Dornešti

Koordinate: 47° 52′ 18″ N 26° 0′ 15″ E / 47.87167° S; 26.00417° I / 47.87167; 26.00417
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Dornešti
rum. Dorneşti
mađ. Hadikfalva
Naselje
Sekeljska sela u Bukovini− mapa
Sekeljska sela u Bukovini− mapa
RO
RO
Dornešti
Lokacija u Rumuniji
Koordinate: 47° 52′ 18″ N 26° 0′ 15″ E / 47.87167° S; 26.00417° I / 47.87167; 26.00417
Zemlja Rumunija
OkrugSučava
OpštinaDornešti
Nadmorska visina346 m (1.135 ft)
Stanovništvo (2012)[1]
 • Ukupno4.371
Vremenska zonaIstočnoevropsko vreme (UTC+2)
 • Leti (DST)Istočnoevropsko letnje vreme (UTC+3)
Geokod679084


Dornešti (rum. Dorneşti; mađ. Hadikfalva) je treće od pet sela koje su Sekelji osnovali u Bukovini. Selo se nalazi na levoj obali reke Sučave u rumunskom delu Bukovine u okrugu Sučava (rum. Suceava). Najbliži veći grad je Radauc (rum. Rădăuţi).

Ostala četiri sela su: Ištenšegitš (rum. Tibeni), Fogadjišten (rum. Iacobeşti), Jožeffalva (rum. Vornicenii Mici), i Andrašfalva (rum. Maneuţi).

Istorija postanka[uredi | uredi izvor]

Hadikfalva je osnovana 1785. godine. Tadašnje naselje se nalazi u donjem delu današnjeg Dorneštia i svako od doseljenika je dobio na upotrebu 24 hektara obradive zemlje i rita. Drugi deo naseljenika je stigao malo kasnije. Oni su prethodno bili naseljeni u mestu zvano Laudonfalva (danas Balkoc), ali zbog nedostatka pitke vode oni su se preselili u Hadikfalvu i to u gornji deo grada. Ova grupa doseljenika je dobila po 12 hektara obradive zemlje i rita.[2]

Selo je dobilo ime po Andrašu Hadiku (mađ. Hadik András), koji je odigrao glavnu ulogu u procesu naseljavanja ovih krajeva sa Sekeljima. Pre naseljavanja ovog dela sa Sekeljima, u blizini je već postojalo malo naselje po imenu Dornešti, u stvari manastir koji je izdavao zemlju u zakup i verovatno da današnje rumunsko ime potiče odatle.

Izgradnja kuća i samog mesta je finansirana beskamatnim državnim kreditom a potreba za drvnom građom se popunjavala iz Sučavice, rumunskog naselja, udaljenog 30 km.

Vera i kultura[uredi | uredi izvor]

Crkva[uredi | uredi izvor]

Sekelji su nedugo posle dolaska u novu sredinu podigli jednu malu katoličku crkvu, naravno od drveta jer je u to doba bilo najbrže i najrentabilnije. Međutim 1797. godine ta crkva je u požaru do temelja izgorela. Na istom mestu je podignuta nova crkva, koja se pominje kao Šalamonova crkva po projektantu Šalamon Ištvanu (mađ. Salamon István). Ali zbog čestih poplava današnja velika crkva je podignuta nešto više nekih 60 godina posle osnivanja sela negde 1845. godine.

Tokom Prvog svetskog rata crkva je pretrpela dosta štete kako spolja tako i iznutra (oltar i orgulje su uništeni), zato je 1933. godine pod vođstvom Šebeštčan Antala (mađ. Sebestyén Antal) kompletno renovirana čak i dodato nekoliko prostorija. Od svih pet sela hadikfalva je imala najveću crkvu, moglo je da stane i do 600 vernika.

Sekelji su napustili selo 1941, a posle toga brigu o crkvi preuzeli su Rumuni koji su je pretvorili u pravoslavnu crkvu pošto su bili pravoslavne vere. Tokom 1980. godine ponovo je renovirana i jedan od starih manjih oltara je pretvoren u glavni oltar za katolike gde se jednom mesečno održava misa za njih. Slika sa oltara, manji krst, nekoliko kipova svetaca i crkvene zastave Sekelji su poneli sa sobom, a danas se mogu videti u velikom Beču.

