Germanizacija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Germanizacija predstavlja društveni proces, obično prisilnog pretapanja drugih naroda u Germane, prvenstveno Nijemce, nametanjem nemačkog jezika i kulture[1]. Ovo je bilo centralno načelo nemačke konzervativne misli u 19. i 20. veku. Germanizaciji su posebno bili izloženi zapadnoslovenski i južnoslovenski narodi.

Lingvistička germanizacija[uredi | uredi izvor]

U lingvistici se germanizacijom smatra kada se reč iz nemačkog jezika usvoji u stranom jeziku, za razliku od opšteg prevoda, tako da se termin germanizacija može odnositi na prilagođavanje reči nemačkom jeziku, ali i na preimenovanje ulica i trgova, diskriminaciju ne-nemačkih stanovnika i druge procese koji imaju za cilj germanizaciju stanovništva.

Politika germanizacije[uredi | uredi izvor]

Zbog politike zemalja kao što su Austrijsko carstvo, Nemačko carstvo, Nacistička Nemačka kao i delovanjem Tevtonskog reda, ne-Nemcima je često bilo zabranjeno da koriste svoj maternji jezik, a njihova tradicija i kultura su sistematski potiskivani. Pored toga, kolonisti i doseljenici su korišćeni za balansiranje stanovništva. Tokom nacističke ere germanizacija se pretvorila u politiku etničkog čišćenja, a kasnije u genocid nad nekim nenemačkim etničkim grupama.

Germanizacija Slovena[uredi | uredi izvor]

Germanizacija Slovena je proces koji je počeo u ranom srednjem vijeku i bio je najizraženiji nad polapskim plemenima. Njihovim padom pod njemačku vlast došlo je do masovnog istrijebljivanja slovenskih plemena, a među njihove preživjele ostatke, masovno su doseljavani njemački kolonisti. Bilo im je zabranjeno bavljenje trgovinom i zanatstvom, a u javnom životu nisu mogli da upotrebljavaju svoj jezik niti da koriste svoja slovenska imena. Da bi opstali morali su da rade najgore poslove, obrađivali su najlošiju zemlju i stanovali u najbijednijim gradskim kvartovima, samim tim su bili osuđeni na postepeno izumiranje i potpunu asimilaciju. O nekada brojnim Polapskim Slovenima, kao svjedočanstvo, danas su ostali samo topografski nazivi širom istočne Njemačke i prezimena sa slovenskim korijenom u modernoj njemačkoj naciji. To se kroz vijekove pokušavalo i sa Poljacima, Česima i dr. a, pritisak se pogotovo pojačao posle ujedinjenja Njemačke pod kancelarom Bizmarkom. Istim ili sličnim postupcima bili su ugroženi i slovenski narodi koji su bili u sastavu Austrougarskog carstva, trećeg rajha, pa sve do danas gdje su asimilacionim procesima izloženi malobrojni Lužički Srbi. Takođe treba napomenuti da je veoma važnu ulogu igrala i njemačka katolička crkva čiji su sveštenici bili najžešći protagonisti germanizacije i nasilnog pokrštavanja.

Projekat Lebensborn[uredi | uredi izvor]

U nacističkoj Nemačko pokrenut je 1935. godine program „Lebensborn“ („Izvor Života“). Njen osnivač i glavni ideolog bio je Hajnrih Himler, jedan od najbližih Hitlerovih saradnika[2]. U okviru programa „Lebensborn“ nacisti su od 1941. do 1944. iz SSSR-a, Poljske, Čehoslovačke i Jugoslavije odveli stotine hiljada plavokosih i plavookih mališana sa ciljem da od njih stvore prave arijevce. Većina njih se još uvek vode kao nestali, ali već odavno niko ne traga za njima. Oni i njihovi potomci danas žive u Nemačkoj. Ne znaju odakle potiču i teško da će ikada postati svesni svog porekla.

