Daglas Makartur

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Daglas Makartur
Makartur u Manili, Filipini, 1945.
Lični podaci
Datum rođenja(1880-01-26)26. januar 1880.
Mesto rođenjaLitl Rok, SAD
Datum smrti5. april 1964.(1964-04-05) (84 god.)
Mesto smrtiVašington, SAD
ObrazovanjeUnited States Army Command and General Staff College, Vojna akademija Sjedinjenih Američkih Država u Vest Pointu
Vojna karijera
VojskaArmija SAD
Čingeneral armije (SAD)
feldmaršal (Filipini)
Učešće u ratovimaPrvi svetski rat
Drugi svetski rat
Korejski rat

Daglas Makartur (engl. Douglas MacArthur; Litl Rok, 26. januar 1880Vašington, 5. april 1964) bio je američki general iz Prvog svetskog, Drugog svetskog i Korejskog rata. Jedna je od ključnih figura savezničke pobede u Drugom svetskom ratu. Daglas Makartur je najodlikovaniji oficir u istoriji Oružanih snaga SAD.

Daglas Makartur je bio egocentričan general. Bez rezerve je isticao sebe i vlastite zasluge, dok je svoje podređene držao u anonimnosti. U istoriju ulazi i kao pojava: isticao se svojom generalskom kapom, koja je bila kombinacija kape filipinskog maršala i američkog generala, kao i Rej Ban naočarima.

Mladost i obrazovanje[uredi | uredi izvor]

Kao sin generala Artura Makartura, aktivnog u Američkom građanskom ratu, detinjstvo je proveo u garnizonima. Godine 1903. završio je vojnu akademiju Vest Point kao prvi u klasi. Samo dva pitomca u istoriji Akademije imaju bolje rezultate i ocene od njega.

Karijera pre Drugog svetskog rata[uredi | uredi izvor]

Učestvuje u Prvom svetskom ratu u Francuskoj gde postaje komandant brigade. U međuratnom periodu načelnik je vojne akademije Vest Point, gde modernizuje program, a između 1922. i 1930. na službi je na Filipinima gde je komandant američke vojske od 1926. do 1930. Godine 1925. postaje general-major, najmlađi sa takvim činom. Godine 1928. vodi američki olimpijski odbor na igrama u Amsterdamu.

Godine 1930. postaje načelnik generalštaba kopnene vojske, takođe najmlađi na toj funkciji, pa mu je privremeno dodeljena četvrta generalska zvezdica. Sproveo je znatne reorganizacije u vojsci.

Godine 1932. godine organizovao je kontroverznu akciju izbacivanja ratnih veterana Prvog svetskog rata iz kasarni u Vašingtonu gde su protestovali protiv savezne vlade koja im navodno nije isplatila sva dugovanja. U akciji u kojoj je upotrebljen i suzavac, poginulo je dvoje ljudi a stotine su bile povređene. Godine 1935. godine Filipinima je dodeljena ograničena nezavisnost pa je prvi predsednik te zemlje, Manuel Kvezon, zatražio od Makartura da organizuje filipinsku vojsku. Služba u američkoj vojsci prestaje mu 1937, a 1941. postaje filipinski feldmaršal. Predsednik SAD Frenklin Delano Ruzvelt ga reaktivira i postavlja za komandanta američkih snaga na Dalekom istoku stacioniranih u Manili.

Drugi svetski rat[uredi | uredi izvor]

„Ja sam se vratio“ - Povratak generala Makartura na Filipine zajedno sa predsednikom Filipina Serđijom Osmenom, koji se nalazi desno od njega. Ova istorijska fotografija je iskorišćena kao obrazac za izradu Spomenika iskrcavanja Makartura na sad već istorijskom mestu.

Po izbijanju Drugog svetskog rata postaje saveznički komandant na Filipinima. Pred nadolazećim japanskim snagama koncentrisao je svoje snage na utvrđenom ostrvu Koregidor. Makarturove trupe nisu imale nikakvih izgleda pred brojčano nadmoćnijim Japancima, pa predsednik Ruzvelt naređuje Makarturu da napusti svoje jedinice i da se povuče u Australiju. Makartur prvo odbija ali je prisiljen da ispoštuje naređenje. Svoje čuveno obećanje "Vratiću se", koje je američka propaganda koristila u promotivne svrhe, ponavljao je u svim svojim javnim govorima, pa je postalo jedna od najslavnijih izjava u Drugom svetskom ratu. U Australiji, prvo u Melburnu a potom u Brizbejnu, u koordinaciji sa mornaričkim štabom na Havajima, komanduje savezničkim snagama na pacifičkom ratištu. Postaje vrhovni komandant savezničkih snaga u južnopacifičkoj zoni.

