Govorni čin

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Govorni čin je lingvistički termin, glavni elemenat teorije govornih činova koja je potekla iz filozofije jezika. Njime se označava određivanje dejstva koje proizvodi iskaz (kontekstualizovana rečenica, rečenica u određenoj govornoj situaciji).[1]

Govorni činovi se dijele na sljedeće kategorije:

  • asertivi (tvrđenja, izvještaji): Zemlja je okrugla, Inspektor je došao;
  • direktivi (uputstva, naredbe): Uzimajte lijek tri puta dnevno, Zatvori vrata!
  • komisivi (obećanja, prijetnje — sa obavezujućom snagom u budućnosti): Obećavam da ću se javiti čim stignem, Sljedeći put ćeš biti kažnjen;
  • ekspresivi (izvinjenja, zahvaljivanje, čestitke — sa ukazivanjem na psihološko stanje govornika): Iskreno žalim zbog toga, Zahvaljujem vam od srca;
  • deklarativi (iskazi koji izazivaju trenutnu promjenu nekog stanja): Otpušteni ste, Objavljujemo vam rat.

Proučavanje govornih činova u uskoj je vezi sa izvođačkom funkcijom jezika — pokazuje nam ne samo kako jezikom nešto saopštavamo, nego i kako jezikom djelujemo.[1] U ovim je ispitivanjima funkcija jezika proširena: pokazuje se da jezik nije samo sredstvo konstatacije i opisa, nego i sredstvo uticanja na tok stvari, izazivanja nekog ponašanja i postizanja određenog učinka.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Bugarski, Ranko (1996). Uvod u opštu lingvistiku. Beograd: Čigoja štampa. str. 221—224. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Urmson, J. O.; Austin, J. L. (1975). How to do things with words. Cambridge: Harvard University Press. 
  • Alston, William P. (2000). Illocutionary acts and sentence meaning. Ithaca, N.Y: Cornell University Press. 
  • Doerge, Friedrich Christoph. Illocutionary Acts - Austin's Account and What Searle Made Out of It.. Tuebingen 2006.
  • Searle, John R. (1969). Speech acts: an essay in the philosophy of language. London: Cambridge U.P. 
  • John Searle, "Indirect speech acts". In Syntax and Semantics, 3: Speech Acts, ed. P. Cole & J. L. Morgan, pp. 59–82. New York: Academic Press. (1975). Reprinted in Pragmatics: A Reader, ed. S. Davis, pp. 265–277. Oxford: Oxford University Press. (1991)
  • Flores, Carlos F.; Winograd, Terry (1986). Understanding computers and cognition: a new foundation for design. Norwood, N.J: Ablex Pub. Corp. 
  • Erler, Birgit (2010). The speech act of forbidding and its realizations: A linguistic analysis. VDM Verlag Dr. Müller. 
  • Robert Maximilian de Gaynesford: Illocutionary acts, Subordination, and Silencing in Analysis, July 2009.
  • Bugarski, Ranko (1996). Uvod u opštu lingvistiku. Beograd: Čigoja štampa. str. 221—224. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]