Gita Serenji

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Gita Serenji
Lični podaci
Datum rođenja(1921-03-13)13. mart 1921.
Mesto rođenjaBeč, Austrija
Datum smrti14. jun 2012.(2012-06-14) (91 god.)
Mesto smrtiKembridž, Ujedinjeno Kraljevstvo
Zanimanjepisac, istoričar, novinar
Porodica
SupružnikDon Hanimen
Književni rad
Jezik stvaranjaengleski

Gita Serenji (nem. Gitta Sereny; 13. mart 1921 — 14. jun 2012) bila je istoričarka, biografkinja i istraživački novinar, poznata po intervjuima i profilima kontroverznim ličnostima, kao što su Meri Bel, koja je osuđena 1968. zbog ubistva dvoje dece kada je i sama bila dete, i Francom Štanglom, komandantom logora smrti Treblinka.[1]

Napisala je pet knjiga, uključujući Slučaj Meri Bel: Portret deteta koje je ubilo (engl. The Case of Mary Bell: A Portrait of a Child Who Murdered, 1972) i Albert Šper: Njegova bitka sa istinom (engl. Albert Speer: His Battle with Truth, 1995).

Biografija[uredi | uredi izvor]

Serenji je rođena u Beču, Austrija 1921. Otac joj je bio mađarski protestant i aristokrata Ferdinand Serenji. Umro je kad je imala dve godine.[2] Majka joj je bila bivša glumica jevrejskog porekla iz Hamburga, Margit Hercfeld. Njen očuh je bio ekonomista Ludvig fon Mises.[3]

Kada je imala trinaest godina, voz kojim je putovala u internat u Britaniju je zadržan u Nirnbergu, i tom prilikom je prisustvovala Mitingu u Nirnbergu. Nakon što je u školi napisala esej o mitingu, učitelj joj je dao da pročita Majn kampf, kako bi mogla da razume čemu je prisustvovala. Nakon što su nacisti pripojili Austriju Nemačkoj 1938, Gita Serenji se preselila u Francusku, gde je radila kao negovateljica u sirotištu za vreme nemačke okupacije, sve dok nije morala da pobegne iz zemlje zbog veza sa Francuskim pokretom otpora.[4]

Nakon Drugog svetskog rata, je radila za Upravu Ujedinjenih nacija za pomoć i rehabilitaciju na pomoći izbeglicama u okupiranoj Nemačkoj. Među njenim zaduženjima je bilo ponovno spajanje dece koju su nacisti kidnapovali kako bi ih vaspitali kao „Arijevce“ sa njihovim porodicama.[5] Ovo su često bila vrlo traumatična iskustva za decu, jer se ona nisu uvek sećala svojih porodica, ali kada je bila u pratnji voza koji je takvu decu odveo nazad u Poljsku, videla je radost porodica kojima su vraćena njihova deca.[5]

Prisustvovala je Suđenjima u Nirnbergu tokom četiri dana 1945. kao posmatrač, i tamo je prvi put videla Alberta Špera o kome je kasnije napisala knjigu Albert Šper: Njegova bitka sa istinom. Za ovu knjigu je 1995. dobila nagradu „Džejms Tejt blek memorijal“. Knjigu je kasnije scenarista Dejvid Edgar preradio u predstavu Albert Šper, koju je u Nacionalnom pozorištu režirao Trevor Nun 2000. godine.[6] O ovoj knjizi je vrlo pohvalno govorio čak i veliki protivnik Gite Serenji i simpatizer nacista, Dejvid Irving: „Manji nedostaci na stranu (poslao sam joj osam stranica ispravki iz zatvora), njena biografija Alberta Špera je briljantna. Dobio sam je u tom austrijskom zatvoru, i nisam mogao da prestanem da je čitam.“

Udala se za Dona Hanimena 1948. i preselila se u London, gde su odgajali svoje dvoje dece. Don Hanimen (umro 1. juna 2011) je bio fotograf koji je između ostalog radio za Vog, Dejli telegraf i Sandej tajms. Poster Če Gevare na crvenoj pozadini[7] (1968) je jedna od njegovih najpoznatijih kreacija.

Od sredine šezdesetih i tokom sedamdesetih godina dvadesetog veka, učestalo je pisala za Dejli telegraf magazin pod uredništvom Džona Anstija. Članci koje je pisala u ovom periodu su često bili o mladim ljudima, socijalnim službama, deci i njihovom odnosu sa društvom. Ovo je dovelo do toga da je radila na izveštajima sa suđenja jedanaestogodišnjoj Meri Bel (koja je osuđena zbog ubistva dvoje dece) a kasnije je napisala svoju prvu istraživačku knjigu o ovom slučaju.