Kapele[uredi | uredi izvor]

Kapele su izgrađivli imućniji ljudi u znak zahvalnosti. Tako je Marton Pal (mađ. Márton Pál) 1885. godine podigao kapelu u Nađpusti (mađ. Nagypuszta), a kapela u groblju je podignuta 1908. godine. Peter Ambaruš (Péter Ambarus) je 1930. podigao kapelu na kraju Šandarove ulice (mađ. Sándárok utca) i nju su zvali Hermanova kapela. Čobot Antal (mađ. Csoboth Antal) je 1931. godine podigao kapelu. Još postoje Ferencova, Mateova i Jakab Antalkina kapela.

Škola[uredi | uredi izvor]

U Hadikfalvi prva škola je podignuta 1786. godine, napravljena od drvene građe i kao takva je postojala sve do 1880. godine kada je sagrađena nova škola sa četiri učionice i u Nađpusti (mađ. Nagypuszta). nastava je bila na mađarskom jeziku sve do kraja Prvog svetskog rata kada je rumunski jezik postao obavezan.

Privreda[uredi | uredi izvor]

Železnica[uredi | uredi izvor]

Pruga između Bukurešta i Černovica je izgrađena 1873. godine tako da je hadikfalva postala jedna od usputnih stanica, razvojem pruge Hadikfalva je postala jedan od važnijih železničkih čvorova na toj relaciji, čak je i voz na međunarodnoj relaciji Berlin−Bukurešt prolazio tuda, što je dovelo do ekonomskog razvoja tog kraja.

Mlin[uredi | uredi izvor]

Pored Sučave su funkcionisala tri mlina. Gornji mlin i Veliki mlin su podignuti od strane Čobot Antala, kasnije ih je preuzela, sticajem raznih okolnost, jevrejska porodica Kraft. Veliki mlin je bio sagrađen od drveta i za vreme Prvog svetskog rata je izgoreo. Na njegovom mestu Kraftovi su podigli novu, od cigle, zgradu mlina na čijem krovu je bio vodeni toranj. Inače to je bio najveći mlin u kraju, poslovao je i izvan okruga, širom tadašnje države. Treći mlin je bio Žorovski (mađ. Zsorovszki) mlin, koji je imao najveći promet jer je imao kapacitet i za male količine koje su seljaci donosili, za razliku od Krafta koji je radio samo na veliko, a po priči meštana brašno je bilo kvalitetnije za ličnu upotrebu.

Broj stanovnika i procenat po većinskim etničkim grupama[uredi | uredi izvor]

Prilikom osnivanja Hadikfalva je bila 100% naseljena Sekeljima, međutim tokom godina došlo je do odseljavanja Sekelja i dolaska sve većeg broja Rumuna. Izvestan broj Sekelja je napostilo Hadikfalvu još 1883. godine, kada su se odselili za Skorenovac, Ivanovo i Vojlovicu. Trend se nastavio tokom godina između dva svetska rata, iseljavanjim u druge krajeve širom Mađarske, a bilo je i povratka u Erdelj, tako da od 1941. godine nema više ni jedne familije Sekelj, a prema popisu iz 2002. godine stanje u Dorneštiju je sledeće:

Godina Broj stanovnika RumuniOvo RomijesaS Poljacirps Ukrajinci NemcikeVi Mađariki JevrejiVL
2002. 4,365 4,177 162 13 6 5 1 1

Galerija[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Statistical Yearbook 2011” (PDF). Comisia Centrală pentru Recensământul Populaţiei şi Locuinţelor. Pristupljeno 2015-07-05. 
  2. ^ Sebestyén Ádám: A bukovinai székelység tegnap és ma [Bukovinsьkі sekeї: minule і sьogodennя]. Szekszárd: Tolna Megyei Könyvtár, 1989.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]