Gracijan

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Flavijan Gracijan Avgust
Portret u Viminacijumu
Lični podaci
Datum rođenja(359-04-08)8. april 359.
Mesto rođenjaSirmijum, Rimsko carstvo
Datum smrti25. avgust 383.(383-08-25) (24 god.)
Mesto smrtiLugdunum, Rimsko carstvo
Porodica
SupružnikFlavija Maksima Konstancija
RoditeljiValentinijan I
Marina Severa
DinastijaValentinian dynasty
PrethodnikValens
NaslednikTeodosije I

Flavije Gracijan Avgust (lat. Flavius Gratianus Augustus; Sirmijum, 8. april 359Lugdunum, 25. avgust 383), poznat kao Gracijan, bio je car Zapadnog rimskog carstva od 375. do 383. godine. Bio je sin Valentinijana I iz braka sa Marinom Severom i bio je rođen u Sirmijumu u Donjoj Panoniji, na tlu današnje Srbije.[1][2][3][4]

Rana vladavina[uredi | uredi izvor]

Gracijan je postavljen za konzula 366. godine i od oca dobio titulu Nobilissimus|nobilissimus puer.[1][5] Dana 4. avgusta 367. godine od oca je dobio titulu avgusta.[6] Posle Valentinijanove smrti, 17. novembra 375. godine, vojska iz Panonije je proglasila za cara Valentinijanovog mladog sina, Valentinijana II iz braka sa Justinom.[7] Gracijan je stao uz ovaj izbor vojske; za sebe je zadržao neke provincije na zapadu, a pomogao da se mladom polubratu preda Italija, Ilirik i Afrika. No, ubrzo se pokazalo da je ova podela samo nominalna i da stvarna vlast leži u Gracijanovim rukama.[8]

Gracijan je 374. godine, sa 15 godina, oženio 13-godišnju posthumnu ćerku Konstancija II, Flaviju Maksimu Konstanciju u Triru.[9][10][11] Istočno rimsko carstvo bilo je pod vlašću Gracijanovog ujaka Valensa. Godine 378. Gracijan je porazio neke Alemane, a te iste godine Valens je poginuo u bici kod Hadrijanopolja.[12][13]

Gracijan privremeno ujedinjuje Carstvo[uredi | uredi izvor]

Gracijan je tako dobio upravu i nad Istočnim Carstvom, ali je Gracijan, svestan da ne može efikasno upravljati, predao vlast nad istočnim delom Teodosiju I 19. januara 379. godine. Zajedničkim snagama Teodosije i Gracijan su uspeli da poraze varvare na Balkanu do 382. godine. Valensove novčanice i novčanice iz četvrtrog veka nove ere mogu se videti na jugoistoku Srbije. Što ukazuje na trgovačku komunikaciju.

Gracijan gubi popularnost[uredi | uredi izvor]

Nekoliko godina Gracijan je tako upravljao čitavim Carstvom, ali je vremenom gubio uticaj, odajući se raznim uživanjima. Tako su ljudi iz njegovog okruženja, naročito milanski biskup Ambrozije, ostvarili veliki uticaj na upravljanje državom.

Među svoje telohranitelje Gracijan je uvrstio i Alane. Pored toga pojavljivao se u javnim prilikama obučen kao skitski ratnik. To je izazvalo otpor prema caru u vojsci. Rimski vojskovođa Magnus Maksimus poveo je ustanak u Britaniji i napao je Galiju sa velikom vojskom. Gracijan se tada nalazio u Luteciji, pa je morao brzo da pobegne u Lugdunum. Tu je bio izdan i bio je predat svojim protivnicima. Odmah je ubijen, 25. avgusta, 383. godine.[14][15][16][17]

Crkva u Gracijanovo doba[uredi | uredi izvor]

Ambrozije iz Milana

U Gracijanovo doba Pravoslavlje je postalo vodeća vera u Carstvu. Pod Ambrozijevim uticajem, Gracijan je zabranio paganske kultove u Rimu. Sam više nije nosio obeležja vrhovnog sveštenika (pontifex maximus) rimskog paganskog kulta (što je čak i Konstantin Veliki činio), a naredio je da se iz rimskog senata ukloni oltar boginje Pobede. U sukobu sa pristalicama Arijevog učenja Gracijan se u početku nije isticao, ali je kasnije, pod Ambrozijevim uticajem, naročito nakon objavljivanja njegove polemičke rasprave de fide protiv pristalica Arija i donatista, stao na stranu pravoslavlja i zabranio ovim jereticima božiju službu.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Bond & Nicholson 2018.
  2. ^ Kienast 2017c.
  3. ^ Lenski 2002, str. 50.
  4. ^ Vanderspoel 1995, str. 183.
  5. ^ Lenski 2002, str. 90.
  6. ^ Lee 2013, str. 21.
  7. ^ Kienast 2017d.
  8. ^ McEvoy 2013, str. 62.
  9. ^ Lenski 2002, str. 103.
  10. ^ Sivan 2011, str. 182.
  11. ^ McEvoy 2013, str. 105.
  12. ^ Lenski 2002, str. 339.
  13. ^ Heather 2006, str. 181.
  14. ^ McEvoy 2013, str. 83–84.
  15. ^ Harries 2018.
  16. ^ Halsall 2007, str. 186.
  17. ^ White 2011, str. 154.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]


Vizantijski carevi
378-379.