u srce Hispanije, u Toledo[1][3], crkveni i verski centar tog doba, i time uspeo da ujedini Vizigote i Hispanoromane u borbi protiv Vizantije. Ovu vezu je još više učvrstio objavio revidirani zakonik, Kodeks revisus (lat. Codex Revisus), u kome je bolje definisao nedorečene zakone, neke zakone izbacio a neke nove ubacio i prilagodio ga svom vremenu. Takođe je počeo da potiskuje Vizantince i potčinjava Baske u Pirinejima, Sveve u severozapadnom delu poluostrva kao i druga plemena u unutrašnjosti. Na granicama je dizao utvrđenja i naseljavao seljake koji su imali istovremeno i zadatak da ih brane. Međutim, kao arijanac, došao je u sukob sa pravovernim hrišćanima, među kojima se našao i njegov sin Hermenegild, grof Betike, koji je bio oženjen franačkom princezom. Pod uticajem Leandra, biskupa iz Sevilje, Hermenegild je 579. godine prešao u pravoverno hrišćanstvo i potom podigao bunu, koja je bila ugušena, a njemu glava odrubljena.[1].

Leovigild je umro 586. godine, a nasledio ga je mlađi sin Rekared, koji je nedugo po očevoj smrti odlučio da napusti arijanizam, radi izmirenja sa pravovernim hrišćanima, čime je želeo da ukloni najveći izvor unutrašnjih nemira i sukoba između vladajućih arijanskih Vizigota i njihovih podanika Hispanoromana, koji su u velikoj većini ispovedali pravoverno hrišćanstvo.[1]

Rekaredovu odluku podržala je većina arijanskih biskupa i vizigotskih velikaša, ali bilo je i onih koji su se usprotivili napuštanju arijanizma, naročito u Septimaniji, gde je 589. godine izbila pobuna, koju je Rekared brzo ugušio. Iste godine održan je Treći sabor u Toledu, na kome je uz učešće 62 biskupa usvojeno novo ispovedanje vere, zasnovano na nepravilnom učenju o dvostrukom ishođenju Svetog duha. Iako je u osnovi bio zasnovan na Nikejsko-carigradskom simbolu vere, kao osnovnom merilu hrišćanskog pravoverja, novousvojeni Toledski simbol vere je sadržao i jednu značajnu novinu u vidu umetka Filiokve (lat. Filioque), što nije bilo u skladu sa načelima pravovernog hrišćanstva.[4] Uprkos tome, ova razlika je zanemarena, prvenstveno iz političkih razloga, pošto je Rekared težio da ostvari unutrašnje jedinstvo kraljevstva putem verskog izmirenja i spajanja Vizigota i Hispanoromana u jedan narod.[1]

Treći sabor u Toledu je bio značajan i po tome što je označio unutrašnje ujedinjenje iberijskog prostora i začetak izgradnje novog, hispanskog identiteta. Takođe je označio i ujedinjenje crkve i države. Kralj je, po uzoru na Vizantiju, postao vrhovni crkveni poglavar. Biskupi su priznali kralja i monarhiju kao jedini pouzdani garant reda i zakona, a kralj je zauzvrat priznavao crkvu kao osnovu svoje vlasti i moći.[1]

Vizigotski kraljevi su do propasti Vizigotskog kraljevstva na početku 8. veka bezuspešno pokušavali da izbornu monarhiju učine naslednom, što je izazvalo niz obračuna koji su na kraju i došli glave vizigotskog državi. Nakon smrti Rekareda, sledili su kraljevi čije su vladavine bile kratkog veka — dolazili su silom na presto i silom su uklanjani s prestola. Sisebut (612—621), je bio jedan od onih koji su se zadržali duže od par godina na prestolu i čija je vladavina ostala zapamćena po netolerantnim zakonima protiv Jevreja[1]. Svintila (621—631) je ostao zapamćen po tome što je konačno proterao Vizantiju sa Iberijskog poluostrva i bio prvi vizigotski kralj koji je zavladao celom Hispanijom. Međutim, borbe za presto nisu prestajale i samo su sve više slabile i razjedinjavale vizigotsku državu. S druge strane, isto toliko je i verska netrpeljivost prema Jevrejima i niz antijevrejskih zakona koje su donosili razni kraljevi u toku svoje vladavine dovela do toga da su i Jevreji radili na propasti vizigotskog kraljevstva i prilično imali udela u muslimanskoj invaziji s početka 8. veka[1].

Invazija Mavara[uredi | uredi izvor]

Kraljevstvo je preživelo do 711, kad je kralj Roderih pobeđen u invaziji Mavara. Bitka kod Gvadalete 19. jula 711. označila je početak mavarskog osvajanja Hispanije. Većina Iberijskog poluostrva potpala je pod mavaraku vlast do 718. godine.

Vizigotski plemić Pelajo pobedio je muslimane i osnovao kraljevstvo Asturiju u severnom delu Hispanije. Pelajo, pobedom nad Mavarima 722. započeo je rekonkistu.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj Samardžić, N. Istorija Španije. Vizigotska Hispanija. Plato, Beograd. (2005). str. 36-77.
  2. ^ Ovde se misli na pravoverno hrišćanstvo, koje je u to vreme postojalo i na hrišćanskom zapadu (sve do Velikog raskola). Termini „pravoverno hrišćanstvo“, odnosno „hrišćansko pravoverje“, odnose se na „pravoslavno“ hrišćanstvo, koje je opstalo na istoku, dok je na zapadu u to vreme preovladavalo arijanstvo, a kasnije filiokvistički katolicizam.
  3. ^ The Visigoths, From the Migration period to the seventh Century, An ethnographic Perspective, ed. P. Heather, San Marino (1999). str. 335-336.
  4. ^ Popović 2007, str. 331-336.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]