Demokratski centar (Hrvatska)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Demokratski centar
Demokratski centar
PredsednikVesna Škare-Ožbolt
Generalni
sekretar
Tajana Amšel Zelenika
OsnivačVesna Škare-Ožbolt
Mate Granić
PotredsednikMatko Brletić
Koalicijapartner HDZ-u
Osnovana2. april 2000.
Prethodnikizdbojena iz
Hrvatske demokratske zajednice
SedišteZagreb
 Hrvatska
Broj članova  (2011)17.281[1]
Ideologijaliberalni konzervativizam
Politička pozicijaCentar
Evropska strankaEvropska narodna partija
BojePlava
Hrvatski sabor
0 / 151
Veb-sajt
www.demokratski-centar.hr

Demokratski centar (kraće: DC) je centristička politička stranka u Hrvatskoj.

Demokratski centar je moderna, narodna, demokratska, proevropski orijentisana stranka koja želi da izgradi bogatu, stabilnu, socijalno pravednu i evropski integrisanu Hrvatsku, čiji će temelj počivati na vladavini prava i poštovanju ljudskih prava.[1]

O stranci[uredi | uredi izvor]

Stranka kao preduslov za ostvarenje svojih ciljeva vidi model vladavine „odozdo prema gore“ koji svakom pojedincu građaninu garantuje jednaku šansu za uspeh zasnovan na njegovom talentu i uloženom naporu. Stranka se protivi bilo kakvom obliku diskriminacije i odbija sve oblike političkog, verskog i nacionalnog ekstremizma te svaki oblik autoritarne, samodovoljne i izolacionističke vladavine. Ciljevi spoljne politike su rešavanje otvorenih pitanja i razvijanje dobrosusedskih odnosa te uvođenje Hrvatske u punopravno članstvo Evropske unije i NATO. Žene čine 38% ukupnog članstva stranke u čijem radu aktivno učestvuju, a mladi svoje ideje izražavaju kroz klub mladih.[1]

Stranka je nastala nakon poraza vladajuće Hrvatske demokratske zajednice na parlamentarnim i predsedničkim izborima 2000. godine. Deo HDZ-ovog vodstva, uključujući ministra spoljnih poslova Matu Granića i bivšu Tuđmanovu savetnicu Vesnu Škare-Ožbolt, zaključio je da je HDZ previše kompromitovan korupcijskim i drugim aferama, ali i odbačenom desnom nacionalističkom politikom, te je osnovao novu stranku, koju je nastojao predstaviti kao umerenu i centru orijentisanu. Pridružuju im se bivši predsednik Vlade Hrvoje Šarinić i netom iz političkih razloga razriješeni pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Joško Morić.

Stranka — koja je bila u opoziciji prema vladi Ivice Račana — ispočetka, Granićevim pod vođstvom nije imala mnogo uspeha. S vremenom se počela ponovo približavati HDZ-u, u kome je u međuvremenu počela dominirati ideološki kompatibilna, umerena struja Ive Sanadera. Na sledećim parlamentarnim izborima 2003. godine DC je nastupio na zajedničkoj listi sa Budišinom Hrvatskom socijalno-liberalnom strankom, strankom koja je napustila „Trećejanuarsku vlast” i takođe se približila HDZ-u. Ta je lista na izborima doživela debakl, osvojivši tek tri mesta, za što je Granić, poput Budiše, preuzeo odgovornost i podneo ostavku na mesto lidera stranke.

Jedino saborsko mesto za DC osvojila je Vesna Škare-Ožbolt, koja je preuzela i vođstvo stranke, a DC je postao deo Sanaderove vladajuće koalicije. Škare-Ožbolt je dobila mesto ministra pravosuđa te se nastojanjem da se reformišu tradicionalno nesposobni hrvatski sudovi, ali i veštim odnošenjem prema medijima, vrlo brzo nametnula kao jedna od najpopularnijih članica Sanaderove vlade.[2] Početkom 2006. godine ju je Sanader smenio — navodno zbog curenja poverljivih vladinih dokumenata — ali se smatra da je razlog bilo neslaganje Škare-Ožbolt sa korupcijom i izborom sudija mimo zakona, iza čega je stajao vladajući vrh. DC je posle toga istupio iz vlade i prešao u opoziciju.

Stranka je od 15. oktobra 2002. godine član posmatrač Evropske narodne partije.

Na šestim parlamentarnim izborima 2007. godine Stranka je išla u koaliciji sa Zelenom partijom, ali nije uspela da osvoji nijedan poslanički mandat u Hrvatskom saboru. Vesna Škare-Ožbolt takođe se kandidovala za na predsedničim izborima 2009/10, kao formalno nezavisni kandidat, ali samo je uspeo da osvoji 1,89% glasova u prvom krugu, završivši 11. od 12 kandidata.[3]

Na parlamentarnim izborima 2011. godine Stranka je išla u koaliciji sa HDZ-om gde je dobila jedno mesto na listi u 6. izbornoj jedinici.[4]

Izvori[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]