Rukovodilac „Lebensborna“, štandartenfirer SS Maks Zolman dobio je na Nirnberškom procesu manje od tri godine zatvora „za članstvo u SS“. Zolman je na sudu uspeo da dokaže da je „Lebensborn“ dobrotvorna organizacija koja uopšte nije otimala decu, nego ih je „spasavala od užasa rata“.

Deca „nordijskog izgleda“ iz slovenskih zemalja (SSSR-a, Poljske, Čehoslovačke, Jugoslavije) odvođena su u „Kinder KC“, tj. u dečji koncentracioni logor u poljskom gradu Lođ, gde se moglo smestiti 20 hiljada logoraša. Tamo je na programu radio tim doktora i eksperata. Oni su određivali „rasnu vrednost“ svakog deteta. Budući arijevci morali su da odgovaraju „rasi gospodara“ po boji očiju i kose, obliku lobanje, telesnoj građi i dobrom zdravlju. „Škartirane“ mališane je čekala smrt u gasnoj komori, a takve dece je, prema približnim procenama, bilo 80%.

„Odobrena“ deca u uzrastu od dva meseca do šest godina prebacivana su iz logora „Kinder KC“ u privremena prihvatilišta. Tamo su mališani podvrgavani programu „početne germanizacije“, tj. dobijali su nova, nemačka imena i dokumenta u kojima su označeni kao „siročad čiji su roditelji poginuli za firera i veliku Nemačku“. Zatim su učili nemački, s tim što su surovo kažnjavani batinama za svaku reč izgovorenu na maternjem jeziku. Tako je kod dece stvaran uslovni refleks da treba govoriti samo nemački i onda neće biti batina.

„Germanizacija“ je najčešće trajala tri-četiri meseca, posle čega su nemačke porodice usvajale tu decu, s tim što se od usvojitelja skrivalo slovensko poreklo usvojenog deteta. Budući da je „Lebensborn“ u početku pokrenut kao mreža sirotišta za vanbračnu nemačku decu, usvojitelji su bili ubeđeni da usvajaju mališana „arijevske krvi“. Inspektori SS i doktori „Lebensborna“ redovno su posećivali porodice koje su usvojile dete i proveravali uslove njegovog gajenja i vaspitavanja u „arijevskom duhu“.

Nakon kraja Drugog svetskog rata 1945. stotine hiljade slovenskih mališana našlo se u zoni Nemačke u koju je ušla američka vojska. Tada su Amerikanci došli u posed manjeg dela dosijea „Lebensborna“. Istražni organi armije SAD sproveli su istragu 1947. i saslušali decu koju su esesovci doveli iz slovenskih zemalja i pitali ih žele li da se vrate kući. Međutim, sasvim mala deca se nisu sećala svoje prošlosti, zaboravila su maternji jezik, iskreno su sebe doživljavala kao Nemce i bojala se da ih neko ne odvoji od usvojitelja. Malo starija deca su bukvalno bila „zombirana“ u procesu „germanizacije“. „Lebensborn“ im je zauvek utuvio u glavu misao da je sreća biti arijevac. Saveznici su brzo prekinuli tu istragu, a u otadžbinu se vratilo svega dva-tri procenta „prevaspitane“ dece.

Danas u Nemačkoj živi na stotine hiljada potomaka slovenske dece koja su dovedena tokom rata.

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „germanizacija | Proleksis enciklopedija”. proleksis.lzmk.hr. Pristupljeno 2023-08-29. 
  2. ^ Turiševa, Jekaterina (jun 07, 2013). „Genocidni zločini Trećeg rajha: Program Lebensborn, Hitlerov slovenski izvor života”. Russia Beyond Srbija (na jeziku: srpski). Pristupljeno 2023-08-29.  Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |date= (pomoć)

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Opšta enciklopedija - Prosveta Beograd 1969;
  • Istorija srednjeg veka - u redakciji Udaljcova, Kosminskog, Vajnšajna-Naučna knjiga, Beograd 1969;

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]