Demonstracije

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Demonstracije u ponedeljak u Istočnoj Nemačkoj (1989–1991) pomogle su u rušenju Berlinskog zida.
Lenjin govori pred ljudima

Demonstracija ili miting je javni skup više ljudi, koji se kreću u grupi. Nastaje usled nezadovoljenja njihovih stavova. Nastala je od grčke reči demos, što znači „narod“.

Demonstracije nastaju da se promeni tačka viđenja razloga zbog čega je nastala (bio on pozitivan ili negativan), naročito se odnosi na socijalne probleme. U socijalnim naukama, demonstracija se odnosi na ponašanje sa namerom da se ukaže kako se nešto može uraditi efektivno, npr. kada socijalni radnik pokazuje klijentu kako da bolje komunicira sa drugima igranjem uloga („role play“).[1]

Ima nekoliko vrsta demonstracija:

  • Marševi, u kojima kolona ljudi ide od jedne lokacije do druge.
  • Okupljanje, u kojima se ljudi okupljaju da slušaju mišljenja drugih ljudi ili muzičare.
  • Stražarenje, gde su demonstranti postavljeni od strane sindikata ispred preduzeća gde rade.
  • Zasedanje, u kojima demonstranti okupiraju mesto dok im se traženi zahtevi ne ispune ili na neki drugi način nisu naterani da napuste mesto.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Termin je u upotrebi od sredine 19. veka, kao i termin „sastanak čudovišta“, koji je prvobitno skovan u vezi sa ogromnim okupljanjima demonstranata inspirisanih Danijelom O'Konelom (1775–1847) u Irskoj.[2] Demonstracije su oblik aktivizma, obično u obliku javnog okupljanja ljudi na mitingu ili šetnje u maršu. Dakle, mišljenje se demonstrira kao značajno okupljanje u gomili koja je povezana sa tim mišljenjem.

Demonstracije mogu promovisati stanovište (bilo pozitivno ili negativno) u vezi sa javnim pitanjem, posebno u vezi sa uočenom pritužbom ili društvenom nepravdom. Demonstracija se obično smatra uspešnijom ako učestvuje više ljudi. Istraživanja pokazuju da se antivladine demonstracije češće dešavaju u bogatim zemljama nego u siromašnim.[3]

Istoričar Erik Hobsbaum je pisao o demonstracijama:

Pored seksa, aktivnost koja u najvećoj meri kombinuje telesno iskustvo i intenzivne emocije je učešće u masovnim demonstracijama u vreme velikog javnog ushićenja. Za razliku od seksa, koji je u suštini individualan, demontriranje je po svojoj prirodi kolektivno… kao i seks podrazumeva neku fizičku akciju – marširanje, skandiranje parola, pevanje – kroz koje dolazi do spajanja pojedinca u masu, što je suština kolektivnog iskustva, nalaženje izraza.[4]

Forme[uredi | uredi izvor]

Vladine demonstracije su demonstracije koje organizuje vlada. Islamska Republika Iran,[5][6] Narodna Republika Kina,[7] Republika Kuba,[8] Sovjetski Savez[9] i Argentina,[10] između ostalih nacija, imale su demonstracije koje je organizovala vlada.

Nenasilje ili nasilje[uredi | uredi izvor]

Nenasilni protest na Novom Zelandu

Protestni marševi i demonstracije su uobičajena nenasilna taktika. Oni su stoga jedna od taktika dostupna zagovornicima strateškog nenasilja. Međutim, razlozi za izbegavanje upotrebe nasilja takođe mogu proizilaziti, ne iz opšte doktrine nenasilja ili pacifizma, već iz razmatranja u vezi sa konkretnom situacijom, uključujući njene pravne, kulturne i političke dimenzije: ovo je bilo slučaj u mnogim kampanjama građanskog otpora.[11]

Kao poznato sredstvo za sprečavanje infiltracije agenata provokatora,[12] organizatori velikih ili kontroverznih okupljanja mogu rasporediti i koordinirati demonstracione maršale, takođe zvane redari.[13][14]

Zakon po zemlji[uredi | uredi izvor]

Internacionalno[uredi | uredi izvor]

Pravo na mirne demonstracije zagarantovano je međunarodnim konvencijama, posebno članovima 21. i 22. Međunarodnog sporazuma o građanskim i političkim pravima (pravo na mirno okupljanje i pravo na udruživanje). Njegovo sprovođenje prati specijalni izvestilac Ujedinjenih nacija za pravo na mirno okupljanje i udruživanje. Godne 2019, njegov izveštaj je izrazio zabrinutost zbog ograničenja slobode mirnog okupljanja.[15]

Rusija[uredi | uredi izvor]

Sloboda okupljanja u Ruskoj Federaciji je data čl. 31. Ustava usvojenog 1993. godine:

Građani Ruske Federacije imaju pravo da se okupljaju mirno, bez oružja, i da održavaju mitinge, relije, demonstracije, marševe i pikete.[16]

Velika Britanija[uredi | uredi izvor]

Demonstracije ispred Britanskog parlamenta

Prema Zakonu o ozbiljnom organizovanom kriminalu i policiji iz 2005. i Zakonu o terorizmu iz 2006. godine, postoje oblasti označene kao „zaštićene lokacije“ u kojima ljudima nije dozvoljeno da idu. Ranije su to bile vojne baze i nuklearne elektrane, ali je zakon promenjen 2007. i obuhvata druge, generalno političke oblasti, poput Dauning strita, Vestminsterske palate i sedišta MI5 i MI6. Ranije, ometači ovih područja nisu mogli biti uhapšeni ako nisu počinili neko drugo krivično delo i pristali da budu sprovedeni, ali je to promenjeno izmenama zakona.[17]

