Građanska neposlušnost

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Roza Parks je odbila da se povinuje rasističkim zakonima, pokrenuvši crnački pokret za građanska prava u SAD.

Građanska neposlušnost je odbijanje građana da se povinuju zahtevima i zakonima vlasti, često na nenasilan način i uz kolektivno masovno učešće. Prema nekim definicijama, građanska neposlušnost mora biti nenasilna da bi se nazvala „građanskom“. Stoga se građanska neposlušnost ponekad izjednačava sa mirnim protestima ili nenasilnim otporom.[1][2] Istorijski primeri su indijski otpor kolonijalizmu, južnoafrički otpor aparthejdu i borba američkog pokreta za građanska prava, kao i protesti protiv Miloševićevog režima u Srbiji, tokom poslednje decenije 20. veka.[3]

Iz ugla političke filozofije, građanska neposlušnost se odnosi na namjerno kršenje zakona sa ciljem da se privuče pažnja ili koriguju nepravde u zakonu, ili određene politike koje praktikuju državne institucije. Politički filozofi su zainteresovani za mnoga pitanja koja dolaze kao rezultat građanske neposlušnosti. Neka od njih su: Kako opravdati akcije građanske neposlušnosti? Kakav odgovor treba da stigne od pravnih institucija kada je građanska neposlušnost opravdana? Da li građanska neposlušnost treba da se odvija javno bez upotrebe sile i/ili sa voljom da se odgovori na moguće sankcije?

Esej Otpor građanskoj vladi Henrija Dejvida Tora, objavljen posthumno kao Građanska neposlušnost, popularizovao je termin u SAD, iako se sam koncept ranije praktikovao. Ona je inspirisala lidere kao što su Suzan B. Entoni iz američkog pokreta za pravo glasa za žene u kasnim 1800-im, Sad Zagloula iz 1910-ih koja je kulminirala Egipatskom revolucijom 1919 protiv britanske okupacije, i Mahatma Gandija iz 1920-ih u Indiji u protestima za undijsku nezavisnost Britanskog Raža. Mirni protesti Martina Lutera Kinga mlađeg i Džejmsa Bevela tokom pokreta za građanska prava u Sjedinjenim Državama 1960-ih sadržali su važne aspekte građanske neposlušnosti. Iako je građanska neposlušnost retko opravdana na sudu,[4] King je građansku neposlušnost smatrao ispoljavanjem i praksom poštovanja zakona: „Svaki čovek koji prekrši zakon za koji mu savest govori je nepravedan i voljno prihvata kaznu tako što će ostati u zatvoru da probuditi savest zajednice o nepravdi zakona, u tom trenutku izražava najviše poštovanje zakona."[5]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Rani prikaz građanske neposlušnosti je u Sofoklovoj drami Antigona, u kojoj Antigona, jedna od ćerki bivšeg kralja Tebe, Edipa, prkosi Kreontu, sadašnjem kralju Tebe, koji pokušava da je spreči da svom bratu Poliniku pruži dostojnu sahranu. Ona drži podsticajni govor u kojem mu govori da se mora povinovati svojoj savesti, a ne ljudskom zakonu. Ona se nimalo ne plaši smrti kojom joj on preti (a na kraju i izvrši), ali se plaši kako će je savest progoniti ako to ne učini.[6]

Etjen de La Boesi je razvio misao u svom delu Discours de la servitude volontaire ou le Contr'un (1552) koju su preuzeli mnogi pokreti građanske neposlušnosti, a koji su od koncepta pobune povukli u dobrovoljno ropstvo kao osnovu svog instrumenta borbe. Etjen de La Boesi je bio jedan od prvih koji je teoretizovao i predložio strategiju nesaradnje, a time i oblik nenasilne neposlušnosti, kao zaista efektivnog oružje.