Pisanje[uredi | uredi izvor]

Knjige[uredi | uredi izvor]

Knjiga Slučaj Meri Bel je prvi put objavljena 1972, nakon suđenja Meri Bel; u pripremi za knjigu, Serenji je intervjuisala porodicu Meri Bel, njene prijatelje i profesionalce koji su se starali o njoj tokom suđenja. Urednik knjige je bila Dajana Ethil koja je takođe uređivala i njenu knjigu U taj mrak (engl. Into That Darkness).

U taj mrak (takođe napisana nakon prvobitnog članka za časopis Telegraf) je predstavljala ispitivanje krivice Franca Štangla, komandanta logora smrti Treblinka i Sobibor. Provela je 60 sati intervjuišući ga u zatvoru za potrebe članka, i na kraju je Štangl konačno priznao svoju krivicu; umro je od srčanog udara devetnaest sati kasnije.

Godine 1998, je proizvela kontroverze u britanskoj štampi kada je objavljena njena druga knjiga o Meri Bel, Cries Unheard[8] i kada je objavila da će zaradu od izdavačke kuće MakMilan podeliti sa Meri Bel čija saradnja joj je omogućila da napiše knjigu. Gitu Serenji je zbog ovoga isprva bila kritikovana i od strane novinara i od strane britanske vlade, ali je knjiga ubrzo postala, a i dalje je, standardna literatura za profesionalce koji rade sa problematičnom decom.

Serenji je o svojoj poslednjoj knjizi, Nemačka trauma (engl. The German Trauma, 2002) napisala: „Devetnaest poglavlja u ovoj knjizi, koja se sva intimno tiču Nemačke pre, tokom, i od pada Trećeg rajha, opisuju manje ili više redom ono šta sam videla i saznala od 1938 do 1999, dakle gotovo tokom celog životnog veka.“[9]

Tužba Dejvida Irvinga[uredi | uredi izvor]

Britanski pisac Dejvid Irving, koji je kontroverzan zbog negiranja holokausta, je tužio Gitu Serenji i Gardijan medija grupu zbog dve recenzije u časopisu Obzerver, gde je Serenji tvrdila da je on namerno falsifikovao istorijske podatke u pokušaju da rehabilituje naciste. Irving je gajio lični animozitet prema Giti Serenji, koju je nazivao „taj zbrčkani lovac na naciste“. Ona je uspešno pobijala njegove tvrdnje nakon što je objavio knjigu Hitlerov rat. Kada je 1977. Serenji pregledala izvore kojima je Irving potkrepio svoj zaključak da Hitler nije znao ništa o Konačnom rešenju, i stoga nije mogao da bude naredbodavac, i pronašla je da je Irving izostavio delove koji bi pobijali njegovu tvrdnju. Iako slučaj nije stigao do suda, priprema pravne odbrane je Gardijan medija grupu koštala 800.000 funti.[10] Dejvid Irving je napisao umrlicu za Gitu Serenji na svom sajtu dan nakon njene smrti 2012.

Smrt[uredi | uredi izvor]

Gita Serenji je umrla kad je imala 91 godinu, 14. juna 2012, nakon duge bolesti u bolnici Adenbruks u Kembridžu[11]

Bibliografija[uredi | uredi izvor]

Njena dela uključuju:

Drugo izdanje knjige Slučaj Meri Bel sadrži dodatak o ubistvu Džejmsa Bulgera.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Neild, Barry. "Gitta Sereny dies at 91", The Guardian, 18 June 2012.
  2. ^ „Gitta Sereny”. Telegraph. 18. 6. 2012. Pristupljeno 18. 6. 2012. 
  3. ^ The legacy of Ludwig Von Mises by Peter J. Boettke, Peter T. Leeson, p. xiv
  4. ^ Gitta Sereny : The German Trauma - Spike Magazine
  5. ^ a b Nicholas 2009, str. 511
  6. ^ „Albert Speer - Productions”. National Theatre. Arhivirano iz originala 16. 6. 2012. g. Pristupljeno 18. 6. 2012. 
  7. ^ Honeyman, Mandy. „Don Honeyman with the 1st Che poster he created | Flickr - Photo Sharing!”. Flickr. Pristupljeno 18. 6. 2012. 
  8. ^ „Newsmakers | April: Gitta Sereny”. BBC News. 22. 12. 1998. Pristupljeno 24. 6. 2012. 
  9. ^ The German Trauma pp xi Introduction by Gitta Sereny
  10. ^ Adams, Tim (24. 2. 2002). „Memories are made of this”. The Observer. Pristupljeno 28. 9. 2010. 
  11. ^ Milmo, Cahal (30. 4. 2012). „Veteran journalist Gitta Sereny dies age 91 - News - People”. The Independent. Arhivirano iz originala 29. 11. 2019. g. Pristupljeno 18. 6. 2012. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]