Grupe za ljudska prava strahuju da bi ova ovlašćenja mogla da ometaju mirne proteste. Nik Kleg, tadašnji portparol Liberalnih demokrata za unutrašnje poslove, rekao je: „Nisam svestan ogromne trupe prestupnika koji žele da napadnu MI5 ili MI6, a još manje da se izlažu bezbednosnim proverama u Vajtholu i Vestminsteru da izrali svoje mišljenje. To je malj da se razbije orah“. Liberti, grupa koja agituje za građanske slobode, rekla je da je ta mera „preterana“.[18]

Vrhovni sud Ujedinjenog Kraljevstva je 2021. presudio da blokiranje puteva može biti zakonit način demonstracija.[19]

Sjedinjene Države[uredi | uredi izvor]

Prvi amandman Ustava Sjedinjenih Država izričito dozvoljava slobodu okupljanja kao deo mere za olakšavanje rešavanja takvih pritužbi. „Amandman I: Kongres neće doneti nikakav zakon... kojim bi se ograničilo... pravo ljudi da se mirno okupljaju i da podnesu peticiju Vladi za ispravljanje pritužbi."[20]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Delovi članka su preuzeti iz knjige Ivana Vidanovića „Rečnik socijalnog rada“, uz odobrenje autora.
  2. ^ Oxford English Dictionary
  3. ^ Shishkina, Alisa; Bilyuga, Stanislav; Korotayev, Andrey (2017). „GDP Per Capita and Protest Activity: A Quantitative Reanalysis”. Cross-Cultural Research (na jeziku: engleski). 52 (4): 106939711773232. ISSN 1069-3971. 
  4. ^ Hobsbawm, Eric (2003). Interesting Times: A Twentieth-Century Life. Random House Digital, Inc. str. 73. ISBN 9780307426413. 
  5. ^ Analysis: Iran Sends Terror-Group Supporters To Arafat's Funeral Procession Arhivirano 2004-11-14 na sajtu Wayback Machine "...state-organized rallies..."
  6. ^ "Why Washington and Tehran are headed for a showdown" Arhivirano 2020-10-28 na sajtu Wayback Machine The Hedge Fund Journal 16 April 2006.
  7. ^ Global News, No. GL99-072 Arhivirano 2021-04-23 na sajtu Wayback Machine China News Digest, 3 June 1989.
  8. ^ Cubans ponder life without Fidel Arhivirano 2007-03-12 na sajtu Wayback Machine The Washington Times 2 August 2006.
  9. ^ "Democracy in the Former Soviet Union: 1991–2004" Arhivirano septembar 27, 2007 na sajtu Wayback Machine Power and Interest News Report 28 December 2004
  10. ^ Pizzi, Nicolás (2012-07-29). „Militancia todo terreno: Sacan a presos de la cárcel para actos del kirchnerismo” [All-terrain militants: Prisoners are taken out of jail to take part in Kirchnerist demonstrations] (na jeziku: španski). Clarín. Pristupljeno 29. 7. 2012. 
  11. ^ Adam Roberts and Timothy Garton Ash (eds.), Civil Resistance and Power Politics: The Experience of Non-violent Action from Gandhi to the Present, Oxford University Press, 2009, especially at pp. 14–20.[1] Includes chapters by specialists on the various movements.
  12. ^ Stratfor (2004) Radical, Anarchist Groups Pose Their Own Threat Arhivirano 2012-03-07 na sajtu Wayback Machine published by Stratfor, June 4, 2004 quote:

    Another common tactic is to infiltrate legitimate demonstrations in the attempt to stir widespread violence and rioting, seen most recently in a spring anti-Iraq war gathering in Vancouver, Canada. This has become so commonplace that sources within activist organizations have told STRATFOR they police their own demonstrations to prevent infiltration by fringe groups.

  13. ^ Belyaeva et al. (2007) Guidelines on Freedom of Peaceful Assembly Arhivirano 2021-03-23 na sajtu Wayback Machine, published by OSCE's Office for Democratic Institutions and Human Rights. Alternative version Arhivirano 2010-06-25 na sajtu Wayback Machine, Sections § 7–8, 156–162
  14. ^ Bryan, Dominic The Anthropology of Ritual: Monitoring and Stewarding Demonstrations in Northern Ireland Arhivirano 2016-03-03 na sajtu Wayback Machine, Anthropology in Action, Volume 13, Numbers 1–2, January 2006, pp. 22–31(10)
  15. ^ „Report of the Special Rapporteur on the rights to freedom of peaceful assembly and of association (Clément Nyaletsossi Voulé)”. undocs.org. 11. 9. 2019. str. 13. Pristupljeno 16. 11. 2020. 
  16. ^ „Chapter 2 of the Constitution of the Russian Federation”. Arhivirano iz originala 2010-03-04. g. Pristupljeno 2012-07-17. 
  17. ^ Morris, Steven, "New powers against trespassers at key sites Arhivirano 2021-03-31 na sajtu Wayback Machine", The Guardian, 24 March 2007. Retrieved on 23 June 2007.
  18. ^ Brown, Colin, "No-go Britain: Royal Family and ministers protected from protesters by new laws Arhivirano 2007-06-06 na sajtu Wayback Machine", The Independent, 4 June 2007. Retrieved on 23 June 2007.
  19. ^ Dearden, Lizzie (25. 6. 2021). „Supreme Court backs protesters and rules blocking roads can be 'lawful' way to demonstrate”. The Independent. Pristupljeno 28. 6. 2021. 
  20. ^ „America's Founding Documents”. 30. 10. 2015. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]