Uoči Slavne revolucije u Britaniji, kada je dokumentovana Povelja o pravima iz 1689. godine, poslednji katolički monarh je svrgnut, a muški i ženski zajednički sumonarhi su utronjeni. Englesko midlandsko prosvetiteljstvo razvilo je način izražavanja prigovora na zakon koji se smatra nelegitimnim, a zatim preuzimanja posledica zakona. Ovo je bilo usredsređeno na nelegitimnost zakona za koje se tvrdilo da su „božanskog” porekla, i „božanska prava kraljeva” i „božanska prava čoveka”, i legitimnost zakona za koje se priznaje da ih donose ljudska bića.[7][8][9]

Posle masakra u Peterlou 1819. godine, pesnik Persi Šeli je kasnije te godine napisao političku pesmu Maska anarhije, koja počinje slikama onoga što je smatrao nepravednim oblicima vlasti njegovog vremena — a zatim zamišlja potrese novog oblika društvenog delovanja. Prema Aštonu Nikolsu, to je možda prva moderna izjava o principu nenasilnog protesta.[10] Verziju je preuzeo autor Henri Dejvid Toro u svom eseju Građanska neposlušnost, a kasnije i Gandi u svojoj doktrini o Satjagrahi.[10] Gandijeva Satjagraha bila je delimično pod uticajem i inspirisana Šelijevim nenasiljem u protestima i političkim akcijama.[11] Posebno je poznato da je Gandi često citirao Šelijevu Masku anarhije ogromnoj publici tokom kampanje za slobodnu Indiju.[10][12]

Torov esej Građanska neposlušnost iz 1849. godine, prvobitno nazvan „Otpor građanskoj vladi“, imao je širok uticaj na mnoge kasnije praktičare građanske neposlušnosti. Pokretačka ideja eseja je da su građani moralno odgovorni za svoju podršku agresorima, čak i kada je takva podrška propisana zakonom. U eseju, Toro je objasnio svoje razloge zašto je odbio da plati porez kao čin protesta protiv ropstva i protiv Meksičko-američkog rata. On piše,

Ako se posvetim drugim potragama i kontemplacijama, prvo moram da vidim, barem, da ih ne pratim sedeći na ramenima drugog čoveka. Moram prvo da siđem sa njega, da i on nastavi sa svojim razmišljanjima. Pogledajte kakva gruba nedoslednost se toleriše. Čuo sam neke od mojih sugrađana kako govore: „Voleo bih da mi naređuju da pomognem u gušenju pobune robova ili da marširam na Meksiko; da vidimio da li bih išao; a ipak ti sami ljudi, direktno svojom odanošću, i tako indirektno, barem svojim novcem, obezbedili su zamenu.

Do 1850-ih, niz manjinskih grupa u Sjedinjenim Državama: Afroamerikanci, Jevreji, baptisti sedmog dana, katolici, antiprohibicionisti, rasni egalitaristi i drugi — koristili su građansku neposlušnost u borbi protiv niza zakonskih mera i javnih praksi koje su promovisali su etničku, versku i rasnu diskriminaciju. Pro-javni i tipično miroljubiv otpor političkoj moći ostao je integralna taktika u modernoj američkoj politici manjinskih prava.[13]

U Irskoj, počevši od 1879. godine, irskiKopneni rat“ se intenzivirao kada je irski nacionalistički vođa Čarls Stjuart Parnel, u govoru u Enisu, predložio da kada se radi o zakupcima koji uzimaju farme sa kojih je drugi zakupac iseljen, umesto da pribegavaju nasilju, svi u tom mestu treba da ih izbegavaju. Nakon ovoga, kapetan Čarls Bojkot, agent za zemljište odsutnog stanodavca u okrugu Mejo, u Irskoj, bio je podvrgnut društvenom ostrakizmu koji je organizovala Irska zemaljska liga 1880. Bojkot je pokušao da izbaci jedanaest zakupaca sa svoje zemlje. Dok se Parnelov govor nije odnosio na agente za zemljište ili stanodavce, taktika je primenjena na Bojkota kada je podignuta uzbuna zbog deložacija. Uprkos kratkoročnim ekonomskim poteškoćama za one koji su preduzimali ovu akciju, Bojkot se ubrzo našao u izolaciji – njegovi radnici su prestali da rade na njivama i štalama, kao i u njegovoj kući. Lokalni biznismeni su prestali da trguju sa njim, a lokalni poštar je odbio da isporučuje poštu. Pokret se proširio širom Irske i doveo do izraza bojkot, a na kraju je doveo do pravne reforme i podrške nezavisnosti Irske.[14]