Godine 1944, nakon savezničke pobede u bici za Filipine, vraća se u Manilu gde postavlja svoj štab odakle komanduje završnim akcijama protiv Japana. Iste godine Senat mu dodeljuje petu generalsku zvezdicu. Bio je protivnik upotrebe atomske bombe protiv Japana (vidi Atomska bombardovanja Hirošime i Nagasakija).

Godine 1945. na bojnom brodu USS Misuri, usidrenom u tokijskom zalivu prima predaju japanskih vlasti. Od 1945. do 1950. bio je okupacioni guverner Japana, jedan od kreatora poratnog japanskog ustava. Svojom autokratskom vladavinom postavio je temelje za kasniji spektakularni razvoj te zemlje. Lično se založio da se u Japanu sačuva monarhija i funkcija cara kao simbola naconalnog jedinstva.

U ranim 1950-im, hteo je na korejsku granicu da baci desetine "kobalt bombi" sa pojačanom radijacijom da bi stvorio otrovnu prepreku za kineske trupe.

Suđenja za ratne zločine[uredi | uredi izvor]

Optuženi na tokijskom procesu za ratne zločine

Makartur je bio odgovoran za potvrđivanje i izvršavanje kazni za ratne zločine koje je utvrdio Međunarodni vojni tribunal za Daleki istok.[1] Krajem 1945. savezničke vojne komisije u brojnim istočnjačkim gradovima su sudili 5.700 Japanaca, Tajvanaca i Korejaca za ratne zločine. Oko 4.300 je bilo osuđeno, od toga skoro 1.000 je osuđeno na smrt, a stotine su osuđene na doživotne zatvore. Optužnice su zasnivane na događajima kao što su Silovanje Nankinga, Batanski marš smrti i masakr u Manili.[2] Suđenje u Manili generalu Tomojukiju Jamašiti, japanskom komandantu Filipina od 1944. je bilo kritikovano jer je Jamašita obešen zbog Ivabučijevog masakra u Manili, koji on nije naredio i za koji verovatno nije bio ni obavešten.[3] Ivabuči se ubio pri kraju bitke za Manilu.[4]

Makartur je dao imunitet Širou Išiju i drugim članovima jedinica za bakteriološka istraživanja u zamenu za podatke o biološkom ratovanju zasnovanim tokom eksperimentima nad ljudima.[5] Takođe je izuzeo japanskog cara i sve članove carske porodice od umešanosti u ratne zločine, među kojima su prinčevi Čičibu, Asaka, Takeda, Higašikuni i Hirojasu, od krivičnog gonjenja. Makartur je potvrdio da careva abdikacija neće biti neophodna. Time je ignorisao savete mnogih članova carske porodice i japanskih intelektualaca koji su javno tražili carevu abdikaciju i uvođenje regenstva.[6]

Korejski rat i povlačenje[uredi | uredi izvor]

Po izbijanju Korejskog rata 1950. godine Ujedinjene nacije ga postavljaju za komandanta UN snaga u Koreji. Spektakularnim manevrom kod Inčona naterao je severnokorejske snage u povlačenje do same kineske granice. Ponesen uspehom obećao je američkoj javnosti „pobedu do Božića“, no nakon severnokorejske kontraofanzive ulazi u žestoki sukob sa tadašnjim američkim predsednikom Harijem Trumanom, u vezi s a politikom oko Kine, tj. oko nastavka rata u Koreji, nakon čega ga Truman smenjuje sa svih funkcija 1951. godine. Naime Truman je hteo da upotrebi atomsku bombu, kada je video da gubi rat.

Posle 11 godina vraća se u SAD gde mu je priređen trijumfalni doček, parada na Petoj aveniji u Njujorku i održava govor u Senatu. Amerika ga slavi kao jednog od najvećih heroja, no kandidatura na predsedničkim izborima 1952. godine propada nakon što se u javnosti saznalo da je hteo da upotrebi atomsku bombu protiv Kine u Korejskom ratu. Senator Džozef Martin predlaže da mu se dodeli šesta generalska zvezdica, čin generala svih armija, ali po nekim navodima do ovoga nije došlo usled protivljenja predsednika Ajzenhauera koji ga je smatrao grandioznim egoistom. Povlači se iz javnosti i ostatak života provodi mirno u Njujorku. Godine 1961. savetuje predsedniku Kenediju da se povuče iz Vijetnama. Napisao je autobiografiju „Sećanja“.

Dodeljen mu je Kraljevski orden Belog orla i oko 100 drugih odlikovanja.[7]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ MacArthur 1964, str. 318–319.
  2. ^ Drea et al. 2006, str. 7.
  3. ^ Connaughton, Pimlott & Anderson 1995, str. 72–73.
  4. ^ Manchester 1978, str. 487.
  5. ^ Gold 1996, str. 109.
  6. ^ Dower 1999, str. 321–322.
  7. ^ Acović, Dragomir (2012). Slava i čast: Odlikovanja među Srbima, Srbi među odlikovanjima. Belgrade: Službeni Glasnik. str. 368. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]