Egipat je doživeo masovnu primenu na nacionalnom pokretu koji je počeo 1914. i dostigao vrhunac 1919. godine kao Egipatska revolucija 1919. To su zatim usvojili drugi domorodački narodi koji su se protivili britanskoj okupaciji od 1920. pa nadalje. Ovo nije korišćeno sa domaćim zakonima koji su bili represivniji od britanske okupacije, što je dovelo do problema za ove zemlje danas.[15] Zaglul-paša, koji se smatra glavnim umom iza ove masovne građanske neposlušnosti, bio je urođenik srednje klase, azharski diplomac, politički aktivista, sudija, parlamentarni i bivši ministar čije je rukovodstvo udružilo hrišćanske i muslimanske zajednice, kao i žene u masovne proteste. Zajedno sa svojim saradnicima iz Vafd partije, oni su ostvarili nezavisnost Egipta i prvi ustav 1923.

Građanska neposlušnost je jedan od mnogih načina na koje su se ljudi pobunili protiv zakona koji smatraju nepravednim. Korišćena je u mnogim nenasilnim pokretima otpora u Indiji (kampanje Mahatme Gandija za nezavisnost od Britanske imperije), u Čehoslovačkoj Plišanoj revoluciji, u ranim fazama pokreta za nezavisnost Bangladeša protiv pakistanskog kolonijalizma, i u Istočnoj Nemačkoj da bi se zbacila njihova staljinistička vlada.[16] U Južnoj Africi tokom levičarske kampanje protiv krajnje desničarskog režima aparthejda, u američkom pokretu za građanska prava protiv zakona Džima Kroua, u Raspevanoj revoluciji za nezavisnost baltičkih zemalja od Sovjetskog Saveza, i nedavno u Revoluciji ruža u Gruziji 2003. godine, Narandžastoj revolucija 2004. godine[17] i revolucija Evromajdana 2013–2014 u Ukrajini, Revoluciji sveća 2016–2017 u Južnoj Koreji i beloruskim protestima 2020–2021, među mnogim drugim raznovrsnim pokretima širom sveta.

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Violent Civil Disobedience and Willingness to Accept Punishment, 8 (2), Essays in Philosophy, jun 2007, Arhivirano iz originala 13. 6. 2010. g., Pristupljeno 12. 3. 2015 
  2. ^ Morreall, John (1976), „The justifiability of violent civil disobedience”, Canadian Journal of Philosophy, 6 (1): 35—47, JSTOR 40230600, S2CID 152691269, doi:10.1080/00455091.1976.10716975 
  3. ^ Delovi članka su preuzeti iz knjige Ivana Vidanovića „Rečnik socijalnog rada“, uz odobrenje autora.
  4. ^ Steven L. Emanuel (januar 2007), Criminal Law, Aspen, ISBN 9780735558182 
  5. ^ Brooks, Ned. „Meet The Press: Martin Luther King, Jr. on the Selma March”. NBC Learn. NBCUniversal Media. Arhivirano iz originala 5. 7. 2018. g. Pristupljeno 22. 11. 2017. 
  6. ^ Sophocle's Antigone Arhivirano 11 maj 2011 na sajtu Wayback Machine, Project Gutenberg, F. Storr translation, 1912, Harvard University Press
  7. ^ Burgess, Douglas R. (2014). The Politics of Piracy: Crime and Civil Disobedience in Colonial America. University Press of New England. ISBN 9781611685275. 
  8. ^ Jack Greene (2001). P.J. Marshal, ur. Oxford History of the British Empire. 2. Oxford University Press. str. 208—30. 
  9. ^ Greene, Jack (1994). Negotiated Authorities: Essays in Colonial Political and Constitutional History. Charlottesville: University Press of VA. 
  10. ^ a b v [1] Arhivirano 5 januar 2011 na sajtu Wayback Machine
  11. ^ Thomas Weber (2004). Gandhi as Disciple and Mentor. Cambridge University Press. str. 28–29. 
  12. ^ Weber 2004, str. 28
  13. ^ Volk, Kyle G. (2014). Moral Minorities and the Making of American Democracy. New York: Oxford University Press.
  14. ^ Marlow 1973, str. 133–142
  15. ^ Zunes, Stephen (1999:42), Nonviolent Social Movements: A Geographical Perspective, Blackwell Publishing 
  16. ^ Lerner, Michael, Tikkun reader 
  17. ^ „The Orange Revolution”. Time. 12. 12. 2004. Arhivirano iz originala 10. 4. 2010. g. Pristupljeno 30. 4. 2010. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]